“Moramo priznati da će biti veliki izazov održati zemlje članice EU entuzijastičnim”, upozorio je poljski premijer Mateusz Morawiecki u podcastu prošli tjedan. “Probudili smo Zapad, pa ne možemo dopustiti da ponovno zaspi.”

Čelnici iz Srednje Europe, Baltika i Skandinavije, uključujući Morawieckog, imaju prirodno drugačiju i mnogo siroviju perspektivu o ruskoj invaziji na Ukrajinu u usporedbi s njihovim zapadnoeuropskim kolegama.

Zemlje koje su nekoć bile samljevene pod ruskom čizmom – ili su bile zabrinuti susjedi nasilničkog Sovjetskog Saveza – reagirale su na rat s onim što psiholozi nazivaju reakcijom preživljavanja. A to nije samo posljedica nedavne prošlosti, već i povijesti koja se proteže stoljećima, tjerajući te zemlje da se posvete potpunom i beskompromisnom porazu Rusije.

Svoju budućnost vide kao neraskidivo povezanu s Ukrajinom, a rusku pobjedu – djelomičnu ili neku drugu – također kao svoj poraz. Za njih ne može biti zamrznutog sukoba, niti pregovora koji bi ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu mogli ostaviti priliku da pregrupira svoje snage i vrati se kako bi ih progonio.

A taj strah od jasne i sadašnje opasnosti potiče nagovarajuće interakcije sa zapadnoeuropskim kolegama ovdje na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji — jednom od najutjecajnijih foruma za globalnu diplomaciju — dok Srednjoeuropski ljudi traže ratne zrakoplove i više tenkova za Ukrajinu, i sa jasnim razumijevanjem da borbe mogu prestati tek kada Rusija bude potpuno poražena.

Na prošlim konferencijama u Münchenu, izvjestitelji i promatrači bili su više privučeni međuigrom između protivnika. Ali ovaj put, bez Rusije ili Irana – obje zemlje nisu bile pozvane – fokus je na zapadnim saveznicima i tome kako će se uskladiti i nastaviti s Ukrajinom.

Bit će puno govora o zajedništvu i samohvale za dosadašnju koheziju. Bit će to prilika da se pokaže snaga i svrhovitost transatlantskog saveza. Ali gorući strah za Morawieckog i njegovu stranu je da će se Zapadna Europa umoriti i, ako joj se ukaže prilika za sporazumno rješenje – koliko god dvojbeno bilo – zgrabiti će je.

I to možda nisu samo zapadni Europljani. U utorak, nakon sastanka zapadnih šefova obrane u Ramsteinu, američki ministar obrane Lloyd Austin rekao je da su zapadni partneri pristali isporučiti više sustava protuzračne obrane, tenkova, topništva i granata, kao i obuku za ukrajinsku vojsku. “Ova Kontakt skupina jasno je dala do znanja da ćemo poduprijeti borbu Ukrajine za slobodu na duge staze”, rekao je Austin novinarima.

Ali američki dužnosnici navodno pozivaju Kijev da ostvari značajne uspjehe na bojnom polju čim to bude moguće, dok Zapad održava snažan politički apetit da ga podupre i prije nego što američki Kongres predvođen republikancima počne ozbiljno smanjivati ​​potporu ili izborni ciklusi dobiju oprezniji od administracije predsjednika Joea Bidena i počinu pritiskati s pitanjem izlazne strategije.

Međutim, srednjoeuropski čelnici ne vide ovaj rat kroz leću izbornih ciklusa, a njihova se nervoza temelji na povijesti – uključujući povijest samog Münchena.

I prije su bili ostavljeni na cjedilu, osobito 1938., kada su samo kilometar od mjesta današnjeg samita, Britanac Neville Chamberlain i Francuz Édouard Daladier potpisali zloglasni sporazum kojim su Sudeti predali Njemačkoj prije 85 godina. Česi taj sporazum poznaju kao Mnichovská zrada ili Münchenska izdaja.

Zatim, nakon rata, bile su Jalta i Potsdam — konferencije na kojima je Josif Staljin udario čizmu po Srednjoj Europi.

Ali, kada je Berlinski zid pao, Srednja Europa i Baltik su konačno mogli prestati sa strepnjom gledati na istok i okrenuti svoj pogled prema zapadu, oblikujući svoje postsovjetske identitete i smjer. Pobjegli su iz zamke povijesti – ili su barem tako mislili.

Za njih je ulazak u Europsku uniju i NATO vođen drugačijim motivima od onih u drugim zapadnoeuropskim zemljama. Mislili su da ti savezi predstavljaju osiguranje od ponovnog upadanja u zamku, kaže poljski povjesničar Jarosław Kuisz, osnivač i urednik tjednika Kultura Liberalna. Ali, sada – kao i tijekom većeg dijela njihove povijesti, vraćajući se još dalje u prošlost od komesara do careva – “istok se vratio”, rekao je.

Od početka se ruska invazija u regiji tumačila “ne kao događaj, već kao dio dugog povijesnog procesa”, primijetio je Kuisz. A ta se percepcija temelji na iskustvu prethodnih generacija, prenosi se kroz javno i privatno obrazovanje i dijeli za kuhinjskim stolovima dok obitelji obilježavaju svoju povijest.

Također je potvrdio dobrodošlicu koju su Poljaci i drugi srednjoeuropski građani izrazili ukrajinskim izbjeglicama, za razliku od njihovog prezira prema onima iz drugih dijelova svijeta. Povijesni razlozi objašnjavaju različit tretman, kažu Poljaci, ukazujući na blizinu Ukrajine te kulturne i jezične veze koje povezuju dvije zemlje, kao i temeljni osjećaj onoga što bi se moglo opisati kao preventivna empatija.

Na pitanje o prihvaćanju Ukrajinaca koji bježe, srednjoeuropski građani svih dobi spominju moralnu dužnost i suosjećanje, ali također ističu zabrinutost zbog prelijevanja sukoba. Uzbuna je potkrijepljena nepokolebljivom povijesnom tjeskobom, a Putinova invazija na Ukrajinu, zajedno s užasima Buche i Irpina, potaknula je genetski drhtaj – onaj koji dijele svi ruski susjedi.

Gledanje na rat kao dio povijesnog procesa, za razliku od događaja koji se može proizvoljno ili brzo završiti, također preoblikuje saveze u srednjoj Europi. Uspostavljena partnerstva, poput Višegradske četvorke, zamijenjena su skupinom zemalja koje se protežu od Estonije do Bugarske — Mađarska je značajna iznimka — odlučne da dovedu ovaj rat do konačnog završetka, koliko god dugo on trajao, i da osiguraju da one nisu uvučen natrag u zamku.

Ili, kako je rekao Morawiecki: “Činimo više od drugih jer imamo više za pobijediti i više od drugih za izgubiti.”