„Što više poznajem ljude, više volim pse

Bjež’mo odavde uništit će sve

Napravit će super jaku raketu

Ubit planetu i bit ćemo na početku“

Zdravlje, obilježje stanja psihičke – duhovne i duševne – i fizičke dobrobiti te izostanka bolesti, predstavlja, nedvojbeno, jednu od ključnih individualnih i kolektivnih vrijednosti suvremenog društva. Potreba za zdravljem i zdravstvenim djelovanjem naprosto je egzistencijalna, ona je temeljna za individualno ostvarenje čovjeka. No bez njega i društvo u cjelini, njegov razvoj, vrijednosti i postignuća dolaze u pitanje. Nema u vezi toga velike mudrosti, još je prije dva i pol tisućljeća Herofil, liječnik i filozof, zaključio kako „bez zdravlja mudrost ne može biti primijećena, umjetnost ne nalazi izražaj, snaga se ne može boriti, bogatstvo postaje besmisleno, a inteligencija nema utjecaja“. Stvar je banalno jasna: zdravlje jest preduvjet aktivnosti u društvu, no i društvo, djelovanjem i politikama, doprinosi, razvija i unapređuje zdravlje i stanje zdravlja u društvu. Nije to samo vrijedan društveni cilj već i ključna uloga za društvo: pojedinci kreiraju zajednice ljudi tražeći u njima jamstva sigurne – odnosno, sigurnije – i dostojanstvene – odnosno, dostojanstvenije – osobne egzistencije. Kraće kazano, čemu društvo i državni okvir, čemu vlast političkog suverena? Za dobrobit i blagostanje onih koji zajednicu čine. Pobogu, ne valjda za drmusanje uz nacionalne poskočice, mahanje barjacima, jelo i pilo u slavu narodnog martirologija…

U knjizi „Homo Deus, Kratka povijest sutrašnjice“ Harari ljudsku vrstu ne prikazuje samo kao zadatost biološke cjeline zajedničke genetike, već kod ljudske vrste identificira kreativnim potencijalom dugoročnog mijenjanja „ljudskog ekosustava“, sposobnosti kontrole nad svojom okolinom, a što se ultima ratio očituje u sposobnosti stvaranja i uništavanja ljudskog života. Ta je uloga podosta „božanska“, no ključna je za očekivanje ljudi, sasvim egoistično, da će društvo kreirati politike, donositi odluke, graditi sustave kojima će održanje ljudskog zdravlja i života biti temeljno usmjerenje. Nije tu riječ o alkemiji panaceje i traganju za besmrtnošću, ali jest o želji da dulje i bolje živimo. Za pojedinca društvo je jamstvo života ili, možda još jednostavnije, zaštita od izazova ljudskog postojanja.

A mi? U Hrvatskoj kao društveno jamstvo zdravlja dobijemo, recimo, Beroša. Prema tome „jamstvena kartica“ HDZ-a iz vremena dr. Ive izgleda kao „vjerodostojna“ garancija. Danas nam je, eto, normalno i da ljudi umiru od legionele. I to u bolnicama. A da se to prešuti. Valjda da se narod ne nervira, a da obitelj može u miru žalovati. Pa kad se to dozna, ministar blagoglagoljivošću ministranta zatečenog u masturbaciji objasni kako to „nije ništa novo, događa se već neko vrijeme“. A ravnatelj najvećeg kliničkog bolničkog centra duboko uzdahne, podigne obrvu i kaže kako se on za to „ne osjeća krivim“ jer „legionela je svugdje oko nas i nije se htjela stvarati panika preko medija“. A mi svi šutimo!

Lako je političarima s nama. U našoj je ekonomski, ali i intelektualno pauperiziranoj zajednici savršeno normalno šutke prijeći preko svega, pa i medijski najpopraćenijih afera. Naša se nacija čini zajednicom najravnodušnijih stoika jer posve smo prihvatili da se rijetke bolesti liječe dobrotvornim akcijama, a za naručivanje na kakav ozbiljniji zahvat dobro je ponijeti kalendar za koju godinu unaprijed. To se čini normalnim. Mada nikako nije.

U Hrvatskoj trećeg tisućljeća, onoj istoj koja se kiti eurom, Schengenom, Unijom, obnovom, sasvim normalizirano živimo s korupcijom u zdravstvu, i to u uvjetima u kojima su liječnici daleko najbolje plaćena profesija u javnom sektoru. Kada bi javnost znala koliko su danas plaćeni naši liječnici, osobito nakon posljednje intervencije Zakonom o plaćama u državnoj službi i javnim službama, moguće bismo promislili što dobivamo za uplaćene doprinose. Pa se pokrenuli da zdravstvene politike postanu ključne teme u društvu, da se o njima razgovara prije izbora. I između njih. Ali teško to može u društvu u kojem je ključna zdravstvena tema „Istražno povjerenstvo o radu Stožera za vrijeme covida“. Ili u kojem automehaničar iz Rovišća, stočar iz Pleternice, diplomirani teolog iz Trilja ili kineziolog iz Travnika imaju „stručno“ mišljenje o promjeni spola ili medicinski potpomognutoj oplodnji, ili se bave moralnim posrnućem društva po pitanju pobačaja.

O zdravstvenom sustavu može se na tisuću načina. U nas je najčešći onaj palamuđenja. Laprdanja. To je ono što mi činimo. To znamo. I zbog toga se javni zdravstveni sustav u našem društvu može već godinama urušavati, a da nitko tu ne vidi problem. I dok mi tako baljezgamo, u javnom sustavu vlada kaos. Sasvim sustavno vlada. Kao da je cilj destrukcija. Dok se društvo zabavlja brojevima turista na Jadranu i sportskim uspjesima, sasvim utiho prolazi djelovanje koje ne može imati drugog cilja no inzistiranja na privatnom zdravstvenom poduzetništvu koje će si samo elita moći priuštiti.

Dug u zdravstvu, kao i sva sila problema u zdravstvu, savršeno je paradigmatski primjer djelovanja aktualnog premijera i njegove vlade

I, naravno, prošlotjedna vijest o najvećem dugu veledrogerijama, o šest stotina milijuna eura duga za lijekove, nije velika vijest. To, u stvari, također spada u ono „ništa novo, događa se već neko vrijeme“. Nekoliko desetljeća. A taj je dug u zdravstvu, kao i sva sila problema u zdravstvu, savršeno paradigmatski primjer djelovanja aktualnog premijera i njegove vlade. Oni se, i u stabilnosti trećeg mandata, prema dugovanjima veledrogerijama, kao i svim nagomilanim problemima zdravstva, odnose kao prema incidentima, nečem što nam se prvi put desilo. Pa nas tako svakih šest mjeseci nanovo iznenadi.

U državi koja je našla stotine milijuna za nadzvučne zrakoplove samo zato da bi mogli preletjeti kakav blagdanski skup ili uveličati bikijadu i olimpijadu starih sportova, mi nemamo za lijekove. Jest, ministar financija u ovo doba dobrog punjenja Državnog proračuna naći će kakvu stotinu milijuna da „pokrpa“ rupu, isplati dio duga, umiri javnost. I savjest političkog vrha. No problem neće biti riješen.

Jasno, premijer i Vlada mogu reći kako problem postoji već desetljećima. I nitko ga nije riješio. No prava je istina u tome da je, nakon dugo vremena, financijska stabilnost proračunskih priljeva takva da je mogla, i morala, omogućiti rješavanje rashoda u zdravstvu. Sustav je, zaista i ozbiljno, trebalo reformirati, a ne samo govoriti o tome. Trebalo je dugove isplatiti i učiniti nešto što će onemogućiti da periodički i sasvim nekontrolirano iznova nastaju. Svaki put sve veći i sa sve alarmantnijim posljedicama. Jer dok se problem ne rješava, proračune bolnica i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje opterećuju kamate, kamate na kamate, troškovi ovrha. I, konačno, kada se lijekovi ne plate pravovremeno, sljedeći put trgovac lijekovima u cijenu uračuna i troškove kašnjenja s plaćanjem. Pa preplaćujemo lijekove u čiju su cijenu trgovci uračunali i „nepodnošljivu lakoću“ neplaćanja na vrijeme. A to, valja znati, svi ti iznosi „zakasnina“, dugovi za koje država ignorancijom dopusti da bude izreketarena, dakle, svi oni utječu na to da netko neće dobiti pretragu, neće biti pravodobno liječen, neće dobiti pravi lijek.

Magnum crimen naše političke elite, to tako transparentno i redovito nečinjenje, savršeno vidimo u zdravstvu. Ponajprije u dugovanju veledrogerijama. Jer o tome svakih par mjeseci nanovo čitamo. A posljedice osjećaju najnemoćniji od nas. Odgovornost, naravno, nije samo na Andreju Plenkoviću, no sada je on snosi. Kao premijer. I, da, kada se govori o Rafaleima, eurima, svim blagodatima europskog novca i Unije, valja postaviti pitanje kakva smo mi to država da svojim građankama i građanima ne dajemo ono ključno zbog čega je trebaju. Zdravlje. Zdravstvo. I zašto to ne činimo?

Pa neka odgovore. Recimo, onako grunfovski: „Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili.“ Ili, još bolje: „Politika je ono što se dogodi dok provodiš druge planove!“