Zdravko Mustač povukao je koncem 80-ih godina prošlog stoljeća dva važna poteza koja su pridonijela stvaranju hrvatske neovisnosti, tvrde izvori bliski samom Mustaču. Izravno je pridonio političkom uzletu Franje Tuđmana jer je osobno inicirao postupak da se budućem prvom hrvatskom predsjedniku koncem 80-ih vrati jugoslavenski pasoš. Osim toga, radeći svoj posao u vrhu jugoslavenske tajne službe, kao načelnik Službe državne sigurnosti SSUP-a i podsekretar SSUP-a, proveo je špijunsku akciju kojom je pridonio sprječavanju vojne intervencije JNA radi očuvanja bivše SFRJ.

Nacional je koncem proteklog tjedna od izvora bliskog Zdravku Mustaču doznao neke dosad nepoznate detalje tog Mustačeva angažmana, i to nakon dramatičnog rasta napetosti povezanih sa zahtjevom za pomilovanje od kazne doživotnog zatvora dosuđene njemu i Josipu Perkoviću u Njemačkoj za pomaganje u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića, koji je u njegovo i Perkovićevo ime nedavno sastavio i u proceduru uputio odvjetnik Anto Nobilo.

Mustač nije osobno potpisao taj zahtjev, već je to u njegovo ime učinio njegov sin Matija i predao ga Nobilu. Isprva Mustač nije htio tražiti pomilovanje, čak je takav zahtjev želio i otkloniti, no nakon više razgovora s članovima svoje obitelji prihvatio je ne osporavati zahtjev koji je u njegovo ime podnio njegov sin. Kako se radilo o akciji koja je trebala biti izvedena diskretno, ali je ubrzo dospjela u medije vrlo vjerojatno jer je o njoj progovorio neki od generala potpisnika pisma podrške tom zahtjevu, Mustač je za dramatične reakcije u javnosti doznao praktički iz Vijesti, gledajući kako je o toj temi prije Uskrsa izvještavao novinar RTL-a Andrija Jarak.

Zdravko Mustač izravno je pridonio političkom uzletu Franje Tuđmana jer je inicirao postupak da se budućem prvom hrvatskom predsjedniku koncem 80-ih vrati jugoslavenski pasoš. FOTO: Marko Jurinec/PIXSELL

U pismu koje je Mustačev sin Matija potpisao u prilog molbi za pomilovanje svoga oca, spominje se visoka dob Zdravka Mustača, obiteljska situacija, zdravstveno stanje, ali i sve što je on radio nakon 90-ih te kako je zaradio čin brigadira hrvatske vojske i braniteljski status.

Međutim, sam Mustač smatra da su mu status čovjeka kojem je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izuzetno vjerovao donijele najmanje dvije njegove, javnosti dosad nepoznate aktivnosti iz razdoblja par godina prije demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Prva je povezana s izdavanjem pasoša Franji Tuđmanu. Prema Mustaču, tome je prethodio splet okolnosti koji je započeo na jednom savjetovanju jugoslavenskih republičkih špijunskih službi. Tom prilikom Mustaču je pristupio Dragan Mitrović, tada načelnik Službe državne bezbednosti SR Srbije, otac kontroverznog srpskog medijskog tajkuna Željka Mitrovića. Mitrović je tu funkciju obnašao u vrijeme dok je na čelu srpskog ministarstva policije bio Svetomir Lalović, koji je na toj funkciji bio od 5. svibnja 1982. do 5. prosinca 1989. godine. Lalović i Mitrović smijenjeni su vrlo brzo nakon Osme sjednice CK SK Srbije, održane krajem rujna 1987., što se smatra prijelomnom točkom u novijoj povijesti Srbije jer je tada Slobodan Milošević zaista preuzeo stvarnu – mada ne i formalnu izvršnu vlast u Srbiji.

Nedugo prije toga, na spomenutom špijunskom savjetovanju, Mitrović je Mustaču rekao da je srpski Sekretarijat unutrašnjih poslova izdao putne isprave Dobrici Ćosiću i Milovanu Đilasu. Ključno je u svemu bilo to što je Mitrović Mustaču rekao da su im pasoši vraćeni bez suglasnosti Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova, koji je tu suglasnost prethodno trebao dati. Mustaču je, ne bez razloga, odmah na pamet pao Franjo Tuđman. I rekao je Mitroviću kako će se pobrinuti da i Tuđman dobije pasoš.

Ubrzo potom Mustač se u Zagrebu susreo s Vilimom Mulcom, tadašnjim sekretarom za unutrašnje poslove u Hrvatskoj, zapravo zadnjim socijalističkim ministrom policije. Njih dvojica inače su u to vrijeme bila i susjedi na Jabukovcu u Zagrebu. Mustač je Mulcu na tom sastanku sugerirao da Socijalistička Republika Hrvatska traži izdavanje putnih dokumenata za neke ljude te da zatraži mišljenje Savezne službe o izdavanju pasoša Franji Tuđmanu.

Sam Zdravko Mustač smatra da su mu status čovjeka kojem je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izuzetno vjerovao donijele najmanje dvije njegove javnosti dosad nepoznate aktivnosti

Tuđman mu je bio na pameti zbog toga što je upravo Mustaču, kao mladom operativcu zagrebačke Službe državne sigurnosti, predmet Franje Tuđmana bio jedan od prvih zadataka nakon što se zaposlio u Službi, a i zato što je kao tadašnji šef zagrebačke Službe tijekom 1981. po funkciji potpisao drugu kaznenu prijavu protiv Franje Tuđmana, ali i protiv Vlade Gotovca zbog intervjua koji je ovaj 1977. dao švedskoj televiziji pa zato završio u zatvoru. Gotovac je 1981. bio osuđen na dvije godine zatvora i još četiri godine zabrane javnog djelovanja i u to vrijeme još nije mogao dobiti putnu ispravu. Ali je s Tuđmanom situacija tada bila drugačija. On se, za razliku od Ćosića i Đilasa, tada bio prilično pritajio, nije pisao provokativne knjige poput ove dvojice, bio je pasivan i nije bio na glasu kao aktivni protivnik države, pa je Mustač procijenio da bi mogao bez problema dobiti suglasnost za izdavanje putne isprave.

Izvor blizak Mustaču navodi kako su tada Josip Perković i Vilim Mulc – uz podršku republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, gdje se tada još uvijek dosta toga u političkom smislu pitalo tada već formalno umirovljenog Miku Špiljka, kao svojevrsnu tadašnju sivu eminenciju Hrvatske – dali svoje preporuke da se krene u postupak izdavanja putne isprave za Tuđmana. Mustač je ispravno procijenio da bi Tuđman mogao dobiti zeleno svjetlo za putnu ispravu. Mustač to nije inicirao ni zbog kakvih dalekovidnih i dalekosežnih političkih procjena, nego puno više kao refleks na srpsku akciju i evidentno nacionalistički usmjerenu rehabilitaciju Ćosića i Đilasa. Ali je svakako Mustač bio u najužem krugu ljudi koji su inicirali i potaknuli slijed okolnosti da se Tuđman koncem 80-ih poveže s emigracijom i preuzme vlast u Hrvatskoj početkom 90-ih.

U zametku druge važne Mustačeve operacije koja se može okarakterizirati izuzetno važnom za rađanje hrvatske države, zapravo je telefonski poziv koji je Zdravku Mustaču uputio Rešid Musić. Musić je tada bio šef državne sigurnosti u Bosni i Hercegovini. On je Mustaču prijavio da je bosanska služba koncem 80-ih snimila sadržaj jednog sastanka koji je na javnom mjestu u Sarajevu održao jedan tadašnji predstavnik britanske ambasade u Beogradu s jednim profesorom sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka. Sugovornik tog britanskog špijuna bio je Nenad Kecmanović. Bilo je to 1988., kada je Kecmanović bio kandidat za člana Predsjedništva SFRJ. Kecmanović je u razdoblju od 1990. do 1992. bio predsjednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije za BiH, pa član Predsjedništva BiH tijekom lipnja i srpnja 1992., kao i član Glavnog odbora i Političkog savjeta Demokratskog centra u Beogradu od 2001. do 2004. te dulje vrijeme član Senata Republike Srpske. Na glasu je kao osoba koja umanjuje značaj cjelovite BiH.

Zdravko Mustač je bio u najužem krugu ljudi koji su inicirali i potaknuli slijed okolnosti da se Tuđman koncem 80-ih poveže s emigracijom i početkom 90-ih preuzme vlast u Hrvatskoj. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

U vrijeme kada je Rešid Musić došao u posjed snimke Kecmanovićevog razgovora s britanskim špijunom u Sarajevu, Musić je zaključio kako nema dvojbe da Kecmanović zastupa pozicije velikosrpske politike. A trebao je u Predsjedništvo SFRJ ući kao predstavnik BiH.

Rešić je tada od Mustača zatražio savjet što učiniti, a Mustač je provjerom u Saveznoj službi dobio dodatne potvrdne informacije u prilog Musićevu zaključku da je Kecmanović velikosrpski nastrojen. Ubrzo potom, prvi put nakon čuvenog Brijunskog plenuma, Savezna služba sigurnosti dala je negativno mišljenje o Kecmanovićevoj kandidaturi za člana Predsjedništva SFRJ. I to zato što su već tada prikupljena brojna saznanja prema kojima iza Kecmanovića zapravo stoji Slobodan Milošević.

Mustač je tom akcijom zapravo otvorio vrata da na tadašnju saveznu političku scenu uđe Bogić Bogićević, koji je ubrzo postao član Predsjedništva SFRJ iz BiH. Bogićević je ubrzo potom odigrao ključnu ulogu prilikom raspada bivše države. Te 1991. godine tada 36-godišnji Bogićević je uskraćivanjem svog glasa na sjednici Predsjedništva bivše države spriječio početak rata – bilo je predlagano uvođenje izvanrednog stanja, a pod tom krinkom se pripremao rat. U to vrijeme je tadašnji načelnik generalštaba JNA Veljko Kadijević tražio uhićenje Franje Tuđmana. U takvim okolnostima Predsjedništvo SFRJ glasalo je o tome treba li JNA uvoditi ustavno-pravni poredak na području cijele SFRJ. Omjer glasova bio je 4:4, a ključni je, dakako, bio glas Bogića Bogićevića. Da je na njegovu mjestu bio Nenad Kecmanović, okolnosti stvaranja hrvatske države vjerojatno bi bile znatno drugačije, jer bi Kecmanović, po svemu sudeći, na tom mjestu i u toj poziciji glasovao za intervenciju JNA.

Predsjednik Zoran Milanović dobio je pismo koje potpisuju generali, a koje je dodatak zahtjevu za pomilovanjem koji potpisuje Mustačev sin Matija. FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

Posebno je u današnjim okolnostima zanimljivo i to što je koncem svibnja 2019. Bogićević o tim dramatičnim zbivanjima održao predavanje na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu, naslovljeno “Glasao sam protiv vojne intervencije JNA u rješavanju jugoslavenske krize“.

Bogićević je tada održao predavanje u Hrvatskoj prvi put nakon 28 godina, a studentima i posjetiteljima Visoke škole međunarodnih odnosa predstavio ga je Zoran Milanović, tada kao predsjednik Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije.

Evo što je tom prilikom Milanović rekao o Bogićeviću:

„Zbog dilema kroz koje je prolazio Bogić Bogićević, ovakvi razgovori mogu poslužiti kako bi ljudi shvatili što se događalo prije 27, 28 godina. Neki su ljudi lomljeni, a neki su bili ljudi s kičmom poput Bogića Bogićevića. On je to učinio 1991., kada je Slobodan Milošević nastojao iz sjene upravljati Predsjedništvom bivše države. Milošević je s vojnim vrhom u Jugoslaviji dogovorio da vojska preuzme vlast, a kako bi to izgledalo, nikada nismo uspjeli saznati zahvaljujući Bogiću Bogićeviću. Ideja je bila da se pohapse svi legalno izabrani predsjednici republika – Franjo Tuđman, Milan Kučan, Kiro Gligorov – tri trna u oku režima Slobodana Miloševića. No za to je bila potrebna i odluka vrhovnog zapovjednika, a to je bilo Predsjedništvo SFRJ čiji je član bio i Stipe Mesić, kojemu mjesecima nije omogućeno preuzimanje dužnosti člana Predsjedništva kako bi zamijenio Stipu Šuvara na temelju odluke Sabora. Tu na scenu stupa u Hrvatskoj već pomalo zaboravljena dramatis persona u liku Bogića Bogićevića, koji je preuzeo ulogu glavnog protagonista jer iako je po nacionalnosti Srbin, nije glasao za uvođenje izvanrednog stanja. Tako je svojim glasom spriječio odluku koja je već bila pripremljena. Da je bila donesena, bila bi legitimna, vojska bi preuzela vlast u Jugoslaviji, a što bi dalje bilo ne znamo i nećemo nikada saznati.

Mustač je akcijom otvorio vrata da na saveznu političku scenu uđe Bogić Bogićević, koji je ubrzo postao član Predsjedništva SFRJ iz BiH. Bogićević je ubrzo odigrao ključnu ulogu prilikom raspada bivše države

Ostalo znate, izbio je rat, Hrvatska je priznata i postala je neovisna država. Dileme Bogića Bogićevića kao mladog čovjeka – jer tada je imao 36 godina – oca dviju kćeri, Srbina iz Bosne i Hercegovine, teško je i zamisliti, jer nitko nije bio u njegovoj koži. Vjerojatno mu je bilo strahovito teško. On je izabran za kolektivnog člana Predsjedništva SFRJ na referendumu u Bosni i Hercegovini 1989. kao jedan od petero kandidata iz redova srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tada su na redu bili Srbi iz Bosne i Hercegovine da dadu svog predstavnika u kolektivno Predsjedništvo Jugoslavije. Građani BiH izabirali su ga na referendumu. Tri naroda u Bosni i Hercegovini davala su naizmjence svog predstavnika, pa je tako tada bio došao red i na Srbina. Bogićević je pobijedio s prednošću od 200.000 glasova. To govori da je već tada, 1989. bio veliki odaziv na taj referendum, da je narod bio gladan demokracije. Danas ljudi ignoriraju politiku, a građani Bosne i Hercegovine birali su tada člana Predsjedništva SFRJ iz redova srpskog naroda, pa su tako i Hrvati iz Širokog Brijega glasali za Bogića Bogićevića. Ne znam što iz toga možemo danas zaključiti. Znam da zahvaljujući njemu vojska nije preuzela vlast, da nisu pohapsili predsjednike barem triju jugoslavenskih republika, pa tako i Hrvatska Bogiću Bogićeviću duguje zahvalnost.“

Sada se, pak, pokazuje da je politički uzlet Bogića Bogićevića imao i svoju nepoznatu uvodnu epizodu, u kojoj mu je vrata na veliku scenu dobrim dijelom otvorio Zdravko Mustač. Valja napomenuti da je u tom razdoblju svog mandata u Beogradu Zdravko Mustač brojne informacije koje su se ticale Hrvatske i aktivnosti koje su se u Beogradu poduzimale protiv njenog rukovodstva prije i nakon demokratskih promjena, raznim kanalima dostavljao u Zagreb, između ostalog i na tajnim sastancima na parkiralištima tadašnjeg autoputa Bratstva i jedinstva, na kojima je izbjegavajući da bude otkriven komunicirao s kolegama iz Službe u Zagrebu, najčešće s Josipom Perkovićem.

Također, a to je u svojoj knjizi naznačio već i Josip Manolić, velika je zasluga Mustača i u tome što kada je u pratnji tadašnjeg saveznog sekretara za unutrašnje poslove generala Pavla Gračanina bio na sastanku s tadašnjim vodstvom Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, generalima Kadijevićem, Brovetom i Negovanovićem, na njihov zahtjev da se pod mjere tajnog praćenja komunikacije stavi tadašnje rukovodstvo Hrvatske odbio je to učiniti te tako pripomoći aktivnosti vojnih struktura koje su zauzele stranu u političkom sukobu u Jugoslaviji.

Franjo Tuđman čuo je sve to putem određenih hrvatskih kadrova koji su s Mustačem surađivali u Beogradu, kao i u izravnom razgovoru sa Zdravkom Mustačem. Tuđman je Mustaču vjerovao i često ga je zvao na sastanke nasamo u Ured predsjednika, čak i nakon Mustačeva umirovljenja početkom 1994. U Uredu je Tuđman imao dvije pozicije za sastanke. Jednu za velikim stolom i drugu, diskretniju, za jednim posebnim manjim stolom. S Mustačem je uvijek sjedio za tim malim stolom, što nije činio ni s mnogom ministrima, a to je bio znak dodatnog povjerenja. To je povjerenje bilo jasno i u tome što je Tuđman Mustača i tijekom 1991. slao da ponudi prelazak na hrvatsku stranu nizu hrvatskih kadrova u saveznim institucijama. Između ostalih, Mustač je takvu poruku Franje Tuđmana prenio i saveznom ministru vanjskih poslova Budimiru Lončaru.

Brojne informacije koje su se ticale Hrvatske i aktivnosti koje su se u Beogradu poduzimale protiv njenog rukovodstva prije i nakon demokratskih promjena, Mustač je raznim kanalima dostavljao u Zagreb

Tijekom borbe za neovisnost Hrvatske Mustač je, ovoga puta s pozicija novih hrvatskih vlasti, nastavio održavati kontakte koje je ranije uspostavio s pojedincima iz vrha nekih europskih i svjetskih sigurnosnih službi. Do tih ljudi čelnici hrvatskih službi početkom 90-ih naprosto nisu mogli doći. Mustač je tijekom cijelog Domovinskog rata imao blizak odnos s francuskom sigurnosnom službom, no ne samo s njom. Posebno je intrigantno i to što je sa Smiljanom Reljićem, dok je ovaj bio na čelu Službe za zaštitu ustavnog poretka, bio u službenom posjetu njemačkom BND-u. Posjet se zbio u Pullachu pored Münchena, u centrali BND-a, gdje su obojica dočekani kao vrlo važni gosti. Taj detalj baca novo svjetlo na kasnije Mustačeve pravne probleme s njemačkom državom i njihovu pozadinu, čijom se analizom Mustač godinama intenzivno bavi i tijekom izdržavanja zatvorske kazne koja bi mogla biti prekinuta odluči li predsjednik Zoran Milanović pozitivno o Nobilovu zahtjevu za Mustačevo i Perkovićevo pomilovanje.

Taj je zahtjev izazvao veliku pozornost javnosti, ponajprije zbog nervoznih reakcija iz HDZ-a čiji su brojni članovi u tome vidjeli koordiniranu akciju Nobila i predsjednika Zorana Milanovića, zbog čega je Milanović žestoko napao premijera Andreja Plenkovića i HDZ. Radi se o zahtjevu koji je dodatno duboko podijelio i traumatizirao prvenstveno HDZ, a tek onda moguće i neke druge slojeve hrvatskog društva, ponajprije jer je premijera Plenkovića, inače nesklonog donošenju osjetljivih odluka, stavio u poziciju da se odredi prema politici pomirbe prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je u HDZ prigrlio sve pojedince koji su se stavili na raspolaganje stvaranju hrvatske države. Pa tako i Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, koji zbog svoje špijunske prošlosti iz sustava Jugoslavije i danas duboko iritiraju HDZ-ovu tvrdu desnicu.

Sada ovi nepoznati detalji Mustačeve biografije bacaju novo svjetlo na argumentaciju koja bi mogla povećati šanse da ih Milanović pomiluje.