Udruga Domino ove godine slavi 20. godišnjicu Queer Zagreba. Tim povodom u Kinoteci se od 26. do 30. travnja prikazuje filmski program Queer MoMenti, u sklopu kojeg će biti prikazano 20 filmova queer tematike.

Publika ove jedinstvene retrospektive moći će uživati u poznatim naslovima renomiranih, kao i mladih autora queer i nezavisne filmske scene iz Hrvatske, Belgije, Njemačke, Francuske, Velike Britanije, SAD-a, Italije, Brazila, Španjolske, Finske i Japana, pa čak i u dva rijetko prikazivana queer filma iz jugoslavenskog razdoblja.

Devet dugometražnih i 11 kratkometražnih filmova svih filmskih rodova i žanrova za tu je priliku odabrao i selektirao filmolog Željko Luketić, koji je dao intervju Nacionalu.

Plakat za filmski program Queer MoMenti u zagrebačkoj Kinoteci. FOTO: Queer Zagreb

NACIONAL: Po kojim ste kriterijima birali filmove koji će biti prikazani u okviru filmskog programa Queer MoMenti?

Sa Zvonimirom Dobrovićem, čovjekom koji je sve ovo pokrenuo i junački izgurao da ovoliko i traje, te udrugom Domino i Queer Zagrebom radio sam i surađivao još od samih početaka. Od ciklusa filmova Piera Paola Pasolinija, zatim španjolskih filmova, retrospektive Bruce LaBrucea i drugih, pa sve do pokretanja portala Queer.hr kao jednog od prvih takvih u Hrvatskoj, Dobrović je već tada, ali i danas znao da ću izabrati filmove koji nisu na prvu loptu, nego otići nekoliko razina iza očekivanog, što mi je i osnovna ideja u svemu što radim u području filma. Mislim da treba otkrivati novo, razotkrivati nepoznato ili jednostavno upozoriti na neke naslove koji su javnosti promakli, odnosno pokazati kako ono što nazivamo queer film nije novog datuma nego postoji već jako dugo, čak i prije nego što je sam taj pojam uveden.

NACIONAL: Što to konkretno znači?

Uz njega se u povijesti filma veže samo jedno razdoblje nazvano New Queer Cinema, s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada su redatelji poput Todda Haynesa, Dereka Jarmana i Gregga Arakija snimili vrlo hrabre i drugačije filmove. Filmologinja B. Ruby Rich u britanskom je časopisu Sight & Sound skovala taj termin vežući se na procvat queer teorije 80-ih, koja je tipično poststrukturalistički propitivala pitanja ne samo spola, roda i seksualnosti, nego i vlastitih teorijskih ideja. Uz veliku podršku feminističke teorije rodna binarnost došla je u pitanje kod nezavisnih filmaša i postala danas krovni pojam koji uključuje brojne varijacije, pa ga zato i smatramo nekom vrstom kišobrana za odmak od norme koji se danas grupira oko LGBTQ akronima kojemu se može dodati i još slova.

NACIONAL: Je li postojala kakva ideja vodilja za slaganje programa?

Ideja vodilja za taj izbor bila su upravo ta ključna slova, ali i određene tematske poveznice, pa je tako jednog dana program posvećen znanim umjetnicima poput Yukio Mishime, Davida Wojnarowicza ili Jeana Cocteaua s filmom iz 30-ih godina koji pokazuje da je koncept queera postojao i prije. Tada se nije zvao tako, ali željelo se pokazati to svojevrsno pred-queer razdoblje, kao što je jedan dan posvećen i filmovima koji propitkuju pojam tranzicije spola, a drugi filmovima koji se bave upravo vlastitom metafilmskom poviješću.

NACIONAL: Ima li to kakve veze s premijernim prikazivanjem filma „Raw! Uncut! Video!“?

Upravo u tom filmu gošća je B. Ruby Rich, a program toga dana završavamo i premijernim prikazivanjem tog dokumentarca „Raw! Uncut! Video!“ koji je svjetsku premijeru imao u Ukrajini i tamo izazvao silno zanimljive reakcije. Inače, taj se dokumentarac bavi slavnom kućom Palm Drive Video, koja je nastala usred epidemije AIDS-a 80-ih, s idejom snimanja erotskih i fetiš filmova za ljude u samoizolaciji. Dakle, vrlo poznat i aktualan pojam i danas, kada nam je samoizolacija doslovno globalna, a u Ukrajini se takvi filmovi više, nažalost, ne mogu prikazivati niti bi se mogli da ta zemlja nije izabrala put slobode. Sve otvaramo također važnim postpandemijskim brazilskim filmom „Tri tužna tigra“ Gustava Vinagrea, u kojemu svijet zahvati epidemija virusa koji briše pamćenje. Film je upravo na Berlinaleu ovjenčan nagradom Teddy Award tako da je ovo jedinstvena prilika da se vidi kako danas diše najnovija i suvremena queer produkcija.

NACIONAL: Posebno je zanimljivo što ćete u sklopu tog programa prikazati i neke jugoslavenske filmove. O kojim je filmovima riječ?

Dva filma koja sam uvrstio dio su široj javnosti manje poznate kinoklubaške i amaterske produkcije Splita i Zagreba, koje su bile odgovorne ne samo za tematsko nego i kvalitativno proširivanje filma svog vremena; bili su radoznali, eksperimentalni, lucidni i potpuno neopterećeni budžetima velikih produkcija. Htio sam naglasiti upravo taj trenutak, posebice prvog hrvatskog eksplicitno queer filma, i to iz Splita, koji je 1988. napravio Dasen Štambuk, što vjerujem da je posebna hrabrost, s obzirom na konzervativnu narav našeg drugog najvećeg grada u kojemu je prvi Gay Pride divljački kamenovan. Drugi film, onaj Miroslava Mikuljana i Marijana Hodaka, „Ekvilibrij“ iz 1964. godine, pokazuje naglašenu estetiku muškog tijela koja je u povijesti bila često signal i naznaka takozvanog queer pogleda, koji, dakako, ne mora biti izvorno namjeravan i mišljen, ali je toliko prisutan da ga ne možemo ignorirati.

Bit će prikazani ‘Ja sam Divine’ Jeffreyja Schwarza iz 2013., ‘Tri tužna tigra’ Gustava Vinagrea iz 2022. i ‘Pjesnikova krv’ Jeana Cocteaua iz 1930.. FOTO: Queer Zagreb

NACIONAL: Zašto bi naglašena estetika muškog tijela automatski bila znak da je riječ o queer kinematografiji?

U povijesti filma muško tijelo je daleko veći tabu od ženskog, koje se, nažalost, znalo eksploatirati upravo na brojne i neprihvatljive načine, čineći zadovoljstvo dominantnom i često opresivnom muškom pogledu. O toj rigidnosti dozvoljenog i što ono u queer estetici znači, možda najbolje govori i film koji prikazujemo „Kućni filmovi Rocka Hudsona“, u kojemu redatelj Mark Rappaport duhovito izrezuje sve nastupe tog glumca i objašnjava što su oni mogli značiti za nekoga tko je prihvatio hollywoodsku igru lažiranja svog identiteta. Čak i u za queer film najnepovoljnijim vremenima, glumci i redatelji nalazili su načina da određene teme signaliziraju ili kodiraju, tako da se dio tih filmova našao i u prilici da publici šalje određene, višeznačne simbole i znakove.

NACIONAL: Budući da se govori o Jugoslaviji kao „tamnici naroda“ u kojoj je vladala cenzura, kako je bilo moguće u to vrijeme snimati filmove queer tematike?

I jedno i drugo je zapravo pogrešno. Niti je Jugoslavija bila tamnica naroda niti je na filmu vladala cenzura sovjetskog ili bilo kojeg tipa. U Hollywoodu je između 1934. i 1968. postojao „Hays Code“, set pravila o tome što se ne smije prikazivati na filmu, a uključivao je i, kako sam kaže, „sugestivnu golotinju“, „profanu seksualnost“ i sva druga čuda tada usko shvaćenog morala. Ipak, filmaši su našli načina da ga zaobiđu, upravo putem strategija kodiranja, što je još izrazitije kasnije, pojavom moćnih cenzorskih komisija.

NACIONAL: Na što konkretno mislite?

Sve do posljednjeg desetljeća niste, primjerice, u Engleskoj mogli gledati necenzurirane klasike poput Pasolinija ili Kena Russella, sve je to bivalo zabranjeno ili kraćeno, bilo kao Video Nasties, bilo kao Restricted ili X-Rated film.

NACIONAL: A u Jugoslaviji?

U Jugoslaviji ste ih mogli gledati, o njima se pisalo, nisu bili cenzurirani. Što se domaćeg filma tiče, osim slučaja „Plastični Isus“ ili spaljivanja kopije „Oaze“ Zvonimira Maycuga osamdesetih, nije bilo zakonski i sudski vidljive cenzure. One neformalne i neizrečene možda, ali daleko slobodnije nego u mnogim zemljama tadašnjeg istočnog ili zapadnog bloka. Queer tematika nije bila potencirana u komercijalnim filmovima, osim u komedijama gdje je imala djelomično negativnu ulogu stereotipa, nego više u nezavisnim, pa čak i amaterskim naslovima. Upravo je Queer Zagreb u jednom od svojih ranijih izdanja pokazao film „Dečki“ slovenskog redatelja Stanka Josta iz 1976. godine, kao i „Maškaradu“ Boštjana Hladnika i brojne druge filmove.

NACIONAL: Kakvo je stanje u hrvatskoj kinematografiji? Postoje li filmovi queer tematike snimljeni unazad trideset godina u Hrvatskoj ili je to još uvijek tabu?

Čini se da upravo 2002. godina, pojava Queer Zagreba, prvi Prideovi u Zagrebu i Matanićeve „Fine mrtve djevojke“ u kinima, znače godinu preokreta i od tada filmova ima, u najvećem broju dokumentarnih, ali i kratkometražnih igranih. Žene su tu nekako hrabrije, ali i od mlade generacije s Akademije se puno očekivalo, primjerice, za Ivana Livakovića mislilo se da će biti početak nekog hrvatskog New Queer Cinema. Nažalost, tu je priča i stala, a nekih novih imena s kontinuiranom produkcijom nema, koliko god se neki trudili taj epitet i na silu i vrlo proračunato koristiti. Što je još uvijek bolje od devedesetih, iz kojih je službeno prvi hrvatski queer film Maycugova „Kalvarija“, a potom i nekoliko filmova Jakova Sedlara, poput „Agonije“ i „Sjećanja na Georgiju“.

NACIONAL: Znači li to da se queer tematikom bave redatelji i lijevog i desnog političkog spektra?

Da, u Hrvatskoj je najzanimljivije to što se queer temama bave autori i lijevog i desnog političkog spektra, što drugdje nije pravilo. Zato sam u raspored filmova i ubacio „Domoljublje“ Yukio Mishime kako bih pokazao da queer nije ekskluzivno ljevičarska forma kako to protivnici i „obiteljaši“ često vole spominjati. Iako se stvar u nas doista pomakla nabolje, neki tabui zaista još postoje. Primjerice, nedostaje takvih filmova o političarima i braniteljima, a velika je nezastupljenost trans i nebinarnih likova. Izabrao sam u selekciju i film „Draft Day“, o tajlandskim ladyboysima koji moraju u vojsku, što je vrlo zanimljiva tema.

‘Neki tabui u Hrvatskoj još postoje. Primjerice, nedostaje queer filmova o političarima i braniteljima’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Među filmovima koji će biti prikazani je i „I’m Divine“ Jeffreyja Schwarza, koji govori o kultnoj drag queen zvijezdi Divineu, odnosno Harrisu Glennu Milsteadu, čiji su baka i djed porijeklom iz Zagreba. Što možete reći o tom filmu i koliko je uopće poznato da je Divine porijeklom iz naših krajeva?

Schwarzov „Ja sam Divine“ do sada je najbolje istražen i produciran film o fenomenu Divinea, zvijezde filmova Johna Watersa, glazbenoj ikoni high-energy diskoteka 80-ih i, manje poznato, ozbiljnog glumca koji je netom prije svoje smrti imao potpisan ugovor i za ulazak u dnevne televizijske serije poput kultnih „Bračnih voda“. Razlog zbog kojega smo Divineu posvetili cijeli dan skroz je lokalpatriotski: njegovi baka i djed su iz Zagreba, a njegova majka Frances Milstead djevojačkog je prezimena Vuković. Na tu sam informaciju prvo naišao u njezinoj knjizi „My Son Divine“, a dodatno sam je išao provjeriti i kod nje same. Netipično za osobu svojih godina, imala je profil na MySpaceu, jednoj od prvih društvenih mreža, gdje je fanovima osobno odgovarala na sve i bila jako ponosna na svog sina. Detaljnije mi je objasnila da bi voljela posjetiti Zagreb, grad svojih roditelja iz kojega su emigrirali u Ameriku. Nažalost, umrla je i to nije dočekala. Ta je informacija u Hrvatskoj potpuno nepoznata.

NACIONAL: Među brojnim redateljima čiji će filmovi biti prikazani ističe se Rainer Werner Fassbinder, slavni filmski redatelj koji se još kasnih sedamdesetih deklarirao kao homoseksualac. Ima li, po vašem mišljenju, činjenica da su redatelj ili redateljica „drugačije“ seksualne orijentacije ikakav značaj ako stvaraju vrhunska filmska djela?

Apsolutno ne. Iako u queer teoriji postoje tvrdolinijski zagovornici koji kažu da bi iskustvo umjetnika/ice trebalo biti autentično i u tom smislu, mislim da cijela povijest kulture govori baš suprotno – posve je to nebitno. Tu je daleko važnija ona teorija koja govori o, dakako, preneseno rečeno, „smrti autora“, pri čemu se misli na trenutak u kojemu umjetnik predaje svoju kreaciju javnosti i tada se ona odvaja od njega. On ili ona postaju manje bitni od samog djela koje može zaživjeti na sasvim novi način i umjetnik tu više nema kontrolu. Zgodna je tu priča s poznatim piscem horor romana Stephenom Kingom, kojega su pitali je li zgrožen svom tom količinom loših ekranizacija svojih djela i čine li mu štetu. Odgovorio je, ni najmanje, moji romani su iza mene, na polici, eto ih, posve su netaknuti.

NACIONAL: A Rainer Werner Fassbinder?

Fassbinder je još bolji primjer za fluidnost seksualnosti i identiteta: radio je sjajne drame iz gotovo feminističkog, ženskog gledišta, ali i queer filmove. Iako se identificirao kao gej, ostatak života proveo je živeći sa ženom. Ima puno takvih primjera koji govore da su ladice ipak samo ladice, a ljudi su, pak, puno kompleksniji od etiketa koje im daju ili koje sami izaberu. Naravno, kako je queer danas nešto vrlo široko i često odredivo tek u odnosu prema normi, ima autora koji temu i estetiku forsiraju zbog kratkoročnih dobitaka ili autora koji misle da će samim bavljenjem time biti automatski svrstani u nekakav kvalitativni vrh. Opet, naravno, ne, kao što vrijedi i za svaku drugu umjetnost i kulturu. I ovdje ima vrijednih i manje vrijednih pokušaja, što je najprije pitanje estetike.

NACIONAL: Ne treba nagađati o razlozima zbog kojih konzervativno orijentirana nacionalna televizija ne prikazuje filmove takve i sličnih tematika, no što mislite, koliko bi češće prikazivanje takvih filmova pripomoglo boljem razumijevanju „drugačije“ seksualne i rodne orijentacije?

Ne bih generalizirao, u pitanju su ipak pojedine uredničke odluke, a na HRT-u ima ljudi koji su spremni, pa makar i u kasnim, pornografskim terminima pokazati i drugačije filmove. Naravno da ih nitko ne mora gledati pa stoga i ne razumijem slučajeve poput recentnog otkazivanja pretplate servisu Disney+ hrvatskog nogometaša Dejana Lovrena. Takav tip ljudi ne shvaća da sve što je na nekom kanalu ne mora gledati, uostalom, Netflix, Amazon Prime, HBO Max i slični imaju i posebne sekcije takvih programa, ali ono što je zanimljivo, što osobu koja nema senzibilitet za takve teme baš tjera da traži takve teme? Psihijatri su davno zaključili da iza svake histerične reakcije na drugost i različitost stoje neki osobni problem i strah. Ne ulazeći u taj slučaj, koji i jest dočekan s kritikama i podsmijehom, nogometaš je svoju odluku ponosno publicirao na Twitteru, odnosno tražio je neku reakciju. Što će on gledati i na što sve ima pretplatu, njegova je stvar i odluka, baš kao što jedan javni servis služi svim građanima i treba znati da svi ti građani nisu isti.

NACIONAL: Znači, nije problem u HRT-u?

HRT tu nije najveći problem, baš suprotno, neki njegovi novinari i kulturni djelatnici otvoreni su oko svog identiteta i bili su prvi u otvaranju prema javnosti. Daleko su veći problem sportaši i političari, kao zadnji bastion sakrivanja, čemu ne pomaže činjenica da smo jedinog otvoreno gej političara dobili tek silom prilika, kao post-festum obiteljskog nasilja. Ima tu puno kalkuliranja, a upravo primjer tog političara svjedoči da je svakog skandala tri dana dosta i da ga danas nitko više i ne pita što je i kako je. Sad je na potezu desnica, tu postoji zanimljiva tradicija jer ni religijska i ideološka uvjerenja ne bi trebala biti smetnja. Pogledajte primjer Španjolske, gdje i jaka LGBT scena sasvim dobro koegzistira s jakom Crkvom.

NACIONAL: LGBTIQ+ zajednica sve je utjecajnija u svijetu šoubiznisa i pop kulture, na globalnoj razini prihvaćena je kao i svaka druga zajednica. Što mislite, zašto je to u Hrvatskoj danas još uvijek tabu tema, a pripadnici te zajednice prilično su izopćeni iz društva i društvenih događanja te se, u krajnjem slučaju, još uvijek boje izići iz ormara?

Upravo spomenuti primjer političara koji je nesretnim slučajem izišao iz ormara i nakon toga postao tobože ikona slobode i tolerancije, govori o dosta lošoj praksi kalkuliranja odnosa dobitka i gubitka pozicija na javnoj sceni. Ne mogu se sjetiti da je itko bio izopćen, ali da su ljudi zbog vrlo specifične konzervativne i religijske okoline jako oprezni, svakako stoji. Nemamo najjača imena estrade ili medija koja su otvorena iako zakonski okvir za otvorenost postoji, čak i više nego u zemljama koje imaju otvoreno gej premijerku, poput Srbije. Utjecaj queer zajednice u svijetu danas je svakako javniji, no ne treba taj utjecaj mistificirati u smislu da je on presudan ili da donosi neke bitne odluke. Uostalom, to i nije ideja umjetnosti, nego aktivizma, a domaći je aktivizam upravo o ovom jednom mikro-razdoblju od 20 godina napravio puno. Kao da je bilo jučer kada je policija čuvala Queer Zagreb ili kada su fini sugrađani pljuvali i gađali suzavcem Zagreb Pride, kamenovali Split Pride ili kada se tvrdilo da će gej brakovi uništiti instituciju i svetinju braka. Upravo suprotno i zapanjujuće, LGBT zajednica na braniku je vrijednosti braka više nego straight populacija, pa nailazi i na kritike unutar same sebe jer se, po mnogima, previše normalizira i normira. I to se može shvatiti, ali tek je vrijeme pokazalo da nitko tom činjenicom nije ugrožen, nikome ne smeta i nikome ne želi promijeniti njegova ili njena uvjerenja. Živi i pusti druge da žive, kao i neko opće razumijevanje ljudskih bića kao bliskih, bez obzira na različitosti, stalna je tema queer filmova koji dopiru do sve više publike, koja pak prihvaća da su neka životna pitanja posve univerzalna. Jako je zanimljiv bio komentar autora filma „Raw! Uncut! Video!“ nakon premijere u Kijevu, kada su objavili da su najviše pitanja i komentara na film o muškoj gej pornografiji, tijekom razgovora nakon filma, postavile straight žene. Njima je to bio zanimljiv uvid u seksualnost muškaraca, nisu se zamarale time tko se i kako identificira. Nadam se jedino da će Ukrajinci i Ukrajinke opet imati priliku ugostiti premijeru jednog takvog filma, jer pokazali su što im znači sloboda i kako se za nju boriti.