Objavljeno u Nacionalu br. 794, 2011-02-01

Velimir Visković, predsjednik Društva hrvatskih pisaca, kojeg više pisaca optužuje da napada Miljenka Jergovića, objašnjava zašto ga politički diskvalificira

Zagrebačke književne krugove prošlog je tjedna prodrmao konflikt između dva pisca – Velimira Viskovića, predsjednika Društva hrvatskih pisaca, te bosanskohercegovačkog književnika Ivana Lovrenovića, koji su se sukobili zbog kontroverznog autora “Sarajevskog Marlbora” Miljenka Jergovića. Naime, Lovrenović je podnio ostavku na članstvo u Društvu zbog “opake tvrdnje” Velimira Viskovića, koji je optužio Jergovića u časopisu Vijenac za ”reafirmaciju četništva”. Tu tvrdnju Visković je izrekao na temelju Jergovićeva intervjua u beogradskom Vremenu 2009. godine gdje je on vođu četničkog pokreta Dražu Mihailovića nazvao ”trodimenzionalnom ličnošću koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju”.

Visković je zatim u trećem Dnevniku HTV-a izjavio da se Jergović time prilagođava ”govoru beogradske čaršije”, jer želi otvoriti put za plasman svojih knjiga na srpskom tržištu. Zatim je Jergović u mostarskom Dnevnom listu rekao da “HRT, Velimir Visković i Hrvatsko društvo pisaca protiv njega vode hajku s jednim osnovnimn ciljem, a to je da ga se protjera iz Hrvatske ili da ode sam”. Uslijedio je zahtjev pisaca Borisa Dežulovića, Zlatka Galla, Nenada Rizvanovića i Ante Tomića, te Vlahe Bogišića, Jergovićeva šogora, a Viskovićeva šefa u Leksikografskom zavodu, koji su od Viskovića zatražili javnu ispriku. Visković je to rezolutno odbio. Stoga smo zatražili intervju od Velimira Viskovića kako bi objasnio svoju političku diskvalifikaciju Miljenka Jergovića te razjasnio pozadinu njihova dugogodišnjeg sukoba, jer po nekima je uzrok u Viskovićevu životnom projektu – Enciklopediji hrvatske književnosti.

Nacional: Optuženi ste za linč Miljenka Jergovića, iz dana u dan napadaju vas u Jutarnjem listu redakcijski novinari, ali i neki intelektualci, a Jergović smatra da se nad njim provodi hajka. Kako se vi osjećate u toj situaciji?
– Moram reći, ne bez ironije, da mi pomalo imponira kakva je strka nastala u EPH, jer ja, eto, izvrgavam linču njihova najboljeg autora, gazdina čovjeka za posebne zadatke. Ja sam tom čovjeku u intervjuu u niskonakladnom tjedniku Vijenac posvetio jedva 20-ak redaka u razgovoru dugom 20 kartica. Za mene je Jergović kao literat i “mislilac” marginalno pitanje. Onaj koga zanima njegovo pisanje, nek se bavi njime i njegovom genijalnošću, nemam ništa protiv. Nažalost, doveden sam u situaciju da se ipak moram baviti njime, pa ću to do kraja odraditi.

Nacional: Niste li ipak u vašem osvrtu na Jergovića u Vijencu pretjerali s kritikom?
– Ali zašto ja ne bih smio kritički misliti o Jergoviću? O jednom Krleži objavljuju se cijele negatorske knjige i jedva da se netko pobuni. A i što bi se i bunio, Krleža samog sebe brani svojim djelom. A sad se odjednom zbog pola kartice Viskovićeva teksta trese cijela Hrvatska. Da nije njihova miljenika Ive Sanadera, ja bih ovih dana bio glavni junak Jutarnjega. Evo, sad neki njihovi kolumnisti, meni inače dragi ljudi, pojačani takvom intelektualnom veličinom kakva je moj gazda iz Leksikografskog zavoda Vlaho Bogišić, poznatiji kao Jergovićev šogor, od mene zahtijevaju da se jadnom Jergoviću ispričam. Zbog čega da mu se ispričam? Da kažem kako nije rekao ono što je rekao. E pa rekao je; otkad je posljednjih godina krenuo u osvajanje srbijanskog tržišta, ponavljao je u različitim varijacijama takve iskaze.

Nacional: Vi doista mislite da je on obožavatelj Draže Mihailovića?
– Ne mislim, sve ideologije njemu se tek konvertibilna roba, on nema nikakvoga čvrstoga političkog uvjerenja. Gadno je kad ulaziš na susjedno tržište pa se moraš vaditi za sve one srbofobne izjave izrečene u Kutlinim i drugim državotvornim novinama početkom devedesetih. Ako on doista misli da je Draža trodimenzionalna, tragična ličnost, meni se to možda ne sviđa, ali spreman sam braniti njegavo pravo da misli to što misli, odnosno da govori ono što, kako nas uvjeravaju njegovi odvjetnici, zapravo nije mislio. Ako živimo u demokraciji, onda svatko ima slobodu govora, pa i laprdanja.

Nacional: Brane ga ipak i ugledni lijevi intelektualci poput Zuppe i Matvejevića? Vi i dalje ustrajavate na vašem tvrdom stavu?
– Ja doista ne bih o njemu, ali me njegove novine, prijatelji, svojta, razni poslovni ovisnici o njemu, pa i ugledni hrvatski intelektualci, prisiljavaju da dalje govorim. Zamislite, u subotnjem broju njegovih novina o Velimiru Viskoviću pišu na pune tri stranice, čak se i glavni urednik u svojem komentaru bavi mojom malenkošću. A ja sam o njemu napisao 20-ak redaka, a na meni se izmijenjalo tuce raznoraznih likova razvlačeći me u plahtama novinskih tekstova. Istodobno taj čovjek koji već dvadeset godina podvrgava linču sve oko sebe, koji je poznat kao „polemičar od formata”, sada kuka kako ga Visković linčuje.

Nacional: Kako komentirate to što su zbog “slučaja Jergović” navodno neki članovi Hrvatskog društva pisaca namjeravali zatražiti vašu ostavku samo dva, tri mjeseca prije isteka vašeg predsjedničkog mandata?

– Znam samo da je nekoliko Jergovićevih prijatelja zatražilo moju ispriku, ne znam da je netko zatražio i moju ostavku, osim ako prijetnju izlaskom spomenute petorice iz HDP-a ne smatrate zahtjevom za ostavkom. Upravni odbor Društva izdao je i priopćenje u kojem izražava žaljenje zbog Lovrenovićeva odlaska te smatra da ne treba ostavke koristiti kao sredstvo pritiska. Budući da se načelno zauzima za slobodu književnog, pa i polemičkog govora, HDP smatra da se nikome ne može ograničiti pravo javnog istupanja pa ni predsjedniku Društva. Predsjednik se mora konzultirati s Upravnim odborom samo kad potpisuje javne deklaracije u ime društva. U četiri desetljeća javnog djelovanja u medijima sam objavio na desetke, možda i stotine intervjua, ali nikad nisam dobio toliko mailova, SMS-ova i telefonskih poziva u kojima su mi kolege, pa i neznanci, pružali podršku i čestitali mi, u pravilu i ne spominjući Jergovića, jer on je doista uzgredna tema u tom razgovoru.

Nacional: Je li vas pogodila Lovrenovićeva ostavka, jeste li je očekivali?
– Da budem iskren, nisam je očekivao. Budući da sam Jergovićeve stavove o Draži već komentirao prije godinu i pol odgovarajući na njegove napade u beogradskom Vremenu, a moj su polemički odgovor, osim Vremena, prenijeli i neki hrvatski internetski portali, mislio sam da govorim o nečemu što se već zna pa neće izazvati uzbuđenje. Očekivao sam da bi se možda Jergović mogao javiti, ali i to mi je bilo malo vjerojatno, jer znam da je on zapravo kukavica koji se pravi hrabar i ratoboran dok mu netko ne odgovori jednakom mjerom. Pogledajte njegove velike polemike u Jutarnjem listu, uvijek je to jednosmjerno, rijetko mu netko odgovori. A i kad odgovorite, ne možete biti sigurni da će to biti objavljeno.

NACIONAL: Kao što je bilo u slučaju pjesnika Dražena Katunarića?
– Da, Jergović ga je besramno izvrijeđao, a Jutarnji list nije htio objaviti odgovor. Pa i ja sam prije dvije godine dva dana morao čekati da kolegij donese odluku da će ipak biti objavljen moj kratki tekst u kojem odgovaram na doista nevjerojatnu paskvilu protiv enciklopedije koja se još nije ni pojavila, ali je Jergović unaprijed znao da ona ne valja, jer mu je valjda njegov šogor to dojavio. Znao sam da su Jergović i Lovrenović prijatelji, nedavno su objavili i zajedničku knjigu, ali i ja sam Lovrenovića doživljavao kao dobrog znanca, čak i prijatelja. Stoga me njegova reakcija stvarno iznenadila. Ne znam što mu je trebalo da se miješa u nešto što je Jergovićeva i moja stvar, jer je time samo dodatno infantilizirao svoga štićenika. Meni su se ovih dana nudili neki prijatelji, koji su spremni ući u okršaj, no ja sam ih zamolio da puste meni da stvar izvedem na čistac sam, ovo je moj spor, da ne kažem rat, s obzirom na sredstva kojima se služe protivnici. Na Lovrenovića se i ne ljutim previše. Siguran sam da ga je sam Jergović molio da ga zaštiti, da netko drugi odradi polemički posao za njega. To je taj cvilež, posve infantilan, tako nemuževan, s obzirom na već zrele Jergovićeve godine.

Nacional: Što je pravi uzrok vaše dugogodišnje polemike – vaš sukob s njegovim šogorom Vlahom Bogišićem zbog Enciklopadije hrvatske književnosti, vaša negativna ocjena Jergovićeve literature ili je razlog privatne naravi?
– Moram priznati da mi uzroci nisu potpuno jasni. Pisao sam devedesetih vrlo pozitivno o njegovoj zbirci priča „Sarajevski Marlboro”. I danas mislim da je to dobra knjiga, da je on dobar novelist, a kao romanopisac je znatno slabiji. I on je prije desetak godina afirmativno pisao o mojoj knjizi „Umijeće pripovijedanja”. Imao sam oduvijek loše mišljenje o njegovim prečestim političkim transformacijama. Nikad mi se nisu sviđale njegova pretjerana vehemencija i unošenje posve privatnih strasti u tekstove koji pretendiraju na kulturnu i općedruštvenu relevantnost. Prvi put sam osjetio da s tim čovjekom nešto nije u redu kada je govorio da ga nakon Araličine knjige “Fukara” nitko nije uzeo u obranu. U tom „romanu s ključem” Aralica ga je strašno oblatio rugajući se cjelokupnoj njegovoj obitelji, ocu, majci, djedovima, bakama… Bio sam indigniran tom knjigom i napisao sam u Feral Tribuneu opširan tekst poručivši Aralici da je nedopustiv način na koji je u tom romanu kopkao po Jergovićevoj intimi. Jergović je u to doba bio konsterniran. Možda je očekivao da će se cijeli svijet naglavce okrenuti jer je on tako napadnut, ali to se nije dogodilo, neki su Aralicu čak i hvalili. Ali osim mene, branila ga je Jagna Pogačnik i još neki ljudi. No, njemu je to bilo premalo.

NACIONAL: Koja je bila prijelomna točka u vašem odnosu?
– To je bio njegov sukob s Draženom Katunarićem kada je s pravom cijeli Zagreb stao na Katunarićevu stranu. Apsolutno je nedopustivo da netko infantilno prijeti i nimalo metaforično izražava želju za smrću protivnika, a uz to vrijeđa i njegovo dijete, oca i rodbinu. To su strašne stvari! Upravo one koje je Aralica radio Jergoviću. Bio sam silno razočaran, osjećao sam se prevaren jer sam branio nekoga tko se mentalno ne razlikuje od Aralice. Dodatno me razočaralo što redakcija Jutarnjeg nije objavila Katunarićev odgovor i što sam Jergović nije inzistirao da i protivnik dobije prigodu da replicira. Koliko Jergović privatizira te novine, postalo mi je jasno kad je objavio golemu afirmativnu analizu filma rađenog po njegovu romanu jer je bio nezadovoljan načinom kako je filmska kritika dočekala film. A i sam sam osjetio takvu neprofesionalanost kada je Jergović, braneći svoga šogora Bogišića, napao Književnu enciklopediju. Tada nisam bio toliko intervenirao zbog sebe, već zbog 300 ljudi koji su uložili svoj trud u tu „hidrocentralu u pustinji”, da upotrijebim tu najpristojniju metaforu kojom je Jergović okrstio naš projekt. Žestoko sam odgovorio, iako je Jergović i ranije objavio nekoliko tekstova u kojima se usput očešao o mene, ali to sam tolerirao. Zanimljivo, na moju intervenciju nije odgovorio u Jutarnjem. Podvio je rep i potkačio me na beogradskom terenu, u Vremenu. Opet sam mu odgovorio, prilično žestoko. Zašutio je, nije odgovorio, ali je pamtio; svako malo je positno ujedao u raznim tekstovima o drugim temama. Recimo da sam ja u Vijencu odgovorio na ta sitna ujedanja, ali ja evidentno nemam talenta za sitna, podla ujedanja. Kad ja ujedem, to se itekako poznaje. I očito boli.

Nacional: U tom intervjuu u Vijencu napisali ste da on želi biti poput Krleže i Andrića, ali nema zaokruženi filozofski svjetonazor te ne radi dovoljno na sebi. To je po onima koji dobro poznaju Jergovića gora uvreda od političke diskvalifikacije. Kakve su njegove knjige?
– Znam koliki je stupanj njegove književne taštine, njegova žudnja za uspjehom i njegova megalomanija, ali moram reći da ta konstatacija nije rezultat moje ljutnje. Dugo pratim njegov rad i ne povlačim ni danas pozitivne ocjene njegovih ranih priča. On ima dobro oko da uoči literarni potencijal neke životne situacije, da od toga napravi dobro poentiranu priču. Ali uvijek je imao problema s kompozicijom većih cjelina. Čak i u pozitivnoj fazi našeg odnosa, kad sam pisao o “Mami Leone”, imao sam ozbiljnih prigovora na kompoziciju te knjige u kojoj su nepotrebno spojene dvije potpuno disparatne cjeline. O romanu “Dvori od oraha” pisao sam u osnovi pozitivno, no bio sam u dilemi da li da govorim o nečemu što mi se nije dopalo u gradnji tog golemog romana. Bilo mi je stalo do njegova talenta, znao sam da bolje funkcionira kad ga se pozitivno potiče. Mislim da u kompoziciji tog romana postoji čitav niz suvišnih dijelova, što mu je urednik možda mogao sugerirati, premda sumnjam da bi ga on poslušao. Knjiga je sastavljena od relativno nezavisnih novela, neke djeluju kao prazan hod, a nedostataka je bilo i u karakterizaciji likova, u govornoj karakterizaciji i u oslikavanju ambijenata. I u kasnijim djelima Jergović ne vlada kompozicijom romana, previše je tu narativne disperzije. Nedopustivo je kad se dogodi da ton svakodnevnih huškačkih, često primitivnih komentara uđe i u literaturu. Ne možete u svom novinarskom poslu dopuštati primitivizam i prostakluk, a da to ne prodre i u vašu literaturu, koliko god se trudili da ona bude rafinirana i cerebralna. On nedovoljno radi na sebi, nedovoljno dugo i pažljivo priprema građu svojih romana, što je osobito opasno kad su oni povijesno kontekstualizirani. Jezik njegove beletristike nosi elemente sirovosti i nedorađenosti, a kako nevjerojatno brzo izbacuje svoje knjige, nedostaje mu rad na boljoj stilizaciji i kompoziciji. Kao pisac izgubio se u površnostima i banalnostima i iza njega ne stoji zaokruženi dublji svjetonazorski i etički sustav kakav postoji iza pravog pisca. Stoga on nikad neće ući u red onih književnih veličina o koje se voli omjeravati: Andrić, Krleža, Kiš…

Nacional: Što mislite zašto je Jergović zabranio, kako se govori, da se na internetskim stranicama komentiraju njegovi tekstovi?

– To samo pokazuje kolika je njegova taština i koliko teško podnosi kritiku. Takvu zaštitu nije dobio, a vjerojatno ni tražio, nijedan drugi novinar. On, koji je poznat po radikalnim stavovima i čestim neopravdanim, hirovitim i slabo argumentiranim napadima na ljude, ne usuđuje se suočiti s tim što drugi misle o njemu! Njegovi urednici i vlasnik moraju mu kao pravom razmaženom djetetu stvarati umjetnu stvarnost, da se dijete ne bi nerviralo.

Nacional: No, Jergović je ipak u hrvatsku kulturnu sredinu vratio polemiku u hrvatske medije. Nije li to pozitivno?
– Ni veliki hrvatski polemičari poput Matoša i Krleže nisu bili umiljate mačkice nego ratoborni tigrovi. Ali, tko može reći da je pored još živih i aktivnih Mandića i Matvejevića koji ratuju već pola stoljeća baš Jergović vratio polemiku u medije? No, osnovna razlika između njih i Jergovića je u tome što je on polemiku spustio na razinu prostakluka i primitivizma u vrijeđanju protivnika. Nema u njega stilske bravure, profinjene ironije, logične argumentacije. On se bavi samo osobnošću suparnika, djecom i srodnicima. Lupajući po Milanoviću nakon što je neukusno ishvalio Sanadera u čuvenom vazelinskom intervjuu pred prošle izbore, on se neće libiti ni da progovori o lošoj kvaliteti Milanovićeva tena. Pa kud baš to, crni Miljenko? Što ti bi da izigravaš Modnog mačka? Ne spominji ljepotu baš ti, zaboga! Nažalost, Miljenko je u hrvatsku polemiku unio zao duh etičke besprizornosti, totalno je unazadio polemički diskurs.