Kada se 1984. godine prvi put u eteru zavrtjela pjesma “Hiljadu godina” grupe Partibrejkers, naziralo se rađanje novih rock heroja ovog dijela Europe. Žestoki rifovi sjajnog gitarista Nebojše Antonijevića – Antona i karizmatičan glas i stav Zorana Kostića – Caneta, dobitna su formula tog dugovječnog rock sastava koji i danas, 31 godinu kasnije, oduševljava jednakom žestinom i energijom. Tijekom proteklih triju desetljeća, Partibrejkersi su za mnoge postali i ostali najvažniji rock bend iz bivše Jugoslavije, a Cane, zbog svoje karizme i specifičnog načina pjevanja, jedan od važnijih rock pjevača.

Njihov osmi studijski album “Sirotinjsko carstvo”, koji će promovirati u Zagrebu na novom rock festivalu Brijačnica, koji će se održati na Zagrebačkom velesajmu 29. i 30. siječnja 2016., ovih dana pojavio se u prodaji. Album donosi jedanaest novih pjesama s Canetovim stihovima kroz koje progovara o bijedi morala, izgubljenoj etici, pomanjkanju ljubavi i dostojanstva, životnim vrijednostima, siromaštvu… U razgovoru za Nacional osvrnuo se na društvo u kojem živimo, svoje životne ciljeve i stremljenja, snagu rock’n’rolla i aktivizam.

NACIONAL: Sudeći po stihovima pjesama novog albuma Partibrejkersa „Sirotinjsko carstvo“, prilično ste razočarani ljudima i društvom u kojem živimo. Kako se snalazite u takvom društvu?

Razočaran sam u ljude i društvo još od 90-ih. Naše nade ne ovise o ljudima, već o nebu. Nadamo se da će nam nebo olakšati muke za ostatak života u moru bruke.

NACIONAL: Na novom albumu osuđujete zlo, pozivate na mir, ističete istinske ljudske vrijednosti, zazivate čovjeka koji je nestao… Pjesme su pune govora o moralu i etici, ispričane uličnim rječnikom. Neki stihovi kao da dolaze od propovijedi s oltara. To je možda i najprimjetnije u pjesmi “Krš i lom” u kojoj se obraćate Bogu, zar ne?

Čovjek ostane sam u nekoj situaciji, kada se kuha i znoji i ne zna gdje bi, ali zna da mora ostati na nogama. Znači da ako padne, tko zna hoće li se dići. Važno je da ustraje u toj utrci. Da ustraje u tom hodu koji će ga negdje odvesti. Na kraju krajeva, mislim da mi ne ovisimo sami o sebi. Kada bismo ovisili sami o sebi, ništa ne bismo imali. Da nema neba, bili bismo sami. Možda i ne bismo postojali. Ne bi bilo ikakve vrijednosti i važnosti u našem životu. Ljudi ti ne daju da budeš čovjek. Na kraju se ispostavilo da je pjesma “Krš i lom” reminiscencija na 1994. godinu, kada sam bio jako bolestan. Odjednom su se sklopili neki momenti i ispalo je kao da sam otpisan. Posložile su mi se neke slike. Ležao sam okovan boleštinom i pitao se hoću li dočekati sljedeći dan. I ova godina je bila jako teška. Dogodilo mi se niz teških momenata. Umrli su mi roditelji. Jako brzo jedan za drugim. Za mjesec i 23 dana umrli su mi i tata i mama. Imao sam ponovo jednu tešku operaciju oka, ali sam se uvjerio da na ovom svijetu ima dobrih ljudi. Još uvijek ima dobrih ljudi. Da nema dobrih ljudi, svijet bi propao. Kao ona pjesma “Da nije ljubavi, ne bi svita bilo”. Još uvijek je ima samo što dobri ljudi ne mogu doći do izražaja od ove druge vrste ljudi koja sve vrijeme sugerira da su oni OK. Zbog sveopće permutacije zla koje te stalno uvjerava da je zlo nužno dobro ovoga vremena. I svu tvoju pažnju uzima i svu tvoju energiju želi fokusirati na svoj problem, a dobroti to ne treba. Dobrota je mantra. Jednim osmijehom, jednim dobrim dijelom pokazuje da je tu. Kao i ti kada u svom životu vidiš da ima ljudi koji još uvijek osjećaju i čija glava nije isključila srce. Ima nešto veće od čovjeka, a to je ideja. Mi živimo u vremenu bez ideje. Živimo u vremenu gdje se glupani smiju svakoj ideji.

NACIONAL: Koliko je rock’n’roll dobar lijek za život u današnjem društvu?

Rock’n’roll je prirodni preparat na bazi optimizma. Možeš ga konzumirati koliko hoćeš jer ti osigurava vitalnost i nema nuspojava. To je glazba! Kada se mi obraćamo Bogu, obraćamo se kroz glazbu. To je najveća umjetnost koja postoji. Prvo što je čovjek uradio, pronašao je ritam pa je počeo nešto mumljati i stvarati glazbu. Znači, ritam je život, a glazba je slavljenje tog života.

NACIONAL: U jednom intervjuu srpskom magazinu Blic istresli ste iz sebe niz crnih misli: “Svi su anestezirani, svi su u hipnozi, pobjegli od svog mozga, neće da prepoznaju svoju savjest. To je emocionalna dehidracija, moždana kastracija. Navikli su na okove. Niko ne sluša srce svoje, svi se nečega boje.” Zar je doista sve tako crno?

To su riječi jedne pjesme grupe Škrtice. Ja često krenem sa sažetim rezultatima svoga promatranja. Nisam im rekao da je to pjesma pa nisu stavili navodnike. Nije sve toliko crno. Civilizacija se obojila u crno jer je ta horizontala isključila vertikalu. Uvukla nas je u svoja njedra. Materijalistička filozofija, seljački kapitalizam i tranzicija. Čovjek gubi. Obeshrabrili su čovjeka da živi svoj život, ne nude mu ništa. Gratis ništa. Znaš kako ono piše na nekim proizvodima: gratis 20 posto. Ovi ti nude gratis na ništa.

NACIONAL: Vjerojatno ste upućeni u aktualnu društvenopolitičku situaciju u Hrvatskoj. Kako komentirate to što se nije uspjela formirati vlada već više od mjesec dana? Imate li kakav savjet za Hrvate?

Ne znam što bih rekao Hrvatima. Ne znam ni što bih rekao Srbima, a kamoli Hrvatima. U istom smo kazanu i kuhamo se na istoj vatrici trećeg svjetskog rata. Pomama ludosti živi u svima. Treba samo trenutak. Što će raditi obitelji, kako će izdržavati svoju djecu, hoće li ostati na okupu… to je sada na nama. To su ozbiljni temelji, a temelji svih vlada, koje stalno nešto sugeriraju, jest mrvljenje mozga. To je samo uvjeravanje. To su sve kule bez osnove ili temelja.

NACIONAL: Kako vidite budućnost zemalja bivše Jugoslavije?

Velika je frka. Svako siromaštvo ostavlja bijedu u glavi. Sve smo primitivniji, a nama primitivizma nikada nije nedostajalo. Obmanjivali smo se mnogim stvarima. Vidjelo se 90-ih kako smo raspoloženi. Puno je zlonamjernosti i zlopamćenja. Gnjevni traže zadovoljenje i uvijek će tako biti. Čim gnjev hoće nešto promijeniti, opet će doći neki drugi gnjev na njegovo mjesto. Ne znam što će se dogoditi. Mi koji imamo djecu, više smo u frci nego naša djeca. Mi znamo neko dobro vrijeme, a oni ne znaju za dobro. Oni su odrasli u ovom vremenu i njima je to prirodno. Naša regija, naša zemlja, od Vardara pa do Triglava, sve je to bila predivna zemlja s predivnim ljudima. Šteta! Imamo pomanjkanje inteligencije jer dopuštamo da nas vode totalne budale, a na kraju ispada da smo mi budale jer to zaslužujemo. Najveći problem je bijeli listić. Kada odeš glasati pa glasaš za onoga za koga ne bi glasao.

NACIONAL: Jedan ste od rijetkih koji je digao glas protiv rata početkom 90-ih. Jeste li imali tada problema zbog svojih otvorenih antiratnih stavova?

Ne, nisam imao problema i nitko mi nije prijetio. Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo to napraviti. Nismo dobili nikakve prijetnje. Dobro, bilo je nekih glasina i jednom su mi uperili pištolj u glavu, ali to je tako. To su troškovi poslovanja.

NACIONAL: Nedavno ste digli svoj glas za spas i očuvanje jednog jezera u Zrenjaninu. Što vas je ponukalo da to napravite?

Mi smo vezani uz ljude koji nemaju nikakva estetska mjerila i estetske vrijednosti. Jedan je čovjek htio na jednom jezeru u Zrenjaninu, nedaleko od mjesta gdje živim, postaviti splav. Ali ne jednu, već dvije do tri splavi i to na jednom ograničenom prostoru i jedinom lijepom prostoru na tom jezeru. To je samo pokazalo kakva je snaga bezumlja. Nije očekivao da ljudi u svojoj apatiji i ravnodušnosti kažu: stop, ne možete to raditi. Kada im to kažeš, oni ne znaju što će uraditi. Navikli su da sve što su naumili rade bez ikakve prepreke. O tome se radi. Mogu ja biti poznat koliko god hoću, ali moj angažman zahtijeva da budem društveno koristan. Ja sam samo čovjek, ma koliko to zvučalo čudno. Ja moram biti koristan zajednici u kojoj živim. Znači, ne dam da se ta zajednica devastira do momenta gdje je ne možeš više prepoznati. Ovdje govorimo o ljudima koji prikazuju nesvijest na djelu. Nesvijest s kojom žele napraviti nešto što nema veze sa zdravim razumom. Zdrav razum se u ovome svijetu razbolio. Glupost je anacionalna i nema vjerskih obilježja.

NACIONAL: Prije nekoliko dana sudjelovali ste na zanimljivoj tribini studenata Pravnog fakulteta u Beogradu o problemu “razaranja kulturne svijesti i identiteta pojedinaca”. Kako je prošla rasprava? Do kakvih ste zaključaka došli?

Na kraju sam im rekao da paze na higijenu. Ja inače posljednjih pet, šest godina držim neke tribine. Idem, pričam… Zovu me crkvene zajednice, škole, fakulteti… Imamo zajednicu “Zemlja živih” za rehabilitaciju narkomana pa idem do njih i pričam s njima. Bio sam i u kazneno popravnom domu u Valjevu. To su momci od 16 do 28 godina. Pokušaji ubojstva, silovanja, droga, alkohol, pljačke… Mladim ljudima nitko se ne obraća. To ti je danas kao da vukovi čuvaju stada ovaca.

NACIONAL: To je vaša inicijativa ili to radite u suradnji s nekom udrugom?

Ne, nazove me često primjerice srednjoškolskaprofesorica iz srpskog jezika koja iz mojih pjesama izvlači temu za nastavu pa mi kaže kako bi voljela da dođem u gimnaziju i kažem koju riječ jer su se tako dogovorili na nastavnom vijeću. Ili me nazove svećenik pa me zamoli da pričam o tome kako se snalazim u ovom vremenu. Važno je paliti svjetlost. Ljudima treba reći da iako puno toga izgleda alarmantno, ništa nije izgubljeno. Ipak je Bog iznad svega. Velika je duhovna sila na našoj strani. Svugdje su zloupotrebe. Bog je nestranačka ličnost.

NACIONAL: Partibrejkersi imaju odličan novi album koji se jako dugo spremao. U međuvremenu ste osnovali bend Škrtice. Kako to? Tko su oni?

Jednostavno zato što sam posljednjih godina otkrio novi motiv. Neki stvaralački motiv kroz koji mogu nešto novo reći jer nisam sve rekao s Partibrejkersima. Nešto čime mogu komunicirati i s drugim ljudima. Čisto da promijenim boju. Škrtice snimaju ploču koja će biti bomba, nešto što se ne čuje baš često na ovim prostorima. To je samo razmjena među ljudima. Ja nemam više ambicija, osim da umrem u krugu obitelji. To mi je jedino. Da bih to ostvario, moram očuvati obitelj.

NACIONAL: Koliko istine ima u tvrdnji da Škrtice zapravo zvuče kao Partibrejkersi u 21. stoljeću, samo što to onda više ne bi bili Partibrejkersi?

Svi me pitaju gdje je Antonova gitara. Anton je tu, njegova gitara je tu, moj glas je tu i mi se nadopunjujemo i imamo neku kompletnu sliku koju smo napravili u ove 33 godine. Škrtice, kada se bolje poslušaju, nemaju veze s Partibrejkersima. To su samo možda isti ljudi. Čitav odnos prema pjesmama je drugačiji. Ima mjesta i za jedne i za druge. Imam zadovoljstvo raditi s tim momcima. Basist Škrtica svirao je na nekim albumima Partibrejkersa, gitarist je bio producent Partibrejkersa. Ne možeš se zatvoriti u sebe. Tko se uramljuje, taj se usamljuje. Rano mi je. Želim dočekati svoju smrt kao sretan čovjek kako bih se mogao transportirati u neko drugo stanje bez vremena, bez strasti, bez ičega. Pokušavam doći do toga prolazeći kroz pakao kako bih zavrijedio raj. Moram promijeniti svoje ideje i emocije. Ne da se samo preodjenem, nego dam nešto što imam da bih dobio nešto što mi treba. Traješ koliko daješ.

NACIONAL: Gotovo svaki nastup Partibrejkersa u Zagrebu je rasprodan. Koliko je hrvatska publika važna za karijeru Partibrejkersa, a koliko za vaš ego, jer vas još uvijek tretiraju u Hrvatskoj kao jednu od najvažnijih rock figura u povijesti rock’n’rolla na ovim prostorima?

Hrvatska žali što nisam Hrvat. Hrvati ne vole Srbe, ali vole Partibrejkerse. Ljubav ne zaboravlja. Mi smo u Hrvatskoj od početka, tu je naša publika koja osjeća što mi dajemo. Nema zezanja. Svejedno je li u pitanju Split ili bilo koji grad u Hrvatskoj, to je naša publika: dio našeg mjesta, dio naših stihova, dio naših domova. Ljudi rade djecu uz naše pjesme. Ljudi dovode svoju djecu na naše koncerte kako bi im to bio prvi rock koncert u životu na kojemu su bili i to su jako lijepe uspomene. Ljudi žele dati to malo ljubavi i za nas. Živimo u vremenu u kojemu razočaranje pretvara srca u kamenje, a ljubavi ima malo i jako je dragocjena. Mi smo u Hrvatskoj od travnja 1983., kada smo prvi put svirali u Zagrebu. Tu smo redovni gosti pa imamo puno prijatelja i prijateljica.