Sven Popović, zagrebački književnik, nakon šest godina potrage za inspiracijom objavio je svoju treću knjigu ‘Mali i Levijatan’, u kojoj prvi put radnju smješta u fantasy svijet

Zagrebački književnik Sven Popović objavio je nedavno treći roman „Mali i Levijatan“. Suprotno od prijašnjih romana, Popović radnju u novoj knjizi premješta iz urbanih sredina u fantasy svijet. Opisuje avanture lika zvanog Mali i on često donosi nepromišljene odluke koje ga vode u razne pustolovine iz kojih izlazi promijenjen. Knjiga je objavljena za Biblioteku Bura koja djeluje unutar Mozaik knjige. Popović za Zagreb News govori o novoj knjizi, radu i životu.

ZgNews: Šest godina prošlo je od romana “Uvjerljivo drugi”. Možda niste nestali sa scene, ali što se dogodilo od te knjige do “Malog i Levijatana”?

Što se dogodilo? Pisao sam roman, cyberpunk krimić u Zagrebu u ne tako dalekoj budućnost, tri paralelne radnje, tri protagonista. Nakon dvije godine kucanja i kopanja shvatio sam da roman ništa ne valja. Ama baš ništa. Meni se čini da svi nekog đavla stalno pišu i prijavljuju se na natječaje, a nije sve što napišemo vrijedno objavljivanja. Valja osvijestiti vlastite kapacitete ponekad, ne znam što da kažem. Tako da, eto, roman je stavljen u ladicu pa sam tako malo bauljao, da bih početkom 2020. počeo pisati nešto novo. Nisam znao što pišem. Vidio sam dječaka u ribarskom mjestašcu na otoku kako se igra s drugom djecom. Tu su bili i njegovi roditelji, Kartograf i Švelja. Najednom se na neobičnom brodu pojavio i njegov stric, moreplovac Igla. Nekoliko verzija, nekoliko godina i tucet živčanih slomova kasnije, izašla je knjiga. Malo je reći da sam ponosan na nju.

ZgNews: I “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi” bave se mladeži u konfliktu s duhom i materijom svog vremena. Mali se pak žuri odrasti, izaći iz svijeta mladosti. Otkud fiksacija na temu mladosti?

Fiksacija na mladost i njen gubitak dolazi s otkrićem gubitka kose. Jednostavno. Ne samo to, nego kad ti pripadnik mlađe generacije veli za neki bend tvoje mladosti da je klasik. Strokesi su sad već klasik. Katastrofa. Koncept odrastanja i onoga što sačinjava zrelost su mi oduvijek bili zanimljivi jer se, naime, nikad nisam osjećao pretjerano zrelim po nekim uvriježenim standardima. Činilo mi se, doduše, da sam mnogo otvoreniji i znatiželjniji, tako da mi je trebalo malo dulje da odrastem, ali mi se konačno nekako čini da sve sjeda na svoje mjesto. Ne bih se, dakle, ni s kim mijenjao za mjesto. Sviđa mi se da sam ovdje i nigdje drugdje i da polako, ali sigurno koračam dalje. Svojim ritmom, svojim tempom, ali – vidi se da navijam za Liverpool – nikada sam.

ZgNews: Izrasli ste iz zagrebačke mladeži koja je formirala vaše poglede. Prepoznajete li u današnjoj zagrebačkoj mladeži onu koja je vas formirala?

Jako volim generaciju Z. Dijele mnogo toga s nama, milenijalcima, samo što ne puše ničiju spiku, nitko ih nemre muljati. I to je sjajno. Otvoreniji su, tolerantniji, samo mi se čini da im nedostaje fokusa. Što opet nije tako loše, znači da imaju kraći fitilj kad su neke stvari u pitanju. Mnogo brže i bolje reagiraju po pitanju bilo koje vrste nepravde. To je osvježavajuće. Nisam jedan od onih koji će smatrati kako je nekoć bilo bolje, kako smo upravo mi ta zlatna generacija. Jesmo klinac. Nama je bilo lijepo tijekom naše rane mladosti, a lijepo je i njima.

ZgNews: Zašto se pisali fantasy?

Nisam znao da ću pisati fantasy, došlo je nekako spontano. Meni je samo već bila puna kapa birtije, dima i tuluma. Nekako mi se čini da sam upravo pišući roman fantastičnog predznaka uspio bolje pisati o današnjici, sebi, svojim roditeljima i prijateljima. Tako da ne bih rekao da je u pitanju eskapizam, nego baš suprotno, kopanje po vlastitim ranama i jurišanje na toplane. I nekako je „Mali i Levijatan“ atipičan fantasy roman. Da, postoji tu karta svijeta i krasne ilustracije – čija je autorica Klasja Habjan, fenomenalno talentirana djevojka – tu su i gusari i borba dobra protiv zla, ali su istovremeno struktura knjige i njezina premisa nešto drugačiji. Nisam nikada prije čitao roman gdje prvo nastaje priča, a zatim događaj. Uvijek je, nekako logično, obrnuto.

ZgNews: Roman je izašao u novoj Biblioteci Bura. Biste li se svrstali u autore i autorice koje valja istaknuti kao najvažnije i najsvježije književne glasove Hrvatske?

Bih li se svrstao u Buru? Čujte, taj vjetar inače nosi promjene, a volio bih misliti da sam sa svakom knjigom nešto novo uveo u hrvatsku književnost. Meni je samo bitno bilo surađivati sa svojim dragim prijateljem i dugogodišnjim suborcem Andrijom Škarom. Svaka mu čast, radi nešto hrabro, ali ne sumnjam da će biblioteka biti uspješna. Zašto? Jer Andrija ima stila i čita i sluša dobre stvari. Koga bih istaknuo kao najsvježije i najvažnije autorice i autore na području Lijepe Naše? Ne bih se zadržao na Hrvatskoj. Tu su Lana Bastašić, Petar Andonovski, Rumena Bužarovska, Filip Grujić, Danilo Lučić, Darko Šeparović, Alen Brlek, Marija Dejanović, ma hajde da stanem, ima nas.