Nikome ne bi odgovaralo da projekt Robotaksi neslavno završi i dobije pravosudni epilog. Komunikacija unutar turističkog resorta, autonomnim električnim vozilima povećala bi vrijednost resorta i turističke ponude

Neuspješno predstavljanje prototipa robotaksija, 28. lipnja 2024. u Rimčevom kampusu u Sv. Nedelji trebalo je biti otrežnjenje za hrvatsku Vladu. I najvećim je optimistima tada trebalo postati jasno da od projekta izrade serije robotaksija, koji bi (po produljenom roku završetka !) 2026. trebali potpuno autonomno (bez vozača) prometovati zagrebačkim cestama, neće biti ništa. Osnovni je problem što je Mate Rimac 2021., dotadašnjim uspjehom u konstruiranju i predstavljanju ekstremno snažnog, brzog i dinamičnog supersportskog automobila na struju te preuzimanjem kroničnog i neperspektivnog gubitaša koncerna Volkswagen, tvrtke Bugatti, uspio impresionirati ključne ljude iz hrvatske Vlade. Ponudio je ono što neće moći napraviti – proizvodnju serije robotaksija sposobnih za autonomnu vožnju pete razine, koji će 2024. probno provozati zagrebačkim ulicama, a 2026. će ih stotine biti isporučene za operativno korištenje. Već tada bilo je jasno da je to utopistički plan i “nemoguća misija”, jer, prvo, za proizvodnju takvog automobila tvrtka Rimac nema poslovno-stručnog potencijala, a drugo, kad bi i vozila s odgovarajućim značajkama za petu razinu autonomne vožnje pustili u promet zagrebačkim cestama, nastao bi kaos i posljedične opasnosti.

Takva potpuno autonomna vozila svako malo naglo bi kočila i zaustavljala se. Nastale bi gužve, a često nalijetanja drugih vozila na robotaksi, ponekad i udara robotaksija u druge sudionike u prometu stvaralo bi prometne “čepove”, zbog kompleksnog i još nedefiniranog postupka očevida prometne nezgode/nesreće. A zbog neriješenog, odnosno nerješivog sustava odlučivanja u dvojbenim prometnim situacijama (skrenuti ili kočiti, izbjeći dvoje staraca ili naletjeti na dijete…), nastajale bi opasne, pogibeljne situacije na prometnicama.
Mate Rimac je 2021. bio u idealnoj situaciji. Premda, objektivno, nije mogao sagledati perspektive i mogućnosti proizvodnje autonomnih automobila pete generacije, poput jednookog među slijepcima postao je vizionar te je uspio animirati i uvjeriti Hrvatski Vladu da s njegovom tvrtkom potpiše ugovor o proizvodnji serije takvih vozila. Za to je angažirano 190 milijuna eura sredstava iz EU fondova te je njegovoj tvrtki dat cjelokupni raspoloživi novac iz Europske unije. A zamislite da je hrvatska Vlada tada raspisala stručan i kvalitetan natječaj za tisuću projekata, start-upova iz područja zelene energetske tranzicije, koje bi financirala s po 190.000 eura. Kolike bi bile moguće koristi za gospodarstvo, turizam i standarda građana?!

U vrijeme kad su prototipovi robotaksija već trebali samostalno prometovati zagrebačkim ulicama, Rimac je na atraktivnoj prezentaciji premijeru Plenkoviću, članovima Vlade, uzvanicima i medijima, dakle hrvatskoj javnosti pokušao predstaviti “muda pod bubrege”. Ništa od bitnoga nije pokazano, niti jedan posto mogućnosti za ugovorenu autonomnu vožnju pete razine, dakle potpuno samostalnu, bez vozača u realnom prometu. Ali je zato pokazao, praktički, maketu atraktivnog i luksuzno opremljeni dvosjed sa šiber vratima, okruglim panoramskim krovom i naprednim Infotainmentom, koji po želji putnika može birati miris i osvjetljenje unutrašnjosti. Dakle, od onoga što je ugovoreno nije pokazano ništa, ali je zato ponuđeno ono što nije ni ugovoreno, niti specificirano. I to izgleda lijepo, ali je koncepcijski, funkcijski i sigurnosno upitno.

Premda se u većini vozila vozi do dvije osobe, koncepcija dvosjeda, posebice za taksi je promašena. Smart ForTwo, jedini dvosjed na tržištu, nije postigao očekivani uspjeh te nije imao konkurenata, niti će dobiti tržišnog nasljednika. A taksi za dva sjedala?! Svaka treća ili četvrta narudžba za taksi je za više osoba i to će biti veliko ograničenje za robotaksi, ako u predstavljenoj formi ikada i profunkcionira. Prevelike ostakljene površine stvarat će probleme kod hlađenja i grijanja, a veliko ukošeno prednje staklo, koje praktički seže do farova je sigurnosni problem za pješake. Izvedba unutrašnjosti s velikim informacijskim panelima i luksuznim materijalima je problematična za taksi bez vozača u kojem će se izmjenjivati putnici. Robotaksi je trebao biti s četiri sjedala monovolumenske izvedbe kako bi bolje koristio prostor te s jednostavnom i funkcionalnom izvedbom od izdržljivih materijala i bez luksuznih opcija.

Što sad? Čekati još dvije godine, pa na kraju zaključiti da nema ni “r” od robotaksija, ili pustiti u pogon nešto što se predstavlja kao peta razina autonomne vožnje, uz sve probleme koji iz toga proizlaze. Idemo prema raspletu u kojem će svi biti na gubitku, i država, i Rimac i građani. Rimac je izgradio respektabilnu tehnološku tvrtku, supersportskim električnim bolidom, bez obzirana to što nije zaživio u serijskoj proizvodnji, odnosno prodaji, postigao je svjetski uspjeh, koji mu je omogućio preuzimanje tvrtke Bugatti i ugovaranje izrade tehnoloških sklopova i sustava za druge proizvođače automobila. Zbog toga nikome ne bi odgovaralo da projekt neslavno završi i dobije pravosudni epilog. A šanse da se projekt završi po dogovorenim uvjetima, praktički ne postoje. Prije 2030. ne samo od Rimca, nego od bilo kojeg svjetskog proizvođača neće zaživjeti autonomni automobili pete razine autonomnosti. Indijska poslovica kaže da se bolje vratiti s pola krivog puta nego njime nastaviti.

Hrvatska hitno treba unaprijediti turističku ponudu, to je zorno pokazala ova turistička sezona. Tehnološke mogućnosti i ugled koji je Rimac stekao u svijetu mogli bi se iskoristiti za izgradnju posebnih turističkih resorta najviše razine, u sklopu kojih bi na zatvorenim “pametnim” dionicama prometovala autonomna vozila četvrte razine autonomnosti. Verne bi tu imao smisla, ali bi trebalo napraviti i veću izvedbu, s četiri (luksuznija izvedba), odnosno šest sjedala u dva reda. Komunikacija unutar turističkog resorta, autonomnim električnim vozilom povećala bi vrijednost resorta i turističke ponude. Rimac bi u tom sklopu mogao poboljšati strujne punionice za električna vozila i izgraditi prezentacijske prostore. Bio bi to “win-win” model koji bi omogućio i dodatne poslove na najvišoj tehnološkoj razini.