Objavljeno u Nacionalu br. 912, 23. listopad 2015.

NOVINARKA I PRODUCENTICA koja nastupa kao dirigentica u show HRT-a ‘Maestro’ priča o novinarstvu, svojim počecima na Radiju 101 te objašnjava zašto je sa suprugom Dubravkom Merlićem odlučila otići iz medija i pokrenuti producentsku kuću

Te subote dok je Željka Ogresta dirigirala na glazbu iz filma o Harryju Potteru u HRT-ovu showu “Maestro”, u njezinu obiteljsku kuću u Zagorju kroz dimnjak je uletjela sova. Radilo se o priličnoj krupnoj ptici, pokazuje nam na fotografiji koju su snimili susjedi privučeni neobičnim zvukovima koji su dopirali iz kuće. Poznavatelji priče o dječaku koji odlazi u Hogwarts studirati čarobnjaštvo, dobro znaju da svaki brucoš prije svega mora imati svoju sovu i čarobni štapić. Štapićem, onim dirigentskim, ova novinarka i producentica prvi put zamahnula je prije nepuna dva mjeseca, a sad kad ima i svoju sovu, koja je spašena iz kuće i vraćena u prirodu, čini se da je potpuno spremna za čaroliju u koju se upustila.

“Pristala sam čim su me pozvali jer mi se taj televizijski format jako sviđa. Osim toga, išla sam testirati samu sebe, koliko sam još uvijek sposobna nešto učiti iz početka, od nule, baš kao dijete. Zanimalo me koliko je mozak spreman usvajati potpuno nova znanja, a koliko je zakrčen onim što sam kroz život učila i radila, tako da je meni ovo jedan dobar test mene same”, objašnjava Željka Ogresta sjedeći u kvartovskom kafiću, kada razgovor nakratko prekidaju dvije starije gospođe.

“Ja sam za vas navijala”, obraća joj se jedna od njih, očigledno obradovana prilikom da i osobno upozna svoju favoritkinju.

“Onda ću i ja”, domeće druga.

Međutim, Željka Ogresta sljedbenike ne skuplja samo po kvartu. Skloni su joj i članovi žirija “Maestra”, licencnog showa u kojem sedmero natjecatelja amatera pokušava ravnati Simfonijskim orkestrom HRT-a i prikazuje se na Prvom programu HTV-a svake subote u 20 sati. Nakon druge emisije, dok vodimo ovaj razgovor, s 24 osvojena boda dijeli četvrto mjesto s Davorom Šternom.

NACIONAL: Kakvo je iskustvo dirigirati Simfonijskim orkestrom?

U prvoj emisiji susrećeš se s time prvi put u životu, nisi još ni dobio svojeg mentora, dakle, dođeš i lupaš po osjećaju. Staneš potpuno nespreman pred 80 ljudi koji čekaju na tvoj znak, podigneš ruku i odjednom te zapahne taj moćan zvuk. To je silan osjećaj, odjednom sve krene, a ti nikada nisi bio u toj poziciji. Prije druge emisije dobiješ priliku doći na probu s orkestrom 15 minuta, ali samo pogledati svojeg mentora kako dirigira. Moj mentor je Krešimir Batinić iz kazališta Komedija, odličan dirigent i sjajan mladi čovjek. Vježbamo u kazalištu gdje svi glumci navijaju za nas i dolaze me savjetovati, uglavnom da bih se trebala malo više razmahati jer mi, laici, dirigiranje doživljavamo kao performans. Većina nas, recimo, ne zna da dirigent mora biti ispred glazbe. Ne možeš čekati reakciju orkestra, već mu daješ upute kako svirati, dirigent je taj koji daje znak kada ulazi koji instrument, kojim tempom i snagom će svirati. Svaki i najmanji pokret ima svoje značenje, a glazbu moraš imati u glavi i biti uvijek korak ispred orkestra

NACIONAL: Dobro, ali orkestar vam pomaže, oni ionako svi znaju svoje partiture?

Naravno, ali treba im dirigent da ih sve skupi u jednu skladu cjelinu, da se ne pogube. Osim toga, profesionalni dirigenti i uvježbavaju s orkestrom. Mnogi mentori, pa i ljudi iz žirija kad razgovaramo s njima nakon emisija, rekli su da bi i njima, iako su profesionalni dirigenti, bilo teško tako prvi put stati pred orkestar koji uopće ne poznaju.

NACIONAL: Što kažu u orkestru, razgovarate li i s njima o tome kakvi ste bili nakon emisije?

Skupi se ekipa nakon svake emisije, malo sjednemo i razgovaramo. Svi su jako blagonakloni. Ljudi dirigiranje studiraju pet godina pa su nakon toga još uvijek na početku, tako da se mi u “Maestru” malo igramo, uspijemo u najboljem slučaju zaviriti malo u taj svijet koji ima jedan sasvim drugačiji jezik; iznenadiš se kad shvatiš koliko je sve to suptilno. Zapravo, počinješ sasvim drugačije slušati glazbu.

NACIONAL: Koliko vam pomaže to što imate završenu osnovnu glazbenu školu?

Pa, ne baš. Recimo, prije nisam imala pojma da dirigiranje ima toliko veze s matematikom. Krešo, moj mentor, prvo me vodi po partituri i računamo ovdje je na tri, tu na četiri, ovo na pet pa na šest, tu imaš koronu… dakle, prvo treba vidjeti kako se što dirigira i tek nakon toga krenem polako, a Krešo me prati i korigira. Treba naučiti kako se daje znak na dva, na tri i onda to pomalo spojiti, pa tek onda početi razmišljati o tome kad se priključuje koji instrument. Jako je složeno i možeš sve naučiti teoretski, no kad si pred orkestrom, treba znati spojiti ruke, glavu, sluh…

NACIONAL: Tko je onda, po vašem sudu, favorit nove sezone “Maestra”?

Običan čovjek to teško može procijeniti. Meni se ipak čini da su glumci u maloj prednosti jer oni zbog prirode svoje profesije moraju biti spremni stalno usvajati nove vještine. Možeš suditi o dojmu, netko može sjajno izgledati dok dirigira, ali samo će žiri i, na koncu, orkestar znati procijeniti koliko je to bilo točno. Ja svoje naučim i skroz sam u toj svojoj priči, a kad gledam druge, teško mi je reći koliko su dobri. Evo, recimo, Dražen Ilinčić je ispao u prvoj emisiji iako je bio jako dobar, ali netko mora ispasti. Svaki put ti bude žao jer smo odlična ekipa i super se zabavljamo na snimanju. Valjda svu tu histeriju i tremu pred nastup lakše podnosimo kad se zafrkavamo.

NACIONAL: Kažete da ste štreber koji je i ovom zadatku tako pristupio. Jesu li svi to jednako ozbiljno shvatili?

Morali smo, jer jako puno se radi i bez rada to ne ide. Tako i ja učim, ali treba tu imati i sreće jer iz emisije u emisiju je lutrija što ćeš dobiti. Naime, mentori izvlače kompozicije za sljedeću emisiju. Hoće li to biti nešto teško ili nešto što odgovara tvom karakteru, sve je to važno. “Hedwigina tema” koju sam dirigirala u drugoj emisiji je, na primjer, bila jako teška. Tu su stalne promjene u kojima se lako pogubiti. I ono što mi je žiri rekao, da sam jako koncentrirana: naravno da sam jako koncentrirana. To je sasvim jedna druga vrsta koncentracije nego kad radiš emisiju pa ako nešto pođe krivo, već znaš kako ćeš se izvući u bilo kojem trenutku. Ovdje sam prije izlaska na scenu sva napeta dok si sve ne posložim u glavi. Pored toga, ti na scenu izlaziš sam. U plesu ili pjevanju sa zvijezdama uz tebe je tvoj mentor koji te može povući, pomoći da ispraviš grešku. Moj se Krešo može samo držati za glavu.

NACIIONAL: Jeste i dalje aktivni kao novinarka?

Već treću godinu na Drugom programu Hrvatskog radija srijedom radim talk show “Homo Sapiens” i silno me veseli raditi na radiju. Moji su gosti zanimljivi i značajni ljudi za koje mislim da imaju što reći u emisiji koja traje sat vremena i vrlo je klasična, gotovo komornog karaktera. Oni koji je uhvate pa slušaju u autu dok putuju, kažu da im jako odgovara taj miran ton u kojem nema komercijalnog pritiska niti treba razmišljati o oglašivačima i imaš dovoljno vremena da s ljudima razgovaraš, da kažu što žele. Neki su je počeli i presnimavati da bi je slušali dok voze.

NACIONAL: Može li se ta emisija onda usporediti s “Gostionom”, prvim vašim novinarskim pothvatom na Stojedinici?

Nimalo. Kad sam radila “Gostionu”, imala sam 19 godina. To je bila emisija koja je imala svoje rubrike i trajala tri sata. Naravno, ima nekih elemenata, ali “Homo Sapiens” je klasičan razgovor.

NACIONAL: Zašto ste svojedobno otišli sa Stojedinice?

Pa zato što je taj radio bio zamišljen kao omladinski radio, dakle, za mlade ljude koji tek ulaze u profesiju. Bila sam tamo od početka, dok smo još emitirali na Savi kao piratska radiostanica. Poslije, kad sam diplomirala, Dobrivoje Keber sa Stojedinice rekao mi je da na Radio Sljemenu traže radijskog novinara. Meni to u početku uopće nije zvučalo privlačno, kao – kud ću sad sa Stojedinice na Sljeme. Ipak, tamo se nudio stalni radni odnos, a na Stojedinici je trebalo otvoriti prostor novim mladim ljudima i tako sam otišla. I nisam požalila.

NACIONAL: Jeste li ikad požalili što ste otišli s HRT-a i upustili se u avanturu privatne produkcije?

Nakon 12 godina rada na HRT-u Merlić i ja odlučili smo otići. To je bilo ono vrijeme kad sam ja otišla u Končar, a on u Plivu, no onda su se vrlo brzo otvorile mogućnosti suradnje u privatnim produkcijama. Imali smo sreću s “Piramidom” koja je bila vrlo uspješna, dobili smo i nagradu (Zlatna ruža op.a.) koja se u televizijskom svijetu može usporediti s Oscarom u filmskom. To nam je širom otvorilo sva vrata.

NACIONAL: “Piramida” ipak nije ušla u novu shemu HTV-a, što dalje planirate s tim formatom?

“Piramida” je u početku na HTV-u išla, nisam sada sigurna, ali mislim tri sezone za redom. Nakon toga šest godina ništa, a onda su nas lani nazvali da bi opet htjeli “Piramidu”. Tako sam napravila novu seriju emisija, a ove godine rekli su da je ne bi emitirali. Mi smo vanjska produkcija, kad te zovu, radiš, kad ne, ne.

Osobno mislim da je i to što su ove godine izbori imalo u toj odluci svoju ulogu. “Piramida” je emisija koja se bavi aktualnim političkim temama, u kojoj ti ne možeš utjecati na to hoće li pobijediti desničar ili ljevičar i koliko će koja opcija dobiti prostora, ne ovisi o tebi, što može biti nezgodno u predizbornoj kampanji. Inače, televizijski formati su takvi, nepredvidivi. Neki krenu pa se ispušu, pa ih nema dugo, pa se opet vrate. Nekima treba jako dugo, na primjer “Milijunašu” je trebalo jako dugo da postigne pravu popularnost. “Piramida” se trenutno nigdje ne prikazuje, iako postoji interes u nekim zemljama. Ipak, teško je prognozirati što će na kraju biti.

NACIONAL: Okušali ste se prije “Piramide” i u glasnogovorničkim vodama. Čini se danas da je među glasnogovornicima sve više novinara, kako to tumačite?

Ono što se meni čini, što mene i moju generaciju brine, to je taj trend općeg zaglupljivanja, to silno žutilo – to nije ono novinarstvo kojim smo se mi željeli baviti kad smo počeli ulaziti u taj posao. Svega i svačega tu ima, bez mjere i ukusa, televizija postaje nešto drugo od onoga što smo mi učili i kako znamo raditi. Ne mislim da je to što se događa bolje, mislim da je lošije, ali se nadam da će se ta priča potrošiti, da će ljudima jednostavno dosaditi. I negdje u svemu tome vidim zapravo i šansu javne televizije čiji opstanak nije pod komercijalnim pritiskom i ima mogućnost birati. Normalno je da “Maestro” ne može biti gledan kao neki reality show, ali poanta i jest u tome da se javna televizija ne mora time zamarati. “Maestro” je odličan show koji i odgaja publiku, što jest funkcija javnog medija, posebno u situaciji kad se ljudima servira sve više smeća, svega za brzu konzumaciju, sadržaja koji dođu i prođu i uskoro više nitko i ne pamti ni tko je bio ni o čemu se radilo.

NACIONAL: Ili je možda staru novinarsku gardu pregazilo vrijeme?

Ne mislim tako, jer ako ćemo po mjerenju gledanosti, ono što meni budi nadu jest činjenica da će “Malo misto” ili “Gruntovčani” koji se po petstoti put repriziraju u udarnom terminu uvijek potući bilo koji reality.

NACIONAL: Sa suprugom Dubravkom Merlićem radili ste i produkciju mjuzikla?

Sve su to scenske djelatnosti, ali mjuzikl “Za dobra stara vremena” bio je jedno posebno, pionirsko iskustvo. Krenuli smo doslovce od nule. Imali smo glazbu Rajka Dujmića, tekst koji sam napisala i jako veliku ekipu jer radili smo to za velike dvorane. Sve smo radili sami, pa i lijepili plakate po cesti, i kad se danas osvrnem na to, jako sam ponosna što smo uspjeli sve to izvesti i zaokružiti.

NACIONAL: Tko je u vašoj produkciji zadužen za što? Dijelite li zadatke?

Zapravo to uvijek ovisi o tome kako se stvari poslože. Normalno, mi surađujemo oko svega što radimo jer kad si tako dugo zajedno, i nakon 25 godina braka, to sve nekako funkcionira i bez posebnih dogovora i rasporeda. Kako se nešto otvori, kako tko stigne i kako kome stvari padaju na pamet.

NACIONAL: Pripremate li što novo u vašoj produkciji?

Uvijek smo otvoreni za nove mogućnosti. Ne znam, možda ćemo u budućnosti raditi i neki igrani program, u glavi imamo masu projekata koji još traže svoje mjesto. Osim toga, Merlić je donedavno još bio na N1, tako da kod nas sve ovisi o sezoni. Zapravo je Merlić bio odličan, kad su krenuli “Maestro” i svakodnevne probe, ostavila sam mu jednog dana da završi ručak. Trebao je samo skuhati tijesto, sve drugo sam pripremila. Kad sam se vratila doma, sve je bilo OK, svi su jeli, stol raspremljen, suđe posloženo. Onda sam i drugog dana neko meso nasolila i krumpire i ostavila mu to da ubaci u pećnicu. Opet je sve odlično funkcioniralo. Trećeg dana govorim mu da ne mora ništa, nego možemo nakon probe svi zajedno otići na pizzu, a kaže on – hvala bogu da danas ne moram kuhati. Pazi kuhanja!