Prije dvije godine, točnije, 2. siječnja 2018., umro je redatelj, scenograf, slikar, pisac, dizajner interijera i kolumnist Nacionala Željko Senečić. Iako se njegove filmove o velikanima hrvatske kulture kao što su bili Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš i Josip Vaništa nerijetko ignoriralo, u povodu druge godišnjice njegove smrti HRT 2 prikazat će film koji je o njemu snimila književna teoretičarka, književna kritičarka i dekanica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Helena Sablić-Tomić, a dovršila ga je mjesec dana prije njegove smrti.

Željko Senečić rodio se 18. siječnja 1933. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo i scenografiju, a od 1963. djelovao je kao filmski scenograf te je bio autor dvjestotinjak scenografija za igrane i dokumentarne filmove, niz emisija i tridesetak serija. Od 1965. radio je i kazališne scenografije. Radio je na tridesetak dokumentarnih i kratkih filmova, od čega je bio scenarist i redatelj njih petnaestak. Režirao je cjelovečernje filmove “Pont Neuf”, “Zavaravanje”, “Dubrovački suton” i “Crveno i Crno”.

Kako je istaknula Helena Sablić-Tomić, Željko Senečić bio je iznenađen kada je ekipa iz Osijeka s Akademije za umjetnost i kulturu, u suradnji s mladom studenticom produkcije ADU-a Iris Tomić i njezinom prijateljicom snimateljicom Magdalenom Ptičar, posve iz kreativnog erosa, bez nekog izvanjskog fondacijskog poticaja, željela o njemu snimiti film:

“Pristao je, vjerujem iz znatiželje jer je i sam, kako je često govorio dok smo se za film pripremali, većinu svojih dokumentarnih filmova snimio iz osobne razigrane kreativnosti. Kroz razgovor s njim kao scenografom, scenaristom, slikarom, književnikom i dizajnerom interijera, koji smo vodili u njegovu ateljeu na kraju Ilice, u kojemu je provodio najveći dio radnoga dana koji je obično započinjao oko 19 sati i završavao u svitanje, posebnu pozornost stavili smo na njegovo propitivanje prostora. To je bilo stoga što da se u većini svojih umjetničkih izričaja njime bavio, a osim Zagreba dugogodišnja mu je inspiracija bila Venecija, posebno pogled na crkvu Santa Maria della salute, koja i jest najčešći motiv kako na njegovim platnima tako i na staklu. Venecijom je bio fasciniran i uvijek joj se iznova vraćao, a jedna od posljednjih izložbi održana je upravo u Veneciji, dok je Veneciji bio posvećen i veći dio radova izložen 2017. na njegovoj velikoj retrospektivnoj izložbi ‘Željko Senečić – Kritička antologija’ u Galeriji Klovićevi dvori, autora Vladimira Crnkovića.”

Kako je bilo surađivati s njim na filmu?

“Bez obzira na bolest, njegova rečenica bila je briljantna, misao brza, a sjećanja na suradnju s osobama koje su označile važan dio njegova stvaranja, kao što su Kirk Douglas, Fellini, Orson Welles, Miljenko Stančić, Miroslav Krleža, Edo Murtić, Josip Vaništa, Krsto Hegedušić, Pero Kvrgić, Branko Ivanda i Enes Midžić, fascinantna. Nastojali smo kroz film pokazati da je Senečić osoba vrsna u svemu čega se prihvati, ponajprije u slikarstvu, potom u pisanju u kojemu, kako bi rekao Igor Mandić, kao da je izumio vlastiti novelističko-anegdotalni skicozni žanr i, dakako, u scenografiji pa u uređivanju stanova i kavanskih interijera te napokon i u režiranju. Zapravo, njegova se renesansna osobnost uzima zdravo za gotovo jer je on i ono što je teško, prikazivao kao da je lako, njemu je to jednostavno polazilo za rukom. Kroz razgovor smo se često vraćali na njegovu monografiju iz 2009. ‘Na kraju – sve je dim cigare’ jer nam se činilo da ona ponajbolje opisuje kakav je Senečić bio umjetnik.”

U skladu s tom njegovom životnom filozofilom “sve je dim cigare”, naslov “Dimna zavjesa” bio je idealan naziv za Senečićevu kolumnu u Nacionalu koju je pisao gotovo doslovno do zadnjeg daha. Kroz lik trafikantice Europe na fantastičan je način ironizirao hrvatski mentalitet, a u pisanju kolumne neizmjerno je uživao, lupajući u kasne noćne sate po tastaturi kompjutora, iako je već jedva vidio.

Helena Sablić-Tomić odgovorila je na pitanje kakav je dojam na nju Senečić ostavio kao osoba i umjetnik tijekom rada na filmu.

„Bio je osoba čija je blizina imponirala, duhovit, često kozerski ciničan, izuzetno šarmantan i neposredan, spreman razgovarati kad god bismo se dogovorili, a u našem zadnjem telefonskom razgovoru u studenome 2017. dogovorili smo odlazak u Veneciju u veljači, kada ne bude vruće i kada nema toliko turista. Nažalost, nismo stigli otići. Zanimljiv je bio njegov odnos prema glazbi i literaturi pa je nekoliko puta ponovio: ‘Moj je problem s glazbom u mojim filmovima prozaičan. Volim, recimo, Beethovena i Doru Pejačević, za koje ne treba tražiti dozvolu neke agencije ili nasljednika niti plaćati autorska prava. Kad slikam, ne slušam glazbu, a čitam samo u tramvaju. Novine.’ A o piscu Günteru Grassu prema čijem je romanu ‘Limeni bubanj’ snimljen film u kojem je bio scenograf, rekao je sljedeće: ‘Sreo sam Grassa u galeriji u Tübingenu. Nisam znao da je to on. Nije ni on znao da sam to ja. On je znao tko je on, a ja tko sam ja. Više nego dovoljno.’

Helena Sablić-Tomić rekla je da je koncepciju filma Senečić prepustio isključivo njima i strašno ga je zanimalo kako su ga snimili, krupno ili u totalu, kako su postavili priču, hoće li u filmu koristiti njegove fotografije ili još nešto. Bio je, istaknula je, zainteresiran i tolerantan, nije nametao svoje ideje.

Film je bio u postprodukcijskoj fazi neposredno prije njegove smrti i bili su sigurni da će neka sredstva – kako bi ga definitivno priveli kraju, a imali su ideju još otići u Pariz, Veneciju i Beč – dobiti od HAVC-a.

„To je na samoj komemoraciji rekao tadašnji ravnatelj Danijel Rafaelić koji je bio svjestan zanemarenosti tog doajena hrvatske kulture. Naravno, to se nije dogodilo. Film smo završili bez tih lokacija i ponudili ga HTV-u nadajući se prikazivanju na prvu godišnjicu njegove smrti. Ni to se nije dogodilo. I ove godine, isključivo zahvaljujući osobnim komunikacijama, upozorili smo na činjenicu da se na HTV-u nalazi film o Željku Senečiću te da se bliži druga godišnjica smrti, 2. siječnja, i bilo bi ga vrijedno prikazati. I sami smo ostali ugodno iznenađeni što nas je konačno netko čuo! Mislim da hrvatska kultura još nije svjesna važnosti i značaja višestruko talentirane osobnosti kakva je bio Željko Senečić. Još uvijek nismo ona mudra kultura koja prepoznaje, afirmira i prenosi mladim generacijama vlastita kulturna dobra i kreativne potencijale koji su nas zadužili i osigurali mjesto u široj europskoj priči.“

Jadranka Senečić, koju svi zovu Dada, bila je peta Senečićeva žena. Živjeli su zajedno od 2010., a vjenčali se 2015. Prethodno su desetljećima bili prijatelji. Ona je još kao studentica kupovala njegove slike od džeparca koji bi joj slao otac iz Njemačke. Kako je rekla, na neki način pratila ga je cijeloga života:

„Radio je na filmovima na kojima sam i ja radila sa suprugom, dugo smo svi bili kućni prijatelji, društvo koje se družilo. Kada smo završili u vezi, rekao je svima da konačno ima ženu koju je uvijek želio. Doduše, pitao me i zašto ja mlada hoću biti s njim starim, ali kasnije taj jaz u godinama nije bio vidljiv kao prije. Ja sam bila udana i imala dvoje djece, imao je prema tome poštovanje. Čim se rastao od žene i ja od muža, rekao je da popijemo kavu. Odveo me u Tkalčićevu ulicu, u jedan kafić u kojem su bili njegovi crteži. Rekla sam mu da me doveo da gledam njegove crteže, ali da poznajem njegov rad i da sam došla piti kavu da njega gledam. To mu je pasalo. Vidio je da mu mogu parirati, da tu nema zavisti i ljubomore. Svatko od nas imao je svoj život. Zaljubila sam se najviše u njegov šarm i njegov karakter. Kada se počeo razvijati naš romantični odnos, jednog dana mi je napravio rižu, to je najbolja riža koju sam u životu jela. Kada sam ga puno kasnije pitala da je opet skuha, rekao je: ‘Kad bih ja samo znao kaj sam delal i stavil unutra…’ Odgovorila sam mu da je tada to bio eliksir njegove ljubavi.“

‘To što ga se HRT sjetio na godišnjicu smrti možda je koračić naprijed, ali kad se sjetim što smo sve snimili i dali HRT-u, to je kap u oceanu tišine’, smatra Boris Krstinić

Malo tko je znao da je bio teško bolestan i imao tri operativna zahvata u kratkom razdoblju.

„Udala sam se za njega jer sam ga voljela i zato da on dobije jednu sigurnost. Željela sam da ima u starosti i nemoći sve ono što nikad nije imao: brigu, toplo i skuhano. To je bilo moje najveće poštovanje iskazano njemu. Godine nam nikad nisu smetale. Imali smo puno puta vrlo zanimljive noćne razgovore. Jednom je rekao: ‘Čuj, stara, ti tak dobro pišeš, daj nekaj napiši.’ Pitala sam ga što da napišem. Odgovorio je:

‘Daj napiši koliko si imala ljubavnika i opiši sve situacije u kojima si to delala.’ Odgovorila sam iz zezancije: ‘Sene, pa cijeli tom bi mi za to trebao.’ Smijao se kao lud na to iako je znao da nisam bila takva i da se šalim. Odgovaralo mu je da ima sigurnost u meni, znao je da ga neću ni u kojem smislu omalovažavati, podcijeniti i povrijediti. I na kraju, kada je bio bolestan, rekao je da zna da ću ja učiniti sve što treba za njega i da ga, ako treba, vodim u Nizozemsku da tamo dostojanstveno umre“, rekla je Dada Senečić.

Nema dana da nije s njom i njenom obitelji, u priči, kartanju bele ili šetnji gradom:

„Doktorica koja ga je liječila danas karta sa mnom umjesto njega. Zahvaljujem svim ljudima koji su još tu, kojima nedostaje i koji misle na njega. Imam nekih ideja oko toga što ću s njegovim radovima i ostavštinom, ali nisam još razmislila do kraja. Još nisam otvorila sve ono što mi je, po njegovu nalogu, od njega ostalo i ono što sam imala od prije. Samo sam učinila što me molio, rekao je da dam slike nekim ljudima koji su s njim radili, a nisu im to platili. Još nisam prihvatila da ga nema. Rekao je da netko mora umrijeti da bi se vrednovalo ono što je s tim čovjekom izgubljeno. Našem društvu i kulturi očito je to još previše svježe pa čekaju nove generacije da počnu vrednovati njegov doprinos i rad. On fali danas u Zagrebu, čekaš da ga sretneš u Gundulićevoj u kaputu, sa šeširom i cigarom. Imao je svoj stil koji je teško ponoviti, malo koji umjetnik može biti toliko raznovrstan. Nitko nije mogao biti Željko Senečić, a mnogi su htjeli biti kao on. On je bio nešto nedokučivo. Bio je i ženama magičan zbog garda, stila i načina razgovora.“

Željko Senečić i Boris Krstinić profesionalno su surađivali 25 godina. Kada bi ga negdje predstavljao, Senečić bi uvijek naglasio: „Ovo je moj snimatelj Krstinić.“ Kao Senečićev snimatelj i fotograf Krstinić je, kako je sam rekao, imao “obiteljski” status. Zajedno su snimili 45 dokumentarnih i tri igrana filma te desetak spotova različite namjene.

Fotografirao je Senečićeve slike za kataloge, deplijane, knjige i plakate. Krstinić se može prisjetiti stotina anegdota i doskočica iz njihova svakodnevnog druženja, a razgovora nije bilo bez sarkazma.

„Na dodjeli nagrade Oktavijan za životno djelo u kinu Europa 2015. Senečić se nakon ceremonije dodjele obratio publici u prepunoj dvorani: ‘Hvala vam na nagradi, koju sam dobio u kinu Europa koje danas prikazuje balkanske filmove, a kada se zvalo Balkan prikazivalo je europske filmove.’ To što ga se HRT sjetio na godišnjicu smrti, možda je koračić naprijed, ali kad se sjetim što smo sve snimili i poklonili HRT-u za razne prigode, kap je u ‘oceanu tišine’. Senečić i ja snimili smo dokumentarne filmove o Krleži, Matošu, snimatelju Tomislavu Pinteru, snimatelju Mikiju Ostrovidovu, Josipu Vaništi, Tinu Ujeviću, upravo iz želje da ‘prijetimo’ zaboravu na te stvaratelje i bardove kulture. Sada imamo i film o Željku Senečiću. Svi navedeni obuhvaćeni su društvenom amnezijom. Razlog tome je što smo stvorili državu, imamo je, ali nismo izgradili društvo sa senzibilitetom za te ljude i sve druge iz novije povijesti”, rekao je Krstinić.

Senečića je doživljavao kao člana obitelji, strica ili ujaka:

„Bio je osoba koja je njegovala visoke moralne vrijednosti. Pouzdan, radišan, kreativan. U nedostatku financijskih sredstava za naše projekte bio je improvizator bez premca. Nikada nismo odustajali, nikada. Igrani film ‘Pušiona’ stvarali smo osam godina i završili. Željko je u našem druženju i prijateljstvu uvijek razlikovao zafrkanciju i profesionalni pristup poslu. Isprike zbog propusta rijetko je prihvaćao. Kod Željka me oduševljavala njegova informatička pismenost. Rijetko tko u toj životnoj dobi vješto rukuje snimateljskom i foto opremom, koristi se računalom i novim generacijama pametnih telefona. Iako je uvijek govorio da je ‘bedak’ za tehniku. Senečićeva posebnost u hitrom donošenju odluka, fizičkoj izdržljivosti i mjeri za održavanje visokih kriterija u stvaranju svih oblika likovnosti, bila je njegovo najjače oružje. Bio je neposredan u komunikaciji, uvijek lijepo odjeven, odlikovali su ga crni humor i cinizam s mjerom, senzibilitet prema poniženima i odbačenima u društvu. Sve je to bila osnova njegova šarma i osebujnosti. Svakoga dana sjetim se Željca. Fali mi, jer nas dvojica bili smo tim svih mogućih nemogućnosti. Da je živ i da kojim slučajem čita što sam rekao, zaključio bi: ’Stari, previše si toga nasral.’“

DIMNA ZAVJESA: Ne želim vam sretnu, nego sigurnu 2018. godinu