Blizanke Ivana i Josipa Jurković nastupaju u dvojcu bez kormilara i jedine su hrvatske veslačice koje su ikada nastupile u finalu neke olimpijske discipline, a sada im slijedi nastup na Svjetskom prvenstvu u Beogradu koje počinje 3. rujna

Prošle godine sestre blizanke Ivana i Josipa Jurković osvojile su šesto mjesto u finalnoj utrci dvojca bez kormilara na svjetskom veslačkom prvenstvu, čime su ušle u anale ženskog veslanja jer do tada niti jedna hrvatska veslačica nije nastupila u finalu neke olimpijske veslačke discipline. „Skidamo kapu ovim curama, ali za par godina su naše! Ako ne dogodine, onda ćemo im do Pariza pokazati što možemo“, izjavila je nakon finala Ivana Jurković, a prva prilika za to bit će Svjetsko prvenstvo koje će se od 3. do 10. rujna održati na beogradskoj Adi Ciganliji. No kada smo započeli razgovor sa sestrama Jurković za Tempo, koje se pripremaju za SP na Peruči, dobili smo dojam da će svoje najave ipak nastojati ostvariti na Olimpijskim igrama u Parizu sljedeće godine.

„Nažalost, ove je zime Josipa imala manju frakturu rebra, što nam je oduzelo mjesec dana treninga pa nam nije sve išlo po planu predviđenom za ovu godinu. Predolimpijska je godina i samim time konkurencija će biti jača jer su neke djevojke, koje su već osvajale olimpijske medalje, izašle iz četveraca i ušle u dvojce. Sve one će nam biti ozbiljna konkurencija, a nama je cilj finale. No ove godine bismo se zadovoljile i s ispunjavanjem norme za Olimpijske igre. Dogodine, u vrijeme Olimpijskih igara, imat ćemo 24 godine, imat ćemo puno više iskustva, puno više odveslanih kilometara, tako da tada ne moramo razmišljati samo o ulasku u A finale, već i o medalji. Ove godine voljeli bismo izboriti Pariz i Olimpijske igre“, iskreno nam je rekla Ivana Jurković.

Prošle godine sestre Jurković osvojile su šesto mjesto na svjetskom prvenstvu te najavile još bolje rezultate u godinama koje dolaze. FOTO: Privatna arhiva

Njihove godine su utjeha jer analize pokazuju kako veslačice najbolje rezultate postižu između 30. i 35. godine. Ipak, Josipa Jurković smatra da će one do vrhunca doći i prije 30. rođendana. „Mislim da možemo ostvariti najbolje rezultate već s 27, 28 godina, dok se razdoblje između 30. i 32. godine smatra vrhuncem u karijeri veslačica. Sve one koje uspiju mlađe su one čije reprezentacije imaju puno veslačica pa ih spajaju s onima koje imaju preko 30 godina i koje imaju iskustva. Nas dvije se ne razvijamo na taj način, mi se međusobno razvijamo tako da bismo se, ako nas posluži zdravlje, na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. borile za medalju“. Kao primjer navode ovogodišnje europsko prvenstvo koje se održalo na Bledu, gdje su u finalu osvojile četvrto mjesto. „Evo, na Europskom prvenstvu smo pobijedile britanski dvojac, a onda su njih dvije sjele u osmerac i osvojile medalju. To je ta mogućnost da se u takvim reprezentacijama djevojke mogu miješati. Svima je lakše razvijati se u disciplini s više veslačica pa kada dosegnu određenu razinu prelazite u manju verziju“, dodaje Josipa Jurković koja je imala frakturu rebra, ali sada kaže: „To je primarna ozljeda u veslanju, ne trebamo se tome čuditi, pa Valent Sinković imao je sedam puta prijelom rebra. Kod veslača je to gotovo normalna ozljeda, nešto na što se trebamo naviknuti, iako se nikada na to nećemo naviknuti“.

Sestre Jurković odavno su se navikle na mnoge probleme u veslanju, jedan je taj što u Hrvatskoj nemaju konkurenciju pa tek kada dođu na međunarodna natjecanja, vide koja je njihova stvarna kvaliteta. Josipa Jurković nam objašnjava način njihova rada. „Nas dvije guramo jedna drugu, jedna u drugoj vidimo i idola i rivala pa kad jedna potegne jače, onda druga reagira i potegne još jače. Obje smo navikle natjecati se protiv štoperice. Konkurencija bi nam dobro došla, ali mislim da je sve u glavi. Mi smo se na to navikle, već šest godina tako treniramo. A sanjamo kako bi bilo dobro da nas ubace među 30 djevojaka koje su snažne kao mi pa da onda vidimo gdje smo i što smo“. Njih dvije pripremaju se na Peruči, a najpoznatiji hrvatski veslači već su govorili kako se inozemna konkurencija čudi kako su tamo uvjeti skromni, ali se ipak postižu vrlo dobri rezultati. „Sve te velike države imaju bolje uvjete od nas. Hrvatska jako malo ulaže u sport, a zbog sporta i turizma se u svijetu zna za Hrvatsku. Evo, sad su nam ukinuli i gradske stipendije, ali to je posebna tema. No koliko god imale skromne uvjete, najbitnije je da sve što radimo, radimo iz ljubavi. Znamo da je svaki naš uspjeh ispisivanje povijesti, a možda će se zbog toga mlađe generacije priključiti ovom, ali i ostalim sportovima. Mi živimo za ono što radimo i funkcioniramo u obiteljskom sustavu, dok u inozemstvu to funkcionira drugačije. Mi često kažemo – nama trebaju samo čamac i vesla. Ništa drugo“, dodaje Ivana Jurković.

‘Dogodine, u vrijeme Olimpijskih igara, imat ćemo puno više iskustva tako da tada ne moramo razmišljati samo o ulasku u A finale, već i o medalji’

Njihova karijera počela je u Veloj Luci, gdje su prvo pet godina trenirale rukomet. Nakon toga su, na prijedlog prijateljice, počele trenirati veslanje, što im i nije teško palo jer je njihov otac također bio veslač. „Nakon mjesec dana treninga nastupili smo na regati u Splitu i osvojile medalju te nas je to motiviralo da nastavimo dalje. A što se tiče oca i matere, da nije bilo njih ni mi ne bismo danas bile tu gdje jesmo jer su nam uvijek bili najveća podrška. Nikada nam nisu branili nešto, govorili ‘nemoj’. Rijetko tko ima takvu podršku“, kaže Josipa Jurković. U početku su veslale u četvercu s Brunom Milinović i Izabelom Krakić, za što Ivana kaže: „Tada smo bile juniorke, tada nam je to bila zabava. Tada još nismo ni znale što nas čeka“.

Ipak, ta zabava je za četverac bez kormilara prerasla u nešto više kada su 2017. godine postale i svjetske i europske juniorske prvakinje U Veloj Luci priređen im je doček, ali sestre Jurković ne zaboravljaju na činjenicu da je u njihovu rodnom mjestu bilo ljudi koji su bili ljubomorni na njihove uspjehe. „Ljudi su dolje pretežno konzervativni, a mi uvijek iskreno govorimo o tome koliku smo imali podršku. Bilo je ljudi koji i dan-danas žele da mi doživimo neuspjeh. Evo vam primjer, bile smo svjetske juniorske prvakinje, dočekalo nas je u Veloj Luci 4500 ljudi, to je bio događaj za pamćenje. Srce nam je bilo k’o kuća. I onda nam dođu ljudi koji nas grle i ljube, a znamo što su pričali o nama. Mi nećemo reagirati, nećemo se spuštati na njihovu razinu, ali dolje je dosta ljubomore. No koliko god bilo zavisti, toliko ima i ljudi koji nam žele dobro i sve najljepše u životu“, otvoreno nam je ispričala Josipa Jurković.

Nakon što su postale svjetske i europske prvakinje, sestre Jurković preselile su se u Zagreb i počele nastupati za Veslački klub Trešnjevka, čime su iznimno zadovoljne. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

No tada je došao poziv iz Zagreba, iz Veslačkog kluba Trešnjevka, gdje su iz četverca prešle u dvojac bez kormilara. „Nakon što smo 2017. pobijedile na svjetskom juniorskom prvenstvu, dobile smo poziv Aleksandra Vukojičića koji je naš sadašnji trener. Rekao nam je da bi bilo dobro da dođemo u Zagreb, u Veslačku klub Trešnjevka, da će nas klub objeručke prihvatiti, da će nam dati sve što je potrebno. Tada se mislilo da ćemo prijeći u veslački klub Mladost, ali tamo tada nije bilo veslačica, bili su braća Sinković koji su nam i danas uzori, ali i još veći prijatelji. I onda smo se na poziv trenera odlučili na Veslački klub Trešnjevka. Za njih mogu reći samo riječi pohvale, naš trener nam je kao treći roditelj, nismo pogriješile u izboru kluba“, prisjeća je Josipa Jurković koja napominje da se sve to događalo mjesec dana prije njihovog 18. rođendana. No nije stigao poziv samo iz Zagreba jer je uobičajeno da mlade i uspješne sportašice dobivaju ponude američkih koledža koji su ih spremni stipendirati. Josipa potvrđuje da je bilo i takvih ponuda. „Ponude su počele stizati nakon osvojenog svjetskog i europskog juniorskog prvenstva gdje su došli mnogi skauti iz Amerike. Mi smo dobile ponude iz Yalea, Princetona, Oxforda, Washingtona, ali nama je bio cilj dokazati da žensko veslanje može uspjeti u Hrvatskoj. Ovdje smo sretne, treniramo jedna za drugu. Idemo ostvariti svoj san i ispisati povijest“.

I doista, smatraju da je odluka o dolasku u Zagreb bila pun pogodak, Josipa Jurković je oduševljena. „Atmosfera, način razgovora s trenerom, način na koji se trener zalaže za nas. Mogli smo sasvim normalno razgovarati s njim, nismo se pribojavali toga što mu možemo reći, a što ne. Odmah su nam dali bolji čamac i bolja vesla, iako smo nas dvije uvijek bile skromne, došle smo s malog otoka, iz malog kluba, gdje smo uvijek bile zadovoljne s onim čamcem i onim veslima. Uživale smo u onom što smo radile jer, ako si brz, bit ćeš brz u bilo kojem čamcu. No to kako su nas primili u Zagrebu, to se ne može usporediti ni s čim. Primili su nas kao da smo njihova djeca. To nam je jako puno pomoglo. Odmah smo stekli mnoštvo prijatelja koji su uvijek uz nas, nikada nas nisu omalovažavali ili bili ljubomorni“.

‘Nas dvije guramo jedna drugu, jedna u drugoj vidimo i idola i rivala pa kad jedna potegne jače, onda druga reagira i potegne još jače’

Ipak, Ivana Jurković priznaje da, ponekad, niti treneru Vukojičiću nije lako s njima, niti je njima, ponekad, lako s njim. „Imamo prijateljski odnos, ali moramo držati distancu jer neku privatnost moramo zadržati za sebe. Neki dio privatnosti ne govorimo ni roditeljima pa tako ne moramo sve dijeliti ni s njim. Kao što mi imamo svojih mušica, tako i on ima svojih mušica. No imamo super komunikaciju, probleme odmah rješavamo, dijelimo lijepe stvari, ali kao što je ponekad njemu teško nas shvatiti, tako je i nama ponekad teško njega shvatiti. Dok god smo u veslanju i dok god je on naš trener, radit ćemo na našem odnosu“. Ivana ističe još jednu stvar bitnu za njihovo veslanje. „Morate shvatiti da Josipa i ja nemamo tu privilegiju da se razdvojimo nakon treninga. Mi živimo zajedno u stanu, iako se nadam da to neće još dugo trajati. Možda bismo bolje funkcionirale ako bismo se razdvojile što se tiče stana“. Njena sestra opisuje to kroz neke primjere. „Mi se u stanu posvađamo oko toga koja će oprati suđe ili koja treba baciti smeće, a onda dođemo na trening živčane jedna na drugu. K tome se dosta razlikujemo, imamo drugačije navike, pa kada smo zajedno u stanu to ponekad baš i ne funkcionira. Nismo više djeca, bilo bi dobro da se malo raziđemo“.

Godine 2018. Ivanu Jurković je fotograf prijavio na izbor za Miss sporta, što je ona prihvatila, a na kraju i pobijedila. Kaže kako se nije pribojavala kako je zbog toga u sportskih krugovima neće ozbiljno shvaćati. „Mislim da moramo razbiti stereotipe o sportašicama koje ne moraju brinuti o sebi i svom izgledu. Ja volim lijepo izgledati. U svoje slobodno vrijeme, ako ga imam, obući ću košuljicu, našminkat ću se, jer sam najveći dio vremena u trenirki. Mislim da treba pomaknuti te barijere i pokazati da, bez obzira na to što sam sportašica, mogu se osjećati lijepo u svojoj koži. Ne moram biti samo brza, jaka, pobjeđivati i pri tome izgledati kao da me more izbacilo. Drago mi je što sam došla na izbor za Miss sporta jer se često govori kako su veslačice poput trokrilnih ormara i ne izgledaju kao žene“.

‘Mi smo zajedno 24 sata. U čamcu smo zajedno, u stanu smo zajedno, izvan stana smo zajedno. Došle smo u godine kada bismo se htjele malo odvojiti’

A da ih treba ozbiljno shvatiti u veslačkim i sportskim krugovima dokazale su na ljeto 2021. godine, kada su prvo postale svjetske a zatim i europske prvakinje u dvojcu bez kormilara do 23 godine. Ipak, nisu se uspjele kvalificirati na Olimpijske igre u Tokiju, na što Josipa kaže: „Nismo bile tužne što se nismo uspjele kvalificirati za Olimpijske igre. Shvatile smo da smo mlade i da nam treba još koja godina da se razvijemo. Mislim da nas je to još više motiviralo“. Tada se već iskristalizirala jedna stvar, a to je da je Josipa šefica u čamcu. „Razlika je u tome što ja težim perfekcionizmu, dok je Ivana ponekad flegmatična. Ja želim da odmah budemo u top izdanju, želim da odmah budemo najbolje. Tako funkcioniramo“. Da je Josipa velik borac govori i činjenica da su joj UFC i boks omiljeni sportovi. „Od 15. godine pratim UFC i uvijek mi je bio napet. Da sam na otoku imala mogućnost trenirati boks, onda bih sigurno bila boksačica jer to mi je druga ljubav. Ne znam kako da to opišem, ali boks mi je drag“.

Obje su studentice, Josipa studira na Kineziološkom fakultetu, Ivana studira sportski menadžment. Josipa kaže: „Meni je životni san ostati u veslanju i biti trenerica. Dodatno me to vuče kako bih otvorila svoju teretanu i postanem osobna trenerica jer me to ispunjava“. Ivana ističe: „Volim sve oko menadžmenta, meni je na račun osvajanja titule Miss sporta bila plaćena stipendija za studiranje na Aspiri. Znamo da veslanje neće trajati cijeli život, a ni Josipa ni ja nismo željele upisati nešto reda radi kako bismo dobile diplomu, već nešto u čemu se vidimo nakon sportske karijere“.

Tamnokosa Ivana Jurković 2018. je izabrana za Miss sporta, ali priznaje da je Josipa šefica čamcu. FOTO: Privatna arhiva