Lovro Matačić je do danas ostao najveći hrvatski dirigent i njegov je mnogostruki talent, često i u nepovoljnim društveno-političkim okolnostima, uspijevao zasjati kao iznimna vrijednost koja uvijek pronalazi prostor za realizaciju. U tom smislu činjenica da je bio potpukovnik u domobranskoj vojsci NDH i nadzornik vojnih glazbi tijekom rata nesumnjivo je utjecala na njegov profesionalni put nakon što je 1946. dobio pomilovanje od zatvorske kazne, tako što mu je najprije bio zabranjen, a potom ograničen rad na području Jugoslavije.

Bez toga bi poslijeratni procvat njegove karijere zacijelo došao i ranije, odnosno ne bi trebao počinjati iznova, no čak i s takvim “opterećenjem” životopisa naposljetku se gotovo potpuno rehabilitirao i na domaćoj i na inozemnoj glazbenoj sceni. Od 1954. godine redovito je nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama koje su se od 1955. godine održavale pod visokim pokroviteljstvom Josipa Broza Tita, iste je godine dobio putovnicu i dozvolu nastupanja u inozemstvu, 1970. postao je šef dirigent Zagrebačke filharmonije, imao rasprodane koncerte te do kraja života dobio sve važnije državne i republičke nagrade – sve to dovoljno govori u prilog njegovoj priznatosti kod nas još za života. Tome su svakako pridonijeli njegovi međunarodni uspjesi koje je počeo nizati još 1954. kada je počeo suradnju s Orkestrom Philharmonia iz Londona, zahvaljujući preporuci Herberta von Karajana.

Lovro Matačić umro je u Zagrebu 4. siječnja 1985. godine.