Zdeslav Čotić, glumac Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika, uoči premijere drame ‘Dječak’

Drama ‘’Dječak’’ Davora Špišića premijerno će se 25. svibnja izvesti u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku. Glavnu ulogu igra Zdeslav Čotić, glumac rođen u Splitu. Diplomirao je na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, smjer dramska umjetnost – gluma. Član je ansambla Kazališta Marina Držića od ožujka 2010. godine. Nacionalu je dao kratki intervju.

NACIONAL: U predstavi ‘’Dječak’’ igrate glavnu ulogu, kakav je vaš lik i što vam je u fokusu kad igrate?

Taj dječak kojeg igram zapravo je general, čovjek ispravnih moralnih načela, domoljub i zaslužni ratnik zemlje kojoj je omogućio slobodu. On je idol i istinski heroj jednog naroda. Njegova se tragedija očituje u činjenici kako će ga vlastodršci zbog svog osobnog probitka izmanipulirati i pretvoriti u palog anđela. Od junaka do izdajnika. A kako to obično biva, uz osobni krah će doživjeti i onaj obiteljski. 

Dok sam oživljavao lik, u fokusu mi je bila upravo obitelj. Sve intimne i klasične dramske scene u komadu su njegov odnos s majkom, ženom i kćeri. Odnos u koji su se umiješali sebičnost, loša komunikacija, bračna nevjera i nasilje. Toplina, sigurnost, razumijevanje i podrška se odgađa za neko drugo vrijeme u ime slobode i, kako sam već spomenuo, osobnog probitka državnih moćnika i njihovih sluga.

NACIONAL: To je tekst suvremenog hrvatskog autora Davora Špišića, koliko je važno da se u kazalištima igraju tekstovi hrvatskih suvremenih autora, razmišljate li o tome kad igrate neki tekst?

Ljepota kazališta je između ostalog i u repertoarnoj raznolikosti, od antičke književnosti preko svjetskih klasika do suvremenog dramskog pisma. Svi oni moraju i pronalaze svoje mjesto na pozornicama diljem zemlje jer nas oplemenjuju, propitkuju pa i mijenjaju. Postavljanje hrvatskih autora na kazališne scene je pitanje osobne higijene jednog naroda i odraz njegova identiteta. Ako u tome zakažemo, bolje da nas nema. 

NACIONAL: Koliko takav suvremeni tekst može donijeti aktualnosti, je li vam drugačije igrati neki tekst tijekom čije je dramatizacije autor bio na probama, koji naprosto živi u ovom trenutku?

Uvijek je lijepo i korisno imati živog pisca na probama. U procesu rada glumci su puni pitanja, a mogućnost da ih postaviš autoru u lice je neka vrsta privilegije koju buduće generacije neće imati. Volio bih da sam imao prilike popričati s Držićem, Vojnovićem ili Krležom.

Što se same aktualnosti tiče, u većini suvremenih tekstova je prisutno stalno dramsko preispitivanje društva kao cjeline ili njegovih manjih segmenata poput obitelji ili prijatelja, a u odnosu na već prihvaćene norme ponašanja. Ponekad to društvo zbilja djeluje destruktivno pa se kao nuspojave u tekstovima pojavljuju ratovi, nasilje, siromaštvo koji opet formiraju izbjeglice, beskućnike i žrtve. Ovo navodim isključivo kao crni primjer aktualnosti. U stvarnosti, srećom, nije sve tako crno pa samim time ni u suvremenom pismu. 

NACIONAL: Zanimljivo je da ste nedavno u HNK Varaždin imali premijeru ‘’Majke Hrabrosti i njezine djece’’, koja je snažan antiratni tekst, a tako je predstavljen i ‘’Dječak’’. Koliko kazalište može utjecati na svijet u kojem živimo? Koliko ta antiratna poruka može utjecati, makar samo kao katarza ili upozorenje?

Ovo mi je treća antiratna predstava u nizu i to me na neki način žalosti jer je i više nego očito da živimo u nesigurnim vremenima. Najprije sam prošlo ljeto radio ‘’LizistRATu’’, djelo nastalo prema motivima Aristofana, Homera, Predraga Lucića i Mate Matišića, a u režiji Paola Magellija. Odmah nakon toga sam igrao u Brechtovoj ‘’Majci hrabrost’’ u režiji Krešimira Dolenčića i napokon u ‘’Dječaku’’ Davora Špišića, a u režiji drage Tamare Damjanović. Svakoj od ove tri predstave cilj je otvoriti put utopijskim idejama o preobrazbi društva u svijet bez sukoba. Europa se od rata nije rastala od antike pa sve do danas. Na nama kazalištarcima je da takvo stanje stvari kritiziramo, da ne šutimo. Kad bi se strogo poštovale druge kulture i tuđi teritoriji, sve bi bilo drukčije. 

NACIONAL: Kazalište Marina Držića posljednjih nekoliko godina jako puno radi, imate puno premijera, puno se gostuje, koliko je to važno za vas kao glumca? Da kazalište živi, da je aktivno, da sudjeluje u stvaranju kulturnog života Dubrovnika?

Jako sam sretan i zadovoljan što u Kazalištu Marina Držića tako puno radimo. Za glumca je najgore kad ne igra, kad ga nema. Često nas uspoređujem s nogometašima. I jednima i drugima pada forma i onda nam treba puno da se vratimo u neki dobar ritam i odigramo vrhunsku utakmicu ili u našem slučaju predstavu. U tom smislu mi je itekako važno da naše kazalište živi i da je bitan faktor dubrovačkog, a i hrvatskog kulturnog života, čemu su mnoga gostovanja i suradnje svakako doprinijeli.

NACIONAL: Za koji mjesec počinju još jedne Dubrovačke ljetne igre, kad KMD malo pauzira. Kako gledate na Igre, na ambijentalni festival na kojemu se, kako se sve češće može čuti, više nema gdje igrati jer kazališni ambijent ne postoji?

Dubrovačke ljetne igre su velik i važan nacionalni festival. Ne bih se složio s konstatacijom kako kazališni ambijent ne postoji. On jednostavno nije dovoljno iskorišten. Suludo je očekivati izvedbe ‘’Dunda Maroja’’ na Gundulićevoj poljani ili ispred Sponze jer smo na neki način postali taoci turizma od kojeg tako dobro živimo, ali umjesto kukanja i nostalgije za nekim boljim vremenima jednostavno trebamo tražiti nove prostore i stvarati neka nova vremena. Igre su zaslužile da žive usprkos svemu. I živjet će. I sjajit će. To je neupitno. 

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Nakon premijere ‘’Dječaka’’ u KMD-u idem za Varaždin odigrati ‘’Majku hrabrost i njezinu djecu’’. Poslije toga idem u Split. Na Splitskom ljetu imam dvije obnove, ‘’LizistRATu’’ te ‘’Smij i suze starega Splita’’. Ostatak ljeta ću provesti u zasluženom odmoru i druženju sa sinom uz knjigu, film i seriju. Svakako ću nastojati pogledati i koju predstavu.