Nacional je proteklog tjedna istražio neovisni feministički forum za pravdu žrtvama ratnih silovanja u bivšoj Jugoslaviji, “Ženski sud: feministički pristup pravdi – slučaj Foča” koji je u četvrtak, 24. listopada, predstavljen u Zagrebu, nakon što je prvi put održan u Beogradu 26. lipnja prošle godine, uz svjedočenja žrtava ratnih zločina silovanja u Foči, triju žena i jednog muškarca te uz sudjelovanje suradnica i stručnjakinja iz psihoterapeutskog, politološkog, političkog i aktivističkog područja.

“Ženski sud: feministički pristup pravdi – slučaj Foča” dio je trajnoga Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju koji su 2010. pokrenule feminističke nevladine organizacije s područja bivše države i koji je svoj prvi i središnji događaj održao kroz četverodnevno zasjedanje u svibnju 2015. u Sarajevu, uz sudjelovanje petstotinjak sudionica, među kojima su bile žrtve ratnog nasilja, ali i stručnjakinje, aktivistice, spisateljice, filozofkinje, povjesničarke, novinarke i predstavnice ženskih organizacija iz cijelog svijeta. Od tada do danas, Ženski sud za bivšu Jugoslaviju organizirao je brojna zasjedanja o pojedinačnim mjestima seksualnih zločina u ratovima devedesetih, od kojih je Foča, gradić u istočnoj Bosni na granici sa Srbijom, svakako jedno od najtraumatičnijih, ali u kaznenopravnom smislu i najvažnijih. Stoga će zagrebačko predstavljanje “Ženskog suda: feminističkog pristupa pravdi” o strašnom nasilju koje su srpske snage u prvoj polovini devedesetih počinile u Foči, s naglaskom na ratna silovanja, biti važan događaj u nastojanju ženskih organizacija iz regije da se – kako je svrhu Ženskog suda opisala jedna od žrtava – “zadovolji pravda, a ne pravo”.

“Ženski sud – slučaj Foča”, održan u Beogradu 26. lipnja prošle godine, bio je iznimno potresan, ali i katarzičan skup, na kojemu su žrtve monstruoznih ratnih silovanja u Foči skupile snagu da svjedoče u gradu iz kojega su krenuli ratovi devedesetih. Svjedočenja i diskusije s toga događaja zabilježena su u važnome 42-minutnom dokumentarnom filmu “Ženski sud – feministički pristup pravdi: slučaj Foča” te transkribirana u istoimenoj knjizi koju su objavile Žene u crnom iz Beograda. O strašnom nasilju koje su preživjeli u Beogradu su svjedočile Fočakinje i Fočak Ilvana Konjo, Kemalemir Frašto, Zenija Hajdarević i Halida Konjo Uzunović, od kojih će Kemalemir Frašto i Halida Konjo govoriti i na predstavljanju u Zagrebu. Na početku skupa, Staša Zajović kazala je ovako: “Hvala vam na hrabrosti i odgovornosti da nam svjedočite u Beogradu, glavnom gradu države nasljednice zločinačkog režima, koji je izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu, planirao zločine, organizirao oružane formacije koje su izvršile nebrojene zločine. Zločini na području Foče su među najmonstruoznijim.” Da je uistinu tako, potvrdila su svjedočenja četvero preživjelih, koja je nekoliko desetaka okupljenih na zasjedanju pratilo sa smjernim poštovanjem, u potpunoj tišini. Ilvana Konjo ispričala je, među ostalim, ovako: “Jedan dan su došla dva vojnika, rekli su da se zovu Deda i Pero, tako su se nama predstavili. Obojica su pripadala Ravnogorskom pokretu iz Srbije. Osjećali su se kao da su u svojoj kući. Tražili su kafu, piće, jelo. Drugi dan su opet došli. Mi smo počele da se krijemo… Vlasnica kuće, E. je bila ta koja je obnašala sve to. Divim se toj ženi. Divim joj se, šta je sve ona prošla, to samo ona zna. Došli su jednog dana i tražili su da Halida ide sa njima. Odveli su je. Njen petogodišnji sin je ostao sa nama. Ja sam samo molila dragog Boga da se vrati živa. Oni su je poslije nekoliko sati vratili. Bila je sva raščupana, poderana, izbezumljena, pognute glave. Sve koje nismo išle do tada, znale smo šta nas čeka. Jedina varijanta je bila baciti se u Drinu, jer kuća je bila na takvom mjestu, postojao je strmi dio odakle smo mogle da se bacimo u Drinu, jer nismo imale gdje.”

Započinjući svoje svjedočanstvo, Zenija Hajdarević je rekla: “Rat me je zatekao u porodičnoj kući u fočanskom naselju Aladža. I uglavnom je to priča iz naselja Aladža. I evo odlučih, nakon 31 godinu, da ispričam svoju priču. Želim ovim svjedočenjem da podstaknem i druge žene koje su preživjele slično ili još mnogo gore, da njihove priče ne ostanu neispričane. Dignite glas u ime svoje djece! To nije naša sramota. To je sramota cijeloga svijeta koji je dozvolio, zatvorio oči i nije vidio šta se dešava širom Bosne i Hercegovine. Stavili su nam embargo na oružje, kao što svi znamo, i pustili nas na milost i nemilost našim dželatima. Mi u Foči dobro znamo šta je genocid jer smo ga osjetili na sopstvenoj koži.”

Naročito potresno svjedočenje iznio je Kemalemir Frašto koji je svoj iskaz započeo ovako: “Zovem se Kemal Frašto, rođen sam 11. marta 1974. godine u Foči. Četvrti sam sin svojih roditelja Selima i Zade. Bio sam mezimac, što se kaže, razmaženo derište koje su svi mazili, i braća, i mama, i otac, a posebno sam bio privržen svojoj mami, bio sam joj mezimac. Bili smo k’o prijatelji. Nije mi bila roditelj, bila mi je prijatelj. Također sam bio jako vezan za mog brata Emira. Voljeli smo se.” Kemala i njegova oca prisilili su da gleda silovanje Kemalove majke. “Htio sam pomoći svojoj majci, otimao se, ali nisam mogao”, ispričao je Kemal. “Osjećao sam se da sam je izdao. Osjećao sam da sam se morao jače boriti. Udaraju me kundacima, udaraju me čim stignu, ali ja ne osjećam bol. Jednostavno ne osjećaš ništa. I ta slika i dan danas mi ostaje. Majka sva krvava. Odakle je ta krv bila ne znam, ali slika mi ostaje. Sjećam se jedne mamine rečenice: ‘Bojane, proklet da si i haramim ti svaki zalogaj što sam ti dala’”. Bojan, jedan od zločinaca, do rata je bio Kemalov prijatelj i drag gost u kući obitelji Frašto. “Moja mama se stidjela njihove sramote”, nastavio je Kemalemir. “Nikad se poslije toga nismo mogli pogledati u oči. Nismo ni razgovarali o tome. Nikad. Ja sam se smatrao grešnim zato što je nisam zaštitio. Ona se smatrala grešnom zato što je silovana. Tako bih volio da mi je sada živa. Nikada joj nisam uspio reći: ‘Mama, nisi ti kriva’. Nikada tu sliku neću izbaciti iz glave”. Nakon te grozote, Kemalemir preživio je strašna mučenja. Ubili su mu i brata. “Nas dvojica smo bili posebno vezani. Kada sam kasnije dobio državljanstvo u Americi, iskoristio sam priliku da promijenim ime, tako da sam svom imenu Kemal dodao Emir, od tada postajem i danas ostajem Kemalemir, tako da je Emir uvijek tu, sa mnom”, položio je uplakani Kemalemir ruku na srce.

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju, u sklopu kojega će u Zagrebu biti održano zasjedanje o Foči, nastao je po uzoru na slične takve ženske sudove u svijetu. FOTO: Žene u crnom Beograd

O nasilju koje je proživjela svjedočila je i Halida Konjo Uzunović, koja je svoje svjedočanstvo počela ovako, objasnivši rodbinske i prijateljske veze s ostalo troje preživjelih svjedoka: “Moram vam reći da sam neizmjerno ponosna na moju snahu Ilvanu. Ja sam inače najmlađa sestra njenog supruga. Ovo je moj komšija Kemalemir Frašto, Zenija je moja drugarica iz Aladža naselja. I da sam najbolja književnica, ili umjetnica, ili doktorica, ili bilo što, bilo bi mi teško poslije njihovih teških priča da i ja svoju tešku priču ispričam. Pred ovim cijenjenim, veličanstvenim skupom, koji je od velike historijske važnosti za mene i moju porodicu. Zato vas, naravno, sve srdačno i solidarno grlim i pozdravljam na početku. Ja sam Halida Uzunović, rođena Konjo, i najmlađe sam dijete svojih roditelja, oca Ahmeta i majke Muše. Imala sam i dva starija brata i dvije starije sestre. Sve do agresije na moj rodni grad Foču, živjela sam zaista sretno sa svojom porodicom, sa svojim suprugom Enesom Uzunovićem i sinom Admirom. Živjeli smo u našoj novosagrađenoj kući, u naselju Zubovići, pored mojih roditelja, koji su mi i poklonili to imanje. Našem sinu prvijencu slavili smo peti rođendan 19. marta 1992. godine i to je naše posljednje porodično slavlje. Za samo za nekoliko dana srušit će se sav naš svijet.”

Na beogradskom zasjedanju Ženskog suda za Foču sarajevska politologinja Edina Bećirević govorila je o silovanju u ratu kao dijelu genocidnog plana te o važnosti glasa žrtava u međunarodnoj pravnoj regulativi silovanja u ratu. Ugledna beogradska aktivistkinja za ljudska prava i voditeljica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonja Biserko izlagala je o uzrocima i posljedicama zločina u Foči i njihove nekažnjivosti, dok su beogradske feminističke aktivistkinje Sanja Pavlović i Mina Damnjanović govorile o iskustvima iz Srbije kada je riječ o feminističkim praksama sjećanja i odgovornosti nasuprot kulturi nekažnjivosti zločina seksualnog nasilja u ratu. Psihoterapeutkinja Marijana Senjak, psihologinja i savjetodavka u Centru za žrtve seksualnog nasilja pri Ženskoj sobi u Zagrebu, govorila je o “dostojanstvu kao pobjedi preživjelih”, rekavši, među ostalim, i ovo: “‘Moje dostojanstvo je moja pobjeda’, riječi su preživjele ratnog silovanja u Foči. Urođeno ljudsko dostojanstvo nitko nam ne može oduzeti niti dati. ‘Radost prošlosti ne može nam oduzeti ni najveća sila na svijetu’, kako to kaže utemeljitelj logoterapije Viktor Frankl koji je i sam preživio holokaust u Drugom svjetskom ratu. ‘Želim ispričati svoju priču i priču o mom mužu i braći jer me nitko nije poštovao kao oni’, riječi su preživjele ratnog silovanja u Foči i govore o njenoj potrebi da prekine ‘zavjet šutnje’ kojim je obavijeno seksualno nasilje u ratu i u miru te da sačuva i obnavlja sjećanja iz prošlosti koja osnažuju njeno dostojanstvo. Sram, krivnja i društvena stigma vezana za seksualno nasilje u ratu i miru doprinose njegovoj nekažnjivosti. Zahvaljujući hrabrim svjedokinjama i svjedocima koji su svjedočili na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, seksualno nasilje u slučaju Foča presuđeno je prvi put u povijesti i kao zločin protiv čovječnosti, posebno zbog elemenata seksualnog porobljavanja. Svjedočenje svjedokinja i svjedoka o preživljenom seksualnom nasilju u Foči na Ženskom sudu doprinose rasvjetljavanju preživljenih zločina seksualnog nasilja, osnaživanju preživjelih da postanu akterice svoga oporavka i borbe za ostvarivanje svojih prava te stvaranju ženske povijesti koja je i u ratu i u miru nevidljiva.”

Prvi put u povijesti, ratno silovanje proglašeno je ratnim zločinom prema međunarodnom pravu na suđenju u predmetu “Kunarac i drugi” pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju koje je trajalo od 1998. do 2002. godine. Za porobljavanje i silovanje Bošnjakinja u Foči, koje je sud proglasio zločinom protiv čovječnosti, pred tim sudom osuđeni su zapovjednik izviđačke postrojbe Vojske Republike Srpske Dragoljub Kunarac na 28 godina, zamjenici zapovjednika Vojne policije VRS-a Radomir Kovač i Zoran Vuković na 20 i 12 godina zatvora te vojnik VRS-a Dragan Zelenović koji je priznao krivnju, na petnaest godina zatvora. Milorad Krnojelac, upravitelj Kazneno-popravnog doma u Foči, osuđen je na petnaest godina zatvora zbog mučenja, ubojstava, progona i drugih zločina nad bošnjačkim muškarcima. Zbog zločina srpskih snaga u Foči osuđeni su i Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik.

Foča je bila mjesto jezivih zločina na Bošnjacima: u tom je gradiću ubijeno više od tri tisuće Bošnjaka i prognano njih više od dvadeset tisuća. Svaka treća žrtva bila je žena. Prije rata Bošnjaci su u Foči bili u većini, a na kraju rata, prema dokazima izvedenima pred Međunarodnom kaznenom sudu, u gradu je ostalo samo desetak Bošnjaka. Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, s područja Foče nestalo je 2704 građana nesrpske nacionalnosti, mahom Bošnjaka. Od tog broja je za 1899 ljudi potvrđeno da su ubijeni, a 619 se još uvijek vode kao nestali. Među nestalima je 448 žena, od čega 160 nije identificirano. Prema broju silovanih žena u ratovima devedesetih na području bivše Jugoslavije, Foča je pri vrhu: seksualno nasilje nad bošnjačkim ženama i djevojčicama bilo je organizirano i sistematsko. Najmlađa žrtva imala je jedanaest godina. Bošnjački muškarci iz Foče i okolnih mjesta zatvarani su u Kazneno-popravnom domu Foča, a neki od njih su ostali u zatočeništvu i duže od dvije i pol godine. Izgladnjivali su ih, vodili na prisilni rad, psihički i fizički zlostavljali, silovali, premlaćivali i ubijali. Kroz to je mučilište prošlo više od 700 muškaraca, a ubijeno je od 450 do 600. Početkom 1994., Skupština Republike Srpske preimenovala je Foču u Srbinje, a ime je gradiću vraćeno tek deset godina kasnije.

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju, u sklopu kojega će i Zagrebu biti održano zasjedanje o Foči, nastao je po uzoru na slične takve ženske sudove u svijetu, nakon što je prvo takvo okupljanje, “Azijski sud o nasilju protiv žena”, održan 1992. u pakistanskom gradu Lahoreu. Pokretanje foruma u kojemu žene žrtve ratnog nasilja mogu slobodno i javno svjedočiti o onome što im se dogodilo pokrenula je Corrine Kumar, tunižanska aktivistkinja za ljudska prava, koja je smisao i cilj takvih okupljanja opisala rečenicom: “Ženski sudovi pozivaju nas da napišemo novu povijest, povijest margina, povijest drugih i drugačijih.“ Od 1992. do 2010., kada je nastao Inicijativni odbor Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju – prvog i zasad jedinog Ženskog suda u Europi – organizirano je četrdesetak ženskih sudova diljem svijeta: u Tokiju, primjerice, 1994. održan je Azijski ženski sud o trgovini ljudima i ratnim zločinima nad ženama; godinu kasnije, u indijskom Bangaloreu organiziran je Azijski pacifički sud o žrtvama razvoja, a u glavnom gradu Libanona Bejrutu iste je godine održan Arapski ženski sud; 2001. održana su dva ženska suda u Južnoafričkoj Republici: Svjetski sud žena za mir u Cape Townu, a Svjetski sud žena protiv rasizma u Durbanu; u New Yorku 2007. organiziran je Afrički ženski sud o siromaštvu, a dvije godine kasnije, opet u Bangaloreu, Indijski ženski sud o mirazu. Svjesne da kaznena pravda ne može sama nadoknaditi patnju i zadovoljiti pravdu za žrtve, feminističke organizacije za ljudska prava s područja bivše Jugoslavije kao i udruge i specijalistice za pomoć žrtvama, 2010. utemeljile su Inicijativni odbor Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, trajnog regionalnog foruma koji bi zahtijevao više od puke kaznene pravde te širio javnu svijest o razmjerima patnje i društvene nesreće koju ženama nanosi nasilje u ratu i vezano uz rat, sa žrtvom u njezinu središtu.

U Inicijativnom odboru sudjelovale su organizacije koje su, kako stoji na web stranici Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, “od početka ratova 1991. bile najaktivnije u otporu ratu, nacionalizmu, etničkoj homogenizaciji i militarizmu”: Žene ženama iz Sarajeva, Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima iz Kotora, Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata iz Zagreba, Ženska mreža Kosova te Ženske studije i Žene u crnom iz Beograda, uz koordinaciju Žena u crnom. Središnji događaj Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju bilo je četverodnevno zasjedanje u Sarajevu, od 7. do 10. svibnja 2015. Sudjelovalo je petstotinjak sudionica – “povijesni auditorij”, kako ih je nazvala srpska povjesničarka Latinka Perović, i sama članica Međunarodnog sudskog vijeća Ženskog suda – među kojima su bile žrtve ratnog nasilja, ali i stručnjakinje, aktivistice, spisateljice, filozofkinje, povjesničarke, novinarke i predstavnice ženskih organizacija iz cijelog svijeta. Nakon temeljite, višemjesečne psihološke pripreme i razgovora, trideset šest žrtava različitih oblika ratnog nasilja iz cijele bivše Jugoslavije, među kojima i žene koje su preživjele ratna silovanja, svjedočile su pred Ženskim sudom u Sarajevu koji je održan iza zatvorenih vrata. Godinu i pol kasnije, u prosincu 2016., Žene u crnom objavile su pedesetominutni film “Ženski sud – feministički pristup pravdi” koji je i danas besplatno dostupan na YouTubeu. U svibnju 2017., Žene u crnom objavile su knjigu “Ženski sud: o događaju u Sarajevu i o nastavku procesa”, također besplatno dostupnu na internetu, u kojoj su objavljena svjedočenja žena pred Ženskim sudom. To izdanje i danas je jedan od važnih naslova u nevelikoj literaturi na ovdašnjim jezicima o zločinima masovnih ratnih silovanja u ratovima na području bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća.