Nacional otkriva zašto je presuda tadašnjeg suca na Trgovačkom sudu Radovana Dobronića iz 1996. bila zatajena i prešućena sve do sredine 2013., kada je tu odluku Dobronić ponovio i u kolektivnoj presudi o švicarskom franku

Iako se od 4. srpnja 2013. godine zna da je aktualni predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, tada još sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, presudio potrošačkim ugovorima o kreditima u švicarskim francima kolektivnom presudom proglasivši ništetnom valutnu klauzulu, ali i promjenjivu kamatnu stopu, Nacional je došao u posjed presude Dobronića još iz 1996. kada je prvi put proglasio ništetnom promjenjivu kamatnu stopu određenu jednostranom odlukom kreditora.

Te 1996. učinio je to u povodu tužbe Croatia osiguranja za jedan kreditni aranžman. Radilo se o kreditu između davatelja kredita Croatia osiguranja d.d. Zagreb, odnosno njegove filijale iz Zaboka i tvrtke Voće export-import kao korisnika kredita. Bila je to i jedna od prvih presuda novoimenovanog suca Dobronića “u ime Republike Hrvatske” donijeta 14. studenoga 1996.

Dobronić je presudom spriječio povećanje iznosa samog duga u kreditnom zaduženju tvrtke Voće export-import, iako nije oslobodio korisnika od vraćanja kredita jer kredit nije bio ništetan

Tu njegovu presudu kasnije nije osporio ni Visoki trgovački sud, pa je ona praktički trebala postati još od te 1996. dio sudske prakse Republike Hrvatske i orijentir sucima. Upravo ta okolnost tu presudu čini izuzetno važnom. Jer da je, kao što je trebala, postala orijentir za buduću sudsku praksu, ne bi se kasnije moglo dogoditi da banke svojim jednostranim odlukama podižu kamatne stope, posebno ne u uvjetima kada su nakon financijske krize 2008. i podivljalog rasta tečaja švicarskog franka banke dizale i kamatne stope.

Tako su banke i 125.000 obitelji u Hrvatskoj, jer toliko je bilo podignutih kredita u švicarskim francima, otjerale u dužničko ropstvo. Krediti su postali nenaplativi, pa su mnogi građani ostali bez svojih nekretnina, jer su im takvi kreditni aranžmani bili pokriveni i osigurani hipotekama na njihove stanove i kuće.

Presuda u povodu tužbe Croatia osiguranja za jedan kreditni aranžman između davatelja kredita Croatia osiguranja d.d. Zagreb, odnosno njegove filijale iz Zaboka i tvrtke Voće export-import, bila je presuda današnjeg predsjednika Vrhovnog suda u vezi ništetnosti promjenjive kamatne stope | Foto: PIXSELL

Te 1996. Dobronić je i bio imenovan sucem na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Prije tog imenovanja bio je voditelj pravne službe u odjelu za devizno poslovanje Zagrebačke banke. Tom presudom Dobronić, doduše, nije oslobodio korisnika kredita, tvrtku Voće export-import, od vraćanja kredita, jer nije bio proglašen ništetnim i cijeli ugovor o kreditu. Ali spriječio je povećanje iznosa samog duga, a slijedom toga i veće isplate troška za plaćanje parničnog postupka koji nije bio jeftin.

Nacional je u posjedu te Dobronićeve presude u kojoj se u njenim dvjema ključnim točkama navodi:

„1. Nalaže se tuženiku (Voće export-import, op. a) da u roku 8 dana isplati tužitelju iznos od 1.220.108,90 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na ovaj o iznos od 01. ožujka 1996. godine do isplate, te nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 83.500,00 kuna, pod prijetnjom ovrhe.

2. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu zateznih kamata prema ugovornoj (promjenjivoj) kamatnoj stopi, ukoliko ista bude viša od zakonskih, a koja na dan podnošenja prijedloga za izvršenje iznosi 18% godišnje, te za višak zatraženog parničnog troška do iznosa od 121.250,00 kuna“.

Upućeni pravosudni izvor ovako je za Nacional odgovorio kako se moglo dogoditi da ta njegova presuda iz 1996. bude zatajena i prešućena sve do sredine 2013.:

„Odnos prema prvostupanjskim sucima je takav da se ono što oni rade smatra kao da nisu ništa učinili, pa ni radili. Važno je samo ono što napiše Visoki upravni sud ili Vrhovni sud, pa se onda to propustilo kao kad kamenčić bacite u vodu i napravi par malih valovitih krugova. Zato od 1996. do 2013., kada je tu odluku Dobronić ponovio i u kolektivnoj presudi o švicarskom franku, gotovo to nitko nije ni zamijetio. A samo je ponovio taj stav, pa je tu odluku napokon počela pratiti i cijela javnost.

Ispalo je kao da je taj problem uočen i riješen tek 2013. kolektivnom presudom, a nije bilo tako. Da se rad prvostupanjskih sudaca pratio sistematičnije u cijelom tom razdoblju, od 1996. do 2013., moglo se izbjeći tu grešku ponovljenu i u ugovorima o kreditima u švicarskim francima“, rekao je. Oko toga sada više nema nikakvih dvojbi. Sada je navodno primjenjuju svi suci, pa je de facto postala i neka vrsta propisa u određivanju visine kamatnih stopa.

Dobronić je u presudi iz 1996. napisao da je ugovaranje promjenjive kamatne stope prema odluci ‘nadležnog organa kreditora’ zaostatak razdoblja kada su banke imale drugačiji status

Evo i kako je Dobronić te 1996. obrazložio svoju presudu o ništetnosti promjenjive kamatne stope: „Ugovaranje promjenjive kamatne stope prema odluci ‘nadležnog organa kreditora’ zaostatak je jednog razdoblja u kojem su banke i osiguravajuća društva imale suštinski status ustanova javnog prava (tako je npr. Samoupravni sporazum u jednom razdoblju vršio funkciju propisa o visini kamatne stope), a ne subjekta privatnog prava. Osim toga uvođenjem tržišta kapitala u hrvatsko gospodarstvo, ali nakon što se utvrdi tehnologija izračuna, kao što je slučaj s LIBOR-om, bit će moguć i taj kriterij za određivanje jedne objektivno važeće prosječne kamatne stope za određeno vremensko razdoblje na određenom organiziranom tržištu kapitala, pored sad već raširene eskontne stope HNB-a“.

U čemu je bio glavni problem? Do 1990., u vrijeme socijalizma, politika kamatnih stopa vodila se i prihvaćala prema Samoupravnom sporazumu Udruženja banaka Jugoslavije, ali u konačnici i te samoupravne sporazume, pa onda i kamatne stope nadzirala je država.

“Bankarstvo je tada bilo pod jakom političkom kontrolom, a kada je propao taj sustav 1990., u novi smo sustav ušli nepripremljeni”, objašnjava upućeni Nacionalov sugovornik.

Što su onda napravile banke? Banke su počele tumačiti da se odluke o kamatnim stopama donose jednostrano prema odlukama banka. Međutim, pravni stručnjaci i tada su morali znati da je u ugovornom odnosu s komitentima kamatna stopa cijena ugovora, a banke ne bi smjele tu cijenu za vrijeme cijelog trajanja ugovora određivati jednostrano. Da je određuje samo jedna strana, odnosno banka, a banke su se tako ponašale. U pravnom smislu to praktički više nije bio ugovorni odnos, nego je postao diktat jedne ugovorne stranke. U ovom konkretnom slučaju Dobronićeve presude kreditor je bio Croatia osiguranje, pa je Dobronić tada zaključio da se tako ne može ugovarati promjenjiva kamatna stopa. Da to ne dolazi u obzir.

‘Da se rad prvostupanjskih sudaca pratio sistematičnije u cijelom tom razdoblju, od 1996. do 2013., moglo se izbjeći tu grešku ponovljenu i u ugovorima o kreditima u švicarskim francima’/Foto: PIXSELL

Prema njegovu razumijevanju tog problema banke, odnosno kreditori trebali su se ponašati u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima. To je poslije i razradio. Zakon o obveznim odnosima kaže da ako je kamatna stopa promjenjiva, onda ta kamatna stopa mora biti objektivizirana na način da centralni kriterij bude mjerilo neke treće strane. Recimo važeća stopa na tržištu kapitala u Londonu kao što je LIBOR ili EUROLIBOR, koji se određuje u Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu. Tada se može, prema njegovoj ocjeni, na baznu kamatnu stupu dodati, primjerice, plus 2%. S tih 2% banka pokazuje i koliko procjenjuje bonitet, kreditnu sposobnost samog klijenta. Banke klijentima daju kamatne stope minimalno iznad LIBOR-a. Radilo se o načelu koje je Dobronić uspostavio još te 1996. Takva je praksa, doduše, bila uobičajena u zemljama zapadne Europe, ali je banke u Hrvatskoj iako su bile više od 90% u stranom vlasništvu, u Hrvatskoj nisu uvažavale.

Napisao je tada i zašto je to loše. Elaborirao je to ovako: „To je loše zato što je banka samo jedna parnična stranka, a to bi značilo da sud onda presudom samo isporučuje bjanko mjenicu, koju banka jednostrano popunjava. Obveza u tom slučaju ne proizlazi iz presude nego proizlazi iz odluke jedne ugovorne stranke, kreditora, a najčešće je bila riječ o bankama.“

To je bio, pravnim rječnikom iskazano, procesni aspekt tog neuobičajenog i nesuvislog slučaja u hrvatskom bankarstvu. Koji objašnjava i zašto se hrvatskim građanima sve to dogodilo, uključujući da smo po lošim kreditima u švicarskim francima, dakle ponovo po lošoj praksi u važnoj disciplini kao što je financijsko poslovanje, bili lideri u Europi. Prema tumačenjima financijskih i pravnih stručnjaka, kada je Hrvatska krenula u izgradnju klasičnih kapitalističkih odnosa i tržišnog gospodarstva, s pravne strane krenuli smo nepripremljeni.

Suci tada nisu primijetili da nije bila ista kamatna stopa prema samoupravnom sporazumu iz bivšeg, socijalističkog sustava u odnosu na formulacije o kamatnim stopama prema odlukama komercijalnih banaka koje se nisu tako ponašale u njihovim matičnim državama. Je li to bila posljedica previše predmeta koje su morali rješavati ili činjenice da suci nisu bili ni specijalizirani, pa nisu ni pratili što se događa s tim jednostranim odlukama banaka, koje su nanijele velike štete hrvatskim građanima, do danas nismo dobili odgovor.

Ostaje činjenica da je predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić to uočio u oba slučaja kao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu kada je donosio presude 1996. kao i 2013. godine u kolektivnoj presudi o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u potrošačkim kreditima u švicarskim francima.