Objavljene presude Europskog suda za ljudska prava u slučajevima protiv Hrvatske i svjedočanstva zatvorenika u hrvatskim zatvorima koja je u anonimnoj anketi prikupila odvjetnica Lidija Horvat odjeknuli su u hrvatskoj javnosti, jer su upozorili na sve jače prisustvo nasilja nad osobama lišenim slobode. Tako se ozbiljno ukazalo na stanje ljudskih prava i sloboda, ali i na još ozbiljnije probleme u sustavu sigurnosti s kojima se suočava hrvatski zatvorski sustav.

Na stanje i probleme života i sigurnosti u hrvatskim kaznionicama i zatvorima uporno upozorava pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, u svojim godišnjim izvješćima pred Saborom. Zato smo u razgovoru s njom provjerili jesu li njezine analize, ocjene stanja ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj te posebno brojne preporuke o tome što sve treba mijenjati u hrvatskim zatvorima, dočekane s odgovarajućom pozornosti. Zapravo, ima li promjena i na što sve treba upozoriti u novom izvješću za 2023. godinu, koje će Tena Šimonović Einwalter predati Saboru u ožujku ove godine. S obzirom na najavu parlamentarnih izbora u travnju ili svibnju i raspuštanje Sabora, pitanje je kad će njezina zapažanja i preporuke doći na dnevni red. „Promjena u hrvatskim zatvorima teško može biti ako problem ne prijave zatvorenici. Vjerujem da ima onih koji misle da se ne treba baviti zatvorenicima jer je riječ o ljudima koji su prekršili zakon. Ali država je na specifičan način odgovorna za prevenciju kršenja ljudskih prava“, istaknula je Tena Šimonović Einwalter, pučka pravobraniteljica od ožujka 2021., ali i članica Europske komisije protiv rasizma i nesnošljivosti ( ECRI) Vijeća Europe i u tri mandata predsjedavajuća u izvršnom odboru Europske mreže tijela za jednakost (EQUINET). Međutim, Tena Šimonović Einwalter nedavno je na sjednici saborskog Odbora za pravosuđe iznijela zanimljive prijedloge izmjena i dopuna novog Kaznenog zakona koje su prihvaćene, protiv kojeg se buni dobar dio hrvatske javnosti i oporba. „Napredak je uvođenje definicije rodno uvjetovanog nasilja u Kazneni zakon. Meni je manje bitno kako se to djelo zove, bitno je da se razumije da je riječ o ubojstvu žene zato što je žena’’, rekla je.

NACIONAL: Kako komentirate izjave koje su se čule proteklih dana o zlostavljanju zatvorenika u kaznionicama i zatvorima u Hrvatskoj?

Priče zatvorenika koje su nedavno odjeknule u medijima, a sad govorim o presudama Europskog suda za ljudska prava u slučajevima protiv Hrvatske i svjedočanstvima koje je u anonimnoj anketi prikupila odvjetnica Lidija Horvat, ukazuju na probleme o kojima kao institucija pučke pravobraniteljice upozoravamo niz godina. Presude se tiču predmeta u kojima smo i mi postupali, samo u puno ranijoj fazi. Te presude Europskog suda za ljudska prava su itekako značajne i zabrinjavajuće jer je utvrđeno nečovječno i ponižavajuće postupanje prema zatvorenicima, kao i da država takvo postupanje nije učinkovito istražila. Ali govore i da je radi većeg poštivanja ljudskih prava u Hrvatskoj potrebno i ranije i češće uvažavati preporuke i upozorenja institucije kojoj sam na čelu. Još uvijek ne vidim dovoljno razumijevanja uloge ove institucije kao „ranog sustava upozorenja“, češće te preporuke i upozorenja potaknu obrambeni stav sustava, umjesto potrebne promjene. Glede izrečenih navoda o zlostavljanju – svi konkretni navodi trebaju biti ozbiljno shvaćeni i temeljito provjereni, to je i obveza države iz čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Štoviše, na državi je teret dokazivanja da nasilje nije počinio službenik ili da do njega nije došlo propustom sustava. I naravno, kad se neovisnom istragom utvrdi da je do nasilja došlo, onda mora biti i sankcija.

NACIONAL: Vjerujete li podacima prikupljenim u anketi odvjetnice Lidije Horvat da je 57,7 posto zatvorenika izloženo nasilju i da su počinitelji toga nasilja u prvom redu, u 47,4 posto slučajeva, pravosudni policajci? Jeste li zatražili službenu provjeru tih navoda ili pokrenuli istražni postupak?

To su jako velike brojke koje izazivaju zabrinutost. Pritom ankete nikad nisu egzaktne, ali su itekako važne i trebaju poslužiti u najmanju ruku kao indikator nekog problema. Dodatno su važne jer daju prostora onima koji se boje službeno prijaviti da su bili žrtve nasilja. I da su ti postotci bitno manji, i dalje bi bilo itekako dovoljno razloga za konkretne i sustavne korake. Mislim da je dodatna vrijednost ove ankete o kojoj je govorila odvjetnica i to što je privukla pažnju javnosti na temu uvjeta u zatvorskom sustavu, osobito na temu nasilja. I mi smo kroz godine provodili ankete u zatvorima te i naše anonimne ankete pokazuju da su zatvorenici žrtve nasilja, u velikoj mjeri kažu da se većina pravosudnih policajaca ponaša profesionalno i uljudno, ali i nama ukazuju da postoje oni koji ih vrijeđaju, i to najviše na nacionalnoj osnovi, ali i da su bili izloženi nasilju. Po anketama mi ne možemo postupati jer su odgovori anonimni, ali nam pomažu kod odabira na što posebno treba obratiti pozornost kod obilaska kaznenog tijela. Osim toga, o rezultatima anketiranja obavještavamo upravitelja još za vrijeme trajanja obilaska. Napokon, vezano za nasilje kontinuirano ukazujemo da pritužbe na nasilje treba osobito pozorno ispitati i pritom treba obvezno uzeti u obzir navode zatvorenika koji su bili žrtve i zatvorenika koji su eventualno takvom događaju svjedočili. Naime, problem je kad se osnovanost pritužbi ocjenjuje samo na temelju izjava pravosudnih policajaca – to je daleko od temeljite provjere navoda ili učinkovite istrage.

NACIONAL: Jeste li upoznati s postojanjem i pritužbama o nasilju, neljudskom i ponižavajućem postupanju prema osobama lišenim slobode što su počinile službene osobe? O kakvom se psihičkom i fizičkom nasilju radi?

Imamo takvih pritužbi, ne puno, ali dolaze nam. Sigurno je nasilje puno raširenije nego što se to iz broja pritužbi nama ili u okviru samog zatvorskog sustava može vidjeti. I često je objektivno teško utvrditi što se dogodilo, toga sam svjesna, ali nema opravdanja da se ti navodi shvate olako i ne provjere rigorozno. Slučaj koji sam spomenula da je dobio epilog na Europskom sudu za ljudska prava je dobar primjer propusta – zatvoreniku su bila slomljena dva rebra, imao je tragove udarca na grudima, vratu i glavi i nekoliko ogrebotina. Na kraju je završio na operaciji i bio tjedan dana u bolnici. Ministarstvo pravosuđa je utvrdilo da nije bilo moguće utvrditi uzroke ozljeda, a iz istih razloga je Državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu koju je zatvorenik podnio. Sud je utvrdio da je riječ o nečovječnom i ponižavajućem postupanju, kao i da o tome nije bilo učinkovite istrage. Mi smo u tom slučaju upozorili i bolnicu u kojoj je zatvorenik bio pregledan i smješten, istaknuli da su liječnici obvezni prijaviti policiji ili državnom odvjetništvu kada na radnom mjestu posumnjaju da je nečija smrt ili tjelesna ozljeda osobe nastala nasilnim putem.

Tena Šimonović Einwalter pučka je pravobraniteljica od ožujka 2021. godine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakva saznanja imate o intenzitetu i učestalosti nasilja koje se događa među zatvorenicima?

Da, zatvorenici nam se ponekad obraćaju i govore da su drugi zatvorenici bili nasilni prema njima ili da su u velikom strahu jer im prijete. Zapravo, i u anketama koje sam spomenula nam češće kao problem ističu nasilje koje doživljavaju od drugih zatvorenika, nego od pravosudne policije, tako da je i među zatvoreničko nasilje problem. Zadatak je države poduzeti učinkovite mjere prevencije kako do nasilja ne bi ni došlo, ali tu ne mogu reći da je Hrvatska dovoljno uspješna. Dodatan problem vidim u prevenciji, i to kao netko tko se dugi niz godina bavi diskriminacijom u preventivnom dijelu, posebno kad su u pitanju zatvorenici koji se po nečemu razliku od većine – imaju intelektualne poteškoće, pripadnici su nacionalnih manjinama i slično. Meni je neupitno ako imamo predrasude, diskriminaciju i zločine iz mržnje izvan zatvora, da će predrasuda i mržnje biti i u zatvorima te je u odnosu na neke zatvorenike, primjerice one s intelektualnim poteškoćama, potrebno pažljivo osiguravati da ne dolazi do nasilja nad njima. Do sada to nije bilo dovoljno pažljivo rađeno i praćeno, na što smo ukazali Ministarstvu. Upravo se spremamo držati edukaciju za pravosudnu policiju o suzbijanju diskriminacije, što se odnosi na postupanje kaznenopravnih tijela i u njima zaposlenih prema zatvorenicima. I napokon, odgovor na nasilje u zatvorima zapravo treba biti još širi i uključivati, recimo, edukacije sudaca, državnih odvjetnika i policije. Ovo spominjem zbog presude od prije nekoliko godina, u kojoj sud nije držao vjerojatnim da je zatvorenik seksualno zlostavljao drugog zatvorenika i to jer je oženjen i ima djecu. To je potpuno nedopustivo, a osim toga i šalje krivu poruku žrtvama da šute i ne prijavljuju nasilje.

NACIONAL: Je li po porast nasilja u hrvatskim zatvorima i kaznionicama u odnosu sa stvarnim, teškim, po nekim ocjenama i katastrofalnim stanjem u hrvatskom zatvorskom sustavu? Generira li prenapučenost u hrvatskim zatvorima ograničavanje ili povredu prava osoba lišenih slobode? Jesu li ograničavanje i povreda prava i sloboda zatvorenika bile u porastu tijekom 2022. godine?

Prenapučenost i nasilje apsolutno mogu biti povezani kad, recimo, osam zatvorenika provodi najmanje 22 sata na dan u sobi od 19 kvadrata. Svaki od njih ima tek nešto više od dva kvadrata za sebe, pri čemu je neprestano okružen potpuno nepoznatim ljudima. I svi oni koriste isti WC koji je dio te sobe, nije u potpunosti ograđen. I sve što imaju je vrijeme za potrošiti jer nemaju baš nikakve aktivnosti, osim dva sata na dan provesti u šetnji u dvorištu – zar to nije rizik za nasilje? Prenapučenost je jedan od većih problema zatvorskog sustava i posljednjih godina je, nažalost, u stalnom rastu pa je u 2022. bila rekordna. Tek jedan hrvatski zatvor nije imao više zatvorenika nego što je predviđeno, to je bio zatvor u Šibeniku, dok je najveća prenapučenost bila zabilježena u zatvoru u Osijeku, čak 205 posto, a nešto je bolje u zatvorima u Karlovcu i Zadru. O teškom stanju u Remetincu hrvatska javnost već dovoljno zna. Važno je znati da je Europski sud za ljudska prava, također u predmetima vezanima uz hrvatske zatvore, recimo, Muršić protiv Hrvatske, bio stava kako u tim situacijama, kad je taj osobni prostor manji od 3 metra kvadratna, postoji snažna pretpostavka da je riječ o ponižavajućem postupanju, odnosno povredi članka 3. Europske konvencije. Rizik za nasilje je i činjenica da nedostaje velik broj pravosudnih policajaca – prema zadnjim podacima s kojima raspolažemo, popunjeno je 77 posto sistematiziranih radnih mjesta – jedna petina nedostaje. To mora utjecati na opću atmosferu i među zatvorenicima i kod samih policajaca jer su preopterećeni, rade posao za više osoba, rade i nakon što svjedoče izuzetno stresnim situacijama jer nema tko drugi raditi. Kronično nedostaje i službenika tretmana, negdje ih je samo dvoje na čak 120 zatvorenika. A tretman je jako bitan dio rada na resocijalizaciji i ako izostaje, i to se može promatrati kao rizik od nasilja.

NACIONAL: Koji su rezultati vaših postupaka po pritužbama zatvorenika?

Ima ih puno. Imali smo primjerice, pritužbu na među zatvoreničko nasilje gdje je žrtva bila osoba sniženih intelektualnih mogućnosti i u sklopu postupanja smo preporučili da se učine konkretne promjene s ciljem prevencije, odnosno izrade upute za postupanje s rizičnim zatvorenicima. Ova preporuka je provedena, ali smo uočili manjkavosti pa je dorađena i sada pratimo njezinu daljnju provedbu. U pritužbi na prenapučenost u sobi, a kako se manjak osobnog prostora privremeno može kompenzirati aktivnostima izvan sobe, dali smo preporuku Ministarstvu pravosuđa i uprave da svim kaznenim tijelima ukaže na potrebu da se zatvorenicima omogući dulji boravak na otvorenom, osiguraju uvjeti za tjelovježbu i organizira druge aktivnosti. Ta preporuka je usvojena i kaznena tijela su dobila takvu uputu pa sada pratimo hoće li uistinu i zaživjeti u stvarnosti. Zatvorenici su nam se znali pritužiti i zbog loše higijene – recimo, kod dolaska u zatvor ili kaznionicu su znali dobivati korištenu deku koja je zadnji put oprana prije možda godinu dana, a sada je pravilo da mora biti čista. To smo postigli kod izrade pravilnika o rublju, odjeći, obući i posteljini za zatvorenike. Ovaj primjer možda nekome zvuči banalno, ali ljudi koji su čak imali kožne bolesti zbog toga i koji su prošli to poniženje, sigurno se ne bi složili. Kad smo u zatvorima, nekad „u hodu“ pokrenemo stvari. Sjećam se kad mi je jedan zatvorenik prišao, podignuo majicu i pokazao izraslinu na stomaku, rekao da nikako nije dobivao termin kod liječnika. On nije u situaciji u kojoj je netko na slobodi, on ne može uzeti jaknu, izaći i otići u ordinaciju kod svog doktora. Nakon toga je pregledan. Inače, gledajući pritužbe koje nam stižu iz zatvora, najviše ih se odnosi upravo na zdravstvenu zaštitu. Ovdje mi je važno naglasiti da do promjena teško može doći ako se problem ne prijavi – bilo da nam zatvorenici pošalju pisanu pritužbu ili nam se prituže kad dođemo u zatvor ili kaznionicu. I još nešto je važno reći – vjerujem da ima onih koji misle da se ne treba baviti pravima zatvorenika, jer je riječ o ljudima koji su prekršili zakon ili su za to osumnjičeni. Zapravo je država na specifični način odgovorna za prevenciju kršenja ljudskih prava. A to podrazumijeva i sigurnost zatvorenika i istražnih zatvorenika, zato što su u potpunosti ovisni o državi, odnosno uvjetima i skrbi koju im osigurava u zatvorima i kaznionicama. Za to postoji jasna i snažna obveza države, i prema Ustavu i prema međunarodnom i nacionalnom pravu, sve prema praksi Europskog suda za ljudska prava. I zaštita njihovih prava je jedan od naših zadataka kao institucije. Pritom njihova prava često nisu u fokusu javnosti, ali niti politike. Primjerice, kada u Saboru predstavljam izvješće o stanju ljudskih prava, zastupnici jako rijetko pitaju ili komentiraju o tom dijelu izvješća. Za to je više razloga. Ima toliko drugih teških problema i to problema koji su ljudima osobno važni, i s kojima se mogu poistovjetiti, primjerice kada govorimo o uvjetima u bolnicama ili u domovima za starije. No očigledno ne misle da bi oni ili itko njima drag ikada mogli završiti u zatvoru.

NACIONAL: Ako situacija u hrvatskim zatvorima i kaznionicama, sigurnost zatvorenika i policijskih službenika slabo zanima naše saborske zastupnike, kakav je interes hrvatske javnosti?

Mislim da veliku većinu ljudi i hrvatsku javnost ipak zanima kakvo je stanje u hrvatskim zatvorima. Dugo vremena su oni koji iz profesionalnih razloga gledaju unutrašnjost zatvora pričali onima koji tu priliku nisu imali da su zatvori u Hrvatskoj uglavnom derutni i prenatrpani, ali barem nema nasilja kakvog ima u filmovima. Međutim, kao što danas razgovaramo, i taj dugo vremena prevladavajući dojam da nema ili ima vrlo malo nasilja itekako treba propitivati i temeljito ispitivati. Ključne su tu dvije stvari – osigurati sigurni način prituživanja, gdje neće zbog toga trpjeti osvetu onih na koje se pritužuju te ozbiljno istražiti sve navode i sankcionirati one koji su nasilni, bilo da je riječ o pravosudnoj policiji ili drugim zatvorenicima.

NACIONAL: Popravlja li se ili i dalje egzistira stanje porasta pritužbi na nedovoljno dostupno korištenje zdravstvene zaštite? Je li moguće da još uvijek nije regulirano obavljanje zdravstvene zaštite u zatvorskom sustavu sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti?

Nema velikih promjena jer zdravstvena zaštita osoba lišenih slobode još uvijek nije dio zdravstvenog sustava, već je „pod kapom“ Ministarstva pravosuđa i uprave i to dovodi do ozbiljnih problema u praksi. Recimo, zatvorski liječnici nemaju pristup Centralnom zdravstvenom informacijskom sustavu (CEZIH), što im prilično otežava posao, a zatvorenicima ograničava pristup zdravstvenoj zaštiti. To znači da liječnici zaposleni u kaznenim tijelima ne mogu pisati uputnice, recepte i slično. Već nekoliko godina dobivamo informacije Ministarstva pravosuđa i uprave da je u tijeku dogovor oko ovog problema s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, no nikako da se omogući pristup CEZIH-u. Zato i ne čudi da su problemi vezani uz zdravstvenu zaštitu najčešći problem zbog kojeg nam se obraćaju osobe lišene slobode, i to u sve većem broju.

NACIONAL: Do kuda se došlo s provođenjem pilot-projekta elektroničkog nadzora za uvjetni otpust i je li to dugoročno rješenje problema prenapučenosti hrvatskih zatvora?

Kad je u pitanju smanjenje prenapučenosti na ovaj način, tri su smjera koja mogu učiniti razliku. I doista mi nije mi jasno zašto još nisu zaživjeli, intenzivnije ili uopće, kako koji. Prvo treba zaživjeti izvršavanje istražnog zatvora u domu. Pravilnik koji to omogućuje je donesen u siječnju 2024. i tek treba vidjeti u kojoj mjeri se ova mogućnost uistinu i koristi. Drugi smjer je ovaj koji ste spomenuli, elektronički nadzor uvjetnog otpusta je omogućen i koristi se, ali nažalost izuzetno rijetko. I treće, već deset godina Kazneni zakon omogućava izvršavanje kazne zatvora do jedne godine u domu, ali cijelo to vrijeme nije donesen provedbeni pravilnik kojim bi se ovo pitanje uredilo. I opet, Kazneni zakon je u procesu izmjena i dopuna, ali nismo dobili valjano objašnjenje zašto se preskače ovo pitanje.

NACIONAL: Zašto ste prije nekoliko dana na Odboru za pravosuđe istakli da je napredak uvođenje definicije rodno uvjetovanog nasilja u Kazneni zakon i uvođenje novog kaznenog djela “teško ubojstvo ženske osobe”? Zašto se nije održao termin femicid za “teško ubojstvo bliske ženske osobe”?

To je itekako napredak, jer uvođenje posebnog kaznenog djela istodobno znači ne samo omogućavanje procesuiranja i sankcioniranja počinitelja za ovo djelo te vođenja jasnih statistika. Izuzetno je važno slanje društvene poruke vezane za nasilje nad ženama, koje je predugo bilo nedovoljno ozbiljno shvaćano, pri čemu je femicid najteži oblik tog nasilja. Nažalost, vezano za uvođenje ovog djela bilo je puno nerazumijevanja, onih koji su ukazivali na moguću diskriminaciju muškaraca, navodeći da je svako ubojstvo – ubojstvo. Meni je manje bitno kako se djelo točno zove, bitno je da se razumije što je ono, da je riječ o specifičnom fenomenu, o ubojstvu žene zato što je žena. I nije od sada svako ubojstvo, odnosno svako teško ubojstvo žene femicid, već ono koje je rodno utemeljeno. A baš radi razumijevanja tog pojma rodno uvjetovanog nasilja dobro je da je i ono definirano Kaznenim zakonom. Mislim da su to važni koraci u pozitivnom smjeru. No da bi ove i druge novine vezane za borbu protiv rodno utemeljenog nasilja proizvele prave rezultate u praksi, bit će jako važna daljnja edukacija osoba koje će provoditi zakon. I napokon, treba se baviti pitanjem reakcije, kada već dođe do ubojstva i nasilja. No jako je važno istovremeno sustavno raditi na prevenciji rodno utemeljenog nasilja, na njegovim uzrocima.

NACIONAL: O čemu treba voditi računa prije upućivanja Kaznenog zakona u drugo saborsko čitanje i usvajanje kad je u pitanju novo kazneno djelo “neovlašteno otkrivanje sadržaja izvida ili dokazne radnje”?

Izričito je propisano da za ovo kazneno djelo novinari ne mogu odgovarati. Ali u toj prigodi na Odboru za pravosuđe upozorila sam da će onako sročena odredba utjecati na to hoće li osobe koje mogu odgovarati na počinjenje djela novinarima davati relevantne informacije koje su od javnog interesa. Zato je potrebno isključiti protupravnost kad je riječ o javnom interesu, odnosno propisati da nema kaznenog djela ako je riječ o informacijama od javnog interesa. Osobito je važno propisati da su od počinjenja ovog kaznenog djela izuzeti prijavitelji nepravilnosti- „zviždači“. Potrebno je precizirati odredbe kako bi se osigurala prava i okrivljenika i žrtve kaznenog djela. Međutim, od trenutka kad sam o tome govorila na Odboru za pravosuđe i u medijima do ovog trenutka je došlo do značajne promjene, odnosno ministar pravosuđa i uprave je najavio da do tog kaznenog djela neće doći ako je riječ o zaštiti žrtve, interesu obrane ili pretežitom javnom interesu. To znači da su se čuli argumenti koje sam iznosila, a koji su se odnosili na zaštitu prava žrtava, prava okrivljenika, slobode medija i omogućavanje prijavljivanja nepravilnosti, odnosno zaštite zviždača. Prije ozbiljnog komentiranja želim vidjeti kako će odredba nakon izmjena točno glasiti, što je bitno i radi procjene njezine usklađenosti sa zakonom koji regulira zaštitu prijavitelja nepravilnosti, a prilika za njeno komentiranje bit će na Odboru za pravosuđe na kojem ću sudjelovati.