U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 15. lipnja otvara se, kako kažu organizatori, izložba godine: retrospektiva Sanje Iveković naslovljena „Works of Heart (1970-2023)“. Kustosica te izložbe, koja je premijerno predstavljena u Kunsthalle u Beču, ravnateljica je MSU-a Zdenka Badovinac. No iako imaju isti naslov, zagrebačka izložba je opsežnija i prilagođena specifičnom prostoru MSU-a. Uključuje nove produkcije („Pregnant Memory“, „Shadow Report“), zatim veliki broj radova iz kolekcije MSU-a te nove segmente – arhiv pod nazivom „Točke susreta: Dokumenti u nastajanju, 1968.-1982.“, koji posebno za ovu prigodu kurira Ivana Bago, i presjek autoričina aktivizma. Izložbu organiziraju MSU i Kunsthalle Wien, uz podršku Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH, a održava se pod oznakom Izložba budućnosti.

Ove godine se u pet termina od 16. lipnja do 14. srpnja 2023. održava i deseta jubilarna manifestacija Ljeto u MSU. Program donosi presjek aktualnih umjetničkih događanja, ali i najnovijih umjetničkih otkrića na multidisciplinarnoj umjetničkoj sceni Zagreba, Hrvatske, regije i svijeta, i to uz multimedijalnu formulu „4 u 1“. To znači da cijena jedne ulaznice uključuje koncert-izložbu-film i ples, odnosno, urbani spoj umjetnosti i popularne kulture. Na krovu MSU-a nastupit će Darko Rundek i Ekipa, M.O.R.T, Pankrti, Damir Avdić i Pavel.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s ravnateljicom MSU-a Zdenkom Badovinac, koja je na tu dužnost imenovana u svibnju 2022. godine. Dolazak te međunarodno priznate kustosice i kulturne menadžerice izazvao je velik interes, ali i polemike u javnosti. Rođena Slovenka, Zdenka Badovinac je od 1993. do 2020. obnašala dužnost ravnateljice Moderne galerije u Ljubljani. Tijekom karijere bila je autorica niza značajnih međunarodnih izložbi i projekata, četiri puta bila je slovenska povjerenica na Venecijanskom bijenalu, bila je austrijska povjerenica za Bijenale u Sao Paulu te predsjednica globalne mreže stručnjaka muzeja moderne i suvremene umjetnosti CIMAM i inicijatorica međunarodne mreže muzeja Internacionala.

NACIONAL: Izložbu Sanje Iveković, koja se otvara 15. lipnja, nazvali ste izložbom godine. Zašto?

Rekla bih zbog triju stvari: kao prvo, zato što je ona jedna od najboljih hrvatskih umjetnica, ne samo hrvatskih već i u regiji i u centralnoj Europi; drugo, zato što je to njena prva retrospektiva u rodnom gradu i u domovini, a treće zato što se doista radi o kvalitetnoj izložbi, koja je nastala od one koju sam kurirala u Beču, ali ova je drugačija i znatno veća.

NACIONAL: Kako tumačite to što Sanja Iveković dosad nije imala retrospektivu u Hrvatskoj?

Meni je, naravno, teško to suvereno tumačiti jer ipak nisam iz Hrvatske. No nisam niti tako daleko, a i sa Sanjom radim preko 20 godina. Teško mi je reći zašto je nisu prepoznavale velike institucije, no možda su na to utjecale neke činjenice – na primjer, to što je žena ili što ima jasno artikulirane feminističke, antinacionalističke i antifašističke stavove. No ona nije jedina. Iskreno, kada sam stigla u Hrvatsku, bila sam iznenađena što neki hrvatski umjetnici koji su međunarodno prepoznati i priznati, poput Gorana Trbuljaka, Toma Gotovca, Davida Maljkovića, u Hrvatskoj također nisu nikada imali retrospektive. Dosta sam surađivala s hrvatskim umjetnicima, dovodila sam ih na izložbe koje sam radila u velikim europskim i svjetskim centrima, poput Berlina 2017. kada sam kurirala jednu od izložbi u velikom projektu „Hello World“ za Hamburger Bahnhof. Tamo sam predstavila i sve te fantastične hrvatske grupe i pokrete – od EXAT-a, Novih tendencija, preko Gorgone do Grupe šestorice. Ti ljudi nisu samo poznati, već i prisutni u zbirkama svjetskih muzeja. Sanja Iveković, između ostalog, imala je retrospektivu i u MOMA-i u New Yorku. Kada se sve to zna, doista je teško objasniti i nije mi jasno zašto oni u vlastitoj zemlji nemaju retrospektive ili velike izložbe.

NACIONAL: Ova zagrebačka bit će veća od one bečke izložbe. Što će biti novo u odnosu na izložbu u bečkom Kunsthalleu?

Točno, bit će veća, a ja kao kustosica uvijek nastojim izložbe prilagoditi prostoru, odnosno, kontekstualizirati ih. Moje izložbe se ne događaju u apstraktnom prostoru pa sam tako i Sanjinu izložbu željela staviti u kontekst MSU-a, osobito zato što je Sanja odavde, ona je tu rođena i tu živi i radi. I zato sam odmah pozvala na suradnju hrvatsku kustosicu Ivanu Bago, koja je vrsna poznavateljica rada Sanje Iveković i jedna od najboljih teoretičarki umjetnosti u regiji. Nju sam pozvala da napravi poseban, novi dio izložbe, a to je arhiv. Arhiv Sanje Iveković strukturiran je oko prve Sanjine izložbe u Muzeju grada Zagreba 1976. Taj arhivski dio predstavlja i neku dodanu vrijednost izložbe. Ova zagrebačka izložba ne nudi samo neki novi sadržaj, nego i u smislu formata djeluje svježe i radikalno. Dakle, ne predstavljamo samo Sanjine radove, već i arhiv, koji je posebna cjelina, a u isto vrijeme nas potiče da gledamo Sanjinu umjetnost kao neku vrstu „dokumentiranja“ njenog života i društva oko nje.

NACIONAL: Hoće li biti predstavljena djela iz fundusa MSU-a?

Da, kao što sam rekla, predstavljamo puno više radova nego na izložbi u Beču, prije svega jer se radi o daleko većem prostoru, već i zato što MSU u svom fundusu ima dosta poznatih i prepoznatljivih radova Sanje Iveković, kao što su „Double life“, „Tragedija jedne Venere“, „Osam suza“.. Naravno da smo mi htjeli pokazati te radove, a osim njih, na izložbu dolazi i jedna od najljepših instalacija – „Ženska kuća“ koju smo mi posudili Beču. A tu je i spomenik „Trudna memorija“ koji smo postavili pred Muzejom i to je jako važan dio izložbe koji nije bio u Beču. Radi se o jednom od najpopularnijih radova Sanje Iveković, koji je napravila u Luksemburgu 2001. To je replika Gëlle Fra koju je nazvala „Lady Rosa of Luxembourg“, s jasnom referencom na Rosu Luxemburg, ali s tom razlikom da je trudna, a na podest je umjesto imena nacionalnih heroja napisala riječi Madona, djevica, kurva, kučka, otpor, sloboda, neovisnost, pravda, kapital, umjetnost, kultura, kič. Pred MSU-om bit će pored takvih pogrdnih i alegorijskih riječi napisane i sve narodne heroine iz NOB-a.

NACIONAL: Vama su zamjerali da ste u sukobu interesa zato što ste kustosica te izložbe i ravnateljica. Osim toga, ustvrdili su da je ta izložba skuplja od svih ostalih programa zajedno. Kako to komentirate?

Bojala sam se da ćete me to pitati, no moram odmah reći: to je fake afera. Takvim aferama ljudi se hrane, a ja ne želim igrati ulogu u tom filmu. Bila sam pozvana raditi izložbu u Beču još dok nisam ni sanjala da ću doći u Zagreb. Bila je to zanimljiva koincidencija – kada je ta izložba otvorena, već sam bila ovdje i činilo mi se da je prava šteta da ta izložba ne bude postavljena u Zagrebu. Nekako je bilo prirodno da ja to predložim s obzirom na to da, kao što je poznato, do sada takve izložbe u Hrvatskoj nije bilo. Sa Sanjom radim već preko 20 godina, a njene radove predstavljala sam još od devedesetih. Sjećam se da sam 1998. postavila istočnoeuropsku izložbu „Body and the East“ i mi smo tada već otkupili neke njene radove za Modernu galeriju u Ljubljani, za našu istočnoeuropsku kolekciju Artist 2002. Ja bih Sanju Iveković dovela u MSU tako i onako. A ja radim kao kustosica, u životu sam napravila stotine izložbi i nije nikakva iznimka biti ravnatelj i istovremeno raditi izložbe. To se ne isključuje, dobri ravnatelji ne spavaju.

Novinarka Nacionala Zrinka Vrabec-Mojzeš i Zdenka Badovinac, ravnateljica MSU-a. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ali izložba će koštati 92 tisuće eura?

Izložba međunarodno prepoznate umjetnice, čiji su radovi u Beču, ili radovi koji se posuđuju iz nekih zbirki iz inozemstva, značajna je i zato, naravno, skupa. Košta malo više nego neka obična izložba, a ja mislim da je Zagreb zaslužio takvu izložbu i da ona bude jednako dobra ili bolja od onih koje je imala u New Yorku ili drugim svjetskim centrima. Naime, izložba košta točno onoliko koliko nam je gradonačelnik dao, a dobili smo još i sponzorska sredstva i sredstva Turističke zajednice. Dakle, Grad je prepoznao vrijednost i značaj te izložbe i čini mi se da je želio ispraviti taj dug prema Sanji Iveković.

NACIONAL: Nedavno je predstavljen i program Ljeta u MSU-u, programa koji ove godine doživljava svoje deseto izdanje. Odlučili ste nastaviti tu manifestaciju. Postoji li nešto slično u Sloveniji?

Kolega Branko Kostelnik radi muzički program Ljeta u MSU-u sasvim autonomno od samog početka. Ja sam to prihvatila jer je koncept u skladu s mojom idejom otvaranja institucija široj zajednici. Muzeji već dugo nisu zatvorene institucije, moraju biti otvorene i moraju imati prostor u kojem će publika, susjedi i neprofesionalci imati udio u programu. Smatram da je i inače ovaj muzej jako interesantan jer pokriva razne umjetnosti, ne samo vizualne. Osim toga, ima dvoranu Gorgona, koja služi i kao kinodvorana i kao koncertna dvorana ili prostor za teatar i suvremeni ples i performanse. Ljeto uz glazbu, film, ples i izložbu, koji su uključeni u ulaznicu, na neki način od MSU-a stvara „kuću kulture“. Mislim da je u tome možda i budućnost muzeja. Umjetnost sama je već dugo interdisciplinarna, umjetnici su izišli iz strogih ograničenja svoje profesije, a u skladu s time mijenjaju se i muzeji. U Sloveniji u muzejima ne postoji nešto slično iako smo u Modernoj galeriji znali imati koncerte.

NACIONAL: Kako surađujete sa zaposlenicima MSU-a?

Odlično. Sve su kustosice žene i rado su prihvatile moj koncept „Zbirka kao glagol“. Kustosice odlično poznaju svoje zbirke i odmah su izašle sa svojim prijedlozima i idejama. Zato smo u samo u jednoj godini uspjeli napraviti čak tri izložbe po sistemu adicije – „Tužne pjesme rata“, „Drugarstvo“ i „Budućnost“ – a sada ide ta serija „Okidači“.

NACIONAL: Nedavno su vas pripadnici umjetničkih krugova, pa i struke, optužili zbog načina na koji raspolažete novcem Muzeja i naveli su da su odbijene već dogovorene retrospektive slikara Lovre Artukovića i Tomislava Buntaka. O tome ste se oglasili priopćenjem, ali kako iz ove perspektive komentirate te optužbe?

To je nastavak kritika na izložbu Sanje Iveković, koja je od Grada Zagreba dobila novca koliko je dobila. Nikako ne mogu razumjeti da već par mjeseci dobivam slična pitanja kao da je kriminal da radim izložbu jedne od najznačajnijih hrvatskih umjetnica, u čemu je tu problem? Takve reakcije su simptom još uvijek duboko ukorijenjene ideje uravnilovke. Ja nisam nikoga odbila, ali kao nova ravnateljica imala sam, dakako, pravo odrediti programske prioritete i neku novu viziju, nove ideje. Napominjem da je MSU low budget muzej, mi dobivamo jako malo novca i od Grada i od države i zapravo velikim dijelom svoje programe financiramo iz vlastitih prihoda. Taj postotak se lani znatno povećao. Ne kažem da je u Ljubljani bolje, a ja sam navikla na takve muzeje s niskim proračunom. Izložbe koje ste spomenuli nisu bile u programu, već su bile prijavljene kao pripreme. Kad sam dobila na stol sve što se sprema, odlučila sam dati prednost svim izložbama koje su već bile u procesu realizacije, dok je ono što je tek bilo u pripremama maknuto s liste. Moram istaknuti da kao ravnateljica radim programe s kustosima i svi ti programi idu na stručno vijeće. Tako da su te promjene bile potvrđene na stručnom vijeću.

NACIONAL: Kada ste imenovani na ovu dužnost, struka odnosno kolege povjesničari umjetnosti dočekali su vas na nož. Bilo je dosta kritika, između ostalog postavljalo se i pitanje – zašto Slovenka?

Nisam se time previše zamarala, ali to je pitanje koje nacionalisti uvijek postavljaju. Znate što, suvremena umjetnost je sama po sebi vrlo provokativna i mora biti takva. U Kožarićevom ateljeu na zidu piše „umjetnost je uvijek negdje drugdje“. Tako sam i ja, koja se tako dugo bavim umjetnošću, uvijek negdje drugdje. Možda ne uvijek tamo gdje me ljudi očekuju, a to nekim ljudima očito smeta. To ih provocira i mislim da je to OK. Trideset godina sam na različitim frontama i meni to nije ništa novo. Dobro je da postoje različiti pogledi i kritike prema ljudima koji zauzimaju takve pozicije kao ja i da se naš rad kritički ocjenjuje. Ali isto tako, legitimno je i da se na određene kritike odgovara. Osobito ako se govori o tome koliko imam godina, koje sam nacionalnosti, a k tome sam i žena – znači da su to tri elementa koja treba jasno osuditi i nazvati pravim imenima. A to su dobna diskriminacija, mizoginija i nacionalizam. A to nema nikakve veze sa strukom ni konceptom moga rada.

NACIONAL: U Sloveniji ste imali problema s politikom, otišli ste s mjesta ravnateljice Moderne galerije u Ljubljani zbog Janeza Janše i njegove desničarske politike. Koliko se politika u Hrvatskoj upliće u kulturu i imenovanja ravnatelja kulturnih institucija?

Da, stvarno imam bogato iskustvo s politikom. Napisala sam jedan tekst na temu „Back to the East“ u legendarnom američkom magazinu October. I tamo sam baš pisala o tome kako se Istok vraća u istočnu Europu kroz to uplitanje politike u kulturne institucije. Mi smo na ovim prostorima u tom smislu fragilniji, jer nemamo tako dugotrajnu demokratsku tradiciju i mehanizme kao Zapad. U našoj regiji ima puno primjera kako su neke institucije fantastično radile neko vrijeme, a onda su došle neke politike koje tome nisu sklone i to su uništile preko noći.

NACIONAL: Muzej ste preuzeli u dugovima, kakvo je sada stanje?

Izvukli smo se s velikom podrškom i razumijevanjem Grada, bez toga ne bismo mogli normalno raditi. S obzirom na činjenicu da mi i od Grada i od države dobivamo relativno mala sredstva i da nam jako puno novca ide za hladni pogon, sve više povećavamo udio vlastitih prihoda i zahvaljujući tome mislim da je Muzej sada u dosta dobrom stanju. Kad sam došla, malo sam se uplašila, ali onda sam shvatila da se moramo snalaziti. Umirili su me moji najbliži suradnici koji u tome već imaju iskustva. Mi doista puno radimo, ne samo na izložbama i promociji, već i dosta zarađujemo na najmu prostora. Osim toga, Muzej je ušao i u međunarodnu mrežu Internacionala, koju sam sa svojim međunarodnim kolegama uspostavila 2010. Ta se mreža već 13 godina financira sredstvima EU-a tako da je Muzej kao član te mreže prošle godine dobio i prvi novac iz europskih fondova za sljedeće četiri godine, tijekom kojih planiramo raditi različite projekte.

NACIONAL: Stigli ste u Zagreb koji tri godine nakon potresa nije završio obnovu, odnosno, jedva ju je započeo. Surađujete li s kulturnim institucijama i muzejima koji su oštećeni u potresu i kako?

Čini mi se da je MSU već tri godine zapravo muzej solidarnosti. Mislim da je to koncept koji ne bi trebao zaživjeti samo kada su u pitanju izvanredne situacije i katastrofe, kao što su potres i rat, već da to mora postati dio vizije svakog muzeja. Mi smo dali prioritete svojim srodnim institucijama kao što su Muzej za umjetnost i obrt, Školski muzej i Prirodoslovni muzej, koji su tu našli svoje prostore.

NACIONAL: Što planirate do kraja godine?

Veliku izložbu Toma Gotovca, koju kurira francuski kustos Pierre Bal-Blanc, zatim već spomenutu izložbu o političkom performansu 90-ih na teritoriju Jugoslavije s naslovom „Osvijesti! Odupri se! Reagiraj!“ Nastavljamo i seriju „Okidači“ u okviru projekta „Zbirka kao glagol“. Inače, u okviru tog projekta imamo dvije serije – jedna je tematska – „Tužne pjesme rata“, „Drugarstvo“ i „ Budućnost“ – dok su „Okidači“ serija manjih i kraćih izložbi koje interveniraju u zbirku, ali tako da to ne rade kustosi, već pozivamo ili umjetnike, ili zajednicu, ili susjede da interveniraju. Već sada u tom smislu imamo dvije odlične izložbe: Boženu Končić Badurina i Arsenija Žiljajeva. Osim toga, mi iz velikih institucija moramo davati podršku kolegama iz manjih, tako da pripremamo i „Okidače“ s udrugama, prva u tom smislu bit će izložba udruge Blok. Surađujemo i s Akademijom likovnih umjetnosti u okviru projekta „Mogućnosti“, nova izložba iz tog ciklusa bit će 4. srpnja, tog dana otvaramo i „Okidač Kunsthistorisches Mausoleum – Beograd“.