O želji da se bude beskoristan” naslov je biografije koju je francuski strip kritičar Dominique Petitfaux napisao o Hugu Prattu, jednome od najpoznatijih svjetskih strip crtača i autoru kultnog strip junaka Corta Maltesea, a u hrvatskom prijevodu Ursule Berger upravo objavio zagrebački izdavač Vuković & Runjić. Podnaslovljena sa ‘’sjećanja i razmišljanja’’, ‘’O želji da se bude beskoristan’’ je dugi biografski intervju Petitfauxa s Prattom, u kojemu umjetnik pripovijeda svoja sjećanja i objašnjava razmišljanja o vrlo širokom krugu tema. Iznimno bogato i informativno ilustrirana, fotografijama iz Prattova života i njegovim crtežima iz svih životnih razdoblja, „O želji da se bude beskoristan“ dragocjeno je djelo za sve kategorije Prattovih čitatelja: za neupućene ona će biti dobrodošao „uvod u Pratta“, dok će za poznavatelje biti nezaobilazan svezak u sve brojnijoj literaturi o ocu Corta Maltesea. Sve je još zanimljivije kada se zna da je Vuković & Runjić prije dvije godine već objavio jednu Prattovu biografiju, ‘’Hugo Pratt, portret perom’’. O tim dvama izdanjima, njihovu fascinantnom junaku, ali i o planovima kuće Vuković & Runjić za bavljenje Prattom, za Nacional je govorila suvlasnica i urednica te izdavačke kuće Milana Vuković Runjić.

NACIONAL: Izdavačka kuća Vuković & Runjić objavila je već drugu biografiju Huga Pratta. Jesu li te knjige zanimljive publici i što vas u njegovoj biografiji toliko privlači?

Knjige su publici zanimljive jer Hugo Pratt jedan je od čudnijih, pustolovnijih, nadarenijih i obrazovanijih ljudi koji su postojali. Tako da čitajući njegovu biografiju, što i sam tvrdi, kao da čitate više biografija odjednom, u kojima se izmjenjuju razni glavni junaci. Jedan je vječni putnik, bonvivan i ženskar, drugi je nevjerojatno nadaren umjetnik koji crta od najranije mladosti, treći je erudit koji je pročitao desetke tisuća knjiga, četvrti je strastveni ljubitelj jazza koji u Argentini ima svoj bend, peti je tajnoviti čovjek za kojeg nije isključeno da je pripadao nekoj skrivenoj loži jer družio se s raznim moćnicima, predsjednicima država, despotima, gusarima, gatarama, čarobnjacima – nije jasno kako ih je uopće nalazio, ili su oni pronalazili njega. Nabrajajući sve ovo i dalje vrijeđam sjenu Huga Pratta jer kao da ga smještam u kvadratić njegova stripa, a on je mnogo više i od priča o vlastitim životima. Čitajući knjigu, činilo mi se da s najvećim zadovoljstvom opisuje ekstaze života u vrijeme i neposredno nakon rata, kada su mladi, svjesni da je svijetom protutnjalo neko neopisivo zlo, usprkos svemu postali raspušteni, tulumarili od jutra do mraka, smijali se kao ludi po krovovima kuća, putovali bez pretjeranih razmišljanja o luksuzu: pa je tako jednom prilikom Pratt sjeo s prijateljem u fiću te su se njih dvojica iz Venecije odvezla ravno do Marakeša, zastajkujući, naravno, po Azurnoj obali i u starim španjolskim gradovima. Pratt je toliko priča napričao u tom fići da je i iz tog putovanja ispala knjiga koju bi vrijedilo objaviti.

NACIONAL: Prije dvije godine objavili ste Prattovu biografiju Thierryja Thomasa, a sada i njegovu svojevrsnu intervju-autobiografiju Dominiquea Petitfauxa. Kako biste usporedili te dvije knjige?

Svaka je dragocjena na svoj način, drukčije su komponirane, drukčije strukture. Svaka sa svojim ključem ulazi u priču ili priče o Hugu Prattu. Prva je, možda, “kompaktnija”, a druga, možda, “razigranija”, premda je sve to samo uvjetno rečeno. Pratt nije volio nikakvo etiketiranje: čovjek koji se sretao sa šamanima i demonima, duhovima i mačkama koje govore, nije se mogao pomiriti ni s jednom od službenih religija, jer u njima se ne priznaju njemu tako dragi apokrifi, priče s margine, prešućene priče. Slične onoj o mačjem raju, gdje je bilo svega u izobilju za mačke: posuda s mlijekom, mačjih keksića, komadića mesa, svakojakih zalogajčića, u divnome vrtu, usred kojeg je bila “zabranjena riblja kost”, mačje “stablo spoznaje”. Nju u ‘’Bajci o Veneciji’’ Corto Maltese pripovijeda mačkama na nekom pustom trgu. Dirljivo je to što je na dan sprovoda Huga Pratta u Švicarskoj gdje je potkraj života provodio mnogo vremena, navodno mnoštvo mačaka ušlo i izašlo iz njegove kuće: s njima je imao neku posebnu vezu, rado ih je i često crtao. Čak i takozvane velike mačke, lavove.

NACIONAL: Što biste opisali kao naročitu vrijednost Petitfauxove knjige ‘’O želji da se bude beskoristan’’?

Na tragu razmišljanja Rolanda Barthesa o Proustu, o njegovu romanu kao “šumi u koju se ulazi s koje god strane hoćete”, razgovori s Prattom, dijelom biografija, a dijelom kakofonija njegovih razmišljanja o svemu i svačemu, objedinjeni pod imenom ‘’O želji da se bude beskoristan’’, ne diktiraju ni način niti tempo čitanja. Možete je “progutati”, a možete je nasumce otvarati i “čitkati” po raznim mjestima, slažući neku svoju priču iz dijelova. Ona je puzzle, ali i jungovski labirint, u kojem se, budete li ga doslovce slijediti, možete lako izgubiti. Jer Pratt je u jednom trenutku u Brazilu na tragu neke priče o magiji, potom je u Pennsylvaniji na tragu neke povijesne crtice o ratu, da bi se našao u Irskoj, podmećući vilenjacima viski i nadzirući kada će ga i koliko popiti, onda je u društvu šamana u džungli, pa se divi velikim glavama na Uskršnjim otocima. Ponosan je što ni jedno njegovo putovanje nije bilo “turističko”, već bi ga uvijek tjerala neka vizija, predosjećaj, prekognicija, čovjek bi posumnjao da je i on sam poput elizabetinskog čarobnjaka Johna Deeja, “negromant”. Nekad vam se čini da se taj čovjek s vama zeza, pogotovo kad se nađe u društvu državnika raznih svjetonazora i formata, posumnjate čak i da izmišlja, ali tu su fotografije, on je doista lutao Meksikom, Uskršnjim otocima, Finskom, Francuskom, Irskom, Švicarskom, džunglama, pustinjama, pritom je, poput pravog starosjedioca, znao najskrovitija mjestašca u Veneciji, gradu u kojem je ipak proveo prvih deset godina života, premda je rođen u Riminiju. Na tragu jednog od pisaca koje je volio, Octavia Paza, odlagao je kupnju kuće, pribojavajući se da ga ona ne natjera na dulji ostanak na istom mjestu jer svijet sa svojim tajnama bio mu je dom. Pod utjecajem oca, fašista koji je umro u Africi, imao je posebnu vezu i s knjigama koje je cjeloživotno iščitavao, diveći se autorima u rasponu od Borgesa i Chrétiena de Troyea, od Kiplinga do Zanea Greya, Byrona, Yeatsa i tucetima drugih.

NACIONAL: Knjiga je iznimno lijepo ilustrirana te grafički i dizajnerski uređena. Jeste li u dizajnu imali autonomiju ili je sve odredio izdavač originala? Drugim riječima, kako je vaše izdanje nastalo?

Knjiga je izvorno objavljena u nešto skromnijoj opremi još za Prattova života i zapravo smo je odavno imali na umu objaviti, ali zvijezde su se napokon posložile tek kada je lani francuski izdavač objavio novo, raskošno ilustrirano i dopunjeno izdanje, a hrvatska je publika s interesom reagirala na prijevod knjige ‘’Hugo Pratt, portret perom’’, čija se prva naklada začas rasprodala. Shvatili smo to kao znak da je vrijeme da sprovedemo u djelo davni naum i objavimo ‘’O želji da se bude beskoristan’’, u novom, raskošnom izdanju kojem nismo ništa oduzeli, a dodali smo samo tvrde korice.

Izdavačka kuća Milane Vuković Runjić već je dosad objavila jednu biografiju Huga Pratta. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Hugo Pratt bio je velik erudit, ali neakademski karakter. Kako biste opisali njegov odnos prema erudiciji, prema znanju, onako kako ga je tretirao u svojim stripovima?

Hugo Pratt velikan je non-paternalizma, buntovnik do srži, tim obrazovaniji što je buntovniji. Gomilao je znanja, putovanja, žene i stvarao djecu s podjednakom strašću, a svoju erudiciju baca kao rukavicu u lice svakom štovatelju Corta Maltesea. Nisi čuo za rozenkrojcere? Tvoj problem. Ne znaš što je Solomonova ključna kost? Briga me. Gubiš se u masonskoj simbolici? Eh, pa dragi moj, izgubi se. Nije ti jasno kako je Rasputin u jednome trenutku Rasputin, a u drugome duh iz boce? Ili možda ne razumiješ zašto Hipatija iz Aleksandrije, slavna matematičarka i mučenica, živi u dvadesetstoljetnoj Veneciji? Strane su ti urote, zavjere, fašisti, Legija stranaca, komunisti, hunte, ljudi u raznim uniformama ili bez njih, špijuni i izdajice? Šteta za tebe. Nemaš pojma što je to runsko pismo, kako su izgledali zadnji dani Bizanta, a prvi Venecije? Ah, što da se radi. Povijest je bila njegovo omiljeno glazbalo, pogotovo ona skrivena, nikada do kraja ispričana i barem malo izmišljena povijest, ne ona priznata, velika Povijest, s velikim “P” koja se sastoji iz Važnih Ljudi i Velikih Događaja. Takvo što nije ga osobito pogađalo. Mussoliniju je mrtav-hladan iskazao zahvalnost što je seksualno oslobodio Italiju kroz fašističko obožavanje tijela. Ipak, tijekom života više se puta kretao lijevim intelektualnim krugovima, liberalnim, anarho-liberalnim, nekada čak i radikalnim. S druge strane, potreseno opisuje odlazak na očev grob u Africi koji je, bivajući dijelom imperijalističke talijanske politike, pozvao desetgodišnjeg Huga i njegovu majku da mu se pridruže u Etiopiji. Prattu je to putovanje bilo inicijacija u mnogo toga, pa tako i u nesputan seksualni život koji s obzirom na njegovu dob djeluje sablažnjivo. Čovjek na nekim mjestima može konstatirati “taj lik je sve izmislio”, samo da bi još znatiželjnije nastavio s čitanjem. Danas živimo u nekoj čudnovatoj anticivilizaciji dodvoravanja masama što jednostavnijim porukama, sa što manje slojeva i što manje tajni. Marketing cvate sa svojim kratkim i strasnim porukama. Mnoštvo ljudi danas sluša zabavljače opipljiva primitivizma. Hugo Pratt je na nekom drugom polu, nekom svom. Time je on s jedne strane Mozart stripa, a s druge osamljenik, heretik, buntovnik. Sa začuđujuće velikom sljedbom, što daje nade da ljudski rod još nije potpuno prolupao.

NACIONAL: Pratt se nije uklapao ni u jedan politički i kulturološki stereotip njegova vremena. Bi li se moglo tvrditi da je pridonio stvaranju posebnog koncepta – umjetničkog i estetičkog eklekticizma koji je prožeo suvremenu popularnu kulturu?

Pratt bi se uvrijedio da ga se proglasi “stvoriteljem” bilo čega pa tako i nekog koncepta, ma kako on eklektičan bio. On prvi nije dijelio kulturu na visoku i nisku, svima prihvatljivu i na elitističku. Mislim da je takve podjele prezirao. Uostalom, čovjek se bavio stripom. Na jednom mjestu u knjizi navodi kako dugo vremena ni film nije smatran umjetnošću, pa je tako i stripu trebalo vremena kako bi se kanonizirao. On pritom ne taji da je uz mnoštvo knjiga na njega utjecalo i more stripova koje je kao dječak čitao te da je u Etiopiji kretao u potrage za mjestima koja je prethodno vidio u stripu.

NACIONAL: Kako biste opisali odnos Huga Pratta prema njegovu najpoznatijem junaku Cortu Malteseu?

Čitajući biografije Huga Pratta, čovjek se ne može othrvati zaključku da su on i Corto jedan te isti čovjek. Samo što Hugo nije nosio naušnicu u lijevom uhu. Na jednoj mladenačkoj slici iz Londona gotovo da postoji fizička sličnost među njima. Cortova je muževnost naglašenija, ipak se on kreće kvadratićima stripa, Pratt djeluje nježnije, premda teško je onome tko ga nikad nije sreo znati kakav je bio. Što se zavođenja tiče, mislim da je više žena od njega imao samo njegov podjednako mitski sugrađanin Giacomo Casanova. Čovjek se obeznani količinama ljepotica s kojima je baratao Pratt koji se dvaput ženio i priznao šestoro djece, premda i sam kaže da ih je po svoj prilici više. Djeca mu se uglavnom bave kreativnim poslovima, glazbom, modom, uređenjem interijera, ali jedan mu je sin u plemenu, u kojem su strogi običaji i čovjek se ne smije otvoreno smijati jer svako se pokazivanje zuba smatra agresijom. Većina tih lijepih žena, poput sestara iz Brazila, lijepe žene iz Milana, lijepe Belgijanke, lijepe Kineskinje, lijepe Argentinke, lijepe Amazonke i tako dalje, pojavljuju se kao likovi u stripu o Cortu, dok mu je druga supruga bila inspiracija za strip ‘’Ana iz džungle’’ – nju je upoznao kad joj je bilo deset godina. Vjenčali su se desetak godina kasnije. Hugo Pratt nekako je “mornarski” pristupao ljubavi, u svakoj luci u kojoj bi pristao imao bi barem jednu ženu, ali osim ženske ljepote u kojoj je nalazio nadahnuće, vječito ga je opsjedalo ono tajanstveno u ljudima i stvarima, ono tajno, magično, šifre, znakovi, simboli, poruke, kodeksi, pisma, što se ne objavljuju svakome.

NACIONAL: Kako biste opisali tajnu privlačnosti Corta Maltesea? Što je u tom liku toliko fascinantno?

On je potpuno začaran lik koji se kreće svijetom čarolija, ali i svijetom povijesti, mijenjajući dimenzije i agregatna stanja, padajući kroz prozore, preko krovova, sanjajući znakove i formule. Corto je najčarobniji mornar koji je ikada postojao, na tragu rečenice Marguerite Duras: “Voljela bih da je cijeli moj život samo tetovaža na mornarskim leđima”.

NACIONAL: Hoće li se Vuković & Runjić nastaviti baviti Prattom? Planirate li još koje izdanje?

Želja nam je postati “Pratt friendly” knjižarom, dakle objaviti sve što je on ikada o sebi rekao i što je potom ukoričeno. A možda napravimo spiritističku seansu i dozovemo ga da na katu naše knjižare kaže još ponešto o sebi. Bilo bi to sasvim u duhu Corta Maltesea.

PREVODITELJICA DVIJU PRATTOVIH BIOGRAFIJA URSULA BERGER: ‘Prattove biografije Thierryja Thomasa i Dominiquea Petitfauxa sjajno se upotpunjuju’

NACIONAL: Preveli ste Prattovu biografiju Thierryja Thomasa, a sada i njegovu svojevrsnu intervju-autobiografiju Dominiquea Petitfauxa. Kako je bilo prevoditi Thomasa, a kako Prattove rečenice?

Ove dvije knjige sjajno se upotpunjuju i omogućuju Prattovim čitateljima svih generacija da ga upoznaju iz raznih perspektiva. Thierry Thomas velik je ljubitelj i sjajan poznavatelj Prattova djela. U svojoj knjizi “Hugo Pratt, portret perom” ponudio nam je svojevrsnu kombinaciju eseja i fikcionalne proze. Oslanjajući se na fakte iz Prattova života, pokušao je osvijetliti i nadopuniti neke, možda manje poznate dijelove Prattova profesionalnog i osobnog puta, a vrlo lijepo se osvrće i na Prattovu tehniku, na stvari i događaje iz kojih je crpio nadahnuće za stvaranje pojedinih likova i tabli, pa i na neupitan doprinos ovog velikana stripa toj vrsti umjetnosti. Thierryja se prevodi kao suvremenu prozu maštovitog i obrazovanog autora.

‘’Želja da se bude beskoristan’’ tematski je usustavljen niz pitanja i odgovora koji su nastajali duži niz godina. Knjiga je to koja je doživjela nekoliko nadopunjenih izdanja. U njoj iz prve ruke saznajemo o Prattovu djetinjstvu, obitelji, precima, životu u Africi i Argentini, selidbama, odnosima s kolegama i suradnicima, ženama i djecom, ali i o njegovim uzorima te odnosu prema ezoteriji, politici, pustolovini, kulturi. Osim svega toga, ova knjiga prekrasno je opremljena fotografijama iz Prattovih osobnih albuma pa je i atraktivna za čitanje. Nakon čitanja ove serije intervjua, Hugo Pratt pred vama se ukazuje u svoj svojoj kompleksnosti, kao čovjek od krvi i mesa. Pri prevođenju trebalo je provjeriti i uskladiti imena spominjanih djela i autora, pa i imati na umu da su u pitanju Prattove riječi stare dvadesetak-tridesetak godina. Knjiga ima pomalo retro-štih pa je tako treba i čitati, no i dalje je izuzetno relevantan i uzbudljiv izvor informacija iz prve ruke.