O svojim mučnim iskustvima seksualnog uznemiravanja za Nacional su progovorile žene – i jedan muškarac – s potpuno različitih profesionalnih područja koji se traumatičnih situacija sjećaju i nakon desetak ili više godina

Nacional donosi nova svjedočenja o hrvatskim slučajevima seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, potaknuta nedavnim istupom beogradske glumice Milene Radulović koja je javno progovorila o seksualnom zlostavljanju u glumačkoj školi redatelja Miroslava Mike Aleksića, osumnjičenog i za zlostavljanje Ive Ilinčić i još četiriju djevojaka. Novi iskazi govore u prilog tomu da taj problem postoji desetljećima u kontinuitetu i prisutan je u svim sferama i profesijama. Ne radi se samo o slučajevima silovanja iz pozicije moći i na relaciji studentica – profesor, šef – zaposlenica, već o nizu raznih načina verbalnog zlostavljanja i blažeg ili jačeg seksualnog dodira koji ne mora nužno završiti penetracijom ili oralnim seksom. Tzv. nabacivanje, uporno verbalno agresivno pozivanje na “druženje” i seks, kao i niz seksualiziranih opaski o izgledu djevojke ili žene, jednako su emotivno težak napad na nezaštićenu i često nemoćnu djevojku ili ženu. Prema svjedočanstvima, delikatno je ponekad reći i odvagnuti je li nekim ženama teže emotivno i psihički palo silovanje ili uporno verbalno zlostavljanje, uhođenje, vrijeđanje i prijetnje smrću ako ne pristanu na izlazak s predatorom.

Za Nacional su o svojim iskustvima progovorile žene – i jedan muškarac – s profesionalno različitih područja, koji se traumatičnih situacija sjećaju i nakon desetak ili više godina.

“Bila sam prva godina fakulteta. Profesor, sada već pokojni, znao mi je dobaciti da sam zgodna, da me je lijepo vidjeti kada predaje, da mi bolje stoji rep nego raspuštena kosa i slične opaske na temu izgleda. Neke sam stvari potisnula i zaboravila, ali znam da smo se nekolicina kolegica i ja tomu smijuljile i još su me zezale da ako ga nešto treba pitati ili tražiti, neka ja to napravim jer mene voli. Kada je bilo vrijeme za ispit, prošla sam ga bez ikakvih problema. Kada je došao red na kolegicu, rekao je neka ostanem unutra s njom da me može gledati. Kolegica je isto dobro prošla na ispitu i sjećam se da smo kasnije govorile i zezale se da je to sigurno zbog mene. S ispitom se sve to završilo, srećom nije išlo dalje od toga, ali iz današnje perspektive vidim da nije baš bilo primjereno. Da mi danas kći tako nešto kaže, sigurno bih se zabrinula. Imala sam tada 19, 20 godina, a on je bio podosta stariji. Inače je bio vrhunski profesor. Sjećam se kako me mučilo da ipak ne želim ući sama s njim na ispit i da ne znam što ću napraviti ako pretjera. Znači, očito je postojala nelagoda pa smo se kolegica i ja tako dogovorile da unutra uletimo zajedno”, prisjetila se bivša studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Na drugoj godini prava, mislim 2005. godine, na predavanju iz kaznenog prava prolazimo kaznena djela protiv spolne slobode i dolazimo do kaznenog djela silovanja. Profesor komentira kako je kod kaznenog djela silovanja moguć doprinos žrtve, i to tako da će se otegotnim za žrtvu smatati ako je, primjerice, hodala noću u kratkoj suknji ili izazovno obučena, odnosno ako je svojim ponašanjem pridonijela opasnosti da bude silovana. Od stotinjak ljudi u dvorani nitko nije na to reagirao. Digla sam ruku i rekla da se ne slažem s time da je žrtva silovanja kriva ili je bilo kako pridonijela silovanju svojom odjećom ili kasnim izlaskom i da sud to nikako ne bi smio ocjenjivati olakotnim za počinitelja. Profesor se na to lagano nasmijao i komentirao da ne bih trebala biti tako emotivna, da sam preemotivna za sutkinju ili odvjetnicu”, podijelila je svoje iskustvo pravnica iz Zagreba.

“Dobila sam grudi rano, prerano. Sad kad gledam svoju kćer od 11 godina, sve poprima još jednu sasvim novu dimenziju. Gledam kako ulazi u pubertet, kako se bori sa svim tim promjenama, vanjskima i unutarnjima. I onda se sjetim sebe s 10 godina, nitko oko mene tko bi trebao kao da ne primjećuje ili ne zna da sam razvijenija od svojih prijateljica. No zato je rasla neadekvatna, pretjerana i često neželjena pažnja, po mojem doživljaju vrebala je na svakom koraku. Sjećam se buljenja – doslovno buljenja – buljilo je mlado, staro, muško, žensko. Sjećam se pažnje vršnjaka, starijih učenika; gotovo bih svakodnevno čula komentare ‘koje cice’, ‘dobre cice’, ‘bi ja tebe’, ‘mijesio bih ja to’… na cesti, odrasli muškarci, vršnjaci mojega oca i razni dedeki besramno bi buljili jer su znali da mogu i ne sjećam se da bi se osvrnuli oko sebe ili djelovali kao da dvoje. Tu sam se isto naslušala svega: ‘E, mala, zakon si, da’, ‘Pa nisi ti tako mala’, ‘Nemoj me izazivati’, ‘Mlado meso, slatke breskvice’… Sjećam se kako mi je profesor tjelesnog, inače ne previše zainteresiran za posao, zdušno pomagao sa stojevima, nikada mu nije bilo teško ustati s klupe. Bio je zgodan, mlad, možda mi je tada to malo i imponiralo, ali ja sam imala 11, a on 26 ili 27 godina i sigurna sam da je tada već imao i svoju djecu. Naravno, rano sam zamrzila tjelesni, cijelo to skakanje i trčanje bili su dodatan traumatizirajući detalj koji je donosio nove komentare, podsmijehe i poglede. Zbog silne pažnje koju sam dobivala curice u školi su me, i prije prvog poljupca, već prozvale kurvom. Ne sjećam se da sam tada imala s kime o tomu razgovarati, da sam ikada osjetila suosjećanje i potporu. Bila sam silno zbunjena, usamljena i često jako nesretna. No osmislila sam svoj kreativni sustav za preživljavanje: navukla sam široke majice, razvila skoliozu, postala ‘frajerica’ i pravila se da me to ne dira i ne pogađa, odvojila sam se od svojih osjećaja. Moje je iskustvo da sam vrlo često bila svedena na svoje grudi, bile su objekt požude, pažnje, nije bilo bitno što imam reći ili kako se osjećam. Od samoga početka bila je jasna poruka okoline da sam u tomu sama, da nitko tu ne vidi problem i što onda dijete može zaključiti nego da je sve to tako teško i odvratno ipak ‘normalno’”, svjedoči za Nacional gestalt-terapeutkinja iz Zagreba.

No posebno rubna i teška iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja doživjelo je nekoliko liječnika i pacijenata, koji smatraju da u njihovim krugovima postoje brojne psihopatološke situacije čije su žrtve nemoćne studentice i pacijentice.

“Trebao mi je potpisati kolegij vježbi iz psihijatrije na zadnjoj godini fakulteta da mogu pristupiti ispitu. Sjedila sam u njegovoj ordinaciji na Rebru i razgovarala o pacijentima na odjelu. Iznenada je ustao i okrenuo ključ u bravi. Približavao mi se i stisnuo me. Odgurnula sam ga i odlučno rekla da ću ga prijaviti dekanu. Samo mi je dao potpis, a ja sam uznemirena i drhtava izašla. Dugo o tomu nisam nikome govorila. Nakon mnogo godina rekla sam svojem bratu”, navodi liječnica iz Zagreba.

“Bio sam na stažu kad je doktorica na medicini rada u mojem prisustvu pregledavala mladića koji joj je u lice izvalio: ‘Kako bih ja tebe jebao!’ Odjurila je van. Ja sam bio u šoku i izišao sam za njom. Poslije je druga doktorica dovršila pregled i nikome ništa. Isto se sjećam sa stažiranja kad sam s jednom sestrom s anestezije išao prema bolnici. Pitala me što ću odabrati kao specijalizaciju, rekao sam joj da još ne znam, a ona ispali: ‘Dođite na anesteziju. Tu su vam najbolje kurve.’ Stvarno sam se svega naslušao. Imali smo i anesteziologa – danas je već mrtav – koji je pacijenticama znao zaviriti pod komprese kojima su bile prekrivene pri operaciji i u anesteziji pogledati atribute i baciti komentar: ‘Ooo! Pica preklapača!’ To se događalo godinama i nitko više nije ništa ni komentirao, već je svima to bilo normalno”, potreseno je za Nacional prepričao liječnik iz Zagreba.

Prijateljica mi je govorila o tome kako je na Traumi u Zagrebu i doživjela pravu malu traumu kad je nedavno došla na pregled, gdje ju je “srdačno” dočekao dežurni stariji liječnik od pedesetak godina. Pitao ju je “pa kako je navečer tako zgodna dama došla sama u bolnicu, zar nemate muža ili dečka da vas doprati? Ja da sam vaš muž, ne bih vas pustio samu u bolnicu”, uz lagano hofiranje – koje ne možeš shvatiti kao maltretiranje, ali jest povreda intime pacijenta i prelazi rub profesionalnog obraćanja pacijentu. Rekla je da je kasnije u čekaonici komentirala svoje iskustvo s drugom pacijenticom, koju je isti doktor pitao može li joj popipati aplikaciju na majici na trbuhu da vidi je li to pravi lisičji rep, a pozvao ju je i na rakiju, uz opasku “od sto pacijentica, kod jedne će proći”. To je tzv. fino predatorstvo.

Svjedočanstvo jedne grafičke dizajnerice iz Zagreba posebno je šokantno: “Prije nekoliko godina završila sam na operaciji jajnika i jajovoda. Išla sam na privatne preglede kod doktora koji će me kasnije operirati u jednoj zagrebačkoj bolnici. Pregledi su bili česti, zapamtio me. Pripisala sam to tomu što sam generalno srdačna i simpatična osoba. Često me i partner čekao u čekaonici. Operacija je prošla dobro, odahnula sam i bila zahvalna doktoru što je sve to nekako ljudski prošlo. Na kontrolnom pregledu odjednom me počeo ljubiti. Nisam mogla vjerovati što se događa. Nakon operacijskog zahvata na ginekološkoj stolici! Sad bih rekla da nisam adekvatno reagirala, bila sam potpuno zbunjena, oboje smo se nekako pravili da se ništa nije dogodilo i otišla sam čim su mi prilike to dozvolile. Promijenila sam doktora, odlučila se za doktoricu, a njega više nisam susrela. Jedino sam vidjela da se poziva na priziv savjesti po pitanju pobačaja te dalje nesmetano radi u svojoj privatnoj praksi.”

Nacional je 2018. u jeku svjetskog pokreta #metoo objavio tekst o mojem dvadesetogodišnjem iskustvu sa seksizmom i šovinizmom u hrvatskim likovnim krugovima, koji je imao odjeka. Mnoge su mi kolegice, kao i likovne umjetnice, potvrdile da su se nakon tog teksta muškarci u struci, koji su u poziciji moći, počeli dosta drugačije prema njima odnositi jer su u tekstu objavljene priče u kojima su se predatori mogli prepoznati, bez obzira na anonimno svjedočenje, tako da je nešto ipak postignuto. No opet, kako mi je recentno potvrdilo nekoliko kolegica, “sad su ti isti likovi još uvjereniji da smo lezbijke ili seksualno hladne, no barem su pristojni pa neka si misle svoje”. Mnogi su frontovi, međutim, još uvijek otvoreni i svježa iskustva ukazuju na to da je postotak neprimjerenog seksualnog ponašanja podjednako raširen u brojnim profesijama i izvan strogo umjetničkih krugova, gdje predatori i nasilnici u 2021. godini smatraju da su glumice, pjevačice i likovne umjetnice “lake žene”.

Javna je tajna u Zagrebu da su studentice i studenti glume izloženi psihičkom i fizičkom maltretiranju na predavanjima, čak se od njih traži u prvom semestru da čuče jer tobože nema dovoljno stolica i to se pravda čeličenjem za buduće uloge. Mnogi su upravo potvrdili za Nacional da je na Akademiji dramskih umjetnosti vrlo tanka linija između psihičkog i seksualnog zlostavljanja i da je kasnije, na početku profesionalnog bavljenja glumom, seksualno uznemiravanje neka vrsta inicijacije za ulazak u taj krug i dobivanje uloga ne samo od redatelja, već i pojedinih ravnatelja kazališta. Ako biste o tomu javno istupili, onda vas se smatra tzv. attention seekerom ili glumicom koja tako traži pažnju u medijima, a dovode se u pitanje i angažmani. “Okruženi smo s mnogo raznih ljigavaca na pozicijama moći i često mi mladi glumci između sebe dijelimo te traume i tješimo se. Nisu samo žene pošteđene seksualno neprimjerenog ponašanja”, rekla je jedna mlada zagrebačka glumica. Nekoliko prijateljica koje su profesionalne glumice ili su se nekada amaterski bavile kazalištem, ispričalo mi je da su bile u situacijama kada su redatelji od njih tražili da se skinu na sceni bez ikakve podloge u tekstu ili dramaturškoj intervenciji. Odbile su to. “Razlog? Sigurno nije bila nikakva umjetnička poruka, već jedini način da režiser vidi moje mlade dojke. Drugačije nije mogao. Tata mi je nakon toga zabranio kazalište za sva vremena”, svjedoči jedna prijateljica.

I sama sam 2019. doživjela jedno beskrajno ljigavo, neprimjereno i agresivno seksualno “uletavanje” ravnatelja jednog zagrebačkog kazališta pa mogu ustvrditi da priče profesionalnih glumica “drže vodu”.

Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti do ovoga trenutka postoje 22 prijave bivših i sadašnjih studentica za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje koje su vršili profesori, od kojih petorica i danas rade na Akademiji. Dekanica Franka Perković sve je prijave zbog vrlo specifično opisanih detalja zlostavljanja shvatila ozbiljno te će ih predati DORH-u. Osnovala je i radnu skupinu koja je svjesna dugogodišnjih seksističkih i mizoginih metoda rada i ponašanja na raznim odsjecima ADU-a.

Da nije ništa drugačije ni na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pogotovo na nekim odsjecima, govore za sada četiri prijave, od kojih je dvostruka prijava za jednog određenog profesora tijekom vikenda na Facebooku podigla frustracije brojnim ružnim iskustvima studentica i studenata, vezanim upravo uz Odsjek za povijest umjetnosti koji je generacijama studenata bio “slavan” po nekoliko profesora-ženskara i seksualnih predatora koji su studentice voljeli zaključavati u svoje sobe i ljubiti ih u usta, no na njihovu sreću od današnjih optužbi i progona dvojicu je spasila smrt. Svi koji smo pohađali taj odsjek ne samo da smo slušali te priče, već smo im i svjedočili, proživljavale su ih naše kolegice i prijateljice koje smo tješili, a o verbalnom ponižavanju studentica i studenata na ispitima – kako su glupi, netalentirani i nesposobni – mogli bi se ispisati traktati. Imali smo i jednu profesoricu predatoricu koja je voljela zavoditi mlade studente, koji bi tako često kasnije ulazili u struku i radili karijeru, dok je istovremeno bila grozna prema studenticama i mnoge su kolegice odustale od studija upravo zbog njezina gestapovskog maltretiranja na ispitima. Ugledna profesorica to je, jasno, pravdala njihovim neznanjem, netalentiranošću za struku i površnošću, a svi smo znali da ćemo pasti njezin ispit ako se pojavimo u nekom ženstvenom izdanju, haljini, raspuštene kose, jer znalo se da je alergična na lijepe mlade studentice. Opstali su mentalno najjači, a ne nužno oni koji su najviše znali i nije tajna da su studij povijesti umjetnosti završili upravo oni koji su imali mozak specijalaca ili komandosa i shvatili sva ta ponižavanja i maltretiranja na ispitima kao kompleksnu igru živaca i emocija kojoj neće dopustiti da ih odvoji od diplome i struke koju vole.

Svjesne toga da svojim zlostavljačima i predatorima u najvećem broju slučajeva zbog zastare više zakonski ne mogu ništa, djevojke i žene iz regije ujedinile su se kroz stotine svjedočanstava na stranici Nisam tražila, kao nekoj vrsti javne platforme za grupnu psihoterapiju, pomoć, razumijevanje i empatiju, želeći pokazati kako emotivna i duševna bol nikada ne zastarijevaju niti u potpunosti nestaju, bez obzira na to što su mnoge od žena išle psiholozima i psihijatrima na terapiju. Mnoga svjedočanstva – a među njima ima i muških priča o tomu kako su ih žene seksualno maltretirale i vrebale – govore precizno o tomu kako fizička bol nakon nekog vremena prođe, ali ostaje “silovana i ranjena duša”, uz razvoj poremećaja u prehrani i autoimunih bolesti. Podršku pokretu odmah su dali studentski zborovi iz Rijeke, Zagreba, Tuzle i drugih gradova. Studentska pravobraniteljica na FFZG-u Norma Trkovnik objavila je da se svi koji su doživjeli neki oblik nasilja i zlostavljanja mogu javiti na stranicu Ured studentskih pravobranitelja na Facebooku ili e-mail adresu [email protected], gdje je zajamčena anonimnost uz ozbiljnu pomoć. Mileni Radulović ovih dana javnu podršku daju brojne srpske glumice i ostale umjetnice, a Bajaga joj je prošloga tjedna napisao pjesmu podrške “Nisi sama”, koju je otpjevao istaknuti glumac Branko Đurić.

Da su seksualni predatori i zlostavljači shvatili da je vrag odnio šalu i da je ovaj pokret konačno prerastao u val koji bi ih sve mogao poklopiti, pokazuje podatak da stranica Nisam tražila tijekom subote, 23. siječnja, cijeloga dana nije bila aktivna jer je prijavljena, tako da nije funkcioniralo ni odgovaranje na poruke u njihov inbox, no u nedjelju je ponovno proradila.

Kako ne bi sve ostalo na svjedočanstvima žrtava bez konkretne pomoći, jedna afirmirana hrvatska glazbenica s međunarodnom karijerom, koja je željela ostati anonimna, pojasnila je za Nacional kako se štiti od predatora u svojem poslu. Smatra kako je dobro da svi problemi i zlostavljanja izlaze na vidjelo: “Istovremeno, mislim da bi bilo odlično početi govoriti o prevenciji, savjetovati mlade ljude koji žele napredovati u karijeri kako da sebi ne uskraćuju prilike i kako da se istovremeno maksimalno zaštite, da iz određenih situacija ne bi izašli psihički, emotivno ili fizički povrijeđeni i traumatizirani. Evo mojih nekoliko početnih savjeta: prvo je instinkt. Uvijek vjerovati instinktu i unutarnjem glasu – ako vam se nečiji poziv, gesta ili direktni zahtjev učine čudnima ili neprikladnima, oni to najvjerojatnije i jesu. Drugo, termini i mjesta sastanka uvijek moraju biti dobro promišljeni. U velikoj većini slučajeva, ako je netko istinski zainteresiran za suradnju s vama i traži sastanak, ta će osoba pristati na sastanak na kavi ili ručku na javnom mjestu. Kad god je moguće, izbjegavajte kasnovečernje susrete, večere u sumnjivim okolnostima, audicije u hotelskim sobama ili stanovima, kao i velike količine alkohola s potencijalnim predatorom. Na audicije u nečijem stanu, ako baš morate, sa sobom vodite mentora, prijateljicu ili kolegicu kao podršku, nikada nemojte ići sami. Hoćete li tako imati manje mogućnosti? Moguće, ali nećete biti izloženi mogućoj dugogodišnjoj psihičkoj traumi i eventualnoj sumnji u vlastite vrijednosti. Treće, svaki sastanak, termin ili audicija neka budu potvrđeni pismeno, najbolje e-mailom. Pronađite bilo koga da vas u tome zastupa – to može biti npr. agent; ako je djevojka (ili mladić) jako mlada osoba, u redu je da sastanke ili audicije dogovara roditelj. Ako je osoba student ili malo zrelija, a nema iza sebe ‘agenta’, uvijek dajte drugoj strani do znanja da ćete se o sastanku ili audiciji posavjetovati s mentorom, profesorom ili kolegom. Uvijek dajte do znanja da više kolega zna o tom susretu i da će o svemu biti informirani. Neka ta osoba ima uvid u cijelu korespondenciju.” Glazbenica ističe da u početku novog kontakta možete biti srdačni onoliko koliko jeste, a zatim to svjesno smanjite 20 posto uz držanje distance. “Manje se smiješite, održavajte dojam usredotočenosti i ozbiljnosti. Pažljivo pratite govor i znakove druge strane, pokušavajte dekodirati njihove namjere i svjesno prilagođavajte svoju komunikaciju. I na koncu, ‘The Power of Walking Away’: naučite odlaziti iz krivih situacija pravovremeno i uzdignute glave.”

Također je potvrdila – uz nekoliko mojih prijateljica koje rade i žive vani – kako je u bliskim nam europskim zemljama i metropolama nezamislivo da netko na poslu uopće komentira tuđi izgled i svi se iznimno trude da vas ne gledaju niže od očiju makar vi bili ne znam kako privlačni, fino odjeveni ili uređeni. To se odnosi na sve dobne skupine muškaraca, ali i pozicije; od kolega studenata do šefova. “Nitko ni od ženskih kolegica ne komentira vaš izgled, godine, jesi li se preko praznika udebljala ili smršavila, a kad vam netko nešto dobaci na ulici ili u metrou, odmah znamo da je naš Balkanac. Ljudi su nevjerojatno pristojni i znaju da su sankcije za seksualno uznemiravanje toliko jake da se ne isplati bilo kakav pokušaj. Žene svih dobnih skupina idu same navečer u kafiće, same se bez problema vraćaju doma u tri ujutro metroom i sve seksualno nasilje vezano je uz ljude s Balkana koji se k nama dosele. Nikome na poslu ne pada na pamet pitati vas ‘je l’ imate nekoga’, jeste li sami, a kamoli ulet tipa ‘hajde da se malo opustimo zajedno’ jer to znači kraj karijere ili posla na tom mjestu u tom rangu”, zaključila je.

Rosie Kugli: ‘Najvažnija je edukacija, zato pišem knjige koje pomažu djeci’

Istaknuta književnica Rosie Kugli, koja je napisala nekoliko uspješnih i nagrađenih knjiga namijenjenih djeci i mladima na temu samopomoći i o tabuima poput ovisnosti i maloljetničke trudnoće, upravo radi na okupljanju tima stručnjaka (pravnika, ginekologa, psihijatara, psihologa) koji bi dali neke osnovne kratke smjernice što i kako u slučajevima kad se dogodi seksualno nasilje. “Naime, internet je doslovno preplavljen teškim pričama o silovanjima, zlostavljanjima na svim razinama. U svim tim patničkim pričama zapanjuje količina ponavljanja istih strašnih obrazaca, no ono što nedostaje jesu konkretne upute: što napraviti, koje korake poduzeti, kome se obratiti, dati neke brojeve telefona itd. Znači, upute koje doslovno mogu biti spasonosne. Mislim da su jako važni edukacija i osnaživanje, i to upravo vidim kroz knjige i radionice koje provodim. Pričati i progovarati o nasilju iznimno je važno, a nemaju svi tu sreću da su im roditelji odvjetnici, liječnici ili psiholozi. Puno se djevojčica i djevojaka nema kome obratiti, a mnoge ne znaju koje bi korake trebalo poduzeti, da ne pričam o sramu i strahu koje proživljavaju. No mi koji nastojimo nešto promijeniti u društvu i imamo tu mogućnost da dopremo do što većeg broja mladih (a i onih starijih), možemo savjetom pomoći. Zato ću skupiti nekoliko anonimnih priča, a onda bih ljude s kojima surađujem i svoje prijatelje pravnike zamolila da u kratkim crtama napišu što napraviti, uz poruku da nema straha. Ni šutnje. Rado bih da se nekako povežemo, možda bismo mogli organizirati zajednički okrugli stol ili nešto slično. Imam u tomu dobra iskustva jer često gostujem sa stručnjacima i čuda se mogu napraviti. Naravno, sve je to mnogo jače uz pomoć medija”, rekla je Rosie Kugli za Nacional.