Prošloga utorka na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predstavljeni su rezultati regionalnog istraživanja o rodno uvjetovanom nasilju i diskriminaciji na 18 sveučilišta Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Tim povodom razgovarali smo s jednom od urednica znanstvene publikacije i autorica istraživanja, znanstvenicom, profesoricom i aktivisticom dr. sc. Zilkom Spahić-Šiljak.

NACIONAL: Što je projekt UNIGEM, tko je u njemu sudjelovao i koja mu je svrha?

UNIGEM – University Gender Mainstreaming ili orodnjavanje politika – projekt je koji je TPO fondacija pokrenula s 18 sveučilišta iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, a ove godine pridružilo nam se i Sveučilište u Osijeku tako da ih sada u toj mreži imamo 19. Projekt podržava vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a cilj je uspostava mehanizama rodne ravnopravnosti unutar visokog obrazovanja, donošenje gender akcionih planova, osnaživanje nastavnika da postanu rodno senzibilni kako bi mogli orodnjavati nastavne planove, odnosno, kako bi mogli integrirati rodnu perspektivu u nastavni proces te osnaživanje studenata kroz različite škole, kampanje, prilike da objavljuju svoje radove, da se uključe više u ove teme. To je obol ovog projekta u pet godina njegova trajanja, od 2021. do 2025.

NACIONAL: Što je rodno uvjetovano nasilje?

To je koncept koji je inače vrlo malo poznat na ovim prostorima i mi smo u istraživanju vidjeli da ga ljudi ne razumiju, da svode rodno zasnovano nasilje na nasilje u obitelji. Međutim, rodno zasnovano nasilje je nasilje koje se čini na temelju nečijeg spola ili roda i ima različite oblike. Može biti psihološko, verbalno, fizičko, a najeklatantniji ili najgori oblici su seksualno nasilje i silovanja koja se, ako pogledamo medije, događaju svakodnevno i na koja baš nemamo pravi odgovor.

NACIONAL: Postoje li razlike u osviještenosti o problemima vezanima uz rodnu ravnopravnost među sveučilištima s obzirom na dobivene rezultate?

Naravno, postoje razlike. One nisu velike, ali ipak postoje. Recimo, Hrvatska se izdvaja u odnosu na Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru u smislu veće osviještenosti i informiranosti o pitanjima rodne ravnopravnosti i rodno zasnovanog nasilja, međutim, te razlike nisu velike. Treba raditi podjednako na svim sveučilištima, prije svega na promijeni organizacijske kulture i na promjeni odnosa struktura moći unutar sveučilišne zajednice, jer kako smo saznali iz intervjua i kvantitativnog dijela istraživanja, iako postoje mehanizmi, gender akcioni planovi, tijela za rodnu ravnopravnost, smjernice, protokoli o postupanju u slučajevima rodno zasnovanog nasilja još uvijek, kada se dogodi konkretan čin nasilja i kada se ono prijavi, unutar sistema sveučilišne zajednice ne postoje adekvatna prohodnost i povezanost svih aktera koji će olakšati žrtvi koja ga je doživjela da prođe sve korake i da se sankcionira počinitelj. Uglavnom se nasilje zataškava, o njemu se nerado govori. Strukture moći ne žele procesuirati svoje nastavnike jer to ruši imidž sveučilišta. Pogotovo starije generacije nastavnog osoblja su na neki način zaštićene i teško ih je procesuirati. Čak ima slučajeva i u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i u Srbiji koji su došli do suda, ali to traje i ne riješi se pa žrtve bivaju obeshrabrene.

NACIONAL: Koliko su na percepciju problema rodno uvjetovanog nasilja utjecali pokreti #MeToo i Nisam tražila?

Svakako, utjecali su. I #MeToo i pokret Nisam tražila, koji je krenuo iz Beograda, potaknuli su veliki broj prije svega studentica, ali i nastavnica iz sveučilišne i akademske zajednice da otvoreno počnu govoriti o tome. Mi imamo web portale na kojima su stotine svjedočenja i studentskog i nastavnog osoblja. Pokreti #MeToo je potaknuo i žene na ovim prostorima da se ohrabre i progovore u javnosti o tome. Teško je progovarati o toj vrsti nasilja koja naprosto nije priznata kao nasilje, teško ga je procesuirati i dokazati osim ako je baš najeklatantniji oblik rodno zasnovanog nasilja. Dakle, uvelike je pokret #MeToo utjecao na ohrabrivanje žena da progovore. Postoje portali s ogromnim brojem svjedočenja s punim identitetom, kompletnim pričama i događalo nam se, dok smo radile ovo istraživanje, da su nam profesorice rekle: „Mi smo o slučajevima rodno zasnovanog nasilja na svom sveučilištu saznale s tih portala za koje su govorile naše studentice.“

NACIONAL: Jedan je od zaključaka istraživanja da rodno uvjetovano nasilje postoji na sveučilištima, no o njemu se ne govori zbog „kulture nezamjeranja“. Možete li više reći o tome?

Prije svega, sveučilišna zajednica je hijerarhijski strukturirana i u toj hijerarhiji imamo dominantno muškarce na pozicijama moći. Vrlo je malo žena, a ako i imaju svoj stav, ne izriču ga javno. Ne žele se zamjerati, ne žele izgubiti stečenu poziciju moći. Dakle, pored toga što imamo kulturu nezamjeranja, ne želimo da sutra, kada mi dođemo u neku situaciju, budemo predmet propitivanja. Ogromni su strah i nepovjerenje. Ovo istraživanje je pokazalo da nema povjerenja u strukture moći. Dakle, sustav je takav da on formalno ima mehanizme, ali nema povjerenja. Ako nema povjerenja da će se nešto dogoditi, da će se proces voditi transparentno i da ćete dobiti satisfakciju, da ćete biti ispoštovani, da dodatno nećete doživljavati mobing, pritiske i stigmu zato što ste se oglasili i prijavili nasilje, onda žrtve ne žele prijaviti. Ono što su studentice posebno isticale, pored nepovjerenja, njihova je percepcija da su nastavnici nedodirljivi, da što god one prijavile, što god one kazale, ti su nastavnici kao vrsta malih božanstava koja imaju prerogativ da ureduju sve u učionici i unutar sveučilišta i da što god one uradile, neće biti shvaćene ozbiljno i nitko neće učiniti ništa protiv takvih nastavnika. To se, nažalost, i događa jer mi to vidimo. Dakle, kada takvi slučajevi dobiju sudski epilog, ništa se konkretno ne dogodi. Takvi nastavnici se vrate na posao ili čak dobiju unapređenje.

NACIONAL: Kakva je situacija s postojanjem tijela i instrumenata zaštite od diskriminacije i zlostavljanja na sveučilištima?

Postoje pravilnici, protokoli, smjernice, različite vrste dokumenata. Postoje čak povjerenici i povjerenice na većini sveučilišta. Međutim, problem je što su imenovani povjerenici i povjerenice samo savjetodavnog karaktera. Vi možete prijaviti nasilje, no ta osoba i taj ured ne mogu ni kvalificirati djelo niti vam mogu pravno pomoći. Ne postoje pravne klinike, ne postoje psihološka savjetovališta. Sad smo unutar projekta UNIGEM omogućili da partnerska sveučilišta osnuju psihološka i pravna savjetovališta za one koji prijave nasilje. Uočili smo da i pored protokola, smjernica i pravilnika ne postoji poveznica između zakona, između statuta i pravila sveučilišta i novouspostavljenih tijela. Dakle, tu postoji ogroman procjep koji treba popuniti da bi prohodnost bila kako treba, odnosno da bi osoba koja prijavi nasilje znala točno kuda se kreće od onog momenta kada prijavi nasilje, odnosno, kamo ide. Još nešto smo primijetili. Nemamo samo kulturu nezamjeranja nego i ograđivanja. Svi se samo žele ograditi od odgovornosti, jer to je ogromna odgovornost, i onda je prebacuju s etičkog odbora na etički savjet, s etičkog savjeta na disciplinski postupak, s disciplinskog postupka na druge, dakle, ništa nije povezano. Sve postoji, ali nije povezano. To je ogroman problem i nakon godinu dana projekta primijetili smo da je potrebno raditi na harmonizaciji i povezivanju svih dokumenata i pravilnika koji postoje unutar sveučilišta da bismo taj put olakšali. Da bi on bio smislen. Sve imamo, a zapravo ništa nemamo.

‘Nemamo samo kulturu nezamjeranja, nego i ograđivanja. Svi se samo žele ograditi od odgovornosti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko su studentice i studenti upućeni u postojanje instrumenata zaštite od takvih vrsta zlostavljanja?

Vrlo malo. Imamo čitavo poglavlje o tome. Preko 50 posto studentica i studenata ne zna uopće da postoje ni tijela niti pravilnici i drugi dokumenti. Ne znaju da unutar njihova sveučilišta takvo što postoji što znači da se mora raditi na informiranju, da se moraju provoditi kampanje, da se mora raditi na edukaciji kako studenata tako nastavnog osoblja. To mora biti objavljeno. Zato tražimo od svojih partnera da na svojim web stranicama imaju posebnu sekciju na kojoj neće biti samo projekt nego i gender akcijski plan, smjernice i protokoli i da te informacije budu distribuirane. Vi možete imati tu informaciju na filozofskom fakultetu, pravnom ili političkim znanostima, ali netko s elektrotehnike ili nekog tehničkog fakulteta teško će doći do informacija ako baš osobno nije zainteresiran. To mora biti transparentnije i kroz socijalne mreže sveučilišta i treba se koristiti svaka prilika unutar sveučilišne zajednice.

NACIONAL: U poglavlju autora Alije Selimovića i Ljubice Tomić Selimović analizirana su iskustva rodno uvjetovanog nasilja i diskriminacije među sveučilišnim nastavnicima. Spominju se prikriveno izrabljivanje, profesionalna degradacija, omalovažavanje, konflikt… Možete li više reći o tome?

Poglavlje koje su pisali Ljubica i Alija Selimović fokusiralo se na onaj dio istraživanja koji donosi analizu rezultata ovih specifičnih formi mobbinga, izrabljivanja i zlostavljanja, jer nije svako nasilje samo seksualno nasilje. Nasilje je i kada ne možete napredovati, kada vam se oduzima norma, nasilje je i kada vi ne možete sudjelovati u projektima koji će vam pomoći u promaknuću u sljedeće zvanje. Nasilje je i kada ne možete napredovati u karijeri zato što vas se isključuje, zato što niste pozvani na sastanke. Saznate nakon tri mjeseca da su održana tri sastanka koja su važna za određeni projekt, a vi ste bili isključeni. Postoje suptilniji oblici nasilja koje više trpe žene jer se sistemski isključuju i to je ono što su u ovom poglavlju ovih dvoje autora pokazali. Mi smo uglavnom fokusirani na seksualno nasilje kada se dogodi, a ne i na ove druge forme zbog kojih se gube zdravlje, karijera, posao – dakle, ekonomska, zdravstvena dobrobit svakog nastavnika i nastavnice. U ovom slučaju najviše nastavnica. Najveći broj nastavnica u dobi od 30 do 50 godina doživio je najteži oblik neke bolesti i povlači se iz karijere zbog toga što zdravstveno više ne mogu podnijeti tu vrstu pritiska.

NACIONAL: U poglavlju o seksističkom humoru i uvredljivim komentarima na sveučilištima u BIH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji – kojem ste, uz Jelenu Ćeriman, autorica – do kojih ste zaključaka došli?

Kolegica Jelena Ćeriman s Instituta za filozofiju iz Beograda i ja analizirale smo dio istraživanja koji se odnosi na seksistički humor i simbolički smo naslovile svoje poglavlje „Samo se šalim“, jer to je uzrečica koju često čujemo. Kada konfrontirate osobu koja konstantno koristi seksistički humor da nekog degradira, isključuje, ismijava, takva osoba obično kaže „samo sam se šalio“. Također vam kažu „pa mi smo ljudi koji vole humor, nemojte to preozbiljno, kolegice“ i onda se nađete u poziciji da se vi ispričavate i pitate se – jesam li ja ovo pogrešno razumjela? Zbog toga smo analizirale te podatke jer smo vidjele da je seksistički humor uvelike prisutan, a u tome osobito prednjače Srbija i Bosna i Hercegovina. Tu nismo pokazali samo da je ogroman postotak seksističkog humora, nego se to ne smatra problemom, da je to sastavni dio naše kulture. „Pa zaboga, hoćemo li sada izgubiti spontanitet u komunikaciji? Hoćete li sad sve pretvoriti u nasilje?“ Seksistički humor uperen je i protiv muškaraca, ali je razlika seksističkog humora i komentara koji su upereni protiv muškaraca i žena u tome da, recimo, etikete koje se daju ženama kao babuskara, jezikara, klimakterična baba itd. su takvog karaktera da zadiru u njihovo biće, u njihovu prirodu, u njihovu sposobnost racionalnog promišljanja, dok su komentari, recimo, koji su upereni prema muškarcima uglavnom ženskaroš, karijerista, papučar… Tu se nigdje ne dovodi u pitanje njihova racionalna sposobnost, sposobnost da obavljaju neki posao. Ženama se konstantno pokušava reći da su za njih uloge majčinstva i da su zbog menstruacije, rađanja i hormona manje sposobne. Zbog toga je velika razlika i u refleksiji tog humora na žene i muškarce, kad vam kolega na ozbiljnoj sjednici na vaš komentar na nastavni plan i program dobaci „kolegice, vi mora da ste u onim danima“. Konstantno vas se podsjeća na vašu biološku ulogu kao nedostatak.

NACIONAL: Jedan od bitnih momenata istraživanja je intersekcionalnost pristupa u vidu istraživanja specifičnih problema skupina ranjivih prema više osnova…

Budući da ovo istraživanje nije bilo samo o rodno zasnovanom nasilju nego općenito o rodnoj ravnopravnosti, dio smo posvetili inersekcionalnosti jer smo željeli vidjeti kako se sve to reflektira na manjine, bilo etničke, nacionalne, rodne ili druge manjine, a posebno osobe s invaliditetom i osobe s poteškoćama u učenju i razvoju. Koju vrstu nasilja oni proživljavaju? Vidjeli smo da o tome nema dovoljno svijesti. Najviše empatije u sveučilišnoj zajednici ima prema osobama s invaliditetom i s poteškoćama u razvoju, ali sve se svodi na to ima li rampe na ulazu fakulteta ili ne. Sve drugo, postoji li prilagođena podrška, prilagođeni programi, što kada se dogodi nasilje koje oni ne mogu artikulirati jer vidimo da i osobe koje nemaju tu vrstu poteškoća teško artikuliraju nasilje, jer smo mi navikli da ne vidimo sve ove oblike nasilja. Kako je tek osobama s invaliditetom ili poteškoćama u razvoju artikulirati ono što se njima događa? Nema posebnih savjetovališta, nema nikakvih programa za njih. U intervjuima smo čuli da takve osobe doživljavaju također uvredljive komentare, da su izostavljene, da su naprosto nevidljive. To je problem. Te osobe su nevidljive. Sve se završava na toj rampi, da li je ima ili nema.

NACIONAL: Mislite li da će ovo istraživanje imati utjecaja na institucije, donijeti neke promjene?

Nadamo se, pogotovo zato što projekt još uvijek traje. Tri, četiri godine skoro. Nama je cilj da nakon ovih rezultata s partnerskim institucijama radimo da se ono što nije dobro unutar sveučilišne zajednice popravlja, da se fokusiramo na one točke koje su problem. Da se pokuša mijenjati organizacijska kultura i da ćemo razviti politike nulte tolerancije prema rodno zasnovanom nasilju koje uopće neće biti prihvatljivo, a kamoli da se tome smijemo i da je to predmet pošalica u svakodnevnoj komunikaciji. Na tome ćemo raditi i nadamo se da će doći do promjena barem na ovim partnerskim institucijama s kojima radimo. Tu nema garancije. Ovisit će mnogo o entuzijastima, o ljudima koji unutar te zajednice daju sve od sebe. Problem je što većina nastavnog osoblja nije zainteresirana. To nije gorući problem samo za ovu temu. Ljudi rade samo ono što moraju za svoju oblast. Sve drugo je izvan toga. Primjećujemo da je na onim fakultetima koji su aktivistički orijentirani i ulažu sve napore da se nešto dogodi i promijeni, da se nešto organizira, najveći izazov kako zainteresirati nastavno osoblje da shvate da je to pitanje svih nas, a ne samo žena i određenih grupa. Rodno zasnovano nasilje je veliki društveni, ekonomski i zdravstveni problem jer ne samo da utječe na sve nas nego i na budžet države. Nitko ne razmišlja o tome da nasilje košta – od prijava i službi, centara za socijalni rad do zdravstvenih institucija, uzimanja bolovanja… Kada bismo to stavili na papir – neke države su to napravile – onda bismo se drugačije prema tome odnosili. Mi smo duboko zagazili u neoliberalni kapitalizam koji sve gleda kroz novac, a ovo itekako košta. Ne samo zdravlja nego je i ekonomski neisplativo.