Sveučilišni profesor iz Splita Željko Garača, pročelnik Katedre za poslovnu informatiku Ekonomskog fakulteta u Splitu, nekadašnji dekan tog fakulteta i član Vijeća za ekonomska pitanja bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, u razgovoru za Nacional govorio je o poreznoj reformi koju je prošloga tjedna prezentirao premijer Andrej Plenković. Posebno se osvrnuo na smanjenje izdvajanja doprinosa za mirovine naglasivši da osim novog zakona o porezima treba paralelno provesti i zakonodavne promjene u mirovinskom sustavu, jer jedno bez drugog ne ide. Već godinama se zalaže za ukidanje drugog mirovinskog stupa ocjenjujući da on nanosi velike štete hrvatskom gospodarstvu, a jedini dobitnici bit će strane banke koje su i osnovale osiguravajuća društva za drugi mirovinski stup. Kada je u jednom od svojih prethodnih intervjua Nacionalu tvrdio da je krizu u Agrokoru mogao riješiti i HNB monetarnom intervencijom, otkupom njegovih korporativnih obveznica, pozvao se na sličnu praksu Europske središnje banke.

NACIONAL: Prezentirajući poreznu reforme kojom se od 1. siječnja sljedeće godine ukidaju prirezi gradovima i općinama da bi, primjerice, građanima s najnižim plaćama donijelo mogućnost da dobiju 45 eura veću plaću, a onima s prosječnim plaćama povećanje od 10 eura, premijer Andrej Plenković optužio je kritičare da tu reformu kritiziraju upravo zato što je ona „jako dobra“. Da je kritiziraju da bi naštetili HDZ-u i proglasili ga zlim gospodarom. Slažete li se s tom ocjenom premijera?

Čuo sam premijera, a u jednom trenutku osjetio sam se i osobno prozvanim. Indirektno me svrstao među neznalice koji šire lažne informacije. Moja kritika porezne reforme nema nikakve veze s političkim opredjeljenjem. Isključivo je zasnovana na mojim ekonomskim analizama. Reforma, doduše, ima i dobrih i loših promjena, a zapravo puno nepotrebnih promjena koje unose nered u sustav. To na kraju neće rezultirati onime što se najavljuje.

NACIONAL: I mala povećanja plaća ljudi katkad smatraju dobrom stvari unatoč inflaciji koja još uvijek jede sva povećanja prihoda građanima. No te plaće će ipak ovisiti i o volji poslodavaca, a oni ne moraju uzeti uopće u obzir prezentirane izračune Plenkovićeve vlade. Premijer u tom slučaju poručuje građanima da to prijave državnom inspektoratu. Koliko to ima smisla?

Ključno je da plaće određuju poslodavci, a oni ne mogu povećavati plaće tek tako kako bi željela Vlada. Oni povećanje plaća temelje na povećanju produktivnosti. To je ujedno najispravniji put za povećanje plaća. S druge strane, država svojim poreznim propisima može utjecati na visinu plaća. U tom smislu će i dio ove reforme utjecati na visinu neto plaća.

NACIONAL: Je li centralna država, uključujući u to i područnu i lokalnu samoupravu, jedan od najvećih poslodavaca u Hrvatskoj?

Država je sigurno najveći poslodavac, ali ja tu prije svega ubrajam samo one koji su na proračunu centralne države i lokalnih jedinica. Ne volim za poduzeća u državnom vlasništvu smatrati da je to država. Recimo, HEP je u vlasništvu države, ali on posluje na tržištu. Tu ne treba praviti veliku razliku između HEP-a i privatnih kompanija dok posluje pozitivno.

NACIONAL: HEP je stvorio velike gubitke na tržištu pa mu je zaprijetio i bankrot.

To je točno, ali u tu situaciju bio je doveden ciljano i svjesno. Kako je država vlasnik, a Vlada njen predstavnik, Vlada je svjesno išla u te gubitke da građanima omogući jeftiniju električnu energiju tijekom energetske krize zbog rata u Ukrajini. Hrvatski građani plaćaju jednu od najnižih cijena struje u Europi. No cijena energije pa tako i cijena struje određena je cijenom na tržištu, a dobar dio energije Hrvatska mora uvoziti, preko 50 posto. Pitanje je bilo kako se može kompenzirati tu razliku u cijeni. Po meni, to je bio dobar potez Vlade. Niske cijena električne energije, plina i toplinske energije olakšale su građanima i gospodarstvu preživljavanje glavnog inflacijskog udara i smanjile su inflaciju. Da toga nije bilo, inflacija bi bila daleko veća. U Hrvatskoj je inflacija bila visoka, ali pogledajte Mađarsku, Poljsku i baltičke zemlje, gdje je ta inflacija bila preko 20 posto, dok je kod nas bila 13 posto. Sada usporava i vrijeme je za uspostavljanje realnijih cijena energije i za kućanstva.

NACIONAL: Je li se inflacija mogla izbjeći ili barem amortizirati?

Inflacija se nije mogla izbjeći, ali se mogla amortizirati, a njen trošak preraspodijeliti. Amortizirati inflaciju ne znači da je trošak inflacije nestao, nego se on preraspodjeljuje u vremenu i među ekonomskim subjektima. Vlada je preraspodijelila trošak energije tako da to nismo platili odmah kroz račune za plin ili električnu energiju, ali taj je trošak, redistribucijom poreznih prihoda, kompenziran tako da je HEP doživio gubitak, a Vlada je donijela odluku da se on pokrije dokapitalizacijom. HEP tako neće izgubiti na vrijednosti, a još teže bankrotirati. HEP će sada moći nastaviti normalno poslovati. Ni u jednom trenutku nije bio u pitanju bankrot jer iza njega kao vlasnik stoji država u izvanrednim okolnostima.

NACIONAL: Što u tom kontekstu mislite o poreznoj reformi?

Unatoč mojoj prethodnoj kritičnosti, počet ću s onim što smatram dobrim u poreznoj reformi. To se odnosi na povećanje osobnih odbitaka, ali nije učinjeno dovoljno. Išao bih na još veće povećanje osobnih odbitaka, a to je onaj dio dohotka koji se ne oporezuje. To ovisi o obiteljskom statusu svakog pojedinca. Svaki zaposlenik ima pravo na osnovni osobni odbitak koji se ne oporezuje. To se smatra minimumom potrebnim čovjeku za preživljavanje. Danas je taj odbitak minimalno 531 euro, odnosno nekad 4000 kuna. Porez na dohodak obračunava se na razliku bruto plaće umanjene za mirovinske doprinose i osobnog odbitka. Što je odbitak veći, to je osnovica za porez manja. Zbrojeni porez i prirez umanjuje neto plaću. Tako se dolazi do isplaćene neto plaće. Ovaj iznos osobnog odbitka od 531 eura određen je prije par godina. U međuvremenu je inflacija podigla nominalne plaće i mnogo je ljudi zbog toga uletjelo u porezne škare i počelo plaćati porez na dohodak, što prije nisu morali.

NACIONAL: Kažete da je trebalo ići na veći odbitak dohotka. Smatrate li ponudu Vlade nedovoljnom?

Trebalo bi ustanoviti novi osobni odbitak da oni koji prije inflacije nisu plaćali taj porez da ga i ubuduće ne plaćaju. To je socijalni minimum koji bi trebalo poštovati. Stoga bi jedinice lokalne samouprave, zbog povećanja osobnih odbitaka, uprihodile manje poreza na dohodak, a onda i manje prireza, ali taj dio im je ionako donijela inflacija pa za njim ne bi trebale žaliti niti ga kompenzirati.

‘Još prije četiri godine objavio sam da će nas mirovinska reforma koštati nekoliko stotina milijardi kuna koje ćemo dobrovoljno predati bankama prilikom umirovljenja’, kaže Željko Garača. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ali sada se prirez ukida kao jedan od izvornih prihoda namijenjenih lokalnim jedinicama, općinama i gradovima. Kakvu poruku time šalje premijer Plenković gradonačelnicima i načelnicama općina?

Mislim da je poruka prije svega namijenjena građanima, a gradonačelnici moraju tražiti odgovor prema građanima. Pitanje je kome će građani više vjerovati. Pred nama je izuzetno važna izborna godina za HDZ i premijera Plenkovića i potpuno je legitimno da vladajući svoje političke protivnike dovedu u što nepovoljniji položaj. Konkretno, ovo može prisiliti gradonačelnike velikih gradova da podignu cijene komunalnih usluga, što bi trebalo izazvati nezadovoljstvo građana i gubitak političke podrške, a Vlada bi bila oslobođena odgovornosti. Ključno je pitanje prireza kao direktnog prihoda lokalne samouprave gradova i općina, a cijela priča se vrti oko tri najveća hrvatska grada Zagreba, Splita i Rijeke, u kojima HDZ nije na vlasti. Navodno pod egidom porezne decentralizacije, to će tim gradovima zapravo biti dodatan udar na njihove prihode. Dio prihoda će izgubiti podizanjem osobnih odbitaka pri obračunu poreza na dohodak, a dio će izgubiti zbog ukidanja prireza kao vlastitog prihoda. Ni dopušteno povećanje poreza ne može nadoknaditi te gubitke.

NACIONAL: No Vlada je predložila i kompenzacijske mjere.

Vlada je ponudila da lokalne jedinice same mogu definirati nove stope poreza na dohodak do neke matematički utvrđene granice da odgovara ukupnoj ranijoj preračunatoj stopi za porez i prirez. Sada se to objedinjuje u jedinstvenu poreznu stopu pa tako sada Zagreb, koji je imao tu prvu poreznu stopu od 20 posto i prirez od 18,5 posto, dovodi do toga da podigne poreznu stopu na 23,6 posto.

NACIONAL: Hoće li onda ti prihodi biti na razini koliko je do sada mogao uprihoditi?

Matematički je to tako, ali razlika nastaje u tome što je prirez bio kompletan prihod gradova, a od poreza na dohodak gradovima ostaje samo 74 posto. Ostatak od 26 posto ide državi koja to dodatno distribuira. Imat ćemo situaciju da će građani imati isto porezno opterećenje, ali će jedinice lokalne samouprave ubrati manje poreznih prihoda i nužno će se javiti manjak u odnosu na prethodnu godinu.

NACIONAL: Kako će lokalna samouprava pokriti taj manjak?

Taj se manjak neće moći pokriti na način kako to sugerira premijer Plenković i Vlada. Premijer sugerira kako se taj manjak može pokriti većim porezom na dohodak, a to nije točno. Prirez do sada je kompletno išao jedinicama lokalne samouprave, a porez na dohodak samo u dijelu od 74 posto. Nije moguće izbjeći manjak. Očito je da ga netko nije dobro brifirao.

NACIONAL: Kako gradovi mogu odgovoriti na taj manjak?

Uvjeren sam da će gradovi podići porez na dohodak koliko im zakon dopušta. Preostali gubitak morat će kompenzirati na dva načina. Bilo da će poskupjeti komunalne usluge, gradski prijevoz, sve one stvari koje grad subvencionira. Doduše, čini mi se da je gradonačelnik Zagreba Tomašević u prvoj izjavi malo pretjerao, pa je rekao da će prijevoz ZET-a poskupjeti 4-5 puta, ali to ne stoji. Gradski prijevoz će vjerojatno poskupjeti, ali ne toliko. Ima i niz drugih usluga koje grad financira ili subvencionira. Druga je opcija da gradovi odustanu od nekih projekata koje su namjeravali sufinancirati poput vrtića i kulturnih djelatnosti, subvencije udrugama, subvencije umirovljenicima i slično. U svakom slučaju, gradonačelnici će biti u škripcu.

NACIONAL: Može li se očekivati i ograničenje subvencija braniteljima?

Koliko znam to uglavnom nije u nadležnosti lokalne samouprave, ali u taj dio se neće dirati.

NACIONAL: Spominje se i mogućnost smanjenja doprinosa za mirovine što bi dijelom kompenzirala država. O čemu se tu radi?

Kod mirovina glavna je stvar u tome što se drastično promijenio odnos prema javnom mirovinskom sustavu. Da se razumijemo, javni mirovinski sustav ima problema, ali to nije hrvatska specifičnost. To je univerzalni svjetski problem. Zbog demografskih promjena i produljenja životne dobi tekući radnici kroz svoje doprinose ne mogu u potpunosti financirati mirovine postojećih umirovljenika pa se moraju raditi transferi iz proračuna. Hrvatska je dodatno opterećena jer imamo jako veliki iznos koji se mora nadomjestiti iz proračuna za mirovine po posebnim propisima s više od milijardu eura. S druge strane, imamo i tranzicijski trošak mirovinske reforme koji građani moraju platiti da bi se reforma provodila. To nema veze s njihovom štednjom u mirovinskim fondovima. To je trošak koji se kroz dodatne poreze mora platiti. Taj je trošak prošle godine iznosio 12 milijardi kuna, odnosno nešto više od 1,6 milijardi eura.

NACIONAL: Je li mirovinski sustav održiv?

Godinama je dominirala priča da je mirovinski sustav neodrživ jer se mora sufinancirati iz državnog proračuna, a onda odjedanput se taj narativ promijenio. Tako sada više nije problem da se iz proračuna dodatno sufinanciraju tekuće mirovine. Meni to nikada nije bilo sporno, ali sam zbog takvih stavova vrlo često bio kritiziran. Ono za što sam se sada pobunio nije bila isplata tekućih mirovina, nego budućih mirovina zaposlenika koji će sami uplaćivati manje doprinosa, jer će dio doprinosa uplaćivati država. Na neki način tako se dira u njihova prava jer uplata doprinosa povlači prava za isplatu mirovina u budućnosti. Izjava ministra financija Primorca otklonila je takvu sumnju, odnosno da ovo subvencioniranje neće utjecati na obračun budućih mirovina. Dakle, svi zaposlenici kojima će država subvencionirati doprinos za mirovine imat će jednak tretman kao da su ih cijelo vrijeme sami uplaćivali.

NACIONAL: Vjerujete li ministru Primorcu?

Očekujem da se to pretoči i u zakon do trenutka kada će reforma stupiti na snagu. Paralelno s ovim promjena u poreznoj politici treba promijeniti i Zakon o mirovinskom osiguranju. To mora ići u paketu, jer su stvari povezane. Zasad Zakon o mirovinskom osiguranju nitko nije spominjao, pa je zato i nastao dio nesporazuma. Sve ovo je tek najava i sve ide u javnu raspravu. Vrlo brzo ćemo ustanoviti je li istina ovo što se govori. Ako ne bude tako, onda ćemo imati veliki problem. Kako sam veliki protivnik drugog mirovinskog stupa, promatrao sam ovo i kao njegovo relativno jačanje. Iako je jačanje drugog mirovinskog stupa propisano strateškim dokumentima Republike Hrvatske, vjerojatno se polako dolazi do svijesti da drugi mirovinski stup nije dobar te se ne radi na njegovu apsolutnom jačanju.

NACIONAL: Zašto smatrate da drugi mirovinski stup nije dobar? Malo vaših kolega vas podržava u toj tezi.

Zato što će mirovine iz prvog i drugog mirovinskog stupa zajedno biti manje nego mirovine iz samo prvog mirovinskog stupa, a sve manje od mirovina iz prvog stupa da drugog stupa nema. To dokazujem kroz moje analize uz brojčane pokazatelje već godinama. Dosad nisam dobio potporu kolega ekonomista uz časne iznimke poznate javnosti, pa se još uvijek osjećam kao Pale sam na svijetu. Ipak, u posljednje vrijeme svijest o ovom problemu se širi. S druge strane, nikada nitko nije osporio te moje analize. Pošao sam od empirijskih analiza temeljem tekućih podataka. Došao sam do zaključka da je tekuća mirovinska reforma 2002. bila štetna. Radilo se o privatizaciji dijela javnog mirovinskog sustava i posljedicama koje ona nosi zbog tranzicijskog troška, a taj trošak je toliko velik da osiromašuje Hrvatsku. Osim tog tranzicijskog troška postoji njegova još gora posljedica, a to je oportunitetni trošak.

NACIONAL: Što je oportunitetni trošak?

Taj se trošak ne vidi, ne treba ga platiti, a on se mjeri gubitkom prihoda od neke aktivnosti jer ste odabrali raditi neku drugu. U Hrvatskoj smo odabrali mirovinsku privatizaciju, a ono što gubimo na BDP-u puno je više nego što se može dobiti mirovinskom reformom. Prošlog tjedna sam na jednoj znanstvenoj konferenciji predstavio znanstveni teorijski rad o makroekonomskim učincima privatizacije mirovinskog sustava prema modelu Svjetske banke s fokusom na oportunitetni trošak.

NACIONAL: Što je dokazivao taj vaš teorijski rad?

Mirovinska reforma po modelu Svjetske banke s privatizacijom dijela mirovinskog sustava inherentno je štetna. Ona nužno ima tranzicijski trošak koji građani, sadašnje i buduće generacije, moraju platiti kroz poreze ili javnim dugom, ali postoji i njegova još gora posljedica, a to je oportunitetni trošak koji se indirektno mjeri izgubljenim ili propuštenim BDP-om. Rad je dokazao da je taj trošak veći od eventualnih koristi mirovinske reforme pri čemu je on kumulativan, eksponencijalnog rasta i praktično beskonačan u vremenu. Vjerujem da je dokaz ispravan jer je rad predstavljen javnosti, ali se još nitko nije javio s negativnom recenzijom. Ako to primijenimo na slučaj Hrvatske, protekle godine to je iznosilo oko 2,5 milijardi eura. U narednih 40 godina ćemo biti kumulativno siromašniji za preko 100 milijardi eura u odnosu na ono što bismo bili da mirovinske reforme nema. Zvuči nevjerojatno!? To se ipak neće desiti jer se drugi stup urušava sam od sebe, oko 84 posto novih umirovljenika se vraća u prvi stup, ne treba im obrazlagati moje teorije. Na sreću, time se smanjuje oportunitetni trošak.

NACIONAL: U pozadini tog drugog mirovinskog stupa su strane banke koje pokrivaju više od 90 posto financijskog tržišta u Hrvatskoj. One očito vide poslovnu šansu u tom drugom mirovinskom stupu.

Tako je. Banke su u Hrvatskoj premoćne premda njihov utjecaj na mirovinsku reformu nije izravan. Banke su vlasnice društava za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima te mirovinskim osiguravajućim društvima. One kroz to ubiru provizije što je manje bitno i zapravo normalno, ali je posebno sporan model isplate tih mirovina iz drugog stupa. Davno sam to nazvao pljačkom epskih razmjera. Zašto? Još prije četiri godine objavio sam da će nas mirovinska reforma koštati nekoliko stotina milijardi kuna koje ćemo dobrovoljno predati bankama prilikom umirovljenja. Poanta je bila da će se mirovine isplaćivati ne iz prenesene individualne kapitalizirane štednje, već iz prinosa po njenom investiranju u državne obveznice. Godišnja mirovina iz drugog stupa je usporediva s prinosima na državne obveznice. Tako bi glavnica ostala osiguravajućim društvima, a građani bi kroz plaćanje poreza za kamate na državne obveznice praktično plaćali mirovine iz drugog stupa. No onda je došla kriza s inflacijom koja ruši koncept mirovinske reforme.