“Trgovanje ljudima nekoć i danas” naslov je zbornika koji je ovih dana objavila Hrvatska sveučilišna naklada. Knjigu je uredila Željka Burić, dugogodišnja djelatnica nekoliko ministarstava i agencija državne uprave, koja je doktorirala na temi “Pravni i institucionalni okvir za suzbijanje trgovanja ljudima u Republici Hrvatskoj”. S njom je nacional.hr razgovarao o trgovanju ljudima, tom velikom problemu današnjice.

NACIONAL: U recenziji Vaše knjige, ugledni pravni stručnjak Davor Derenčinović konstatira kako javnost, ali i državna tijela, o fenomenu trgovanja ljudima “znaju vrlo malo”. Molim vas zato da iznesete sažetu i razumljivu definiciju trgovanja ljudima: što je to, i koje su glavne osobine tog teškog kaznenog djela?

Tri su osnovna elementa koja prema mnogim teoretičarima moraju biti ispunjena. Mora postojati sredstvo kojim pridobivate potencijalnu žrtvu – prijetnja, prisila, prijevara, lukavstvo, zlouporaba moći, iskorištavanje slabijih, davanje ili primanje novca – aktivnost – vrbovanje, prevoženje, prijelaz preko granice, davanje prenoćišta ili prihvat ljudi – te najbitniji element, svrha: iskorištavanje žrtve, najčešće radno ili seksualno. Mnogi krijumčarenje ljudi miješaju s trgovanjem ljudima, što je pogrešno. U knjizi koju sam uredila detaljno su objašnjene sličnosti i razlike.

NACIONAL: Trgovanje ljudima uobičajeno se vezuje uz nerazvijene dijelove svijeta. Koliko je njime pogođena Europa, a koliko Hrvatska?

Trgovanje ljudima ne poznaje mjesto niti vrijeme. Vrijeme je modernih tehnologija, migriranja stanovništva u potrazi za boljim uvjetima života, velik je utjecaj rata koji i dalje bjesni Ukrajinom iz koje je već otišlo puno ljudi. Nedavna pandemija koronavirusa utjecala je na naše živote. Kupovali smo ili se družili putem interneta. Sve je to i Hrvatsku učinilo izuzetno ranjivom. Svi mi imamo dojam da se trgovanje ljudima događa nekome drugome. No realnost je puno drugačija. Čudimo se izvještavanju medija o nekom tko je uhićen, a znamo ga. Nažalost, ljudi stvaraju slike o sebi kakve žele da vidimo. Trgovanje ljudima je fenomen u kojemu nitko ne želi biti vidljiv.

NACIONAL: Postoje li pouzdane statistike o broju žrtava u Europi i Hrvatskoj?

U knjizi se nismo bavili statističkim podacima, jer zastarijevaju ako ih ne obnavljate. Ovdje ću iznijeti podatke koje sam analizirala za svoju doktorsku disertaciju iz 2012. godine. Podaci su se znatno razlikovali od tijela do tijela, što je stvaralo problem utvrđivanja raširenosti kaznenog djela trgovanja ljudima u Hrvatskoj i povezanih kaznenih djela, pa zato nije bilo moguće utvrditi stvarnu brojku ni počinitelja, niti žrtava. Konstatirala sam, primjerice, da se ne može sigurno utvrditi jesu li presude koje sam objavila uz rad sve presude za to kazneno djelo u vremenu koje je pokrivalo istraživanje, od 2002. do 2009. godine. Iz dostavljenih podataka proizašlo je da su od 2002. do 2009. godine identificirane 84 žrtve, da je evidentirano 48 kaznenih djela i 99 počinitelja, prijavljeno 47 osoba, optužene 23,a osuđeno njih devet devet. Tek je svaka deveta žrtva, dakle, dobila zadovoljštinu.S obzirom na takvu situaciju, kao i na činjenicu da je vođena baza žrtava trgovanja ljudima i ropstva, ali bez praćenja podataka o žrtvama povezanih kaznenih djela, poput podvođenja, međunarodne prostitucije ili protuzakonitog prelaska preko državne granice, postojala je bojazan da postoji ‘tamna brojka’ žrtava. To, međutim, ne mogu tvrditi.

NACIONAL: Hrvatska je najistočnija članica EU, i dijeli više od tisuću kilometara granice sa Srbijom i BiH. Je li to problem, kada je riječ o trgovanju ljudima, i, ako jest, kako taj problem smanjiti?

Za zločin ne postoji granica. Ovaj fenomen je vrlo često povezan sa nizom drugih kaznenih djela, ponajprije, sa svim oblicima organiziranog kriminala, i s korupcijom. Ključ uspjeha u borbi protiv trgovanja ljudima definitivno su prevencija i obrazovanje.

NACIONAL: Kako biste opisali profil trgovca ljudima? Tko bi mogao biti spreman baviti se nečim toliko nemoralnim i nasilnim? Je li riječ o kompleksnim kriminalnim udruženjima, i kako ona funkcioniraju?

Nije nužno da postoji udruženje. Dovoljno je da pojedinac ispuni osnovne elemente trgovanja ljudima, koje sam objasnila na početku. Kakvi su to ljudi? Devijacije u ponašanju pojedinaca postoje od davnina. Ponavljam, prevencija i obrazovanje pomažu u njihovom prepoznavanju i sankcioniranju.

NACIONAL: Koje su kategorije građana potencijalno najizloženije kao žrtve? Jesu li to mlade žene, kao potencijalne žrtve svodnika? Jesu li djeca?

Svi smo ranjivi. Spomenuli ste primjere koje bih čak nazvala stereotipima ili “školskim primjerima”. No, jeste li sigurni da, kad odete nekamo nešto kupiti ili obaviti neku uslugu, da ondje možda ne radi netko tko nije dobio plaću za svoj rad, a to vam ne smije reći?

NACIONAL: U kojim situacijama građani trebaju biti naročito pažljivi? Koji su vaši savjeti, da se izbjegnu takve tragedije?

Vjerojatno bi jedan od najvažnijih savjeta bio – budite oprezni i imajte povjerenja jedni u druge. Više obiteljskih okupljanja, druženja u prirodi i međusobne komunikacije pomoći će da se osjećate sigurnije.

NACIONAL: U vašoj je knjizi novinar Dušan Miljuš napisao poglavlje o ulozi medija u suzbijanju trgovanja ljudima. Kako biste vi opisali ulogu medija u suzbijanju te društvene pošasti?

Mediji su nezaobilazni. Širenje svijesti problemu suštinsko je za njegovo razumijevanje, prepoznavanje, brzu reakciju i sankcioniranje, ali i kvalitetnu pomoć žrtvi. Mislim, naravno, na objektivno obavještavanje, uz nužnu zaštitu osobnih podataka kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija. I ova knjiga jedan je od pokušaja širenja javne svijesti. Građane treba uputiti da budu oprezni, roditelje da paze na djecu i pretpostave ih drugim aktivnostima koje nisu nužne, prosvjetne vlasti da u školskim programima sadržaja koji će djecu upozoriti na sve društvene anomalije.

NACIONAL: Hapšenje hrvatskih posvojitelja djece iz Konga u Zambiji, u prosincu prošle godine, izazvalo je val uznemirujućih optužbi s političke desnice o tome da je u Hrvatskoj na djelu organizirani lanac trgovanja ljudima, jer je stotinjak hrvatskih građana u posljednjih nekoliko godina usvojilo djecu iz Konga. Kako biste vi ocijenili te tvrdnje? Smatrate li da se posvojenja iz Konga, na temelju onoga što su o njima svjedočili sami posvojitelji, i na temelju činjenica koja je o tim posvojenjima javnost doznala iz medija, mogu podvesti pod definiciju trgovanja ljudima?

Pratila sam slučaj iz medija. Sud je izrekao pravorijek. O svemu premalo znam da bih iznosila kvalifikacije je li nešto jest ili nije kako treba. Afrika je surova. Jedino mi je vjerovati da će djeca lijepo živjeti u ljubavi obitelji koje su ih primile u svoj dom.