Može se reći da je Iljko Karaman, koji je u socijalističko doba bio zamjenik okružnog javnog tužitelja za Zagreb, bio čovjek s dva lica. Pored njegova ureda našle su se u ljeto 1949. hrpe papira pripremljene za bacanje. Tamo su se, među cenzorskim spisima Kraljevine Jugoslavije, nalazili i popisi knjiga za koje je novi režim 1946. dao nalog da ih se uništi ili da se zabrani njihovo širenje. Karaman je pokupio sav taj materijal i odnio ga u svoj stan, o čemu se saznaje iz osobne bilješke koju je naknadno sastavio. S vremenom je iz ureda tužiteljstva uzimao i druge materijale, poput studentskih parola i zaplijenjenih materijala prikupljenih za vrijeme studentskog štrajka 1971., zabranjenih časopisa, različitih dosjea i izvještaja javnoga tužitelja iz kojih se vidi kako je tužilaštvo postupalo u određenim slučajevima. Morao je taj svoj plijen držati dobro sakriven: bojao se pretresa stana i da će za to odgovarati vlastima.

Iljko Karaman, čovjek iz sustava, imao je svijest o važnosti tih zabranjenih dokumenata i nije dopustio da jedna država i jedan režim postanu prošlost, a da ne sačuva te znakove vremena. Čekao je promjenu sistema da bi tu svojevrsnu zbirku zapisa o cenzuri predao 1992. u Hrvatski državni arhiv. Ti prvi prikupljeni dokumenti koji su svjedočili o neslaganju jedne osobe s komunističkim sustavom u Jugoslaviji mogu se označiti kao prapočetak EU projekta koji danas nosi naziv “COURAGE-Kulturna opozicija: razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama”. Projekt je neodvojiv od mrežnog registra COURAGE, u kojem je opisano sedamdesetak zbirki iz Hrvatske i Slovenije. One su rezultat “arheološkoga kopanja” po raznim kutijama i čitanja obavljenih intervjua. U Hrvatskoj nositelj ovog međunarodnog projekta je Hrvatski institut za povijest koji je u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom osmislio i izložbu “Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj” koja će u HDA-u biti otvorena do 14. prosinca. Izložbom nije bilo moguće obuhvatiti sve što se nalazi u tih sedamdesetak zbirki i stoga je napravljen kolaž od deset glavnih tema i šezdesetak podtema koje ilustriraju kulturu otpora, kulturu nadzora i glavne protagoniste kulturne opozicije.

Teodora Shek Brnadić s Hrvatskog instituta za povijest i nacionalna koordinatorica projekta odgovorila je na pitanje kako je došlo do realizacije projekta, a onda i izložbe: “Nas petero istraživača prvo smo ponudili suradnju jednom poljskom konzorciju, ali oni su smatrali da je natječaj namijenjen zemljama koje su se nalazile iza bivše Željezne zavjese, odnosno onim državama koje su bile direktno pod sovjetskom dominacijom jer je u njima totalitarna paradigma bila najočitija. U tim slučajevima bilo je jasno tko je bio neprijatelj i tko se borio protiv komunizma. Jugoslavija se kao nesvrstana zemlja, kao treći put, nije u to uklapala. Smatralo se da je Jugoslavija drugačija zbog otvorenosti prema Zapadu i da situacija u Jugoslaviji nije bila usporediva s onom u drugim komunističkim zemljama jer, primjerice, pisci i umjetnici nisu završavali u gulagu pa je bio mali interes za disidentstvo u Hrvatskoj. Odbijanju je pridonijelo i to što su malo znali o jugoslavenskom socijalizmu. Početkom svibnja 2015. ostali smo bez konzorcija, da bi nam dva tjedna prije isteka roka za prijavu došla ponuda Mađarske akademije znanosti i umjetnosti, točnije Sándora Horvátha, pročelnika Istraživačkog centra humanističkih znanosti pri Mađarskoj akademiji. Njegova projektna prijava pokazala se najboljom i on je danas koordinator konzorcija čiji smo dio te voditelj projekta. Konzorcij obuhvaća 12 partnera iz 10 zemalja”.

‘U Hrvatskoj ne postoji konsenzus u vezi socijalističke prošlosti jer ne postoji odnos prema toj baštini. Treba podignuti svijest o važnosti zaštite građe’, smatra Teodora Shek Brnadić

Na izložbi su među kulturne opozicionare uključeni emigranti, vjernici, disidenti, praksisovci, omladinci, umjetnici, feministice, a kroz tri teme opisuju se njihovi suzbijatelji – cenzori, ideolozi i udbaši. Mogu se vidjeti originalne knjige i časopisi koje su prodavali Jakša Kušan i Vinko Nikolić na Frankfurtskom sajmu knjiga, rekonstrukcije majica s logom ‘’Solidarność’’ koji su srednjoškolci 1981. iscrtavali flomasterom kao znak potpore poljskom sindikalnom pokretu i Azrinoj pjesmi “Poljska u mom srcu”, poslušati i pogledati studentske govore Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička iz 1971. na videokiosku, uzeti obrasce koje je UDBA koristila prilikom otvaranja dosjea obrađenih osoba te se slikati s dječjom igračkom kamionom-miješalicom za beton, oblijepljenom antijugoslavenskim transparentima koje su ispisivali australski emigranti 1972. godine.

Kada je riječ o otporu, radnje opozicionara koji su izražavali otpor varirale su od anonimnoga neslaganja, prikrivenoga ili javnoga kritiziranja dominantne komunističke vlasti i njezina društveno-političkoga poretka, pa sve do otvorenoga otpora diktaturi u emigraciji od 1945. do 1990. Postojali su studenti koji su otvoreno demonstrirali 1968. i 1971., ali i učenici zagrebačke Klasične gimnazije koji nisu bili svjesni da su bili dio kulturne opozicije, ali su se uklopili u zadani koncept i definiciju otpora. Kako je precizirala Teodora Shek Brnadić, u Klasičnoj gimnaziji naglasak se stavljao na klasične jezike i antičku kulturu te na poznavanje grčke filozofije, a takva su znanja sa stanovišta marksizma bila označena kao elitistička, pa čak i buržujska:

“Klasičari su bili svjesni da je njihova škola bila drugačija, što se vidi iz njihova razrednog časopisa 1989. koji je predstavljen na ovoj izložbi. U cijeloj Hrvatskoj sredinom sedamdesetih provedena je takozvana Šuvarova obrazovna reforma, ali ne i u Klasičnoj gimnaziji koju je od kurikularnih intervencija sačuvao bivši ravnatelj Marijan Bručić. Kada govorimo o gimnazijama, jedan od prvih poteza nove uprave hrvatske gimnazije u Zadru početkom 1945. bila je deložacija stare knjižnice. Nova ravnateljica škole naredila je da se ‘fašističke’ knjige na talijanskom jeziku, uglavnom prijevodi svjetskih klasika, bace u stari papir. Književnik Ivan Aralica dao mi je na uvid svoju zbirku novinskih isječaka: posjeduje sedamdesetak isječaka o slučaju dodjele nagrade ‘Ivan Goran Kovačić’ za njegov roman ‘Duše robova’ iz 1984. Čuvao je i novinske tekstove o slučaju filma ‘Život sa stricem’ iz 1988., snimljenog prema njegovom romanu ‘Okvir za mržnju’. Oni pokazuju osporavanje u tadašnjoj javnosti njega kao pisca zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću. Članovi SUBNOR-a osporavali su njegovo književno stvaralaštvo zbog političke nepodobnosti: na tom primjeru dobro se vidi kako je funkcionirala kulturna javnost. Pokušalo se utjecajem na javno mnijenje pritisnuti žiri da mu se oduzme ta nagrada i da se spriječi snimanje filma ‘Život sa stricem’. Uz političku nepodobnost, razlog za to bio što se u filmu negativno govorilo o ulozi partije u školstvu krajem pedesetih godina. Samocenzura je bila jedna od glavnih karakteristika kulturne scene. Aralica je dobro znao da je trebao pisati metaforički ako je želio da ozbiljno ne ispašta zbog pisanja. Povjesničar Zvonimir Kulundžić je svašta ‘nepoćudnog’ objavio u domeni historiografije, ali dobro je pazio da ne napiše nešto zbog čega su ga mogli tužiti”.

Nenad Bukvić iz Hrvatskog državnog arhiva, uz Teodoru Shek Brnardić autor izložbe, pojasnio je da se uključivanje Hrvatskoga državnog arhiva u projekt podrazumijevalo:“HDA kao nacionalna arhivska ustanova čuva veliki, usudio bih se reći i najveći broj zbirki iz razdoblja socijalističke Hrvatske relevantnih za ovaj projekt. Među njima nalaze se najznačajnije javne zbirke o državnoj i partijskoj kontroli koje pokazuju kako je režim tretirao neslaganje i suprotstavljanje službenoj kulturnoj politici. Tu prvenstveno mislim na zbirke bivše Službe državne sigurnosti, Komunističke partije, javnih tužiteljstva i raznih ideoloških komisija pri tadašnjim društveno-političkim organizacijama. Primjerice, Centar za informiranje i propagandu, na inicijativu Stipe Šuvara, izradio je 1984. analizu književnog i filmskog stvaralaštva te javnih istupa književnika, umjetnika i intelektualaca koji se nisu uklapali u partijske okvire. Taj dokument u široj javnosti poznat je kao Šuvarova ‘Bijela knjiga’. Na početku projekta znatan dio tih dokumenata nije bio u potpunosti javno dostupan. Prvo kroz djelomične izmjene, a sada i u cijelosti novim arhivskim zakonom, napravljeni su bitni pomaci. Tako smo primjerice na izložbi prvi put mogli izložiti dokumente UDBA-e. S druge strane, posjedujemo značajan broj zbirki kulturnih institucija, kao što je Matica hrvatska te privatnih zbirki kulturnih opozicionara pribavljenih otkupom ili darovanjem. Među njima možemo posebno izdvojiti skupinu emigrantskih zbirki, kao što su zbirke Bogdana Radice ili Nikole Čolaka te zbirku materijala za proučavanje povijesti cenzure Aleksandra Stipčevića”.

Teodora Shek Brnadić istaknula je da su ovaj projekt pokušali predstaviti kao baštinu koja pripada svima: “Bilo nam je važno da postignemo emocionalni odmak i vremensku distancu od naših izložaka. Vrlo malo smo povijesno interpretirali dokumente, a mnogo više smo kontekstualizirali, stavljali stvari, ljude i događaje u njihov društveno-politički i kulturni kontekst. Zadatak je bio kroz mrežni registar i sadržaj potaknuti na promišljanje o vrijednosti baštine: Hrvatska je među rijetkim zemljama koje nemaju muzej ili centralnu instituciju koja bi skupljala predmete vezane uz razdoblje socijalizma. Na početku istraživanja također nam se činilo da sve zemlje osim nas imaju svojevrsni popis kulturnih opozicionara pa smo ih prvo trebali detektirati, ništa nam nije bilo servirano. Poznato mi je da je u Matici hrvatskoj koja je u doba Hrvatskog proljeća bila označena kao partijski neprijatelj broj jedan, bilo ideja za pokretanje muzeja komunizma. Razmišljalo se o zagrebačkoj Kockici, bivšem sjedištu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, kao o prikladnom prostoru za muzejski postav. U Puli na sveučilištu djeluje specijalizirani Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma, ali oni su ostali na znanstvenoj razini i nisu obradili onu baštinsku”.

‘Kad je projekt kretao, partijski i udbaški spisi bili su zatvoreni. Mi smo kroz ovu izložbu prvi put mogli izložiti dokumente Udbe’, objasnio je Nenad Bukvić

Teodora Shek Brnardić rekla je da su istraživači, kada su proučavali građu, otkrili pluralizam i heterogenost svjetonazora i ideologija među domaćim protivnicima sustava i emigrantima te smatra da je bespredmetno podvoditi sve hrvatske emigrante pod ustaštvo. Kako kaže, uvijek je hrvatska emigracija koja se u doba Jugoslavije nazivala neprijateljskom, imala negativnu konotaciju zbog hipoteke NDH, ali nisu svi emigranti bili ustaše, iako ih je bilo među njima: “Primjerice, Jakša Kušan bio je liberalni demokrat, urednik časopisa Nove Hrvatske. Emigrirao je sredinom pedesetih godina, a kao student pohađao je ljetnu školu liberalne demokracije koju su organizirali Amerikanci u Francuskoj. Njezin glavni cilj bio je da se disidenti iz istočne Europe obrazuju u duhu liberalno-demokratskog sustava i da postanu nosioci novog poretka kada se vrate u svoje zemlje. Kušan je 32 godine uređivao Novu Hrvatsku, najrašireniji emigrantski časopis koji je bio prisutan na Frankfurtskom sajmu od početka sedamdesetih godina. Vinko Nikolić bio je urednik Hrvatske revije, časopisa Matice hrvatske koji se od 1951. morao izdavati u emigraciji. Nikolić je tijekom Drugoga svjetskog rata bio aktivni pripadnik ustaškog pokreta, međutim nakon prisilnog odlaska u emigraciju odrekao se Ante Pavelića i ustaštva te je na stranicama Hrvatske revije kritički progovarao o ustaškom pokretu. Godine 1969. izrijekom je naglasio da to nije pravi put za Hrvatsku koja mora biti demokratska i neovisna, bez totalitarne paradigme. Zbog svjetonazorskog zaokreta mogao je tako 1973. s Jakšom Kušanom izlagati na zajedničkom štandu na Frankfurtskom sajmu knjiga. Bogdan Radica bio je građanski intelektualac koji je čak bio zaposlenik u Ministarstvu informacija u Beogradu, no ipak je krajem 1945. odlučio emigrirati jer nije više želio živjeti u ‘Titovu raju’. Dakle, emigranti su zaista bili različiti, ali su svi bez sumnje bili antikomunisti i prava politička opozicija jugoslavenskom režimu”.

Naglasila je da je Europska komisija tražila da se podigne svijest o važnosti zaštite ovakve građe:

“Njihov cilj bio je poduprijeti te zbirke i dati im prioritet. Ideja je bila da zatvorena povijest pod dominacijom SSSR-a postane dio europske povijesti, zato Jugoslavija na prvi pogled nije bila dio te priče. Kod nas vjerojatno nije došlo do dizanja te ostavštine na razinu baštine jer ne postoji konsenzus oko tih tema. Koncept kulturne opozicije nosi značenje suprotstavljanja: jedno je baviti se, primjerice, svakodnevicom u socijalizmu, a drugo je baviti se ovakvom temom s obzirom na postojanje suprotstavljenih strana među nasljednicima zbirki i predmeta. Zbog toga su neki ljudi bili iznenađeni činjenicom što smo uspjeli sve to na ovaj način obuhvatiti: nije bilo primjedbi da je pristup bio neadekvatan. Nismo htjeli politizirati jer je trebalo dezideologizirati nešto što je vezano uz ideologiju. Zbog toga se stalno u govoru o ovoj temi vraćamo na zbirke i predmete, a ne na svrstavanje pojedinih protagonista, odnosno kulturnih opozicionara, u ideološke ladice. Ako počnete problematizirati što je tko mislio o tome, već ste u rovovima. Mi smo pustili da građa i zbirke same pričaju svoju priču”.