ko se za nekog može reći da je velika pjevačka zvijezda, onda je to bez svake sumnje Zdravko Čolić. Međutim, za razliku od brojnih kolega, Čolić je zadržao tu reputaciju u svakom kutku nekadašnje Jugoslavije, kao i u dijaspori gdje često nastupa za publiku iz svih republika bivše države. Od pojavljivanja na glazbenoj sceni s hitom “Gori vatra” 1973. godine pa preko niza hitova poput “Ti si mi u krvi”, “Glavo luda”, “Pusti, pusti modu”, “Pjevam danju, pjevam noću”, “Stanica Podlugovi”, “Produži dalje”… sve do današnjih dana, ostao je ljubimac žena i pjevač s karizmom koji i danas, u svojoj 64. godini, jednako pali žensku publiku kao i na početku karijere. Štoviše, o tome da nije riječ o pjevaču zarobljenom u nekom prošlom vremenu, govori i podatak da na svojoj službenoj Facebook stranici ima preko 360.000 sljedbenika. Godine 2013. objavio je 14. album u karijeri “Vatra i barut” koji će promovirati na koncertu u Splitu 16. listopada. U razgovoru za Nacional prokomentirao je uspjeh spomenutog albuma, najavio rad na novom albumu, ispričao što mu najviše nedostaje iz bivše zajedničke države, osvrnuo se i na svoj privatni život, ali i najavio da će pokušati ostvariti svoju davnu želju – internacionalnu karijeru.

NACIONAL: Svoj posljednji studijski album “Vatra i barut“ objavili ste 2013. godine. Je li vrijeme za novi album?

Polako radim na njemu. Ne mislim ništa novo objavljivati ove godine. Mislim da ću napraviti još jedan spot u ovoj ili početkom sljedeće godine, a onda bih, recimo, novim singlom najavio album koji bi se mogao pojaviti do kraja 2016. To bi bio moj petnaesti, jubilarni album. Imam više ideja kako ga napraviti. Moguće je da ćemo čak uključiti više skladatelja i producenata, kao jedan buket suradnje. Videospot koji sam spomenuo vjerojatno će biti za pjesmu “Rio”. Dolazi Olimpijada pa možda i odem u Rio snimiti spot kao najavu, a negdje na proljeće ga možda i objavim. Možda napravim i jedan ljetni singl koji bi se kasnije pojavio na albumu. Imam vremena do kraja ove i cijelu sljedeću godinu. Zahvaljujući većem broju ljudi koji će se uključiti, tako da to bude jedan simboličan album, možda sve bude gotovo i brže. Nije isključena ni suradnja s nekim inozemnim skladateljem, glazbenikom, producentom… Ja mogu izbaciti album svake dvije godine, ali kako koncerti traju i kako je sve to povezano, mislim da je realno da to bude svake dvije i pol do tri godine. Time se i na svjetskoj glazbenoj sceni danas bave. Premošćuju neke albume koji su veliki izazov, a na koje troše jako puno vremena. Da pojasnim, danas publika nema vremena naučiti milijardu pjesama na planetu i mojih novih dvanaest pjesama. Nauče dvije, tri, a i to tek kada vide novi spot ili čuju novu pjesmu na radiju. To je neizbježno, ali je autorski gledano i jako dobro jer tako dobiješ dvije, tri godine od jednog albuma do drugog.

NACIONAL: Iako više nemate tako velikih hitova kao na početku karijere, vaš posljednji album “Vatra i barut“ vrlo dobro je prošao na tržištu regije. Jednako dobro, ako ne i još bolje, prolaze i vaši nastupi: punite arene, velike dvorane i stadione. Kako to komentirate?

Svako vrijeme donosi određene pjesme. Što će ostati hit, to će samo vrijeme pokazati. Teško je ulaziti u to što je veći i što je manji hit, ali mislim da na svim mojim albumima ima nekoliko hitova. Kao što i sami kažete, album “Vatra i barut” indicira dobru posjećenost koncerata. Veću nego u posljednjih 10 do 15 godina, što je zapravo i svrha jednog albuma – da pokrene cijeli taj imidž oko jednog pjevača. Mislim da taj album ima dva – tri zapažena hita, što je sasvim dovoljno za dugoprugaše, ljude koji se dugo bave ovim poslom. Naravno, kad je koncert u pitanju, pjevaju se i stare i nove pjesme kao dio programa.

NACIONAL: Album “Vatra i barut“ promovirali ste i na koncertima širom Europe. Dolazi li na njih samo publika porijeklom s područja nekadašnje Jugoslavije ili ima i publike iz država u kojima nastupate?

To su najčešće koncerti za našu dijasporu, za naše ljude koji znaju tko sam i što pjevam. Događa se da dođu i ljudi koje oni dovedu kao goste, a dolaze i ljudi koji vole tu neku glazbu s naših prostora. Tako u posljednje vrijeme dolaze i neki fanovi iz Poljske, Bugarske, Njemačke, Austrije… Ali uglavnom su to koncerti za naše ljude, tako se to tretira i organizira.

NACIONAL: U drugoj polovici 70-ih godina vaši albumi prodavali su se u preko 700.000 primjeraka. Kakvo je stanje danas s prodajom albuma?

Danas diskografija ne postoji. Albumi se jednostavno dijele po kioscima i u CD shopovima. Sve što je zanimljivo, pronalazi se na internetu. Kada uključiš Google, pronađeš pjesmu koja ti se sviđa. Od diskografije se ne zarađuje više kao nekada, ali ljudi traže razne putove da se pjesme dopadnu publici i da dođu do publike. To je jedno besplatno dijeljenje kroz razna izdanja; CD-i se dobivaju uz tisak, neke novine… To sam, iskreno rečeno, u posljednjih deset godina, osim za najnoviji album “Vatra i barut”, radio i ja, dijeleći album uz telefonske kartice. S Telekomom je to rađeno na razini Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije. Čak smo ga davali uz deterdžent, što je bilo neobično u početku pa su neki smatrali i da takav način “nije na nivou”. Na nesreću po diskografiju, dijelilo se da bi pjesme došle do publike i da bi ih publika naučila, što čak i nije bez veze. Mislim da nije loše staviti album uz neki proizvod. To kako sada ljudi na zapadu izdaju samo na internetu, nije loše. Stave na YouTube i naprave prezentaciju CD-a. Ljudi gledaju YouTube, uče pjesme, skidaju i mislim da je to OK. Postoji tu sistem neke sitne zarade, ali kažem, to nije ni blizu onome što je nekada diskografija bila, što je činila i, u krajnjem slučaju, financijski značila. I za autore i za izvođače.

NACIONAL: Što vam najviše nedostaje iz vremena nekadašnje zajedničke države, kada je vaša karijera bila uzor mnogim pjevačima iz tih krajeva?

Jedno vrijeme nije bilo toliko tih trgovačkih, estradnih, koncertnih ili sportskih veza i to je nedostajalo. Nekako se sada opet uspostavila neka ravnoteža i ekonomija je krenula na bolje, bez obzira na povremene nesuglasice i nesporazume, ali to ljudi i dobri, pametni političari mogu prebroditi. Mi smo upućeni jedni na druge u svakom pogledu. Jedni bez drugih ne možemo. Pitate što mi nedostaje? Prijateljstva stara decenijama nisu prekinuta, ona su ta koja te vežu. Ništa mi sad ne nedostaje i ne treba me povezivati s ikakvom jugonostalgijom. Bolje da svatko ima svoju kuću i da ljudi fino žive kao dobri susjedi.

NACIONAL: Nedavno ste javnim izjavama o svojim prvim seksualnim iskustvima i neskrivenim seksualnim pretenzijama privukli pozornost javnosti. Odakle odjednom, nakon gotovo 40 godina skrivanja svoje intime, takav nalet iskrenosti?

Ne znam kontekst u kojem je to napisano niti to pratim. Postojalo je nekoliko intervjua koje sam dao prije dvadesetak godina i koje je netko sada izvukao iz naftalina i pokušao na neki način prenijeti pa čitatelji zamišljaju da je jedan ozbiljan čovjek koji ima obitelj to sada rekao. To sa mnom više nema veze. Bez obzira na to je li riječ o Playboyu ili nije, moralo je, mislim, barem biti napisano da je to rečeno u nekom intervjuu prije dvadesetak godina i da se ne može staviti u kontekst mog sadašnjeg života.

NACIONAL: Nedavno vas je u jednom intervjuu Kornelije Kovač, autor nekih vaših najvećih hitova, na neki način “optužio” da se ne družite s njim iako živite u istom gradu. Koliko vremena provodite sa svojim prijateljima koji možda nisu direktno iz svijeta glazbenog biznisa?

Ja se vrlo malo družim s ljudima i to je istina. Čak i s nekim značajnim ljudima kao što su skladatelji. To je nekako i generacijski. Moj način života je drugačiji. Čini mi se da ne živim bas klasičan život glazbenika, tako da stvarno mogu reći da nemam puno prijatelja iz svijeta glazbe. To je činjenica. Stvarno je tako. Volim Kovača i suradnju sa njim do neba. Priznajem da se manje družim s glazbenicima, ali to ne znači da ja te ljude ne volim. Povremeno se zaželimo jedni drugih pa se čujemo i vidimo, ali to nije neko intenzivno druženje. Moji prijatelji su svuda oko mene u raznim profesijama. Od portira do direktora, od umjetnika do sportaša. Mogu čak reći da više prijatelja i poznanika imam u svijetu sporta, čak i politike i ekonomije, nego u svijetu glazbe.

NACIONAL: S Goranom Bregovićem surađujete veći dio svoje karijere. Družite li se i izvan posla često s njim?

U posljednje vrijeme manje, s obzirom na njegove i moje obaveze, ali ja Bregu volim. To je moj sugrađanin i jedan od mojih najvećih prijatelja iz svijeta glazbe.

NACIONAL: Osim s Bregovićem i Kovačem, surađivali ste i s Arsenom Dedićem, Kemalom Montenom, Đorđem Novkovićem, Balaševićem, Bajagom… svi su oni pisali pjesme za vas. Koliko je izbor autora važan za vašu karijeru i po kojim kriterijima birate s kime ćete surađivati, tko će vam napisati pjesmu?

To su vrhunski autori i čast je bila s njima surađivati. Možda i njima sa mnom jer sam imao velike naklade i kotirao sam visoko na glazbenoj sceni kao vokalni solist, tako da mi se čini da smo svi zadovoljni tom našom suradnjom iz koje su se rodila i velika prijateljstva. Uvijek smo autore birali po pjesmama. Skladatelje nismo po imenima birali, osim u prvom dijelu moje karijere kada smo naručivali pjesme od određenih poznatih skladatelja. Znači, prva dva, tri albuma radili smo tako što smo do suradnika dolazili preko postojećih kontakata, najčešće Siniše Škarice, Vojina Kundića ili Đorđa Novkovića, koji je bio moj veliki prijatelj iako sam malo njegovih pjesama pjevao. Suradnja je nekad bila vrlo zanimljiva, jer autorska prava su bila jako dobro plaćena i naklade su bile važne, tako da je svakome odgovarao dobar odnos između poznatog skladatelja i pjevača koji prodaje svoje albume. To je, zapravo, bio osnovni razlog što su uspješni pjevači ili neki koji su tek dolazili, a koji su bili talentirani, imali pristup vrhunskim skladateljima, tako da je to bila i diskografsko-produkcijska zasluga. Sve nakon tog perioda, već u kasnim 80-ima, počelo se bazirati na izboru pjesama.

Ljudi ponude pjesmu bez obzira na to koliko su slavni skladatelji ili pjevači. Ti već imaš svoj neki status i imidž. Suradnike smo tada birali po pjesmama. Nakon ta prva dva perioda dolazi i treći, a za njega je najzaslužniji Bregović. Kada smo razgovarali o novom albumu, rekao mi je: “Čola, moraš sam početi skladati i raditi na pjesmama jer ih baš i nema na tržištu. Možeš uzeti nekoliko pjesama, ali ključne pjesme moraju biti tvoje.“ I tako sam ja na posljednjih pet, šest svojih albuma ubacio trećinu svojih pjesama. Činjenica je da te pjesme na koncertu pjevam jer su to moje pjesme. Ljudi ne znaju tko je skladatelj i ne prate to, ali znaju pjesme. Bregović je, dakle, bio zaslužan za taj potez. Mladić s gitarom sjedi kod kuće, svira strane hitove pa smisli i nešto svoje. I ja sam tako radio. Na kraju smo zajednički potpisali osam pjesama s albuma “Da si moja bila”. Potom sam ja to nastavio i na albumu “Okano” pa sve do današnjih dana. Naravno, uvijek uz sudjelovanje svih ostalih, ali, napominjem, preko izbora pjesama, a ne preko imena onih koji stoje iz njih. Zato su dobro došli svi mladi talentirani ljudi koji imaju neku dobru ideju, odnosno, dobru pjesmu. Na albumu “Vatra i barut” imam troje mladih autora: Maju Sar, Brunu Kovačića i Antoniju Šolu.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste vrlo rijetko imali duete s drugim pjevačkim zvijezdama. I dok ostali često zovu jedni druge da im gostuju na albumima ili da zajedno otpjevaju neki potencijalni hit, vi gotovo da niste s ikim pristali na duet. Kako to?

Imao sam raznih nastupa uživo s Bregom i Vlatkom Stefanovskim, ali produkcijske nastupe nisam imao zato što mi se čini da ljudi danas ne rade pjesmu da bi ona živjela dugo kroz duet, nego više da bi medijski napravili duet netko s nekim. Bez obzira na to kakva je pjesma. Naravno, ne mislim da nema odličnih pjesama, ali čini mi se da kada bi čovjek trebao nabrojati pjesme koje su kroz duet postale veliki hitovi, bilo bi ih jako malo. Možda pjesma “Princeza” (Dado Topić/Slađana Milošević) koja je bila u konkurenciji za Pjesmu Eurovizije. Recimo, takvih je pjesama vrlo malo. Bojim se da to ljudi danas medijski vode u drugom pravcu, iako ima i dobrih dueta. Ako se odlučim za neki duet, to mora biti dobra pjesma iza koje stojim. Volio bih napraviti jedan duet s nekom velikom baladom i koreografima. Da bude stvarno dobra pjesma. Dakle, čekamo dobru pjesmu pa ćemo se onda lakše opredijeliti za vokal. Ženski. I ne mora biti domaći. Može biti i netko iz inozemstva.

NACIONAL: U Splitu, u Spaladium Areni, nastupate 16. listopada. Na svom posljednjem splitskom nastupu koncert ste započeli riječima: “Uvijek je emotivno kad se sretnemo, Splite!“ Postoji li doista neka vaša posebna emotivna povezanost sa Splitom ili Splićankama ili je riječ o prigodnim marketinškim frazama?

Split mi je od najranije mladosti pa do današnjih dana jedan od najomiljenijih gradova. Mi Sarajlije provodili smo ljeta na Makarskoj rivijeri. Uvijek kada bismo imali neki dinar, dolazili bismo na provod u Split. Kasnije smo dolazili u Split tendenciozno, kroz koncerte, druženja, prijatelje. Toliko vremena je prošlo od onih 70-ih, splitskih bašti na rivi gdje smo nastupali Kemal Monteno i ja, preko dvorane Gripe, stadiona Plinara pa evo sada do Spaladium Arene. Imali smo neku posebnu ljubav koju smo širili, tako da je to jedna posebna veza sa Splitom. Sam taj koncert ima neku svoju priču, neku svoju draž i, naravno, znači susret s prijateljima. Ljudi se okupe. Dobro je to što se znamo godinama pa evociramo uspomene. Ima ljudi od nogometaša do estrade, ugostitelja, bivših menadžera, raznog svijeta koji se okupi, što ovom koncertu, pored samog koncertnog djela, daje poseban smisao.

NACIONAL: Imate li možda danas ambiciju pokušati nešto napraviti na globalnoj glazbenoj sceni?

Mislim da je u današnje vrijeme moguće napraviti jedan zanimljiv singl, posebno imajući u vidu da je ovo svijet globalne tehnologije, interneta, YouTubea. Mislim da je to danas lakše napraviti i da to nema veze s godinama. Govorimo o pjesmi, singlu koji se može vrlo lako lansirati i bez obzira na diskografske kuće i odakle dolazimo, tako da bude prihvaćen ako je “caka”. Ne odustajem od toga niti posebno to tražim, ali mogao bih napraviti jedan singl, što mi je i želja, pa ću se vjerojatno time baviti u sljedećih godinu, dvije dana kroz novi album na kojem radim. To bi trebala biti pjesma na engleskom i jako zanimljiva, kako bi mogla postati globalni hit. Kažem, ne treba nikada odustati jer mi je to kao neka neostvarena želja. Sad je samo pitanje hoće li se pojaviti pjesma koju ću prepoznati kao takvu.

NACIONAL: Jedna ste od rijetkih javnih osoba koje su svoj privatni život uspjele sakriti od očiju javnosti. Kakav ste suprug i otac?

Ja pokušavam biti dobar suprug i otac. Moja stara deviza je da je žena u kući majstor i ona stvarno treba voditi kuću, a moj posao je ovaj izvan kuće i to moraju svi poštivati. Kao otac trudim se maksimalno da ne budem toliko rasipan u smislu življenja. U financijskom smislu, trudim se da svoje financije podredim obitelji. Ne skrivam obitelj, ali to što se namjerno ne slikamo za naslovnice i ne vučemo fotoreportere po ulici da nas slikaju, jednostavno je zato što to nije u našoj prirodi. Nije u mojoj prirodi, a vidim da i žena i djeca nisu baš za to. Ako nas baš netko negdje zaustavi, uvijek im dopustim da nas fotografiraju.