Objavljeno u Nacionalu br. 365, 2002-11-13

Nacional posjeduje dokumente koji dokazuju kako je glavni cilj strateškog partnera, tvrtke EEE iz Lichtensteina, bila zarada preprodajom tvrtke nekim drugim strateškim partnerima a ne obnavljanje proizvodnje: sumnja se da su ujedno htjeli iskoristiti i sisačke licence za prodaju ruskih cijevi koje su jeftinije ali neusklađene s EU standardima

Hrvatska vlada i stečajni upravitelj Ilija Marić odgovorni su za to što je ”Željezara Sisak” od prošlog tjedna ostala bez strateškog partnera i što 1700 radnika trenutačno ima neizvjesnu poslovnu budućnost, što bi moglo destabilizirati cijelu Sisačko-moslavačku županiju.

U javnosti se kao vlasnik sisačke željezare spominje austrijsko-ruska grupacija ‘Trubo impeks’, iako je kao vlasnik upisana tvrtka EEE iz Lichtensteina Strateški partner sisačke željezare u tvrtku je poslao samo jednog čovjeka, apsolventa mehanizacije strojarstva Krešimira Landeku, bivšeg specijalca iz Lučkog i nekadašnjeg voditelja casina u Esplanadi Njihova odgovornost za samo naoko neočekivane, velike probleme sisačke željezare proizlazi iz činjenice što su tvrtku ujesen prošle godine predale čudnom i kontroverznom strateškom partneru, za kojeg su morali znati da će tvrtku vrlo teško izvući iz ionako teških poslovnih problema.

Nacional posjeduje dokumentaciju koja pokazuje da je tvrtka koja je donedavno figurirala kao strateški partner sisačke željezare tvrtka bez ikakvih značajnih poslovnih referenci koja je prilično vodila računa o tome da sakrije svoju pravu vlasničku pozadinu i upitnu poslovnu reputaciju.

Nakon prošlotjednog razgovora s Krešimirom Landekom, koji je u ime donedavnoga strateškog partnera upravljao sisačkom željezarom, Nacional je doznao i to da je, po svemu sudeći, jedan od glavnih ciljeva strateškog partnera bila eventualna zarada daljnjom preprodajom željezare drugim partnerima, što sugerira da je odabir strateškog partnera bio potpun promašaj.

Kako se pokazalo proteklog tjedna, sisačka željezara je 4. prosinca 2001. iz jedne zapravo prešla u novu agoniju sa zasad potpuno neizvjesnim završetkom. Tada je stečajno vijeće odobrilo da se dio sisačke željezare proda austrijsko-ruskoj grupaciji “Trubo impeks”.

Sisačka željezara u stečaj je otišla 17. rujna 2001. nakon što je hrvatska država u 12 godina na različite načine bez ikakvih rezultata u tvrtku uložila gotovo 200 milijuna dolara.

Stečajni upravitelj Ilija Marić je, unatoč izrazito negativnim poslovnim rezultatima, predložio da tvrtka nastavi poslovati jer je za nju interes pokazalo nekoliko potencijalnih strateških partnera, a procijenjeno je da će nastavak poslovanja olakšati pregovore o preuzimanju tvrtke.

Nakon toga odlučeno je da se tvrtka proda austrijsko-ruskoj grupaciji uz nekoliko uvjeta: strateški partner neće preuzeti dugovanja tvrtke nego će za jednu kunu preuzeti proizvodne pogone i po tržišnim cijenama kupiti zalihe kratkotrajne imovine, preuzet će 1700 radnika i sljedećih pet godina neće ih otpuštati, a isplaćivat će im pune plaće. Strateški partner obvezao se tijekom prve godine uložiti 2,5 milijuna eura u remont postrojenja te daljnjih 7,5 milijuna eura u proširenje i modernizaciju postrojenja i opreme.

Da se radi o čudnoj transakciji u kojoj strateški partner i nije baš bio voljan otkriti svoj pravi identitet, najbolje se vidi iz dubinskog istraživanja tvrtke koje je provela revizorska kuća “Price Waterhouse Coopers”.

U dijelu analize koji utvrđuje vlasničku strukturu tvrtke ”Željezara Sisak Nova d.o.o.”, koja je preuzela upravljanje željezarom pod spomenutim uvjetima, stoji da je osnovana 21. studenog 2001. pri Trgovačkom sudu u Zagrebu te da joj je stopostotni vlasnik tvrtka Meinl Capital Advisors iz Beča.

Riječ je o konzultantskoj tvrtki relativno male gospodarske banke, između ostalog poznate po dobrim vezama s Rusijom, koja je vlasništvo nad sisačkom željezarom prenijela tvrtki “Multicommerce Handel und Beteiligungen”. Vlasništvo je zatim prebačeno na tvrtku “EEE” registriranu u Vaduzu u Lichensteinu.

Čudno je da je vlasništvo nad sisačkom željezarom čak tri puta prenošeno različitim anonimnim tvrtkama jer je poslovni kredibilitet kupca u takvim transakcijama često presudan za preuzimanje tvrtki. Krešimir Landeka tvrdi da iza te tvrtke stoje ruski poduzetnici s dobrim vezama u metalurškoj industriji, Vladimir Malinine i Andrej Češnjakov, te poslovni čovjek Pavel Križanovski koji se bavi različitim vrstama ulaganja. Međutim, nejasno je zašto se kao vlasnik sisačke željezare u javnosti spominje austrijsko-ruska grupacija “Trubo impeks”, kada je kao vlasnik upisana tvrtka iz Lichensteina.

U ovom slučaju postoji još jedan kuriozitet. Od preuzimanja do odustajanja od daljnjeg investiranja, strateški partner u sisačku željezaru poslao je samo Krešimira Landeku, apsolventa strojarstva i bivšeg pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko, koji je prije radio kao voditelj Casina u hotelu “Esplanade”.

Ozbiljan investitor koji ulaže u tako veliku kompaniju obično šalje tim stručnjaka kako bi poslovanje prilagodio svojim poslovnim standardima. I Ilija Marić i Krešimir Landeka za Nacional su izjavili da su se ubrzo nakon dolaska strateškog partnera pojavili brojni neočekivani problemi.

“Oni su u željezaru ušli olako, na temelju dubinskog snimanja austrijske konzalting-kuće, koje je napravljeno prilično traljavo. No ubrzo su shvatili da su se zaletjeli i da bi tvrtka prvu godinu morala raditi sa 12 milijuna eura gubitka. Taj bi se gubitak postupno smanjivao i nakon pet godina iznosio bi dva milijuna eura, nakon čega su se uplašili i sve je stalo. Njihovi ljudi iz Rusije bili su uvjereni da će oni već prvu godinu poslovati s dobitkom. Već sam u svibnju vidio da su oni izgubili vjeru u projekt”, kazao je Marić.

Krešimir Landeka kaže da su nalazi revizora pokazali da bi oni u tvrtku morali uložiti 50 do 100 milijuna eura, bez garancije povrata novca, što je uz ostale probleme dovelo do odustajanja od daljnje investicije. Nije objasnio kako su to mogli previdjeti.

Tvrtka “EEE”, prema uvjetima preuzimanja tvrtke, imala je pravo tvrtku ponovno prodati nakon šest mjeseci. Dubinsko snimanje koje je potkraj travnja 2002. provela revizorska kuća “Price Waterhouse Coopers” pokazuje da je “EEE” ubrzo krenuo u potragu za strateškim partnerom, iz čega se može zaključiti da su tvrtku i preuzeli radi preprodaje i zarade. Landeka kaže da su strateškog partnera tražili zbog krize na svjetskom tržištu metala.

Dokument “Istraživanje o mogućim rizicima ulaganja kapitala u tvornicu ’Željezara Sisak Nova’” otkriva još jedan zanimljiv detalj. U dokumentu stoji: ” Kompanija ’Željezara Sisak Nova’ zaključila je kreditni ugovor s kompanijom ‘EEE’ za 10 milijuna eura. Ovaj iznos mora biti isplaćen do 31. prosinca 2002. Kamatna stopa iznosi devet posto godišnje, te se mora platiti po završetku svakog kvartala. Pored toga što je ugovor potpisan i ovjeren pečatom, na njemu nema datuma. U vezi s tim u odnosu ovog ugovora prilagođava se pravo Švicarske.”

To znači da strateški partner nije u tvrtku unio 10 milijuna eura, koliko se obvezao, nego je tim iznosom zadužio preuzetu tvrtku, čime si je omogućio da eventualnom daljnjom preprodajom tvrtke svom budućem strateškom partneru proda i dug od 10 milijuna eura. I to je još jedan dokaz da su u sisačku željezaru ušli kako bi je preprodali i dodatno zaradili.

Taj kredit poslije je pretvoren u temeljni kapital tvrtke i potrošen. Investitor ga je na koncu izgubio, a da je tvrtku uspio preprodati, to se ne bi dogodilo.

Landeka kaže da su ga donedavni strateški partneri sisačke željezare kontaktirali u Beču i zamolili da im dostavi podatke o stanju u tvrtki. “Mi smo u željezaru ušli preko investicijskog konzorcija u Beču, sastavljenog od poslovnih ljudi iz Austrije, Rusije, Nizozemske i Švicarske, koji su povezani s metalnom industrijom. Vladimir Malinin sudjelovao je u privatizaciji većine ruskih željezara i ima izvrsne veze na tom području. Andrej Češnjakov vlasnik je manje željezare u St. Petersburgu, a Pavel Križanovski ulaže u medicinu, hotele i slično. Oni su isprva planirali zadržati oko 1300 ljudi, ali konkurencija je inicirala nerealnu licitaciju, tako da smo na kraju bili primorani zadržati 1700 ljudi da bismo bili najkonkurentniji. Na koncu se pokazalo da smo pogriješili”, objasnio je Landeka. Tvrdi da je u željezari bilo puno više administracije no radnika u proizvodnji. Dok je u svijetu uobičajen odnos 20-ak spram 80-ak posto, u Sisku je 35 posto radnika zaposleno u administraciji, a 65 posto u proizvodnji. “Mi smo na to, doduše, pristali, ali nadali smo se da ćemo to uspjeti riješiti. Pokazalo se da je to nerješivo”, kaže Landeka.

Napominje i da se suočio s problemima vezanim uz odobrene izvozne kvote u Europsku uniju, koja ih je htjela ukinuti, što bi dodatno ugrozilo proizvodnju. Napomenuo je i kako ih je dodatno pogodio tzv. čelični rat koji su SAD nametnule Europi, uvodeći zaštitne mjere za svoju proizvodnju, što je ozbiljno uzdrmalo cijelo svjetsko tržište. Spominje i da su morali uložiti mnogo napora da osiguraju i zadrže sve relevantne tehničke certifikate i licence (ISO 9001, API 5L i 5 CT i sl.) kako bi bili konkurentni na svjetskim tržištima. To je za željezaru vrlo važno zato što samo 15-ak posto proizvoda mogu plasirati na domaće tržište.

Neki sumnjaju da je strateški partner ušao u sisačku željezaru isključivo da bi koristeći sisačke certifikate, u inozemstvu prodavao ruske metalne proizvode, ponajviše bešavne cijevi, jer ruski standardi nisu usklađeni s međunarodnim. Proizvedene i inozemstvu naknadno preprodane cijevi zbog svoje konkurentnosti ostvarile bi izniman profit, što bi donijelo zaradu investitoru i osiguralo isplatu plaća radnicima. Landeka je takve insinuacije više puta demantirao, a napomenuo je i to da ih ni hrvatske ni strane banke nisu htjele kreditirati. Kako se to moglo dogoditi ulagaču kojeg su vjerovnici tvrtke u stečajnom vijeću prihvatili kao najozbiljnijeg kandidata?

Prema informacijama iz krugova bliskih sisačkoj željezari, to nije bio slučaj s još nekim interesentima. Slovačka željezara “Podbrezova” ozbiljnost svojih ulagačkih namjera jamčila je bankovnim garancijama da će uz novac koji će sama uložiti moći osigurati i kreditiranje daljnje proizvodnje. U prvih mjesec dana oni su u tvrtku namjeravali dovesti i 10 stručnjaka, a taj bi broj za par mjeseci porastao na 50. No oni nisu uspjeli postati strateškim partnerom zato što su procijenili da se ulaganje ne isplati ako se ne otpusti bar dvjestotinjak radnika. Prošlotjedni razvoj događaja, kao i izjave potpredsjednika Vlade Slavka Linića da će otpuštanja biti nužna, potvrđuju da su Slovaci bili u pravu.

“Osobno sam tijekom prošlogodišnjih pregovora preferirao slovačku tvrtku ‘Podbrezova’, ali oni su nakon što smo gotovo sve definirali, rekli da bi broj radnika sa 1700 smanjili na 1200. Time su me doveli u vrlo neugodnu situaciju i vratili bar četiri mjeseca unatrag. Mislim da im je nedostajalo novca i da je to pravi razlog njihova odustajanja. Ako se ponovno pojave kao kandidat za preuzimanje tvrtke, ne namjeravam s njima pregovarati jer su bili vrlo bezobrazni. Njima će eventualni ulazak u tvrtku dopustiti samo neki drugi stečajni upravitelj”, kaže stečajni upravitelj Ilija Marić i dodaje da je tvrtka “EEE” bila ozbiljan strateški partner.

”Žao mi je što se ta tema sve više politizira. Znalo se govoriti da se radi o tvrtki koja ima dva broja faksa, ali ništa više. No oni su u Hrvatsku donijeli vlastiti novac i izgubili 10 milijuna eura, a sve drugo su obične insinuacije. Svaki budući strateški partner mora biti svjestan da bez 30-ak milijuna dolara početnih ulaganja nema smisla uopće dolaziti u Sisak. Unatoč svim problemima, sa žaljenjem mogu konstatirati da si radnici i lokalni dužnosnici ponajviše predbacuju to što se nisu uspjeli nametnuti kao politički problem na nacionalnoj razini, koji bi država valjda trebala rješavati po nekom drugom ključu”, kaže Marić.

Vlada u međuvremenu ne želi bespovratno osigurati tri plaće koliko radnicima još treba isplatiti strateški partner koji se iz projekta povlači. Principijelno odbijanje saniranja teških gubitaša koji su zreli za stečaj bi se, međutim, puno lakše moglo razumjeti da Vlada gotovo istodobno ne najavljuje novu sanaciju tvrtki poput Croatia Osiguranja ili da se na jednak način odnosi i prema brodogradnji. Stogai ne čudi što su radnici sisačke željezare prošlog tjedna žestoko prosvjedovali pred zgradom Vlade u Zagrebu. Kako doznajemo, ti bi prosvjedi uskoro mogli postati još žešći, a lako je moguće da će od Vlade tražiti da osigura 30-ak milijuna dolara za pokretanje proizvodnje, a tek potom krene u potragu za strateškim partnerom.

ILIJA MARIĆ

Diplomirao ekonomiju u Zagrebu 1974. Kao pripravnik počeo raditi u ”Željezari Sisak” prije 20-ak godina. Nakon dvije i pol godine rada odlazi u tadašnji SDK (Služba društvenog knjigovodstva) u Kutini, gdje radi kao mlađi inspektor. Potom 10 godina radi u kutinskoj “Petrokemiji”, prvo kao šef službe za organizaciju i raspodjelu, a potom kao financijski direktor i potpredsjednik poslovnog odbora za financije. Godine 1990. odlazi u Beograd u Agenciju za sanaciju banaka. Po povratku osniva vlastitu tvrtku za reviziju. Ovlašteni je revizor s potrebnim kvalifikacijama za stečajnog upravitelja.

KREŠIMIR LANDEKA

Ima 35 godina i apsolvent je, kako sam kaže, na mehanizaciji strojarstva. Bio je pripadnik Antiterorističke jedinice iz Lučkog, a zatim je radio na sigurnosnim poslovima u hrvatskoj ambasadi u Beču. Kaže da je sudjelovao u akciji osvajanja te ambasade prije nego je ona ušla u masu za sukcesiju između Jugoslavije i Hrvatske. “Ja i kolega otišli smo zauzeti ambasadu, i to smo i učinili”, izjavio je Landeka.

1994. vraća se u Hrvatsku. “Na vrhuncu svoje karijere u državnim službama uvidio sam neke stvari i odlučio se od svega distancirati jer to više nisu bile stvari za koje sam se borio. Osnovao je vlastitu tvrtku, putovao po svijetu, a tvrdi da je neke tvrtke upravo on doveo u Hrvatsku. Vodio je Casino u hotelu “Esplanade”. Prema posljednjim informacijama, za neke inozemne investitore vodit će novi projekt vezan uz hi-tech industriju u Karlovcu.