Željko Žužić, sisački poduzetnik i krunski USKOK-ov svjedok u postupku protiv sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić Merzel, usprkos iznimno povoljnim uvjetima koje je dobio sporazumom s tužiteljstvom, još uvijek nije ispunio jedan od dogovorenih ključnih uvjeta i u postavljenom roku državnom proračunu uplatio 37.651.779,94 kune protupravno stečene imovinske koristi. Radi se zapravo o novcu koji pripada svim poreznim obveznicima pa je time još teže shvatiti zašto on do današnjeg dana nije naplaćen i zašto Žužiću nije opozvana uvjetna osuda i aktivirana zatvorska kazna, što je bilo predviđeno osudom na osnovu sporazuma s tužiteljima. Rokovi za uplatu spomenutog iznosa istekli su još 28. srpnja prošle godine, tri godine nakon što je presuda postala pravomoćna i izvršna, a po informacijama dostupnim Nacionalu još 12. kolovoza prošle godine Općinsko državno odvjetništvo zaprimilo je prijedlog za pokretanje ovrhe. I na tome je stalo, dok Žužić u međuvremenu doživljava proces koji se u medijima naziva „poslovnim krahom“: šalje u stečaj ili gasi jednu tvrtku za drugom, između ostalih i Solidum koji je u svoje zlatno doba bilježio prihode u stotinama milijuna kuna.

Ovaj poduzetnik svojim svjedočenjem odigrao je važnu ulogu u procesu protiv Lovrić Merzel, posebno kada je pred sudom potvrdio da joj je dao stotinu tisuća eura mita kako bi u ljeto 2011. godine mogao kupiti udio u tvrtki Ceste Sisak. No, s druge strane, ponovno se otvara pitanje uživa li Željko Žužić izravnu ili barem neizravnu pomoć niza državnih institucija, na što su neki izvori upozoravali još kada je sklopio sporazum s tužiteljstvom i na osnovu njega dobio tek uvjetnu osudu. U tekstu te presude, naime, stoji da će uvjetni dio biti opozvan ako „bez opravdanog razloga“ on u roku od tri godine od pravomoćnosti ne vrati protupravno stečenu imovinsku korist.

Fraza „bez opravdanog razloga“ sablaznila je pravne stručnjake koji su prije gotovo tri godine Nacional upozorili da se radi o nečuvenoj i nezakonitoj odluci jer zakoni ne poznaju opravdane ili neopravdane razloge za neizvršenje naloga iz presude. „To bi značilo da Žužić može navesti nekakav tzv. opravdani razlog zašto nije vratio novac, odnosno reći da je u teškoćama i to smatra opravdanim razlogom što nije ispunio nalog iz presude te da u takvim okolnostima ne mora odslužiti ionako smiješno malu propisanu zatvorsku kaznu“, rekao je još u ožujku 2018. godine za Nacional vrlo upućeni izvor iz pravosudnih krugova.

Njegove riječi danas se pokazuju točnima: država, po svemu sudeći, nema mehanizam izuzev ovrhe, a ona moguće neće biti učinkovita jer se osuđenik u međuvremenu dobrovoljno ili silom prilika povlači iz poslovnog života. Tvrtka Solidum Žužić je u lipnju prošle godine – mjesec dana prije isteka trogodišnjeg roka za plaćanje 37,6 milijuna kuna – brisana iz sudskog registra nakon skraćenog stečajnog postupka koji je vođen zbog duga od 7,8 milijuna kuna, a kako je utvrđeno da tvrtka nema imovine dovoljne ni za pokretanje stečajnog postupka, a vjerovnici nisu bili zainteresirani da uplate predujam za otvaranje stečaja, sve je zaključeno u rekordnom roku. Sličan scenarij odvio se i u većini drugih, mahom manjih tvrtki u sklopu nekadašnjeg poslovnog carstva, a vođenje nekih od njih preuzeli su Žužićevi sinovi.

Upravo preko Soliduma Žužić je nizom suspektnih poteza oštetio državni proračun za ukupno 47.659.779,94 kune neplaćenog poreza. Uoči sklapanja dogovora s tužiteljstvom on je u proračun uplatio 10 milijuna kuna, a za preostali iznos određen mu je rok od tri godine. Pored toga, trebao je platiti i sporednu novčanu kaznu od 500 tisuća kuna, što je i učinio u deset jednakih rata, s time da mu je posljednja rata preinačena u rad za opće dobro. Također, platio je i nešto više od 85 tisuća kuna na ime troškova sudskog postupka. No najveći dio njegovih obveza ostao je nepodmiren, dok se, s druge strane, nastavila Žužićeva intenzivna suradnja s USKOK-om.

Tako je i u novom postupku protiv njega, onome u kojemu je optužen s Marinom Lovrić Merzel i još nekoliko osoba, također sklopio dogovor (o godinu dana uvjetne zatvorske kazne s tri godine roka kušnje) koji je sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić više puta pokušao osporiti tvrdeći da je nagodba tog tipa nesrazmjerna počinjenu kaznenom djelu. Najprije je 2015. godine Turudić odbio prihvatiti nagodbu pa je Žužićev odvjetnik zatražio izuzeće, a godinu dana kasnije ponovio je isti postupak pa je njegovo izuzeće zatražio i USKOK. Županijski sud odbijao je zahtjeve za izuzeće, tužitelji su u jednom trenutku čak napustili sudnicu i prijetili da se više neće pojavljivati, a u prosincu 2017. godine Vrhovni sud zaključio je da suci ne bi smjeli intervenirati u sadržaj nagodbi optuženika i tužiteljstva, nego tek kontrolirati njihovu zakonitost. Turudić se tada povukao iz ovog predmeta, ustrajući u tvrdnji da je Žužiću, po svemu sudeći, trebalo oduzeti i 20 milijuna kuna kojima je kupio udio u tvrtki Ceste Sisak, budući da je to učinio nakon što je županici dao mito. „Kada sam je pitao za cijenu, rekla mi je 20 milijuna kuna i 100 tisuća eura. Nije mi rekla da bi tih 100 tisuća eura išlo njoj, ali se pričalo da je to tako i da ona uzima novac. Osim toga, te cifre nije bilo u natječaju“, posvjedočio je ovaj poduzetnik prošle godine pred sudom. Rekao je da je iznos od 100 tisuća eura u apoenima od 500 eura dao Marini Lovrić Merzel u njenom uredu te da ga je ona „spremila iza neke slike i kazala da se ništa ne brinem“. Tvrdio je da mu novac za plaćanje mita nije bilo teško skupiti jer je prodao zemljišta u centru Velike Gorice i na Braču, njegova tvrtka je imala veliki izvoz, a on je imao plaću od 25 tisuća kuna. USKOK-ovom optužnicom su uz Marinu Lovrić Merzel i Žužića obuhvaćeni predsjednik Nadzornog odbora Cesta Sisak Silvijo Kobešćak, Bernard Popec koji je županiji navodno iznad cijene prodao zgradu za Hitnu pomoć, nećak Marine Lovrić Merzel Dalibor Rožanković i bivši čelnik Hrvatskih šuma Zvonko Rožić, koji se poput Žužića također nagodio s tužiteljstvom. Bivšu županicu i njene suoptuženike USKOK tereti za niz malverzacija, od primanja mita i pranja novca do neosnovanog plaćanja savjetnika, preplaćivanja zgrade za Hitnu pomoć u Sisku i trošenja javnog novca na privatne zabave.

U slučaju prodaje udjela u tvrtki Ceste Sisak, gdje se Žužić pojavljuje kao krunski svjedok, sisačkoj županici stavlja se na teret da je naknadno mijenjala uvjete ugovora koji se odnose na plaćanje udjela u ovoj tvrtki i tako za 200 tisuća kuna oštetila Županiju, s obzirom na to da je toliki iznos trebao biti isplaćen tvrtki Elektrocentar Petek poduzetnika Kreše Peteka – najpoznatijeg kao glava koruptivne hobotnice u najnovijoj aferi JANAF – po osnovi nadoknade štete nastale neosnovanim zaključivanjem ugovora o prodaji i prijenosu udjela u Cestama Sisak.

Sudac Ivan Turudić, koji je otvoreno propitivao vjerodostojnost USKOK-ova svjedoka Žužića i motive nagodbi koje sklapa s tužiteljima, kazavši čak da mu je sklapanje takvih sporazuma „postalo rutina“, otvoreno je izjavio da mu sve izgleda „klimavo“. A ako to i nije slučaj, odnosno ako se može svesti na razinu osobnog dojma, za tvrdnju da posrnuli sisački poduzetnik uživa neobičnu naklonost tužitelja i drugih državnih institucija trenutno postoji 37.651.779,94 razloga, opravdanih ili neopravdanih.