Slikarica i grafičarka Zdenka Pozaić priprema se za skoro Trijenale autoportreta, a autorica je i grafičko-pjesničke mape ’20. stoljeće hrvatskog pjesništva’. Nedavni su je potresi uplašili, ali i umjetnički inspirirali. Napravila je ciklus grafika i linoreze u boji ‘Zagreb, potres, 2020.’ i ‘Krik za Zagreb’

Malo je zgrada starih stotinjak i više godina koje su ostale čitave i funkcionalne u potresima u Zagrebu i u Sisačko-moslavačkoj županiji. Stoga je nevjerojatno da u centru Zagreba postoji zgrada koja je stara gotovo 200 godina, a preživjela je Veliki potres iz 1880. i onaj iz ožujka 2020. Ta se zgrada iz 1826. nalazi u Vlaškoj ulici 40 i o njoj se zna da ju je dao sagraditi grof Drašković i da se pripisuje graditelju Bartolu Felbingeru. Nekoć je bila Hotel Sidro, na što danas podsjeća reljefna dekoracija s motivom sidra na zabatu pročelja. U kući preko puta, na broju 43, rođen je književnik August Šenoa koji je bio iznimno angažiran oko obnove Zagreba nakon potresa iz 1880. godine, a umro je od posljedica upale pluća koju je zadobio kada je kao gradski senator po hladnoći skrbio za ozlijeđene u potresu. Zgrada ima dvostrešno krovište na čijem se istočnom dijelu nalazi atelje slikarice i grafičarke Zdenke Pozaić i njezinog supruga, slikara i grafičara Branka Vujanovića s kojim ima kći, povjesničarku umjetnosti Barbaru Vujanović koja radi u Atelijeru Meštrović u Zagrebu. Kroz kolni ulaz te zgrade ulazi se u dvorište na kraju kojeg se do listopada 2008., odnosno atentata na Ivu Pukanića, nalazila zgrada nekadašnje redakcije Nacionala. Zdenka Pozaić bila je u ateljeu i toga dana. “Detonacija je bila snažna, potkrovlje se zatreslo. Prvo sam pomislila da se nešto dogodilo u jednom od uličnih prostora – lokala. Ali bilo je čudno, uznemiravajuće, ostala sam u ateljeu i poslije na radiju čula o čemu se radi. Kada sam izašla na ulicu sve je bilo ograđeno trakama, neugodan osjećaj. Gospodina Pukanića nisam poznavala.”

Ova umjetnica koja je u studenome prošle godine navršila 80 godina, marljivo radi u svom ateljeu. Tako se prijavljuje na Trijenale autoportreta koji će se održati u veljači i čeka da se stvore uvjeti za promociju njezine grafičko-pjesničke mape “20. stoljeće hrvatskog pjesništva”, za koju je pogovor napisao pokojni akademik Tonko Maroević. Koliko god da su je potresi uplašili, može se reći da su je i umjetnički inspirirali. Napravila je jedan ciklus grafika, linorez u boji “Zagreb, potres, 2020.” i drugi “Krik za Zagreb” na kojem će još raditi. Dok nam pokazuje svoj atelje i štetu koja je nastala u potresu, kaže nam da svako iskustvo, i ono dobro i ono loše, može biti inspirativno za rad. “Prošla je godina zaista bila teška, puno se toga lošeg i neugodnog dogodilo. Mnogi su jako stradali i trebat će puno vremena da rane zacijele.”

Zdenka Pozaić rođena je u Čazmi 1940., a diplomirala je 1966. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Alberta Kinerta. Specijalku za grafiku završila je kod profesora Marijana Detonija 1968. Objavila je šest pjesničko-grafičkih mapa i pedeset i tri naslova bibliofilskih izdanja “Riječ i slika”. Imala je brojne samostalne i grupne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu te je dobila više nagrada za grafiku i ex-libris. Suprug Branko Vujanović i ona u ateljeu su od kraja 1960-ih. Velika je sreća, ističe, što su relativno brzo po završetku postdiplomskog studija i grafičke specijalke nakon dosta traženja došli do tog prostora, nabavili grafičke preše i mogli raditi. A na pitanje što za nju znači taj prostor, tko je u atelje dolazio tijekom godina i desetljeća i kako u njemu stvara kaže:

“Dolazilo je puno naših prijatelja, kolega i svi s kojima smo radili na pjesničko-grafičkim mapama, bibliofilskim izdanjima, ilustracijama, opremi knjiga: Vesna Parun, Luko Paljetak sa suprugom Anuškom, Zlata Vucelić, Milica Borojević, Drago Ivanišević, Igor Zidić, Tonko Maroević, Višnja i Mladen Machiedo i mnogi drugi. Josip Sever je također tu bio i čitao je svoju poeziju. Inače, nikada nisam voljela raditi kada me netko gleda, uvijek sam u ateljeu voljela biti sama sa sobom. Vodila sam ja s ljudima koji bi dolazili svakodnevne razgovore o životu i našem poslu, ali nije bilo nekih ludih druženja i veselica. To je ipak mjesto za rad, mir i posvećenost. Najviše volim tišinu. Volim gledati kroz prozore ateljea i imati pogled na Sljeme. Velike su to promjene na nebu u pravcu Sljemena, svaki put je slika drugačija. To me zna toliko povući da počnem na glas komentirati ono što vidim. Moj suprug je tijekom karijere najviše slikao kod kuće, u ateljeu je štampao grafike za bibliofilska izdanja. Ja u atelje uglavnom idem svaki dan.”

Doživjela je kako je biti tamo i tijekom potresa, onih slabijih, ne onih najjačih iz ožujka i prosinca.

“Da, dva puta se baš osjetilo. Pripremala sam boju za tiskanje kad su se stol i pod počeli tresti, drugi put sam sjedila kad je stolica počela podrhtavati i grede škripati. Zgrada je ‘preživjela’ potres 1880., ne znam kako je sve prošlo, ali u prošlogodišnjem je dosta stradala. Nakon par dan bio je uklonjen jedan dimnjak s dvorišne strane, a i ostalih šest je kasnije porušeno do poda i ponovno zidano. Zabatni zidovi su jako stradali, cijelo stubište dosta je oštećeno. Zgrada je inače zaštićeni spomenik kulture nulte kategorije. Skoro je godina od tog udesa, sve ide presporo i dosta je komplicirano. Srećom je 2019. sanirano kompletno krovište, inače bi štete bile još veće. Naravno da se osjećam nelagodno i dalje. Bojim se potresa, ali iako sam tijekom potresa 28. prosinca mislila da će se otvoriti zemlja pod mojim nogama kada je počelo tresti, mislim da sam se sada nekako možda i privikla na tu tihu, stalnu opasnost.”

Želja joj je da u nekom obliku objavi svoje skice, krokije, male crteže, svojevrsni crtački dnevnik, radove koji su većinski neizloženi. Ima pune blokove takvih skica, od mladenačkih dana do danas. Svaku je priliku koristila za brzopotezne crteže. Prionula bi na posao kada bi bila na koncertu, za vrijeme pauze na predavanju na Akademiji, u vlaku koji je prolazio Engleskom gdje je bila na studijskom putovanju ili pak u čekaonici zubarske ordinacije. U kazalištu bi crtala glumce i ono što se događalo na sceni. Crtala je u polumraku i bila diskretna i nenametljiva. Kao mlada pisala je i poeziju, jednu je pjesmu i objavila u jednom katalogu, stoga ne čudi njezin interes za spoj poezije i likovne umjetnosti, odnosno grafičko-pjesničke mape. Blisko je surađivala s pokojnim akademikom, povjesničarom umjetnosti, komparatistom književnosti i pjesnikom Tonkom Maroevićem.

“Čuvam sve njegove radove koje mi je, kao i svima, pisao tako da je prvo tipkao na pisaćoj mašini, a zatim sve ručno prepravljao. Znali smo se naći na Trgu i popiti kavu u Maloj kavani. Uvijek je bio točan, bilo se lako s njim dogovoriti, unatoč tomu što sam ga morala uvijek zvati na radno mjesto, Institut za povijest umjetnosti, jer nije koristio mobitel. Falit će mi suradnja s njim, puno mi je značila svaka njegova povratna informacija. Kada je pročitao svoju pjesmu koju sam objavila u ediciji ‘Riječ i slika’ rekao je: ‘Pa Zdenka, nije loša ta moja pjesma.’ Bio je skroman, pristojan i fin. Iako sam znala popiti kavu i s pjesnikom Danijelom Dragojevićem, koji je poznat po krajnjem obliku neeksponiranja u javnosti i po tome što čak i ne objavljuje druga izdanja svojih zbirki, do kojih je teško doći, bojala sam se da bi me mogao tužiti ako objavim neku njegovu pjesmu u toj istoj ediciji, iako bih je voljela jednom objaviti.”

Njezina prva pjesničko-grafička mapa je bila “Magdica” s pet soneta Vesne Parun, fotografijama Zlate Vucelić i njezinim linorezima u boji. Posvećena je lutalici Magdici iz Zagorja s kojom se Vesna družila i koju je Zlata fotografirala. Slijedile su još “Čitač snova” i “Tiha pjesma”. Kako je bilo surađivati s drugim našim pjesnicima?

“S Vesnom je uvijek bilo zanimljivo, puno je pričala o raznim temama i skoro svaki put hvatala noćne tramvaje i autobuse za povratak u Studentski grad. S Lukom Paljetkom sam započela bibliofilsku ediciju ‘Riječ i slika’, a više je puta prevodio za tu ediciju. Pisao je pjesme za ediciju ‘Kajdanka’ posvećenu F. Chopinu i F. Lisztu, a urednik je i biblioteke ‘Dub’ s pjesmama Marka Marulića i Ive Vojnovića. S Tadijanovićem je bila šaljiva zgoda na promociji u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici pjesničko-grafičke mape koju smo prevoditelj Dušan Karpatský i ja učinili za njegov stoti rođendan. Pjesme su govorili njegovi Slavonci Nada Subotić i Vanja Drach. Kad je Dušan Karpatský u svom obraćanju Tadiji spomenuo jedan krivi podatak glede godina, ovaj ga je ispravio a Karpatský mu je zatim odgovorio: ‘Tadija, da nisi bard hrvatske književnosti, rekao bih da si picajzla’. To je izazvalo smijeh u dvorani. Surađivala sam s puno dragih ljudi koji su autori pjesama, predgovora, prevoditelji i glumci: Dubravkom Dorotić Sesar, Suzanom Glavaš, Andrianom Škunca, Ivom Körbler, Nikolom Albanežeom, Dragom Štambukom, fra Bonaventurom Dudom, Josipom Bratulićem, Zvonimirom Mrkonjićem, Željkom Čorak, Ivanom Golubom, Matom Marasom, Hedi Blech Vidulić, Augustom Kovačecom, Mirom Muhoberac, Brankom Cvitković, Draganom Despotom, Željkom Sabolom, Veselkom Tenžerom i Vladimirom Malekovićem.”

Odgovorila je i na pitanje što za nju znači to što dijeli sa suprugom profesiju, a kći joj je kao povjesničarka umjetnosti “sa suprotne strane”.

“U mnogim slučajevima ako su supružnici iste profesije, posebice kada je riječ o likovnosti, potpadaju pod utjecaj jedno drugog, postaju previše slični u svom izrazu. Mi smo potpuno različiti, nismo slični ni u crtežu ni u slikarstvu niti u grafici. Mislim da je to odraz razlika u senzibilitetu i temperamentu, za naš je odnos i rad svakog od nas zanimljivije to što smo različiti. Na moju kći vjerojatno je utjecalo i to što je rasla u takvom okruženju. Barbara se kao djevojčica nikada nikoga nije sramila ni skrivala iza mojih skuta, ja sam je vodila na izložbe i druga događanja, bila je često među ljudima. Jako puno sam joj čitala, znala je puno toga napamet, najviše je voljela bajku ‘Vuk i sedam kozlića’ te bi me znala ispraviti jer ju je znala napamet. Gledala je slike od malena, kupovali smo joj puno slikovnica jer je Branko radio u izdavačkim kućama Mladost i Alfa kao likovni urednik. Kada je bila mala, Vesna Parun joj je gledala u dlan i rekla da će imati smisla za pisanje, a to je nužno za njezinu struku. Ona ne komentira moju umjetnost, ali kada pitam izrazi se pohvalno.”

Barbara Vujanović i sama nam je potvrdila da je odrastanje u umjetničkom miljeu odredilo njezino formiranje. Igrala se u ateljeu roditelja, ali i u radnim prostorijama drugih umjetnika, posjećivala s njima izložbe ne samo u Zagrebu nego i na putovanjima na koja su je vodili, imala je na raspolaganju njihovu veliku biblioteku.

“Preko svih tih slikovnica i knjiga zaljubila sam se u ilustracije, napose one fascinantne Cvijete Job. Moji prvi pravi profesionalni angažmani, za vrijeme i netom nakon studija povijesti umjetnosti, bili su vezani uz ilustraciju: pisala sam tekstove o povijesti hrvatske ilustracije, intervjue s ilustratorima i kurirala izložbu o suvremenoj ilustraciji. Dakako, kao svako drugo dijete stalno sam nešto crtala. Jednom sam se dočepala maminih linoleuma i napravila autoportret u tehnici linoreza. Moj prvi i jedini grafički eksperiment mama je uključila u jednu svoju ilustraciju objavljenu u Večernjem listu. Tada su kratke priče bile ilustrirane i šteta je da su novine prestale angažirati likovnjake. Mama me je, dakako, supotpisala na zajedničkom radu, no inače nisam iskazivala osobiti likovni talent. Zapravo, imala sam još jedan izlet u ilustratorske vode. Sa šest godina sam, vjerojatno oponašajući mamu i tatu, napravila malu knjigu – napisala sam priču o Suncu, Mjesecu i zvijezdama i popratila je crtežima. Tata je bio osobito ponosan. Danas ne pišem priče, nego likovne kritike i stručne tekstove o modernoj i suvremenoj umjetnosti.”

Posebno pamti posjete ateljeu kipara, scenografa i ilustratora Ivice Antolčića koji se nalazio u potkrovlju prekrasne stare zgrade na početku stare Vlaške. Rado se sjeća i posjeta slikaru Ivi Šebalju. Kod njega su ju uvijek dočekali “Bobi štapići” i sok. Nije je se, kaže, forsiralo, niti očekivalo da se bavi umjetnošću, no postepeno se zainteresiranost za povijest umjetnosti i onaj živi aspekt njezina nastanka ipak kristalizirala u poziv i odabir zanimanja.

Zdenka Pozaić surađivala je i s velikanom češke politike Václavom Havelom, a za tu je suradnju, ističe, zaslužan njezin prijatelj Dušan Karpatský, češki prevoditelj i književni povjesničar.

“Nakon što smo zajedno od 2002. radili na nekoliko bibliofilskih izdanja i pjesničko-grafičkih mapa, Dušan mi je predložio da Havelu za sedamdeseti rođendan napravimo zajednički poklon. Preveo je na hrvatski Havelov ciklus ljubavnih pjesama ‘Na rubu proljeća’, star pedeset godina. U praškoj Nacionalnoj knjižnici u Klementinumu, 15. rujna 2006., bila je promocija i izložba na kojoj smo nas dvoje Václavu Havelu uručili pjesničko-grafičke mape. Po protokolu je bilo predviđeno da ostane pola sata, ostao je više od dva sata. Bio je jednostavan, ljubazan kao svi veliki, normalni ljudi. Zahvalio se Dušanu i meni za poklonjene mape i na rastanku me je poljubio. Ja sam mu preko Karpatskog poslala knjižice s češkim pjesnicima iz ‘Riječi i slika’, a on meni knjigu s posvetom, imao je običaj napraviti malo srce ispod svog potpisa. Inače, ja sam po majci moravskog porijekla. U Nacionalnoj knjižnici u Pragu prvi sam put izlagala sa suprugom 2003. grafike, pjesničko-grafičke mape i bibliofilska izdanja. Izložba se održala na inicijativu i poziv veleposlanika Češke Republike u Hrvatskoj, Jiříja Kuděle. Izložba je nosila naslov ‘Jedan pogled na umjetnost oblikovanja knjige’. Prije toga održana je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.”

Suprug i ona su od 1964. do 1969., s iznimkom 1965., boravili od dva do pet mjeseci godišnje u Engleskoj, u Richmondu, Windsoru i Londonu. “Putovali smo tom zemljom i Škotskom, Walesom i Irskom. Posjećivali smo muzeje, išli na koncerte i predstave. Slušali smo Yehudija Menuhina, Mstislava Rostropovicha, Ravija Shankara. Gledali smo mladu Helen Mirren. U Victoria&Albert Museumu prvi sam se put susrela s japanskom grafikom, što me potaklo i inspiriralo za osobna istraživanja u tehnikama drvoreza i linoreza. Bili smo na prvom festivalu na Isle od Wightu, gdje su došli i Beatlesi sletjevši s helikopterom na livadu. Jednom je dok smo radili u Richmondu u staničnom bifeu došao Mick Jagger razmijeniti novac za telefon.”

Studij na ALU ostao joj je u najboljem sjećanju. Kako kaže, svaki od profesora im je dao nešto. S nekima je ostala u kontaktu i poslije i u prijateljskim odnosima i druženjima – primjerice s Albertom Kinertom i Ivom Šebaljem.

“Dosta se promijenilo od vremena kada smo bili studenti, što je uostalom i normalno, svako vrijeme nosi nove izazove. Nešto je bolje, a nešto i nije. Profesor Albert Kinert bio nam je profesor na četvrtoj godini. Zanimljivo je da mi je predavao i vrlo kratko na Školi primijenjene umjetnosti, kao zamjena drugom profesoru. Bio je šutljiv, ne od puno riječi. Sve što je rekao bilo je jezgrovito i poticalo na razmišljanje. Profesor Detoni vodio je poslijediplomski studij dvije godine. Davao nam je slobodu, tada sam puno radila litografiju, iako je to zapravo bila spec