Objavljeno u Nacionalu br. 424, 2003-12-30

Razgovor sa Stefanom Lupinom, koji među hrvatskim fotografima ima jednu od najuspješnijih inozemnih karijera, o tome kako je prodao njujorški atelje i novac uložio na burzu, žele li Hrvatice pozirati te o tome kako napreduje njegova humanitarna akcija za dječju bolnicu u Klaićevoj u Zagrebu

“Meni lova nikad nije puno značila”, tvrdi poznati fotograf Stefan Lupino dok listamo njegov kalendar napravljen za Hondu otisnut u ograničenoj nakladi od samo 2500 primjeraka. Fotografije djevojaka čija je naga koža prekrivena tek body paintingom u tonu automobila ili motora uz koji poziraju, osim na stranicama Nacionala potražiti se mogu i na Internet stranicama www.honda.hr, a Lupino spremno priznaje kako je ovo jedan od boljih kalendara što ih je posljednjih godina napravio, a taj posao je, bez obzira na ravnodušnost prema materijalnim dobrima, spremno naplatio.

Sefan Lupino snimio je za Hondin kalendar djevojke čija je gola koža prekrivena samo body paintingom u tonu auta i motora na kojem poziraju“Radim ili besplatno ili za prilično visoke iznose za koje se s nekim klijentima uspijem dogovoriti, a s većinom njih ne. Za kikiriki ne radim, za razliku od većine fotografa u Hrvatskoj”, odrješit je umjetnik koji se fotografijom počeo baviti gotovo slučajno. Ivan Stjepan Lepen promijenio je ime u Stefan Lupino nakon što su mu tako savjetovali u glumačkoj školi Stelle Adler kad je 1980. godine stigao u Ameriku. Mladić koji je u obećanu zemlju stigao s jednim koferom za studij je zarađivao pozirajući kao ekskluzivan model Deborah Turbeville sve dok na jednom snimanju za američki Vogue u Veneciji nije od nje odlučio posuditi kameru kako bi si prikratio vrijeme. Te, prve fotografije koje je snimio, priskrbile su mu ubrzo nove poslove, ovog puta iza, a ne ispred objektiva. Suvišno je reći kako je nakon toga odustao od razmišljanja o glumačkom pozivu i umjesto toga uskoro je u New Yorku otvorio svoj studio, dobio stalnu rubriku u časopisu Night Life koju je redovno popunjavao atraktivnim i fotografijama poznatih i slavnih koje bi sretao po njujorškim klubovima, a zahvaljujući čemu ga je ubrzo počeo pratiti nadimak kralja noćnog života Velike jabuke.

Kad se početkom ‘90-ih Lupino odlučio vratiti u Hrvatsku uznemiren vijestima o ratu, rasprodao je svu svoju američku imovinu i novac odlučio uložiti na burzu. Njegov je broker, kaže, vrlo dobro mešetario i Lupino je, zahvaljujući tome, do prije tri godine bio milijunaš s čvrstom podlogom za takav epitet u konkretnom iznosu američkih dolara koje je posjedovao. No njujorška je burza nakon terorističkog napada na WTC gotovo skrahirala, a Lupino u svega nekoliko sati izgubio iznos koji se godinama gomilao, čak 1,2 milijuna američkih dolara.

“Tada sam shvatio da lova ništa ne znači. Stavio sam na burzu puno toga i puno toga izgubio, ali to me nije uništilo nego očvrsnulo. Čovjek se u životu uvijek pokušava osigurati sa svih strana, a onda vidiš da su najslabiji ljudi upravo oni koji se silno trude da sve štima. Takvi planiraju ove godine kupiti ovo, a sljedeće ono i tako grade kulu od karata, a kad im se ona sruši, gotovi su, ako su prazni iznutra i nemaju se za što uhvatiti”, otkriva Lupino razloge zbog kojih je posljednje tri godine pred svojim objektivom, umjesto zanosnih ljepotica, češće gledao teško bolesnu djecu iz zagrebačke bolnice u Klaićevoj ulici.

“Nakon kraha na burzi zaključio sam da je pravo vrijeme za realizaciju projekta o kojem sam razmišljao punih godinu dana. ‘Moji anđeli’ su mi uljepšali život i katkad se osjećam kao Majka Tereza jer konačno sam shvatio da je prava vrijednost u životu davanje i suosjećanje s drugima. Ostalo je prolazno”, kaže Lupino.

NACIONAL: Možete li se ipak sjetiti prve svoje reakcije kad ste doznali za gubitak od 1,2 milijuna dolara na burzi? – Ljudi u Americi su se i ubijali zbog toga jer samo dvije, tri godine prije na burzi su svi zarađivali basnoslovne svote. Zato sam i ja, koji se nikad nisam volio kockati, ispao naivac. Jer sve se to odvijalo nevjerojatnom brzinom, svi su zarađivali veliku lovu i nitko više nije razmišljao o tome koliko je mešetarenje na burzi riskantno. I prije rušenja WTC-a na burzi sam bio izgubio oko pola milijuna dolara, ali onda si misliš – ako sad povučem lovu, nikad neću biti milijarder. Zato smo svi čekali da vrijednosti na burzi ponovno počnu rasti, a nakon Bin Ladena sve je ponovno palo, ovog puta za 30 do čak 40 posto. Prodao sam atelje u New Yorku i novac uložio na burzu, ali u državi New York imam još nešto zemlje na kojoj mogu sagraditi kuću.

NACIONAL: Planirate se vratiti u Ameriku? – Razmišljam o tome već godinu dana jer imam i američko državljanstvo. Često putujem onamo, ali teško mi je razmišljati o povratku sad dok su mi djeca još mala. Ne mogu ih ostaviti ovdje. Osim toga, još uvijek skupljam lovu za djecu u Klaićevoj jer ljudi ti obećavaju, a poslije ih moraš vući za rukav. Sad mi u tome pomaže i udruga Krijesnica, ali dosad mi nitko osim Ivana Fattorinija, osoblja njegove bolnice i pokojnog ravnatelja zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Vladimira Malekovića nije pomagao. Nailazio sam na dosta skepticizma oko tog projekta.

NACIONAL: Ne mislite li da je to vjerojatno i stoga što ovako izravni i rabijatni baš ne odgovarate uobičajenim predodžbama o umjetnicima? – Ali ja živim u mašti! Bez toga bi mi život bio nezamisliv. Fotografi se u nas bave tom nekakvom umjetničkom fotografijom, ali to je toliko pretenciozno da se time nemam ni volje baviti zapravo. Osim toga, nemaš to ovdje ni gdje plasirati. Ovdje se fotografija ne cijeni i nitko joj ne pridaje pažnju. Volio bih imati neku konkurenciju jer kad se nemaš s kime natjecati, nisi ni osobito motiviran. U New Yorku sam u 15 godina koliko sam tamo živio upoznao bezbroj umjetnika i shvatio kako je i to neka vrsta posla, biti umjetnik. A to mrzim, ne volim klišee. Uvijek volim biti nešto drugo.

NACIONAL: Bili ste tjelesni čuvar, pa ste u Americi studirali glumu, radili ste i kao ekskluzivni model za Deborah Turbeville zahvaljujući kojoj ste se i počeli baviti fotografijom, zar ne? – Posudio sam njezinu kameru kad smo 1984. snimali za američki Vogue u Veneciji. Kad smo se vratili u New York, nitko nije mogao vjerovati da su to moje fotografije, a za godinu i pol dana probio sam se kao fotograf ne samo u Americi nego u čitavom svijetu.

NACIONAL: Žene su vam, čini se, uvijek bile dragocjeni saveznici čije ste savjete rado slušali. – U ono doba sam se jako volio družiti s tim pametnim ženama. Pomogle su mi, jasno, ali nitko ti ne može pomoći da se probiješ ako tvoj rad ne vrijedi.

NACIONAL: Kako je onda prekinuta vaša međunarodna karijera? – Kad je počeo rat, sve sam to pustio i došao ovamo kao domoljub. Mislim da se tada još nisam bio navikao na tako brz uspjeh i bio sam pomalo bahat, odbio puno poslova jer mi se nije dalo vezati uz nekakvu redakciju i stalan posao. Zvali su me “Kraljem noći” u New Yorku, imao sam svoju stalnu rubriku u časopisu Night Life, ali me sve to nije nimalo impresioniralo. Vratio sam se u Hrvatsku kad su svi iz nje bježali, želio sam biti među svojima jer je ljudima ovdje tada bilo teško. Onda sam se zaljubio, oženio, dobio dvoje djece zbog kojih sam, iako sam se u međuvremenu razveo, još uvijek ovdje.

NACIONAL: Je li žene u Hrvatskoj teže nagovoriti da se razgolite pred kamerom? – Nikad nemam takvih problema, ali ovdje nemam inspiracije. Ovdje nemaš koga slikati. Imam nekoliko cura koje znaju misliti, ali činjenica je da je ovdje mentalni sklop drugačiji. Vani bi se cure lijepile na mene i molile me da ih slikam. Ovdje također ima žena koje će me zamoliti da ih snimam, ali većina njih pod uvjetom da se to ne objavi u domaćim novinama. To je taj dvostruki moral zbog kojeg ovdje, iskreno ću priznati, koristim tek 25 posto svog talenta. Tek se tu i tamo potrudim, kao recimo za ovaj Hondin kalendar. Snimanje koje bi netko radio bar deset dana ja sam završio za dva popodneva. Imam taj nekakav talent pa ga valjda uzimam zdravo za gotovo.

NACIONAL: Što vas u tom slučaju inspirira ovdje? – Trenutačno me inspiriraju djeca, iako me za slikanje svatko može inspirirati ako ima nešto u sebi. Mene ne inspiriraju glupe žene. Žena mora imati neku magiju da bih je slikao “full forca”. Zato imam svoje cure s kojima obično radim.

NACIONAL: Kako prepoznajete takve, magične žene? – Slikao sam bezbroj puta žene koje možda nisam niti želio slikati i u kojima nije bilo nikakve magije. Puno tih slika nosi nekakvu moju energiju i zbog toga svoje fotografije ne moram ni potpisivati. Kod nas ima mnogo dobrih fotografa, ali svi su školovani za slikanje svadbi i portreta za dokumente. Nema tu autorstva jer nitko od njih ne ulaže sebe u svoj rad.

NACIONAL: Skriva li se tu neka poruka mladim fotografima? – Ovdje bi mladi odmah htjeli novac i žele slikati poznate ljude, to je kao neka bolest. Tim prije što kod nas poznatih uopće nema. To je sve neki polusvijet. Ipak, najgore je kod naših mladih koje u školi pripremaju da budu fotografi obrtnici, a ne umjetnici, to što oni, kad završe školu, počnu listati inozemne časopise i kopiraju ih umjesto da razvijaju svoju osobnost. Znam da je to u ovim uvjetima teže jer se treba brinuti o egzistenciji, no ipak bi trebali ustrajati na tome da razviju svoj stil.

NACIONAL: Odgajate li u tom duhu i svoju djecu? – Najvažnije mi je da imaju dobru edukaciju i disciplinu. Mladim ljudima danas nedostaje discipline i zato bi svi željeli uspjeti preko noći. Budu li moja djeca imala discipline i dobru edukaciju, sve ostalo doći će samo.

NACIONAL: Imate li i kakvu novogodišnju želju? – Osim što želim osvojiti pojas peti dan u karateu kojim se bavim od 16. godine, pa sam čak bio i svjetski prvak, sljedeće ću godine otići malo van i pokušati obnoviti poslovne kontakte. Imam toliko slika za objavljivanje, ali trebao bih otići iz Hrvatske bar na mjesec dana, a uvijek kad si to planiram, nešto iskrsne. Kod nas je sve tako neorganizirano i zbog toga je komplicirano obaviti čak i neke vrlo jednostavne stvari. Balkan tu prevladava, ali kad znaš od Balkana uzeti dobre stvari, to je samo pozitivno. Europa je ionako sva impotentna, trula. Zato više volim Ameriku iako se mnogi ovdje neće složiti s time. Ipak sam ja dijelom Amerikanac i, nakon 15 godina provedenih u Velikoj jabuci – pravi njujorker.