Objavljeno u Nacionalu br. 766, 2010-07-20

Huguette Labelle, predsjednica Transparency Internationala, govori o tome kako recesija utječe na rast globalne korupcije, te kako se uspjela oduprijeti brojnim pokušajima da je se podmiti

Prije nekoliko dana u Hrvatskoj je prvi put boravila Huguette Labelle, predsjednica globalne organizacije Transparency International. Tijekom dvodnevnog posjeta 71-godišnja Kanađanka susrela se s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem, premijerkom Jadrankom Kosor, bivšim i novim ministrom pravosuđa Ivanom Šimonovićem i Draženom Bošnjakovićem te s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem. Tema svih susreta bila je, dakako, borba protiv korupcije, čemu je Huguette Labelle posvetila svoj život nakon što je desetljećima radila u kanadskoj državnoj službi. Kako sama ističe, tijekom svoje karijere radila je za četiri različita kanadska premijera, a uz to što je bila zamjenica ministra, nekoliko godina bila je na čelu komisije zadužene za sve javne službenike u državi. Na toj funkciji zainteresirala se za slučajeve podmićivanja državnih dužnosnika i službenika, a to joj je iskustvo korisno otkako je od 2005. godine predsjednica globalne organizacije za borbu protiv korupcije. Doktorica je filozofskih znanosti i obrazovanja i odlikovana je Redom Kanade, posebnim priznanjem za životno djelo. Počasna je doktorica znanosti dvanaest kanadskih sveučilišta, dobitnica medalje Vanier Instituta javne uprave Kanade, nagrade za izvanredna dostignuća u javnoj službi Kanade, nagrade McGill za upravljanje te ordena Pléiade. Uz dužnost predsjedateljice Upravnog odbora Transparency Internationala, Huguette Labelle je i kancelarka Sveučilišta u Ottawi, članica odbora Ujedinjenih naroda Global Compact, članica Grupe vanjskih savjetnika Svjetske banke za upravljanje i antikorupcijske strategije i savjetnica mnogih međunarodnih agencija i udruga. Iako na prvi pogled može djelovati kao neumoljiva i hladna osoba, Huguette Labelle je zapravo vrlo otvorena i srdačna, no čim počne govoriti o korupciji, naglo se uozbilji pa svaki sugovornik odmah shvati da pred sobom ima jednog od najžešćih boraca protiv jedne od najopasnijih društvenih devijacija. U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Huguette Labelle otkriva da je svjetska recesija mnoge stavila na kušnju i utjecala na još snažniji angažman u borbi protiv korupcije, a opisala je i kako su je neki pokušavali podmititi tijekom karijere u kanadskoj državnoj službi.

NACIONAL: Prvi put ste u Hrvatskoj. Kakva su vaša prijašnja znanja o našoj zemlji što se tiče borbe protiv korupcije?

– Došla sam obići hrvatsku podružnicu i sresti se s visokim hrvatskim političkim predstavnicima kako bih stekla uvid u situaciju u Hrvatskoj i razmijenila iskustva. Nisam ekspert za Hrvatsku, ali pratila sam cjelokupni posao koji je odrađen tijekom hrvatskog pregovaranja o ulasku u Europsku uniju. Mnogo toga je napravljeno, a mislim da će od toga najviše koristi imati hrvatski građani. Koliko mi je poznato, provele su se mnoge reforme, ne samo u posljednjih nekoliko godina, nego i u proteklih nekoliko mjeseci, što je sve povezano s otvaranjem poglavlja 23, koje je iz mojeg kuta gledanja jako važno jer se u mnogočemu bavi korupcijom i ljudskim pravima. Važni su i mnogobrojni zakoni i propisi koje sad mora izglasovati Hrvatski sabor.

NACIONAL: Kakva je razina korupcije u globalnom smislu? Ima li korupcije danas više ili manje nego prije?

– Često me pitaju je li danas gore nego prije. Iskren i jednostavan odgovor bi bio: ne znam, ali vidim da se sve više procesuiraju različiti slučajevi korupcije, da je ta tema sve prisutnija u medijima, ali i u sudnicama. To ne znači da ima više korupcije, nego da su sustavi počeli raditi i rade. U prošlosti se mnogo manje govorilo o korupciji, često je bila dobro skrivena. Danas mediji jako dobro istražuju, mnoge države su postale svjesne da bez borbe protiv korupcije i njenog uklanjanja neće postići razvoj društva koji žele, bilo da je riječ o društvenom ili ekonomskom razvoju.

NACIONAL: Je li korupcija narasla u vrijeme recesije?

– Teško je dati jednoznačan odgovor. Kombinacija pohlepe da se kratkoročno ostvari neka korist i manjak prikladne regulative ili njezine primjene svakako su velik izazov za mnoge države. Vrlo su česti slučajevi kad državu na neki način zarobi industrija, kad industrija državi kaže “nemojte se miješati, mi ćemo se sami regulirati”, pa na neki način država nema uvid u sve što se događa u stvarnosti, pogotovo ako mnogi procesi uopće nisu transparentni. To je vrlo opasno.

NACIONAL: Je li gore kad je korupcija prikrivena ili kad se u nekoj zemlji uzima zdravo za gotovo?

– Oboje je vrlo loše. Kad korupcija postane normalna, bude nešto uobičajeno, što se događa, i nitko se ne osvrće na to, to je vrlo opasna situacija, pogubna za društvo. Međutim, jako su mi zanimljivi fenomeni koje sam uočila u nekim zemljama u kojima se korupciju uzimalo zdravo za gotovo. Kad je na vlast došla politička grupacija koja se istinski odlučila boriti protiv korupcije i počela ozbiljno raditi na tome, vrlo brzo su to objeručke prihvatili i građani. Pogotovo ako građani vide odlučnu namjeru svoje vlade, onda se ne boje prijavljivati korupcijske slučajeve, jer se ne osjećaju nesigurno, nego vjeruju da će ih država zaštititi. To je pogotovo problem u zemljama u kojima je policija korumpirana i gdje se zbog toga građani zapravo nemaju kome obratiti. Kad država postavi nove standarde i ne tolerira korupciju, građani to brzo pozdrave i počnu se drukčije ponašati. Jako je važna dosljednost vlade, koja bi uvijek trebala biti svjesna što je njezin zadatak: štititi javni interes. Vladi ne smije biti cilj da jednog čovjeka ili jednu kompaniju učini na brzinu bogatim. Kad to vlada ima na umu i stalno razmišlja kako zaštititi javnost i javno dobro, to je mnogo zdravije.

NACIONAL: Kakva je situacija u Kanadi? Vaša zemlja slovi kao jedna od uređenijih država po mnogim istraživanjima korupcije.

– Po mnogim pokazateljima Kanada je u dosta dobroj situaciji, zapravo iznimno dobroj. Ali nijedna država nije imuna na korupciju, i tu Kanada nije iznimka. Recimo, u nordijskim zemljama, koje su vrlo “čiste”, vlade se nisu uspavale, nego imaju ugrađene mehanizme i dobar monitoring pa sprečavaju štetne stvari prije nego što se uopće dogode. A ako se neka i dogodi, vrlo brzo slučaj završi na sudu s primjerenim kaznama. Tako bi trebalo biti svagdje u svijetu.

NACIONAL: Postoje li različiti standardi kad se govori o korupciji? Prije nekoliko godina sam razgovarao s gradonačelnikom Seattlea koji je otpustio jednog svog suradnika koji je “uhvaćen” kako u nekom kafiću jede sendvič koji mu je platio lokalni poduzetnik. U mnogim zemljama se to tumači kao previše rigidni način borbe protiv korupcije.

– Vrlo su česti razrađeni sustavi u kojima se dužnosnike i službenike potkupljuje na malo, sitnim darovima ili uslugama kojima ih se zapravo obvezuje da jednog dana vrate uslugu. Stupanj tolerancije prema takvim stvarima razlikuje se od države do države. Primjerice, u Južnoj Koreji je nedavno bio slučaj da predsjednik države odlazi igrati golf u privatni golf-klub koji drži neki lokalni poduzetnik, i mediji su se raspisali o tome da predsjednik nije platio ulaznicu za to. U današnjem svijetu takav bi državnik u mnogim zemljama bio prisiljen napustiti svoj položaj. Prije dvadeset godina to ne bi bio slučaj, i sigurno nitko ne bi očekivao tako nešto. Znači stupnjevi tolerancije su iz dana u dan vrlo drukčiji. Dok sam radila u javnoj službi, bila sam vrlo oprezna i nisam prihvaćala da mi netko drugi plati ručak. Onome tko bi me pozvao na ručak ja bih se zahvalila i rekla neka dođe u moj ured, pa ćemo popiti kavu i razgovarati o onome što ga muči. Nisam željela da mi se dogodi situacija da neki poduzetnik dobije posao od države, a da onda netko to tumači činjenicom da sam tjedan ili mjesec prije s tom osobom bila negdje na ručku ili primila nekakav dar.

NACIONAL: Desetljeća ste proveli u javnoj službi. Kako ste tada doživljavali korupciju?

– Tek kad sam se počela ozbiljnije baviti korupcijom shvatila sam koliko je to veliko neistraženo područje, prije doista nisam shvaćala koliko je to velik problem. Prema podacima Svjetske banke, više od jednog trilijuna dolara godišnje otiđe na korupciju umjesto u razvoj. A najveće žrtve su, dakako, najsiromašniji ljudi. Oni moraju dati mito da bi cijepili svoje dijete, ili da im dijete dobije diplomu, a zbog svega toga imaju manje novca za hranu. U nekim zemljama gdje je zarada cijele obitelji godišnje oko 500 dolara, postoje podaci da neke obitelji više od 40 posto od te svote moraju dati za različita mita, od policije, carine, do zdravstva i slično. To je ozbiljna bolest.

NACIONAL: Kako se boriti protiv korupcije?

– Radi li se sve javno i transparentno, to je najbolje sredstvo za prevenciju korupcije. Primjerice, financiranje političkih stranaka ili kandidata mora biti javno i podložno kontroli. Drugi temelj su institucije, koje moraju biti jake i raditi svoj posao. Posebno je to važno za sudstvo. Drugi segment su institucije nadzora, izborne komisije, antikorupcijske komisije. Transparentnost u nabavi, uslugama ili robi posebno se treba nadzirati, da sve bude javno, sve informacije na internetu. Slobodni i odgovorni mediji također su jako važni. Važna je i participacija građana i pristup informacijama. I naposljetku, ali i najvažnije: snažno vodstvo. Ako državno vodstvo nije usmjereno k tom cilju, i to tijekom cijelog mandata a ne samo prije izbora, onda je teško postići rezultate. U posljednje vrijeme države počinju kriminalizirati podmićivanja koja tvrtke iz njihove zemlje počine u inozemstvu. Amerika je to uvela, Njemačka to sve više provodi, Velika Britanija je ove godine uvela zakon koji se time bavi, Francuska također.

NACIONAL: Je li vas itko ikada pokušao podmititi?

– Nitko me baš nije pokušao podmititi, ali bilo je mnogo onih koji su pokušavali utjecati na mene. Još dok sam radila u državnoj službi jednom mi je jedan poduzetnik poslao za Božić paket vrlo skupih vina. Cijeli taj paket sam mu vratila i u poruci napisala neka ih donira u humanitarne svrhe. Moji suradnici su bili oduševljeni tim mojim činom i slijedili su moj primjer u svim sličnim slučajevima.