Objavljeno u Nacionalu br. 455, 03. kolovoz 2004.

Željko Bagić, bivši tajnik Ureda predsjednika Republike Stjepana Mesića, opisuje kako je u arhivi Ureda predsjednika pronašao dokaze u suđenju Tihomiru Blaškiću

Željko Bagić (44) u posljednjih je nekoliko mjeseci u žiži domaće javnosti kao jedan od petorice Hrvata kojima je zabranjen ulazak u Europsku Uniju zbog ‘slučaja Gotovina’. Do prije dva mjeseca Bagić je obnašao nekoliko najviših funkcija u državi: tajnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Republike te potpredsjednik Savjeta za koordinaciju rada sigurnosnih službi. Ujedno je bio glavni koordinator suradnje Ureda predsjednika s vladinim Uredom za suradnju s Haaškim sudom. Diplomirao je 1985. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a od 1988. godine nalazi se u aktivnoj službi u MUP-u u statusu visokog policijskog dužnosnika. Hrvatski je branitelj od srpnja 1990. godine,a sa Stipom Mesićem je od 1991. godine kada mu je postao šef osiguranja dok je Mesić bio predsjednik predsjedništava Jugoslavije. Zbog kontakata s tadašnjim disidentom Stipom Mesićem, 1993. godine HDZ-ova vlast privodi ga na ispitivanje u SZUP i biva degradiran na mjesto predavača u policijskoj akademiji. Početkom 1999. godine magistrira na Pravnom fakultetu na postdiplomskom studiju kazneno–pravnih znanosti. Nakon pobjede Stipe Mesića na predsjedničkim izborima 2000. godine u svibnju dolazi u njegov Ured, iz kojeg ga Mesić prije dva mjeseca smjenjuje. Na dan kada je u Haagu izrečena oslobađajuća presuda za Tihomila Blaškića, u intervjuu Radiju 101, predsjednik Mesić je triput ponovio da je za Blaškićevo oslobađanje najzaslužniji upravo njegov bivši tajnik Ureda koji je svojim predanim radom došao do saznanja da je sve oko Blaškića bilo lažirano te da moraju postojati dokumenti koji to dokazuju te ih je na kraju i pronašao u ogromnoj arhivi Ureda predsjednika. Dokumenti koje je pronašao Bagić i predao Haagu i odvjetniku Nobilu pokazali su se zaista oslobađajućim za hrvatskoga generala koji je u prvom suđenju dobio šokantnih 45 godina zatvora. Ovo je ujedno i prvi Bagićev intervju u životu.

‘Izvješće HIS-a o pokolju u Ahmićima otkrilo je da su za pravu verziju događaja znali Franjo i Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić i Markica Rebić’ ‘Carlu del Ponte obavijestio sam da postoje dokumenti koji u slučaju Gotovina nisu bili dostupni Haagu zahvaljujući istoj ekipi koja je smjestila Blaškiću’ ‘Bivši ravnatelj POA-e Franjo Turek obavijestio je državni vrh da su britanski agenti plasiranjem dezinformacija o Gotovini ugroili nacionalnu sigurnost’ ‘Predsjednik mi je ponudio mjesto unutar nekog javnog poduzeća. Rekao sam mu da će zbog mene trpjeti napade od onih koji ga mrze bilo gdje da me smjesti’ NACIONAL: Kako ste došli do ključnih dokumenata za Blaškićevu obranu? Kako ste ih uopće počeli tražiti i o kojim se dokumentima radi? – Do njih sam došao čitajući tisuće dokumenata iz arhive Ureda predsjednika koje sam sredinom 2000., kao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost, po nalogu predsjednika preuzeo na sebe. Između ostalog, tada sam počeo analizirati dokumente i transkripte koji su se odnosili na dotadašnju unutarnju politiku, ali i odnose Hrvatske i Haaškog suda. Najzanimljiviji su bili transkripti o sastancima predsjednika Tuđmana s Ivićem Pašalićem i Markicom Rebićem, njegovim tadašnjim savjetnicima za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Jedan od tih transkripata iz 1998. otkriva što je Rebić Tuđmanu elaborirao oko cjelokupne strategije ponašanja Hrvatske prema haaškom sudu. Ta strategija posve je odudarala od službene politike koju su prema Haagu provodili hrvatski dužnosnici, poput primjerice, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića i Vesne Škare-Ožbolt. Rebić je Tuđmana informirao o ‘paralelnim akcijama’ kojima je navodno štitio prave hrvatske nacionalne interese, otprilike govorivši kao veliki kombinator, kako je sebe volio predstavljati, da je ‘oko suradnje Hrvatske s Haagom stvorio veliku maglu’, te da je on osobno u to uložio velike napore. Tada je Rebić očekivao promaknuće u generalski čin, pa je te svoje aktivnosti, hvaleći se Tuđmanu, revno opisivao marginalizirajući i ismijavajući napore koje je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić poduzimao. Iz tog, kao i drugih transkripata, dalo se naslutiti da postoje dokumenti koji bi mogli razjasniti kakve su točno uloge u ratnim događanjima imale apsolutno sve važnije hrvatske vojne ili političke figure, koje bi se eventualno mogle naći na udaru haaškog tužiteljstva. Haaško tužiteljstvo tada je ionako tražilo uvid u dokumentaciju raznih hrvatskih državnih tijela, kako bi moglo kvalitetnije obavljati svoj posao. Vjerojatno su ih prvenstveno zanimali dokumenti koji bi im pomogli u sastavljanju i podizanju optužnica. Predsjednik i ja smo u četiri oka svaki dan razgovarali o toj problematici. Odmah sam mu rekao da bi u kontekstu suradnje s haaškim tužiteljstvom njima trebalo dostaviti apsolutno svu pisanu građu, pa tako i svaki onaj dokument koji bi išao u prilog osumnjičenima i optuženima, kao što to nalažu svi pozitivni propisi. Predsjednik mi je tada dao odobrenje da iskoristim sve raspoloživo vrijeme kako bih analizirajući arhivu Ureda predsjednika pronašao i dokumente koji bi mogli pomoći haaškim optuženicima. Za te smo aktivnosti imali i zakonsku obvezu. Usporedo s time dogovorili smo se da baš svim osobama koje su već osumnjičene ili onima koje raspolažu saznanjima da bi mogle biti optužene, ili njihovim odvjetnicima, omogućimo uvid u dio dokumentacije za koju misle da u Uredu predsjednika postoji, te da bi im mogla pomoći u tim postupcima.

NACIONAL: Kakva sve dokumentacija u arhivi Ureda predsjednika postoji? – Riječ je o desecima tisuća dokumenata, međusobnoj pismenoj korespondenciji Tuđmana i njegovih savjetnika, ali i brojnim izvješćima koja su Tuđmanu slale sigurnosne službe. To su izviješća šefova SZUP-a, HIS-a, SIS-a i UNS-a, koja su njihovi šefovi prikrili. Ta su izviješća bila ključna i u Blaškićevom slučaju. Osobe koje su pokušale zataškati i sakriti dokumente koji bi išli u prilog Blaškićevoj obrani zaboravile su da je većinu prošlog desetljeća Tuđman gotovo svakodnevno primao ta izviješća te da su ona ostala u arhivi Ureda predsjednika. Na temelju spomenutog transkripta razgovora Rebića i Tuđmana, te na temelju nekih informacija iz novina, mjesecima sam čitao i analizirao dostupne dokumente. Pročitao sam tisuće dokumenata, ali se isplatilo. Tako sam, između ostalog, a što može potvrditi Anto Nobilo, pronašao i ključne dokumente za Blaškićevu obranu.

NACIONAL: Koji su to dokumenti? – Riječ je o izviješću HIS-a, o masakru u Ahmićima. Bio sam preneražen kad sam ga pročitao. Odmah sam o izvještaju obavijestio predsjednika Mesića i rekao da bi bilo dobro to dati Nobilu, što smo ubrzo i učinili. Nazvao sam Nobila koji je odmah došao u Ured predsjednika i rekao mu da će dobiti dokumente koji bi mogli osloboditi njegova klijenta. On se oduševio jer je prvi put dobio pismenu potvrdu za ono što je tvrdio da postoji, a to je dvostruka zapovjedna linija u HVO-u. To izviješće HIS-a je ključno zato što plastično opisuje što se zbilo u Ahmićima, tko je napravio pokolj civila te da Blaškić nije imao baš nikakvu ulogu u tom masakru. Bili smo i u svakodnevnom kontaktu s haaškim istražiteljima koje smo o tom otkriću također informirali. Na temelju tog dokumenta lako se moglo zaključiti da su hrvatske sigurnosne službe točno znale što se u Ahmićima dogodilo, da su se dokumenti o odgovornima za pokolj nalazili i skrivali u arhivima HIS-a i SIS-a. To izviješće otkrilo je i da su za pravu verziju događaja u Ahmićima sigurno znali Franjo Tuđman, njegov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić, šef HIS-a Miroslav Tuđman i šef SIS-a Markica Rebić. Kako su se svi čelnici sigurnosnih službi sastajali na sjednicama SONS-a (Savjet za obranu i nacionalnu sigurnost) za te su informacije mogli saznati i šefovi SZUP-a. Taj je dokument otvorio vrata za sve kasnije aktivnosti u traženju dokumenata koji su na koncu pomogli Blaškiću, ali i onih koji su pomogli drugim osumnjičenicima i optuženicima. Od tog trenutka počela su se otvarati vrata arhive SIS-a i HIS-a, jer se pokazalo da je dio državnog aparata smišljeno manipulirao i skrivao prave krivce za ratne zločine što se kasnije vidjelo i na slučaju Gotovina jer je tadašnji dio političkog establishmenta u Republici Hrvatskoj prikrivanje dokumentacije o stvarnim krivcima za počinjene ratne zločine pravdao obranom hrvatskih nacionalnih interesa. I što je najgore, u to su uvjerili i pokojnog predsjednika Tuđmana. Da su ti dokumenti bili dostupni ranije, Blaškićev bi postupak imao sasvim drugi tijek, kao i neki drugi postupci.

NACIONAL: Koji su još dokumenti pronađeni u Uredu predsjednika bili ključni u Blaškićevoj obrani? – Transkript razgovora Rebića i Tuđmana o kojem smo govorili, koji su od Vlade dobili haaški tužitelji. Osim toga, to je i dokument o obavještajno-medijskim manipulacijama koje je Rebić radio, a o kojima se na 20-ak stranica hvalio pred Tuđmanom. Sve su te papire analizirali haaški tužitelji i epilog postupka je poznat.

NACIONAL: Kome ste još i kako pomogli dokumentima iz arhive Ureda predsjednika? – Na inicijativu predsjednika Mesića preuzeo sam koordinaciju svih aktivnosti u slučaju Petra Stipetića, što mu je pomoglo da pripremi kvalitetan iskaz u svojstvu osumnjičenika i izbjegne optužnicu. Stipetić je često sa svojim pobočnikom Mirom Vidovićem dolazio u moj ured, gdje smo zajedno smišljali njegovu obrambenu strategiju i tražili dokumente koji bi mu pomogli. O svemu sam usporedo izvještavao haaške istražitelje. Malo ljudi zna da je predsjednik Mesić među najzaslužnijima za pozitivan epilog slučaja Stipetić. Carla Del Ponte je tada posjetila Mesića i rekla mu da nema dobre vijesti oko načelnika Glavnog stožera HV-a, te da će podići optužnicu protiv generala Petra Stipetića. Mesić joj je tada rekao da je to nemoguće, da je Stipetić častan čovjek koji nije odgovoran ni za kakav zločin. Kao predsjednik Republike osobno joj je dao garanciju da će Stipetić dati iskaz kad god to ona zatraži. Ona je na to zastala, rekla da će vidjeti što se može učiniti i na koncu je sve dobro završilo. Slično smo se ponijeli i u slučaju generala Ademija, o čemu će vam on jednog dana moći dosta toga reći. Prije no što je trebao ići u Haag, po Mesićevu nalogu koordinirao sam sve aktivnosti koje su prethodile njegovu odlasku i pripremao obrambenu dokumentaciju. Ponosan sam što sam mu osobno u pregovorima omogućio da u Haag otputuje u svečanoj uniformi, bez lisica na rukama. Osobno sam ustrajao na tomu da mu se vrati službeno vozilo i tjelesni čuvar, kao i da mu se čuva kancelarija na poslu. Prilikom njegova povratka koordinirao sam putem Ureda predsjednika da mu premijer Sanader, odnosno Vlada RH na zamolbu predsjednika Mesića pristane podmiriti odvjetničke troškove od 100-tinjak tisuća eura. Prije nekoliko mjeseci odvjetnik Goran Mikuličić molio me za pomoć u slučaju Čerkez, koji uopće nema nikakvih sredstava za život. Čerkez čak nema novca za platiti telefonski razgovor, jer mu nije riješen profesionalni status. U vojsci je radio na ugovor o djelu koji su mu raskinuli te nema pravo na mirovinu. Koordinirao sam aktivnosti kako bi se čovjeku pomoglo. Pomagao sam i u slučaju generala Markača i Čermaka te Ivana Jarnjaka. Čim smo doznali da bi mogli biti osumnjičeni, Čermak, Markač, Jarnjak i ja sastali smo se doma kod Čermaka. U ime predsjednika Mesića ponudio sam im svu moguću pravnu pomoć, dokumente i savjete. Bili su jako zadovoljni jer su mogli dolaziti u naš Ured kad god su htjeli, kako bi se adekvatno pripremili za obranu. Jarnjak je bio u teškom psihičkom stanju jer su ga bombardirali različitim dezinformacijama o njegovu statusu posljednjih nekoliko godina.

NACIONAL: Kako ocjenjujete suradnju Ureda predsjednika s uredom haaških istražitelja u Zagrebu te s vladinim uredom za suradnju s haaškim sudom? – Suradnja se odvijala sukladno zakonskim propisima, ali Haag je imao potrebu i izravno informirati predsjednika Mesića o nekim svojim aktivnostima. Ja sam kontaktirao, a predsjednik je znao svaki detalj razgovora s istražiteljima.

NACIONAL: Kakva je bila vaša uloga u slučaju Gotovina, zbog koga ste na koncu upali u velike probleme? – Predsjednik me pozvao u svoj Ured i informirao o svom razgovoru s Ivom Pukanićem, koji ga je nekoliko dana prije objave intervjua s Antom Gotovinom obavijestio o sadržaju tog razgovora. Mesić me informirao o onome što će kroz objavu intervjua Ante Gotovine kasnije postati i javno poznato, odnosno što je Gotovina izjavio oko mogućnosti svog odlaska u Haag. Mesić je doznao da se Gotovina našao u gotovo identičnoj situaciji kao i Blaškić. Ista ekipa koja je Blaškića umalo stajala 45 godina zatvora, Gotovini uopće nije rekla da se Haag interesira za njega. Ne treba posebno spominjati da o dokumentima koji bi mu išli u prilog nije bilo niti govora, te da nijedan od tih dokumenata nije stigao u Haag. Mesić me potom upitao možemo li mu kako pomoći i dostaviti te dokumente u Haag, zato jer je to bio Gotovinin uvjet da se vrati u zemlju i suoči s Haagom? To je ujedno bio i jedini način da pomognemo Haagu da se riješi ‘slučaj Gotovina’. Kako sam imao najviše iskustva u takvim slučajevima, službeno sam krenuo u potragu za dokumentima koji bi mogli pomoći Gotovini, a nalaze se na raznim mjestima. Vrlo brzo sam uspio pronaći sve ono što je Gotovina rekao Pukaniću da postoji, a da netko to prikriva. Tada sam se uvjerio da je, sve što je Gotovina rekao, bio u pravu. Pronašavši dokumente, detaljno sam ih pregledao jer mi je to kao pravniku struka i konzultirao sam se s vodećim stručnjacima iz područja kazneno-pravnih znanosti koji su mi također potvrdili da bi to mogli biti oslobađajući dokumenti za generala Antu Gotovinu.

NACIONAL: Po čemu bi to mogli biti oslobađajući dokumenti? – Iz tih dokumenata se vidi da je Gotovina sve mjere, radnje i aktivnosti koje je poduzimao kao zapovjednik poduzimao isključivo u skladu s zakonom i međunarodnim običajima ratnoga prava. Nije propustio nijednu dužnu zapovjednu radnju, a posebice nije nikada zapovjedio vršenje bilo kakvih kaznenih djela na području koje je bilo pod njegovom ingerencijom, što je posve suprotno navodima iz optužnice.

NACIONAL: Možete li opisati kako je teklo skupljanje tih dokumenata i gdje su se oni nalazili? – O postojanju tih dokumenata pismeno sam se raspitivao kod nadležnih državnih tijela: Ministarstva obrane, Vojno-sigurnosne agencija, Državnog odvjetništva i Protuobavještajne agencije. Od njih sam ih poslije službeno dobio te ih skupio na jednom mjestu. Potom sam o njihovu postojanju informirao vladin Ured za suradnju s haaškim sudom i osobno Gorana Granića. Usporedo s njima, o svemu sam informirao haaške istražitelje. Pozvao sam Thomasa Osoria, glavnog čovjeka za Hrvatsku i pomoćnika Carle Del Ponte te ih obavijestio o tome da će izaći intervju s generalom Gotovinom te ih informirao o mogućnosti rješavanja ‘slučaja Gotovina’. Rekao sam im što je Gotovina o tomu rekao za Nacional, a potom im rekao i za koje dokumente Gotovina tvrdi da nisu poslani Haagu. Carla Del Ponte isti je dan doznala što će se dogoditi, ali i da postoje dokumenti koji im u slučaju Gotovina nisu bili dostupni zahvaljujući istoj ekipi koja je smjestila Blaškiću. Po objavi intervjua redovito sam se jednom tjedno sastajao s Thomasom Osoriom koji je dolazio i direktno mi prenosio poruke Carle del Ponte o slučaju Gotovina. Izvještavao sam ih redovito o svakome dokumentu koji sam našao.

NACIONAL: Kako ste onda dospjeli na listu osoba kojima je zabranjen ulazak u EU zbog navodno nezakonitog pomaganja Gotovini? – Haaško tužiteljstvo nikada nije imalo prigovor na moj rad ni u jednom drugom slučaju. Znali su za sve moje aktivnosti. Problemi su počeli kada sam, prema službenom nalogu, krenuo skupljati dokumente koji bi mogli pomoći optuženiku koji im nije bio dostupan. Na temelju obavještajne podmetaljke britanske obavještajne službe i fabriciranih izvještaja njihove suradničke mreže u Hrvatskoj, koje je POA razotkrila i na njih upozorila državni vrh, oni su bili krivo informirani kako se Gotovina nalazi u Hrvatskoj i da mu mi pomažemo pri skrivanju. Britanski agenti, njihovi suradnici i pojedinci iz nekih medijskih kuća plasirali su te dezinformacije. Riječ je o ljudima koji rade kao novinari, ali čije je aktivnosti u jednom dijelu POA s punim pravom okarakterizirala kao špijunske, jer su se na tajnim mjestima sastajali s britanskim špijunima, zvali su ih iz telefonskih govornica i razmjenjivali lažna izvješća. Oni su Britance informirali što pojedinci iz državnih službi prema njihovim saznanjima poduzimaju u slučaju Gotovina, a oni su njima davali povratne informacije. Ponavljam, POA je posve razotkrila da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i o tomu informirali državni vrh. Ovdje je važno istaknuti da POA nikada nije pratila i uhodila hrvatske novinare. POA je otkrila špijunske aktivnosti nekih hrvatskih novinara radeći svoj posao sukladno zakonu o sigurnosnim službama, odnosno prateći rad stranih obavještajnih službi u Hrvatskoj. POA je mjere primjenjivala prema nekim stranim agentima, a prateći ih rekonstruirala je i njihove veze s hrvatskim novinarima. Kada je POA otkrila prirodu njihovih odnosa, zaključila je da su ti novinari prešli granicu istraživačkog novinarstva i to je vrlo čvrsto dokazala. Slažem se da POA nikako ne bi smjela pratiti hrvatske novinare, ali ona to nije ni radila. To što su neki novinari bili u nedopuštenoj vezi sa stranim agentima koji su pod mjerama POA-e, njihov je problem. Britanskim agentima dezinformacije o Gotovini je dodatno potvrđivao jedan bivši visoki državni dužnosnik, koji je lagao da POA i ja osobno, ispred Ureda predsjednika, sprečavamo uhićenje Gotovine. To, naravno, nema veze s istinom.

NACIONAL: Je li taj visoki državni dužnosnik bivši ravnatelj policije Ranko Ostojić? – To ste vi rekli. Ime te osobe poznato je onima koji to trebaju znati. Za mene njegovo ime nije vrijedno spomena. On je sam javno priznao 150 kontakata sa strancima koje nije prijavio POA-i, iako je morao. Vijeće za civilni nadzor Službi potvrdilo je da tu osobu POA nije bila nezakonito prisluškivala. Prema toj osobi nikada nisu bili primjenjivane mjere tajnog prikupljanja podataka dok je obnašao tu funkciju. Međutim, on je nastavio kontaktirati sa stranim agentima i nakon svog razrješenja. Na temelju svih tih laži i konstrukcija nisam samo ja ocrtan kao pomagač bjeguncu, već su te konstrukcije poslužile Velikoj Britaniji za velike političke pritiske na Hrvatsku uoči stjecanja statusa službenog kandidata za EU. Na temelju tih dezinformacija nastajala su po Hrvatsku nepovoljna izvješća SFOR-a u BiH te britanske ambasade u Hrvatskoj. Carla Del Ponte nikada nije pokazala nijedan dokaz da je Gotovina doista u Hrvatskoj, niti da POA i ja osobno pomažemo u skrivanju Gotovine.

NACIONAL: Jeste li tijekom zadnje godine bili u kontaktu s Gotovinom? – Apsolutno ne. Volio bih vidjeti dokaze za to. Kad već razgovaramo o Gotovini, želim posebno istaknuti da je Gotovina jednako kao i Blaškić bio žrtva iste ekipe najvišeg državno-političkog vrha s kraja 90-ih. Gotovina i Blaškić su u usporedbi s ostalim osumnjičenim i optuženim generalima bili u neravnopravnom položaju od samog početka. Blaškić je uhićen i praktično otjeran u Haag bez mogućnosti da se pozdravi s obitelji, a Gotovina je odabrao biti nedostupan sudu, uvjeren u svoju nevinost znajući da ga je državna vlast već jednom izigrala.

NACIONAL: Može li i kako epilog Blaškićeva slučaja utjecati na slučaj Gotovina? – Blaškićevo oslobađanje je težak poraz Haaškog tužiteljstva i Carle del Ponte osobno. Praktički takav epilog slučaja Blaškić pokazuje da tužiteljstvo nije podastrlo nijedan dokaz koji bi teretio Tihomila Blaškića. Zapitajmo se na kakvim pravnim temeljima stoji optužnica protiv Ante Gotovine i što dobiva Ante Gotovina svojom predajom? Ukoliko je nevin, s obzirom na dokumente koji su naknadno poslani Sudu i idu u prilog odbjeglom generalu, njegova nedostupnost Haaškome tužiteljstvu neće mu biti otežavajuća okolnost. Krajnje je licemjerno da ga pojedini državni dužnosnici pozivaju da se u interesu Hrvatske preda Haaškom tribunalu. Ljudima poput generala Gotovine Hrvatska država je dužna, a ne Ante Gotovina njoj. On je za nju dao sve, a ona je njega prevarila dvaput. Jedina svijetla točka u svim tim zbivanjima bila je inicijativa predsjednika Mesića. A to nije odgovaralo pojedincima iz najviše vlasti i medijskoj kući EPH-a čiji vlasnik Ninoslav Pavić osobno mrzi predsjednika Mesića i Ivu Pukanića. Stoga je ta inicijativa minirana od samoga početka upravo od vodećih kolumnista i novinara Jutarnjeg lista i tjednika Globus. Žalosno je da jednu od ključnih stvari za Hrvatsku državu, a to je suradnja s Haagom, usmjerava, planira, provodi nekakav Gordan Malić ili kušač vina i gastronomskih kuhinja Davor Butković.

NACIONAL: Mislite li da je Hrvatska država taoc generala Gotovine kao što se to često provlači u javnosti? – Pa kakva je to država čiji vlastiti opstanak ovisi o jednom čovjeku. To me podsjeća na transkript razgovora Tihomila Blaškića nakon što su ga uhitili 1996. godine na kojem ga jedan od ‘velikih generala’ i ‘boraca za Hrvatska prava’ uvjerava da je upravo sad razgovarao s Billom Clintonom koji je obećao pružiti svu pomoć Tihomilu Blaškiću.

NACIONAL: Što biste vi učinili na mjestu Gotovine? – Ne bih se predao. Ako odnedavna dostupni dokumenti, kako je to Gotovina izjavio, dokazuju njegovu nevinost, onda njegova nedostupnost nije otežavajuća okolnost. Uostalom, to je regulirano pravilnikom o izvođenju dokaza Haaškoga suda. Pa to je zapravo i jedina mogućnost koja je ostala Anti Gotovini, budući da ga Hrvatska država nije ‘milovala’. I ja bih se sakrio kada bih vidio da po mene oslobađajuće dokumente moja država taji od mene, kao i informaciju da se Haag za mene uopće zanima. U ovim okolnostima pustio bih Haag da prouči dokumente, a onda bih razmislio o svojim sljedećim potezima ukoliko bi Sud i dalje tvrdio da sam kriv. Naravno, Carla del Ponte uvijek ima mogućnost sa svojim vrhunskim timom obavještajaca i istražitelja poput Malića, Ostojića, Franciskovića, Bože Kovačevića i sličnih njima, doći do generala Gotovine i uhititi ga, što je ona i obećala da će se dogoditi do kraja lipnja. Sada više nema Bagića i Tureka koji opstruiraju uhićenje generala Ante Gotovine. A koliko vidim, glavna tužiteljica je prilično nervozna i ljuta na Theodora Merona, predsjednika Suda te na gospodina Richarda Prospera zbog sličnih pogleda na rad tužiteljstva kao na rješavanje ‘slučaja Gotovina’, pa možda i njih čeka ista sudbina kao i mene – degradacija i zabrana ulaska u EU.

NACIONAL: Zašto su vam zabranili ulazak u EU? – To je smiješna i apsurdna odluka, izravno u suprotnosti s evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Ako je državni vrh procijenio da je to cijena koja mora biti plaćena kako bi Hrvatska stekla status službenog kandidata za EU, onda sam na to jako ponosan.

NACIONAL: Jeste li razočarani što vas vaš bivši šef predsjednik Mesić nije pokušao zaštiti? – Kao čovjek koji drži do ljudi i čovjek od riječi, iskreno – jako sam razočaran, iako razumijem što znači politička borba.

NACIONAL: Bili ste prisutni na prezentaciji bivšeg šefa POA-e Franje Tureka državnom vrhu o spornim aktivnostima britanskih špijuna i njihovih hrvatskih suradnika. Kako komentirate tvrdnje Vlade da se ona nije dogodila? – Za razliku od predsjednika Mesića, koji tvrdi da je prezentacije bilo, premijer Sanader ne govori istinu. Tadašnji ravnatelj POA-e sukladno zakonskim ovlastima izvijestio je Mesića, Sanadera, ministra Mlinarića i Vesnu Škare Ožbolt te mene osobno o obavještajno-medijskoj manipulaciji, kako su britanski agenti zajedno s hrvatskim suradnicima plasiranjem dezinformacija o Gotovini ugrozili hrvatsku nacionalnu sigurnost i interese, jer su te aktivnosti prijetile Hrvatskoj mogućnošću da ne stekne status službenog kandidata za EU. Izvješće je kvalitetno, a opravdanost mu dodatno potvrđuju i navodi Damira Jukice u intervjuu koji je dao Nacionalu prošli tjedan. Svi koji su vidjeli izvješće shvatili su o čemu se radi, ali drugo je pitanje zašto nitko ništa nije poduzeo.

NACIONAL: Zašto Vlada prešućuje tu prezentaciju? – To pitajte premijera Sanadera koji je donio tu odluku.

NACIONAL: Predsjednik Mesić izjavio je da vas je morao smijeniti zbog vaših veza s Hrvojem Petračem, jer ste ga posjećivali nakon što je za njim raspisana tjeralica, odnosno nakon što je postao bjegunac od hrvatskih vlasti. Je li to istina i u kakvim ste odnosima s Petračem? – Nisam čitao tu izjavu, ali ako je to rekao, onda mi je žao što sam ikada kročio u Ured predsjednika. Petrač i cijela njegova obitelj moji su prijatelj, a prijateljstvo mi je uvijek važnije od svega, pa i od posla. Kad se dogodila otmica sina generala Zagorca, ja sam s Hrvojem i dalje normalno kontaktirao i to nikome nisam skrivao. A zašto i bih? Petrač je svog sina osobno doveo u policiju i tražio da bude s njim. Policija ga je doslovce izbacila van iz svojih prostorija, rekavši mu da njega ne traže. Tek 16 dana kasnije za njim je raspisana tjeralica, a otad se više s njim nisam vidio. Naravno, svakodnevno sam u kontaktu s njegovom obitelji i činim sve kako bih pomogao njegovoj supruzi i djeci u ovom za njih vrlo teškom trenutku. Za mene je prijateljstvo svetinja i nikad se u životu nisam odrekao svojih prijatelja. Uostalom, mislim da to nije pravi razlog moje smjene.

NACIONAL: Koji je po vama pravi razlog vaše smjene? – Slučaj Gotovina i interesi Ninoslava Pavića, suvlasnika EPH. Sva konstrukcija protiv predsjednika Mesića, Franje Tureka, Ive Pukanića i mene osobno, krenula je preko novina u Pavićevom suvlasništvu od trenutka otkrivanja afere Grupo. Ja sam kao savjetnik za nacionalnu sigurnost bio upućen u sve okolnosti oko te afere koja je na čudan način, unatoč tisućama dokumenata, zataškana. Afera Grupo je najveća afera u povijesti hrvatske države. Međutim, od njena otkrivanja i ja sam postao dio grupe najvećih neprijatelja Ninoslava Pavića, kojeg osobno ne poznajem, niti me zanima. Preko dijela svojih novinara čija imena također nisu vrijedna spomena, tijekom posljednje četiri godine, Pavićev Globus i Jutarnji list neprestano su me sotonizirali. Gordan Malić, jedan od tih novinara pisanjem pokušava stvarati politički pritisak i izbjeći odgovornost zbog veza s britanskim agentima. Zahvaljujući premijeru Sanaderu u tomu i uspijeva. I predsjednik Mesić na kraju je podlegao tim pritiscima.

NACIONAL: Hoćete li se vi pomiriti s odlukom o zabrani ulaska u Europsku uniju? – Naravno da se neću pomiriti s tom nepravednom odlukom. Zar sam ja kriv zato što sam učinio sve da Haag riješi ‘slučaj Gotovina’? Vrlo brzo poduzet ću sva pravna sredstva kako bih dokazao neutemeljenost i apsurdnost takve odluke. Na temelju vlastitog iskustva molim najviše političke instance Hrvatske države da mi ne pomažu u toj mojoj borbi.

NACIONAL: Je li vam ponuđen neki drugi posao? Što namjeravate raditi? – Predsjednik mi je ponudio smjestiti me unutar nekog javnog poduzeća ili državne službe. Odbio sam sve njegove ponude i zahvalio mu na njima. Rekao sam mu da će, ako me smjesti, zbog mene trpjeti i dalje napade onih koji ga mrze. Još ne znam gdje ću raditi. Nadam se da će se naći neka dobra duša koja će mi dati posao.