Željko Suknaić iz Majskih Poljana, vlasnik konja Zekana koji je u trenutku postao miljenik svih ljudi i medija, dobio je montažnu kuću i štalu te brojne donacije zbog čega njegova obitelj zahvaljuje svim donatorima!

“Ljudi, hvala vam na svemu, to je sve što mogu reći, hvala vam na svekolikoj pomoći koju sam dobio ja, moja obitelj i sve naše životnije. Idući dan, nakon objave u medijima, stigao je iz Zagreba kamion hrane za konje, oprema za novu ogradu, aparat za čuvanje konja, žice, trake … Stigla je zob, kukuruz, sijeno, svima zahvaljujem! Stiglo je iz Slovenije, sa svih strana dolazi, stvarno, svaka čast ljudima. Ne daj Bože da ikome moram zbog istih razloga vraćati“, iskreno će Željko.

Podsjetimo, Željko i njegov otac Tomislav Suknaić tog su kobnog 29. prosinca prošle godine bili u kući kada se sve zatreslo. Potres nešto iza podne bio je razoran, Tomislav kaže da je „grunulo kao atomska bomba”. Oko njih sve se urušilo, kompletna kuća. Otac i sin uspjeli su se spasiti, jer su ostali ispod štoka nosivog zida i čekali da se glavni udarac smiri. Kuća se složila na zemlju, doslovce kao kula od karata. Suknaići su ostali zagrljeni ispod nosivog zida. Čim su se izvukli, odmah su provjerili svoje životinje. Krdo od 15 konja bilo je vani, u ispustu, ali Zekan je bio u štali. Mislili su da je mrtav, nema šanse da bi itko preživio, onakav tresak i lom. Međutim, ustrašene konjske oči gledale su ih kroz razrušenu štalu. Zekan je bio živ, greda koja mu je visjela za vratom, nije se otkinula – zadržala ju je gurtna.

Željko i Tomislav nekako su razgrnuli urušenu štalu i polako uspjeli namoliti šokiranu životinju da izađe van. Potom su otrčali do susjeda Tomića, oca Franje i sina Marija, koji su, nažalost, već bili mrtvi pod ruševinama.

Ostatak dana bila je neopisiva ludnica. Tlo je stalno drhtalo, uokolo ruševine, stradali ljudi, uplašene i odbjegle životinje, žamor, buka, policija, vatrogasci, civilna zaštita, novinari, volonteri, političari, obitelji i prijatelji – sve to prolazilo je uskom cestom kroz selo Majske Poljane.

Suknaići su ondje doselili početkom rata. Željko se rodio se u Bosanskoj Dubici, u ratu je obitelj izbjegla u Pakračku Poljanu, pa u selo Dragotina, a potom u Majske Poljane. Kuću su kupili od APN-a, ali su je u ovom strahovitom potresu izgubili.

Imaju 15 konja, pastuh Zekan dvije je noći proveo vezan između dva traktora. Zato što je pastuh, nije mogao u ispust s ostatkom krda, gdje bi se potukao s drugim pastuhom, a štala mu je bila srušena. Već idući dan za Zekana su organizirane brojne akcije, iz Zagreba je stigla pomoć u hrani, materijal za gradnju ispusta, a na račun udruge Animalex za Zekana je sjelo četiri tisuće kuna.

Stigao je i kamion hrane iz Slovenije, Željko je velikodušno donacije podijelio sa svojim sumještanima. Stiglo je žita, sijena, krumpira, dobro je došlo ljudima, kaže Željko, koji neprestano ponavlja, „ljudi su sjajni, hvala vam ljudi“.

Budući da je postojeće okruženje izuzetno stresno za konje, a radovi na ruševinama tek su kretali, Zekan je privremeno otišao u štalu kod Željkovog prijatelja u selo Graboštani.

“Došao nam je drugi prijatelj iz Hrvatske Dubice i ponudio da pastuha Rubija premjestimo kod njega, dok se ne steknu bolji uvjeti. Rubi je stigao kod njih u štalu, ali nažalost istu noć je uginuo. Vjerojatno od stresa. Došao je na odredište, u štalu kod prijatelja, i on je primijetio da konju nije dobro. Zvao je veterinara, veterinar je stigao, ali konj je već bio uginuo. Stres je u pitanju, nema što drugo. Konj je bio zdrav, mlad, u dobroj kondiciji, imao je pet godina. Brzo i naglo se sve odvilo, moguće da mu srce nije izdržalo”, tuguje Željko.

Dobro je, kaže, da je Zekan privremeno na drugoj lokaciji.

“Zekan ima tri godine, dobro da je otišao, još su tu stresni uvjeti, potresi, radi se, buka je“, kaže Željko.

Željkov otac Tomislav Suknaić i njihov Zekan

Ostale su posljedice na psihi

Suknaići nekako pokušavaju normalizirati život. Otac i majka drže se, kaže Željko, ali raspoloženja se izmjenjuju.

“Oni su nekad malo bolje, nekad malo lošije, ali eto, drže se nekako. Ja sam dobro, dok nisam u zatvorenom prostoru. Međutim, ako zatrese i zatekne me u zatvorenom, nastane kaos u mojoj glavi. Već me par puta uhvatio potres u zatvorenom prostoru i to nije bilo dobro. Uhvati me jaki napad panike i tada sve razgrnem ispred sebe i gotovo. Naprosto, uhvati me panika, sjetim se onog rušenja, one eksplozije, kada se sve rušilo na nas, i ne mogu … Vani može tresti koliko hoće, ništa mi nije. I u kontejneru kojeg smo dobili, ništa mi nije, ali u zidanoj kući kad se nađem, a počne tresti, izgubim se, bježim”, opisuje Željko posljedice strašnog iskustva.

Željko je inače zaposlen u tvornici HIP Croatia, u pogonu u Majskim Poljanama. Ondje je već 13 godina, radi na valjku koji suši cerealnu osnovu. Bili su, kaže, na kolektivnom godišnjem, i još uvijek ne rade jer je zgrada oštećena.

“Zahvalan sam svojoj firmi, mi smo prvi dobili kontejner, odmah čim nam se kuća srušila”, govori Željko.

U dvorištu su mu bili veliki radovi, grade se kuća i štala. Preciznije, pripremao se betonski temelj za montažnu kuću koja je stigla iz Trilja. Sve to radili su volonteri iz Imotskog, Solina, Omiša, Trilja i Splita.

“Ljudi volontiraju. Spašavaju nas. Spavaju gdje stignu, po kućama, u autima, jedni spavaju u Karlovcu. Napravili su mi štalu i kuću. Ne znam što bi da nije donacija, ne znam. Sam sada ne bi mogao. Ljudi su se ponudili, ja nisam razmišljao, pristao sam, sve mi je to još kao da se događa nekome drugome. Kuća ima 60 kvadrata, deset puta šest metara. Dnevni boravak, kuhinja, dvije sobe i dvije kupaone“, pokazuje Željko nacrt.

U kući će živjeti on i roditelji. Željkova sestra je prije par godina s mužem i djetetom otišla u Irsku, ondje su dobili i drugo dijete.

“Ja ne bih nikuda išao, ja volim biti ovdje, želim ovdje živjeti i raditi. Planovi su da uredimo kuću, da napravimo tu štalu, pa ćemo polako.
Ljudi, hvala vam svima, sjajni ste!”

Video možete pogledati ovdje: