Prvo desetljeće ovog stoljeća obilježilo je ogromno ulaganje u nogometne klubove. A kako i ne bi. Nogometna ekonomija je ušla u prvih 20 na svijetu. Tržište je cvjetalo, a veliki dio kolač su kao i uvijek dijelili samo oni najbolji. Granice nisu postojale. Novac se iz drugih ekonomija ulijevao kako bi se oplodio ili zadovoljio mokre snove naslovnica onih kojima su i takve investicije bile sitne. Najveći klubovi su mogli pokupovati sve što vrijedi na tržištu. Cijene najboljih igrača su odletjele u nebo.

Svi ostali su pokušavali pratiti taj iskorak. Prekomjernim ulaganjem. Zaduživanjem. Bezgraničnim. I klubovi su počeli propadati. Nestajati. Čak su se i vlade pojedinih država morale uplitati zakonima kako bi spašavale klubove. I u Hrvatskoj. Preoblikovanjem.

Na sve to nas je pogodila svjetska financijska kriza. Uzdrmala i one najjače. UEFA više nije mogla stajati prekriženih ruku. Prijetilo je urušavanje cijelog jednog sporta.

I 2010. godine svjetlo dana je ugledao Financijski fair play s primjenom od 2012. godine. Polučio je određene uspjehe, zaustavio je ogroman pad, ali su kao i uvijek češće nastradali oni manji klubovi. Veliki bi pronalazili razne načine kako doskočiti pravilima. Iako, nezadovoljstvo je raslo s obje strane. Tužbe. Protutužbe. UEFA je gubila bitku.

Svaka kriza šansa je za novu priliku

I UEFA je dolaskom korone, padom prihoda klubova i pritiskom velikih oko osnivanja Super lige morala pronaći alternativu Financijskom fair playu. Dugo se pregovaralo oko tvrdog salary capa, ali je za razliku od zatvorenih američkih liga i europskih trgovinskih pravila to nemoguće provesti na otvorenom tržištu Europske unije.

Moralo se pronaći novo rješenje.

UEFA svake godine izbaci svoju brošuru o kretanjima na nogometnom tržištu. Jedan dio odnosi se na financije koji jasno oslikava održivost klubova. Neodrživost je definirana ukoliko su troškovi plaća, transfera i ostalih plaća viši od 75% prihoda. U izvješću za 2020. godinu 318 klubova je bilo do granice od 65% dok ih je preko bilo čak 400, od toga 210 čak na preko 80% (60 na Balkanu). Ukupni prosjek je bio 77%. U 2019. godini 66%. U 2021. godini prvi izvještaji pokazuju nevjerojatnih 91%, ali se očekuje pad na 77%.

Tri su glavna razloga takvog skoka: pad prihoda zbog pandemije, pad iznosa transfera i nemogućnost umanjivanja prethodnih viših plaća zbog dugogodišnjih ugovora. Kad se gledaju ostale industrije troškovi na plaće su u nogometu uvjerljivo najveći.

Dobro došla Financijska održivost, sportski troškovi do 70% prihoda klubova

Kako Financijski fair play nije više provediv UEFA je godinu dana provela na sastancima s klubovima i udruženjima koju alternativu uvesti. Odluka je pala na Financijsku održivost. Bogati klubovi su tražili potrošnju do 85% prihoda, a njemački klubovi i manje od 70%.

Prijelazno razdoblje primjene je tri godine. Do tada klubovi mogu koristiti do 90% prihoda na sportske troškove (plaće igrača i osoblja, troškovi transfera).

Prema predloženim pravilima klubovi će moći iznimno trošiti do 10 milijuna eura preko 70% ukoliko su im zdrave bilance i ako nisu kršili propise.

Kazne za kršenje mogu biti sportske i/ili financijske: novčane, isključenje iz natjecanja, degradiranje klubova u UEFA natjecanjima (iz Lige prvaka u Europsku ligu i slično), oduzimanje bodova.

Ključ za provedbu Financijske održivosti je kao i uvijek kontrola, koja se ni do sada nije dobro provodila. Posebno se to odnosi na prenapuhane sponzorske ugovore svjedoci kojih smo i u Hrvatskoj na primjeru NK Osijek.

Kako god se okrene bogati će i dalje zgrtati lopatom novo bogatstvo, a malima što padne s tog stola. Posebno se to odnosi na engleska TV prava ili naftne injekcije.

Izvršni odbor UEFA-e će prema najavama 7. travnja donijeti odluku kojom počinje primjena novog pravilnika i novog doba za financijsku održivost europskih klubova.