Željko Garača, profesor Ekonomskog fakulteta u Splitu, svojedobno i član savjeta za ekonomska pitanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, prošloga tjedna bio je sudionik znanstvene rasprave o uvođenju eura na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Govorio je o negativnom utjecaju drugog mirovinskog stupa na pripreme za uvođenja eura i založio se za njegovo ukidanje. Njegova je ocjena da od drugog mirovinskog stupa umirovljenici neće imati koristi, bit će na gubitku, a jedini dobitnici bit će strane banke, čija će se imovina za 20 godina udvostručiti i imati vrijednost čak dva BDP-a cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Prije dvije godine Garača je u Nacionalu ocijenio da je krizu u Agrokoru mogao riješiti i HNB monetarnom intervencijom iz primarne emisije novca otkupom obveznica Agrokora. Tvrdio je tada da i Europska središnja banka otkupljuje korporativne dionice ugroženih kompanija važnih za nacionalne ekonomije pojedinih država iz eurozone.

NACIONAL: Kako komentirate aktualni štrajk nastavnika kojem se priključio i sindikat visokog obrazovanja. I vi ste profesor na Sveučilištu u Splitu. Imate li razumijevanja za premijerovo odbijanje sindikalnih zahtjeva? Kako komentirate poziv Branimira Mihalineca, predsjednika srednjoškolskog sindikata predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori da podrže njihov štrajk?

Čuvam se davanja političkih izjava. Pokušavam ostati u stručnoj i znanstvenoj sferi. Kad me već pitate, mislim da je poziv predsjedničkim kandidatima na očitovanje bio pogrešan. Time se potakla sumnja u motive sindikalnih zahtjeva koji su izgledali racionalno, a ovako su politizirani, možda i instrumentalizirani. Može se reći da je sve politika, ali kontekst predstojećih izbora baca sjenu na takav potez. S druge strane, siguran sam da bi se predsjednički kandidati očitovali o ovom problemu i bez poziva sindikata jer je štrajk postao prvorazredna društvena i politička tema, pa je ovaj potez bio potpuno nepotreban. Što se tiče opravdanosti sindikalnih zahtjeva već sam rekao da su se činili racionalnim i rasprava je trebala ostati u tim okvirima i razmotriti jesu li stvarno opravdani. Sindikati su izašli s podatkom o zaostajanju njihovih plaća od 6,11 posto u odnosu na slične poslove u javnom sektoru. Vlada je trebala udovoljiti tom zahtjevu ako su analize točne. U protivnom zahtjev je trebalo odbaciti kao neosnovan. Razumijem insistiranje sindikata na produljenju štrajka unatoč povećanju osnovice jer to nije bilo ispunjenje njihovih zahtjeva.

NACIONAL: Na znanstvenom skupu o uvođenju eura na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu govorili ste o dokidanju drugog mirovinskog stupa. Kakve veze ima gašenje drugog mirovinskog stupa s uvođenjem eura?

Drugi mirovinski stup dio je šire ekonomske priče, pa zato ima veze i s uvođenjem eura. On ima ozbiljne posljedice ne samo po mirovinski sustav nego i gospodarstvo Hrvatske u cjelini, zemlje koja se sprema za ulazak u eurozonu. Drugi mirovinski stup ima negativan utjecaj na sve gospodarske aspekte. I na privatni sektor i na državu, pa onda i na pripreme za ulazak u eurozonu. S tom sam tezom možda najradikalniji ekonomist u Hrvatskoj. S druge strane, nitko me od mojih kolega ekonomista još nije ni pokušao demantirati. Moje su ocjene utemeljene na znanstvenoj analizi. Napravio sam analizu sistemskim dinamičkim simulacijskim modelom, pa sam tu tvrdnju i matematički dokazao.

NACIONAL: Kakav je to model? Što ste dokazali?

To je model koji simulira utjecaj drugog mirovinskog stupa i njegova tranzicijskog troška na ekonomiju. Što je tranzicijski trošak? Kada dio javnog sustava prelazi u privatni sektor, javlja se prijelazno, tranzicijsko razdoblje, a ono donosi troškove, pa ih mora podmiriti javni sektor, odnosno država. Taj je trošak kod uvođenja mirovinske reforme 2002., kada je uveden drugi mirovinski stup u startu bio krivo procijenjen. Nisu se ostvarili uvjeti da bi drugi mirovinski stup mogao opravdati očekivanja, ostvariti ono što se najavljivalo. Preko tog tranzicijskog troška drugi mirovinski stup imao je i ima mnogo veći negativan učinak nego što je bilo planirano, a taj negativan učinak nije ograničenog trajanja. Kada se procjenjivao tranzicijski trošak očekivalo se da će on nestati nakon nekog vremena. Ali, to se do danas, dakle, 17 godina kasnije, nije dogodilo, a tvrdim da će taj trošak trajati i dalje još desetljećima.

NACIONAL: Zar je drugi mirovinski stup bio toliko promašen projekt? Kada je bio uveden tvrdilo se da će umirovljenicima osigurati sigurnije prihode, veće mirovine, a sada kažete da neće biti ništa od toga.

Tvrdilo se, ali to nije bilo realno. Nema mehanizma koji bi doveo taj tranzicijski trošak na nulu. Drugi mirovinski stup je bolestan mirovinski model. Problem je s nedovoljnim prinosima koje štednja u drugom mirovinskom stupu donosi budućim umirovljenicima. Trenutno je to 5 posto izdvajanja od 20 posto, koliko se izdvaja iz plaća za mirovine. Dakle, 15 posto ide u javni, prvi mirovinski stup, a 5 posto ide u privatne mirovinske fondove koji imaju zadatak da uplate budućih umirovljenika investiraju da bi kapitalizirali njihovu štednju. Tvrdilo se da će ta imovina iz drugog stupa biti veća od četvrtine mirovine iz prvog stupa, ali od toga nema ništa.

NACIONAL: I što se onda dogodilo?

Teoretski je to držalo vodu i ne bi trebali uzeti za zlo onima koji su osmislili taj model štednje. To je bila neka vrsta štednje u privatnim mirovinskim fondovima u kojima su prinosi trebali biti veći od bankarskih kamata na financijskom tržištu. Trebali su biti veći prinosi, ali to se eto nije dogodilo.

NACIONAL: Sada u eurozoni imamo i negativne kamate u bankarskom sektoru, pa se može pokazati da će prinosi mirovinskih fondova ipak biti unosniji od štednje u bankama?

Zbog tih negativnih kamata i prinosi po državnim obveznicama će također biti na nuli. Dakle, prinosa neće biti, a fondovi su najveći dio novca osiguranika pretvorili u državne obveznice. Dok je kamata na državne obveznice bila četiri, pet posto bilo je krasno, ali tržište je već i te kamate na državne obveznice spustilo na nulu.

NACIONAL: Taj drugi mirovinski stup bio je model osmišljen u Svjetskoj banci, pa je i na Hrvatsku vršen pritisak da ga implementira? Je li se on održao u drugim državama osim u Hrvatskoj?

Neke ga zemlje uopće nisu uvele, jer su ocijenile da drugi mirovinski stup predstavlja preveliki teret za javne financije. Druge se postupno odustajale, a zadnja koja je odustala od drugog mirovinskog stupa bila je Poljska. Kako se ta imovina smatrala privatnom imovinom osiguranika država je poslije otvorila mogućnost da se ona prebaci u prvi ili treći mirovinski stup, koji je neka vrsta životnog osiguranja. Kada se ušteda prebacivala u treći mirovinski trebalo je platiti i neki porez, jer se to smatralo dodatnim prihodom, a kada su Poljaci prebacivali tu ušteđevinu u prvi mirovinski stup država je umirovljenicima osiguravala isplatu pune mirovine iz prvog mirovinskog stupa i nisu morali plaćati porez.

NACIONAL: I u Hrvatskoj je bilo prijedloga da se ukine drugi mirovinski stup, ali se od toga odustalo. Zašto?

Samo je par ekonomista u Hrvatskoj među kojima sam bio najglasniji bilo za ukidanje drugog mirovinskog stupa. Međutim, mainstream ekonomisti, politika lijeva i desna, posebno financijski sektor zagovaraju ne samo opstanak nego i jačanje drugog mirovinskog stupa. I Vlada je prošle godine s ministrom Markom Pavićem kod mirovinske reforme najavila da će se izdvajanja u drugi mirovinski stup u prvom koraku povećati na 5,5, a potom i na 6 posto od ukupnog izdvajanja za mirovine od 20 posto. Dobra je vijest da je vlada od toga odustala, pa će zato i šteta biti manja. Ali štete će i dalje biti sve dok postoji drugi mirovinski stup.

NACIONAL: Možete li numerički dokazati tu štetu o kojoj govorite?

To nije pitanje o tome kako bi taj drugi mirovinski stup teoretski mogao funkcionirati, nego je problem u tome kako on funkcionira u Hrvatskoj. Porezni obveznici su u 2018. godini uplatili preko 9 milijardi kuna poreza koje ne bi morali platiti da nema drugog mirovinskog stupa. Država je pri tome morala nadoknaditi i oko 6 milijardi kuna mirovinskih doprinosa za isplatu postojećih mirovina iz prvog mirovinskog stupa. To je istodobno bio i tranzicijski deficit drugog mirovinskog stupa kao dio njegova tranzicijskog troška.

NACIONAL: Ali što su vaši izračuni konkretno pokazali?

Moje brojke kažu da smo prošle godine zbog drugog mirovinskog stupa izgubili 3,5 posto rasta BDP-a, a to znači da smo mogli imati ekonomski rast veći od 6 posto. Možda griješim, ali nitko mi još nije dokazao gdje sam u računici pogriješio. To sam sada prezentirao i kao znanstveni rad na ovom znanstvenom skupu. Opet me nitko nije osporio.

NACIONAL: Koji je iznos godišnje potreban za isplatu mirovina?

To je blizu 40 milijardi kuna, a od toga se iz doprinosa prikupi nešto preko 20 milijardi kuna. Znači država iz proračuna, drugim riječima, poreza mora nadomjestiti oko 18 milijardi kuna uvažavajući sve mirovine: mirovine iz prvog stupa i mirovine po posebnim propisima. Od tih 18 milijardi kuna samo je 6 milijardi kuna zbog drugog mirovinskog stupa, a ostatak, 12 milijardi kuna potreban je zbog manjka u prvom mirovinskom stupu, kao i povlaštenih mirovina po posebnim propisima. To su mirovine saborskih zastupnika, branitelja, pripadnika HVO-a.

NACIONAL: Zastupnik Mirando Mrsić tvrdi da problema u hrvatskom mirovinskom sustavu ne bi bilo kada bi se povlaštene mirovine izdvojile iz mirovinskih fondova i financirale s posebnog računa?

Ne bi bilo nikakve uštede za državu jer bi se one morale podmirivati iz poreznih prihoda, kao što bi se i manjak u mirovinskim fondovima također podmirivao iz poreznih prihoda. Dakle, samo bi se to razdvojilo na različite račune. I danas u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje postoji točna evidencija koliko se izdvaja za te mirovine po posebnim propisima.

NACIONAL: Ali te povlaštene mirovine postoje i u drugim državama, a ne samo u Hrvatskoj.

Problem je u tome što je u Hrvatskoj to prilično visok iznos, oko 7 do 8 milijardi kuna. To je više nego što se izdvaja zbog tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, iako te dvije stvari ne treba brkati. Mirovinski fondovi su tih 6 milijardi kuna godišnje investirali u državne obveznice i država svake godine mora uplati 3 do 4 milijarde kuna kao svoju obvezu prema posuđenom novcu iz fondova. Dakle, osim tog tranzicijskog deficita od 6 milijardi kuna kao dijela tranzicijskog troška mora financirati i kamate koje su dio tog tranzicijskog troška.

NACIONAL: Ponavljam pitanje: kakve to ima veze s uvođenjem eura?

Ima veze, jer zbog tih 9 milijardi kuna, 6 milijardi tranzicijskog deficita drugog mirovinskim stupa plus 3 milijarde kuna kamata, država je to morala dodatno ubrati preko različitih poreza, jer se nije zaduživala da bi uravnotežila proračun. Zamislite gdje bi nam gospodarstvo bilo da ga se rastereti za tih 9 milijardi kuna.

NACIONAL: Gdje bi nam bilo gospodarstvo?

Sigurno bi bilo konkurentnije. Treba znati da ovdje nije riječ o jednoj godini, nego i godini prije nje, pa i ovoj godini. Kada te milijarde zbrajate u perspektivi dolazite do stotine milijardi kuna koje odlaze iz gospodarstva i prelijevaju se u financijski sektor. Ova imovina osiguranika koja se vodi u drugom mirovinskom fondu u trenutku umirovljenja prestaje biti imovina osiguranika i postaje imovina fonda, a bit će mu isplaćeno maksimalno 78 posto od onoga što je uštedio. Dakle, ako ste uštedjeli 100 kada odete u mirovinu maksimalno će vam biti isplaćeno 78 jedinica. Uvijek si u minusu na tu svoju navodnu štednju koja je trebala donijeti neki prinos, a nije. Tako je svakom umirovljeniku iz drugog mirovinskog stupa uzeto 22 posto vrijednosti njegove uštede. Godišnji iznos isplaćene mirovine iz drugog stupa je otprilike na razini prinosa godišnjeg na tu imovinu, a ti mirovinski fondovi su u vlasništvu banaka.

NACIONAL: Zašto su važne i banke u ovoj priči?

Zato što su i one bile dokaz kako se imovina seli u financijski sektor. Kada su banke u Hrvatskoj privatizirane onda je njihova aktiva, zapravo imovina bila oko 50 posto BDP-a, a danas je to preko 100 posto. Za 20 godina zbog drugog mirovinskog stupa vrijednost imovine banaka bit će preko 200 posto BDP-a, što znači da će nam se otuđiti čitavi jednogodišnji BDP. Taj će hrvatski BDP završiti u džepovima stranih banaka, a umirovljenici će biti gubitnici.

NACIONAL: Ali hrvatske su banke u vlasništvu stranih banaka koje pokrivaju 95 posto financijskog tržišta u Hrvatskoj, pa je i normalno da to završi u njihovim džepovima.

Bili smo prisiljeni prodavati banke ucjenama visoke politike upravo da bi nas mogli „guliti“. Zato nas već godinama i „gule“. Doduše, rađeno je to na vrlo suptilan način kombinacijom nagovaranja i ucjenjivanja. Primjenjivao se taj model i na druge zemlje, ali su se neke od njih uspjele izboriti za povoljnije uvjete, a Hrvatska je pristajala na sve što se od nje tražilo. Primjerice, Slovenci su dugo držali banke u svom vlasništvu, pa su zato danas u puno povoljnijoj situaciji od nas, iako nije samo to razlog. Bili su puno oprezniji i u privatizaciji.

NACIONAL: Ali financijski, bankarski sektor danas ionako vlada svijetom, pa je tako i u Hrvatskoj. Nismo mogli ostati otok.

To je dio neoliberalne doktrine. Nije to napravljeno zločesto, ispod stola nego je bilo proklamirano kao najbolji način funkcioniranja ekonomije. To se zove i financijalizacijom kojom se sve prebacuje u financijski sektor, jer se tvrdilo da je on stabilan i donosi najveće prinose. Smatralo se da se možeš obogatiti, a da ništa ne radiš, što je bila velika zabluda, ali i dobro plasirana iluzija. To je držalo vodu sve do ove velike financijske krize 2008. Tvrdilo se da je tržište savršeno, samoregulirajuće i da se samo njemu treba prepustiti.

NACIONAL: Nije li to i postulat tržišne ekonomije?

Može biti postulat, ali to nije istina. Dok je dobro u redu, ali kada dođe kriza taj postulat više ne funkcionira.

NACIONAL: Isplati li se Hrvatskoj sada uvoditi euro, na čemu inzistiraju HNB i hrvatska vlada?

Reći ću to ovako. Uvoditi euro u gospodarstvo koje je porezno opterećeno, gospodarstvo koje nije konkurentno zbog prevelikih poreza nema smisla, jer ćemo imati loše učinke. U najboljem slučaju, zacementirat ćemo se tamo gdje smo sada. Moje je mišljenje da ozbiljnog razvoja u Hrvatskoj ne može biti s eurom kao valutom. Nitko me, naime, nije uvjerio da će to dovesti do konvergencije. Do te konvergencije, odnosno približavanja u ekonomskoj razvijenosti s razvijenim zemljama nije došlo ni u eurozoni kod manje razvijenih zemalja. Pogledajte što je doživjela Grčka koja se nadalo da će je euro i eurozona spasiti od bankrota, ali nije.

NACIONAL: Vlada i HNB se s tim ne slažu. Očekuje se da ćemo za pet godina uvesti euro i biti na dobitku.

Vlada i HNB su pripremili materijal u kojem govore o nekim prednostima uvođenja eura i o nekim malim skrivenim strahovima. Govori se porastu cijenu, smanjenju kamata, ali se ne govori o konvergenciji, odnosno približavanju standardu najrazvijenijih europskih država. A to je ključni element za ulazak u eurozonu. Hoće li biti konvergencije ili je neće biti? Zagovornici ulaska u eurozonu tvrde da će se konvergencija ubrzati. Moji primjeri govore da se to neće desiti, kao što se nije desilo ni među drugim članicama eurozone. Konvergencija se u eurozoni dogodila samo u nekoliko zemalja, ali to se nije desilo zbog uvođenja eura nego zbog ekonomskih politika i geografskog položaja tih zemalja. Jedan mi je kolega kao argument za konvergenciju naveo gospodarski rast Slovačke nakon što je uvela euro, a ja sam na to odgovorio da je Češka, koja nije uvela euro imala veći gospodarski rast od Slovačke. Čini se, međutim, da je uvođenje eura u Hrvatsku gotova stvar, ako do tada euro uopće preživi narednu gospodarsku krizu.