Francuska je na nogama zbog mirovinske reforme, makar u usporedbi s drugim zemljama Europe im uopće nije loše. Zato se i Francuzi mogu pitati, tko će to inače plaćati?

U mirovinu ne sa 62 nego tek sa 64 godine – i zato izlaze na ulice? U više država Europe je, kao i u Njemačkoj već odavno povedena mirovinska reforma gdje se u mirovinu ide tek s navršenih 67 godina starosti. I što se Francuzi tu imaju buniti, pita DW.

No to nije tako jednostavno, objašnjava Ulrich Becker iz Instituta Maxa Plancka gdje se bavi socijalnim pravom i politikom. „Uvijek je teško međusobno uspoređivati mirovinske sustave jer su svi vrlo složeni i vrlo različiti. Ali reći kako mi idemo u mirovinu sa 67, a Francuzi kukaju za 64 godine je jednostavno – pogrešno.“

Ono zbog čega se Francuzi bune jest najranija životna dob kad se može u mirovinu s punim iznosom, ali i tu je uvjet radni staž – a to je čitavih 45 godina. Zapravo, ako je netko doista počeo raditi s 18 godina, onda i u Njemačkoj on može u punu mirovinu već sa 63 godine starosti.

U Francuskoj zapravo u punu mirovinu već i sad mogu osobe tek s navršenih 67 godina starosti, a tu se ništa neće promijeniti.

Ipak, umirovljenim Francuzima nije loše u usporedbi s drugim državama Europe i tu su tri parametra: visina mirovine obzirom na primanja, dob u kojoj stupaju u mirovinu, a i prosječno vrijeme koliko će dobivati mirovinu, dakle očekivani životni vijek.

Prema takozvanoj neto-kvoti mirovine, dakle koliko će ona biti prema primanjima dok su radili i zarađivali, Francuzi stoje odlično i mogu računati kako će moći zadržati svoj životni standard: 2020. su mirovine bile 74,4% od primanja, što je dobrih 14% iznad prosjeka u zemljama OECD-a. U Njemačkoj je to jedva 52,9%.

No opet je tu ključno pitanje radnog staža: u ovoj reformi u Francuskoj on mora biti duži ako se želi u mirovinu prije 67 godine. To bi zapravo moglo značiti da bi i mirovine obzirom na prihode Francuzima mogle doista biti manje, pogotovo za one koji su i zarađivali manje i koji su u pravilu i prije počeli raditi. Netko tko je završio fakultet i recimo počeo raditi s 25 godina, sa 67 godina će imati 42 godine radnog staža i primat će punu mirovinu.

Njemačka uopće nema minimalnu mirovinu

Reforma ove francuske vlade je uzaludno pokušala umiriti duhove povećanjem iznosa najmanje moguće mirovine: sad je ona u Francuskoj 961,08 eura, ubuduće bi trebala biti negdje oko 1.200 eura. To je pak negdje u prosjeku među zemljama OECD-a. S druge strane, Nijemci bi se tek zbog toga mogli hvatati za glavu: najmanje zajamčene mirovine tu – nema. Oni kojima mirovina više neće biti dovoljna za život mogu doduše tražiti dodatnu socijalnu potporu, ali hoće li je dobiti, ovisi o prihodima čitavoga kućanstva. A tu često ima neugodnih iznenađenja čak i za članove obitelji i ako više ne žive s roditeljem kojem je mirovina ispala malena.

A dok je na papiru sve jasno kad se može u mirovinu, u stvarnosti baš svugdje ljudi prestaju raditi daleko prije nego što to zakonom mogu: u Francuskoj prosječno muškarci odlaze u mirovinu sa 60,4 godine starosti, žene sa 60,9 godina. Opet u usporedbi sa zemljama OECD-a, to je kod Francuza 3 i pol godine ranije, kod Francuskinja godinu i pol ranije od prosjeka.

S druge strane, očekivani životni vijek Francuza je izrazito visok, što znači i da će primati tu mirovinu jako dugo. Jedino u Luksemburgu muški umirovljenici mogu očekivati da će im duže mirovina sjedati na račun – u prosjeku 24 godina, u Francuskoj je to 23 i pol godina. Francuskinje će vjerojatno primati mirovinu 27,1 godinu i jedino umirovljenice u Grčkoj (28,4) i Španjolskoj (27,7) će u mirovini uživati duže.

Upravo je to razlog što Francuska uporno želi provesti mirovinsku reformu i predsjednik Macron nije prvi koji to pokušava. „Francuska se, baš kao i sve druge države OECD-a i drugdje u svijetu, mora pitati, kako da opstane njezin mirovinski sustav obzirom na demografske promjene”, sažima Becker.

A demografska promjena je jasna: sve je više starih koji očekuju mirovinu i sve je manje mladih koji će uplaćivati u mirovinski fond. Doduše nigdje među državama OECD-a te uplate nisu dovoljne za sve mirovine, nego tu onda država mora posegnuti u blagajnu. Tu ima različitih modela, kako se to izvodi: u Njemačkoj se iz proračuna nadoknađuje doba školovanja, a tu su i posebni dodaci za odgoj djece. Mirovinski fondovi i inače gotovo svugdje grcaju u dugovima koji se opet moraju pokrivati iz proračuna.

Prvi izbor svakoj vladi

I u tome nema velike računice, što se uopće može učiniti: smanjiti mirovine ili povećati radni vijek. Treća alternativa postoji u nekim zemljama gdje su mirovinski fondovi aktivni na burzama, ali ako tržištu novca krene loše, onda je to tek katastrofa za umirovljenike. Smanjiti mirovine – to je svakoj vladi pouzdano jamstvo da izgubi sljedeće izbore ako uopće i izdrži do njih, tako da je izbor samo jedan: „Povećati životnu dob za odlazak mirovinu. Tako se duže uplaćuje, a oni koji tek stupaju u mirovinu dobivaju manje”, sažima Becker.

A to se čini redom u državama OECD-a: u Nizozemskoj se životna dob podigla na 69 godina starosti, Danska ozbiljno razmišlja o drastičnom porastu gdje bi se u mirovinu tek sa 77 godina starosti. U Njemačkoj je 2006. granica podignuta na 67 godina – odlukom Ustavnog suda o ravnopravnosti spolova onda i za muškarce i za žene, a od tada se niti jedna njemačka vlada ne usuđuje tu nešto mijenjati.

I u Francuskoj je svakoj vladi jasno kako jedan euro može potrošiti samo jednom: ako ga dodijeli umirovljenicima, neće ga biti za nešto drugo. „Zapravo je i u Francuskoj mirovinska reforma trebala zadirati mnogo dublje i ukinuti neke, prilično čudne privilegije određenih skupina zaposlenih“, objašnjava Becker. „Ali u Francuskoj je uobičajeno da ljudi odlučno izlaze na ulice kad netko želi kratiti socijalna davanja. A onda su na prosvjedima mnogi, čak i oni koji neće imati nikakve štete od tih reforma“, sažima njemački stručnjak za mirovinske sustave, zaključuje DW.