Redakcija Nacionala u posjedu je jedine pravomoćne presude za genocid počinjen na području Prijedora 1992. godine. U protekla tri desetljeća, na različitim sudovima doneseno je pedesetak presuda za zlodjela počinjena na tom području, no uglavnom se radi o zločinima protiv čovječnosti te zločinima protiv civilnog stanovništva.

Detalji presude koju žrtve zločina u Prijedoru čekaju tridesetak godina nisu još nigdje objavljeni, a o njoj gotovo da nije bilo nikakvih informacija u javnosti. Prva je to presuda donesena nakon Drugog svjetskog rata zbog kaznenog djela genocida, koja baca novo svjetlo na stravična zlodjela koja je na području Bosne i Hercegovine počinila vojska Republike Srpske. Iako se tim pojmom često barata u javnom prostoru, pa i bez pravnog temelja, treba naglasiti da se radi o najtežem kaznenom djelu koje ljudsko biće može počiniti prema drugom ljudskom biću.

Za očekivati je da će u određenim političkim krugovima biti pokušaja osporavanja, baš kao što je to bio slučaj i s genocidom u Srebrenici, čije je počinjenje nedvojbeno utvrdio Međunarodni kazneni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, i to u čak 14 pravomoćnih osuđujućih presuda. Među njima su najpoznatije ona od 35 godina zatvora, koliko je izrečeno bivšem zapovjedniku Drinskog korpusa vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću, kao i presude na doživotne zatvorske kazne, koje su zbog tog zločina dosuđene nekadašnjem predsjedniku RS-a i vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga RS-a Radovanu Karadžiću i zapovjedniku Glavnog stožera vojske Republike Srpske Ratku Mladiću.

Negiranje genocida

Uz sve pravomoćne presude, kojima je na Haaškom tribunalu potvrđeno da je na srebreničkom području počinjen genocid te je utvrđeno tko su počinitelji, i na nacionalnim sudovima BiH zbog tog je kaznenog djela doneseno još nekih 25 presuda. No, bez obzira na pravni aspekt, kao i na Rezoluciju UN-a o Srebrenici koja je izglasana u svibnju ove godine, a kojom se, između ostalog, osuđuje poricanje genocida kao povijesnog događaja te veličanje onih koje su međunarodni kazneni sudovi osudili za ratne zločine, određeni broj političkih aktera javno i danas uporno negira zločin koji je počinjen.

PORUKA SRBIJI EU: Nema mjesta među nama za negatore genocida u Srebrenici

Hoće li se i sa zločinom u Prijedoru dogoditi isto?

Presudu o kojoj je riječ, donijelo je Vijeće za maloljetnike Višeg suda u Sarajevu, a 2. srpnja 1995. godine postala je pravomoćna. Radi se o kaznenom postupku protiv Dragana Opačića (rođenog 1975.) osuđenog zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. st. 1 i genocida iz čl. 141. st. u vezi s čl. 48. preuzetog iz KZ-a SFRJ, (čl. 3. st. točka A Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata).

Nakon održane glavne rasprave koja je bila zatvorena za javnost, presuđeno je da je Dragan Opačić, pripadnik Prve motorizirane gardijske brigade tzv. vojske Republike Srpske, koji je bio u pritvoru od 2. travnja 1995. godine, kriv što je od sredine listopada pa do kraja 1992. u mjestu Kozarac općine Prijedor, nakon što se dobrovoljno prijavio u paravojsku tzv. Republike Srpske u cilju provođenja velikosrpske politike, uništenja i protjerivanja nesrpskog stanovništva s tog područja, prilikom služenja u jedinici koja je osiguravala logor ‘Trnopolje’, a u kojem se u to vrijeme nalazilo oko 1500 žena, djece i staraca, uglavnom Bošnjaka muslimana iz Kozarca i okolnih sela, kršeći pravila međunarodnog prava počinio 23 ubojstva strijeljanjem, dva ubojstva klanjem i deset silovanja.

Opačić, koji je u vrijeme počinjenja zlodjela imao tek 16 godina, osuđen je zbog produženog djela genocida te produženog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na deset godina maloljetničkog zatvora.

Presuda od životne važnosti za stanovnike Prijedora

Profesor međunarodnog kaznenog prava i dekan Pravnog fakulteta na Sveučilištu „VITEZ“, dr. sc. Goran Šimić, koji je ujedno autor baze koja objedinjuje sve pravomoćne presude za ratne zločine na Haaškom tribunalu te nacionalnim sudovima zemalja bivše Jugoslavije, pod nazivom ‘War Crimes Trials Database’, potvrđuje kako se radi o prvoj i jedinoj presudi za genocid na području Prijedora, odnosno o prvoj presudi donesenoj zbog genocida nakon Drugog svjetskog rata.

“Trideset godina žrtve zločina u Prijedoru su čekale na presudu za genocid počinjen na tom području. Do sada je poznato da je na različitim sudovima doneseno njih pedesetak, ali za kaznena djela zločina protiv čovječnosti i zločina protiv civilnog stanovništva. Kao pravnik mogu ustvrditi da je pravomoćna presuda za kazneno djelo genocida pravno nesporno pitanje, ali i s druge strane upozoriti da je u životu, među ljudima, među zločincima i žrtvama, to ipak pitanje od životnog značaja“, naglašava Šimić te objašnjava da je između tih kaznenih djela vrlo velika razlika.

“Pitanje je što sad kad postoji nekoliko desetaka presuda donesenih na različitim nacionalnim sudovima te dva međunarodna suda, a od kojih ni jedan sud nije obvezan poštovati mišljenje onog drugog, nego može neovisno formirati svoje mišljenje”, pita se stručnjak za međunarodno kazneno pravo te upozorava kako je objava dosad nepoznate pravomoćne presude za genocid na području Prijedora od životne važnosti za tamošnje stanovništvo koje želi saznati istinu o događajima na tim prostorima, ali i svih građana Bosne i Hercegovine.

FOTO: Privatna arhiva

Što je uopće istina?

“Trenutno je pred BiH društvom veliki izazov – tko je uopće taj koji utvrđuje istinu, te što učiniti s tako utvrđenom istinom”, naglašava Šimić, koji zaključuje i kako je na čitavom području Bosne i Hrecegovine i danas vrlo složeno pitanje procesa izgradnje postkonfliktnog društva u situaciji kad svaka od tri etničke skupine baštini snažan osjećaj kolektivne žrtve i nijekanja vlastitih zločina, ne samo u ratu iz devedesetih godina, nego još od Drugog svjetskog rata.

S druge strane, postavlja se pitanje hoće li presuda za genocid u Prijedoru biti osporavana, ili bi se njezin značaj mogao pokušati umanjiti s obzirom na to da nije donesena na međunarodnom, nego BiH sudu. Profesor Šimić naglašava kako nije važno koji je sud donio presudu – međunarodni ili nacionalni – bitno je da se radi o pravomoćnoj presudi koju nitko nije ukinuo, a negiranje tog djela se kazneno sankcionira.

“Osim toga, kad govorimo o kaznenom djelu genocida, treba napomenuti da nije bitan broj ubijenih, mučenih ili silovanih, tako da se u pravnom smislu ne može uspoređivati na način ‘je li veće ili teže kazneno djelo genocida’ počinjeno u Srebrenici ili u Prijedoru. Genocid može biti počinjen bez ijedne ubijene osobe – naime, prema Statutu Međunarodnog kaznenog suda, kazneno djelo genocida treba biti počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je primjerice ubijanje pripadnika te skupine, nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima te skupine, namjerno podvrgavanje te skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje, nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja unutar skupine te prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu”, objasnio je sugovornik Nacionala.

Prijedor: Obilježen ‘Dan bijelih traka’, sjećanje na više od tri tisuće Prijedorčana ubijenih 1992.

Šimić podsjeća i na zakonske izmjene koje je nametnuo nekadašnjih visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, a koje propisuju da javno negiranje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina utvrđenog pravomoćnom presudom, bez obzira na to radi li se o međunarodnom ili nacionalnom sudu BiH, može biti sankcionirano kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Teza o herojima, a ne zločincima, postala je službeni narativ

“Ova presuda će biti ignorirana, kao da ne postoji. Srpska strana će nastaviti zastupati tezu kako je u Sarajevu sve upereno protiv Srba, kao i da u presudi bilo kojeg međunarodnog suda ne postoji utvrđen genocid u Prijedoru. Da paradoks bude veći, pozivat će se u ovom slučaju na presude sudova koje inače ne priznaju, ali ovdje im odgovaraju kako bi legitimirali njihovu poziciju”, smatra politička analitičarka, novinarka i voditeljica ureda Zaklade Friedrich Ebert u Banjoj Luci, Tanja Topić.

Prema njezinim riječima, gotovo da je teza o herojima, a ne ratnim zločincima postala službena mantra, službeni narativ, pa će na isti način biti upotrijebljena i ova presuda: jednima kao dokaz da je i u Prijedoru bio genocid, a drugima da je sve što dolazi iz Sarajeva neprijateljski usmjereno protiv Srba.

Ratni zločini nad Hrvatima kod Prijedora: Podignuta optužnica protiv zapovjednika Vojske RS-a

“Većina će inzistirati na vlastitim istinama, u duboko iskopanim rovovima, obmanjući nove generacije i falsificirajući činjenice te tražeći matematičku ravnotežu u zločinima”, kaže Topić te podsjeća na događaj koji se zbio na dan obilježavanja logora, odnosno sjećanja na žrtve zločina u Prijedoru, kad su srpski dužnosnici iz Srbije i BiH obilježavali stradanje Srba u Oluji.

“Niti jednom riječju nisu spomenuli zločine nad nesrpskim stanovništvom u prijedorskoj regiji”, naglašava politologinja.

Govoriti o ratnim zločinima, posebno vlastitim, obavijeno je zavjerom šutnje, kaže Topić te ističe kako službena politika Srba u BiH, ali i iz Srbije, negira genocid koji je utvrđen presudama međunarodnih sudova za ratne zločine, pa je negdje iz njihove vizure sasvim razumljivo da neće priznati ni odluke ‘mrskih sudova’ iz Sarajeva.

FOTO: Privatna arhiva

Začarani krug vlastitih žrtava i tuđih zločinaca

“Generalni stav je da je Haaški tribunal politički sud, pa je kao takav uperen isključivo protiv Srba (za Srbe), protiv Hrvata (iz hrvatske vizure), a iz bošnjačke vizure dominantno je stajalište da oni koji su bili napadnuti i nad kojima je počinjen zločin, nisu sami mogli biti zločinci. Tako se u BiH vrtimo u začaranom krugu vlastitih žrtava i tuđih zločinaca, stoga ne čudi što Srbi ne govore o ovoj presudi, jer službena politika, baš kao i mediji, kao i ostale na vlasti naslonjene poluge društva, o zločinima u Prijedoru šute; šuti se o logorima u vrijeme rata, o Tomašici, ta mračna strana vlastite prošlosti se ignorira, prešućuje, izbačena je iz povijesti i udžbenika, javnog i medijskog diskursa. S druge strane, čudi da mediji koji nisu produžena ruka službene politike, nisu ovaj slučaj naglašenije prenijeli u javnosti. Najveći dio građana u BiH za ovaj slučaj gotovo da nije čuo”, zaključila je Topić.

U Prijedoru je devedesetih godina nestalo 3.176 civila, uglavnom nesrpske nacionalnosti. Još uvijek se traga za više od 470. Presudu protiv Opačića prvi put za Agenciju Anadolija spomenuo je u srpnju ove godine Amor Mašović, koji je niz godina vodio Kolegij direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Osim kratke informacije koja je tada objavljena, nitko se tom temom nije dalje bavio. Redakcija Nacionala uspjela je doći do podatka o sudu na kojem se vodio postupak, a onda i u posjed pravomoćne presude.

“Svaka dvanaesta nestala osoba na području općine Prijedor je osoba ženskog spola, uključujući i djevojčice. Svaka trideseta nestala osoba je dijete mlađe od 18 godina“, kazao je tada Mašović.

Na području Prijedora još uvijek se traga za više od 470 žrtava koje se nalaze u nekim masovnim ili pojedinačnim grobnicama. Tu je i veliki broj neidentificiranih posmrtnih ostataka iz kojih je nemoguće uzeti DNK i koje će vjerojatno i ostati neidentificirane.

SREBRENICA I 29 godina kasnije još se traga za tisuću žrtava genocida

Presuda: Deset godina maloljetničkog zatvora zbog genocida

Dragan Opačić proglašen je krivim što je od sredine listopada pa do kraja 1992. u mjestu Kozarac općine Prijedor, nakon što se dobrovoljno prijavio u paravojsku tzv. Republike Srpske u cilju provođenja velikosrpske politike, uništenja i protjerivanja nesrpskog stanovništva s tog područja, prilikom služenja u jedinici koja je osiguravala logor ‘Trnopolje’, a u kojem se u to vrijeme nalazilo oko 1500 žena, djece i staraca, uglavnom Bošnjaka muslimana iz Kozarca i okolnih sela, kršeći pravila međunarodnog prava počinio 23 ubojstva strijeljanjem, dva ubojstva klanjem i deset silovanja.

U presudi Višeg suda u Sarajevu slijede zatim detaljni opisi najbrutalnijih zlodjela nad civilima u devet točaka. Između ostalog, Opačić je osuđen zbog silovanja dviju djevojaka, od kojih je jedna imala samo 17 godina. Ta zlodjela počinio je s još trojicom u podrumu tzv. ‘bijele kuće’ u blizini logora ‘Trnopolje’ koja je bila namijenjena za najgore zločine. Sedamnaestogodišnjakinju su prvo pretukli, a onda joj stavili povez preko očiju i silovali je. Obje djevojke kasnije su pitali bi li mogle prepoznati lica silovatelja. Kad su im rekle da ne bi, kazao im je da je to sretna okolnost, jer bi ih inače ubili. Zaprijetio im je onda smrću, u slučaju da nekome ispričaju što se dogodilo.

FOTO: KVART Prijedor

Istog dana Opačić je, kako se nadalje navodi u presudi, dvojicu staraca usmrtio rafalima. Prije toga ih je s još jednim muškarcem vezao za željeznu štangu tako da nisu mogli dodirnuti tlo. Tada je pucao u njih.

U 3. i 4. točki opisuje se silovanje još dviju malodobnih djevojaka muslimanske vjeroispovijesti.

Točka pet pravomoćne presude opisuje iživljavanje nad desetero muslimana u dobi između 55 i 80 godina, koje je Opačić s još nekoliko muškaraca izveo u dvije kolone, vezanih ruku na leđima i odveo u smjeru ‘bijele kuće’. Pucali su zatim u svakog od njih, prethodno ih vezavši za štangu. Tijela su ukrcali u kamion i odvezli u smjeru Omarske.

Leševe svojih žrtava su zatim iskrcali u jamu u blizini isušenog jezera i ubacili ih masovnu grobnicu u kojoj su već bile neke tri tisuće tijela, stoji u presudi.

I preostale točke iz pravomoćne presude potanko opisuju ubojstva staraca te silovanja djevojaka.

Opačić, koji je u vrijeme počinjenja zlodjela imao tek 16 godina, osuđen je zbog produženog djela genocida te produženog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na deset godina maloljetničkog zatvora.

FOTO: Screenshot

Optuženi je tijekom suđenja sve priznao. Osim toga, pred istražiteljima Međunarodnog suda u Haagu za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije na fotografijama je prepoznao osobe koje su s njim sudjelovale u tim zločinima.

Svjedoci koji su saslušani u sudskom postupku potvrdili su kako su u logor Trnopolje dovodili uglavnom stare ljude te djevojčice između 12 i 16 godina koje su zlostavljali. Mnogima od njih nakon Trnopolja se izgubio svaki trag.

Kaznu maloljetničkog zatvora od deset godina zatvora Opačić je odslužio. Nije poznato gdje se danas nalazi.