Nakon što je u subotu održana prva pulska Povorka ponosa – Pula Pride, u kojoj je sudjelovalo petstotinjak sudionika, na društvenim mrežama nekoliko lokalnih, ali i nacionalnih portala nagomilalo se na tisuće komentara, od kojih je veliki dio bio pogrdnog i uvredljivog sadržaja prema homoseksualnoj populaciji. Veći dio tih komentara sadržao je neistine i manipulacije, mnoge od kojih proizlaze iz neznanja. Stoga nikad nije viška podsjetiti na razloge zbog kojih su pokrenute povorke ponosa, te zašto su one itekako potrebne za naše društvo.
Veliki dio povorki ponosa diljem svijeta odvija se tijekom lipnja u spomen na pobunu koja se dogodila u noći između 27. i 28. lipnja 1969. u New Yorku. Radi se o simboličnom događaju koji je označio rođenje pokreta za društveno prihvaćanje homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca, transrodnih, nebinarnih i queer osoba, te početka borbe za njihova prava. Radi se o prekretnici u povijesti LGBTQ+ pokreta, budući da je prije tog događaja borba za ta prava bila izuzetno tiha i disketna. Stonewall je označio početak ere otvorenijeg i militantnijeg aktivizma.
Stonewall Inn osnovan je 1930. i bio je bar smješten u ulici Christopher u Greenwich Villageu u njujorškom Manhattanu, a danas je nacionalni spomenik. U to vrijeme svatko tko bi posluživao alkohol homoseksualnim osobama bio je krivično gonjen, jer se u to vrijeme homoseksualnost smatrala mentalnom bolešću. Bar je tada vodila mafija, kojoj ilegalni posao nije smetao, budući da je to bio unosan biznis.
Mušterije su bile raznolike, a ujedinjavalo ih je to što su ih drugi smatrali najnižom društvenom razinom američkog društva u to vrijeme. Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama bilo je sasvim uobičajeno da policajci čačkaju pripadnike LGBTQ+ zajednice: racije u gay klubovima često su završavale pendrecima, a nitko nije imao hrabrosti reagirati. Dok u heteroseksualnim barovima policijske racije nisu bile česte, policijska represija i upadi u Stonewall Inn bili su na dnevnom redu, pa tako i premlaćivanje gostiju bara.
U noći s 27. na 28. lipnja 1969. dogodila se prekretnica. Glasine su oprečne, ali priča se da je oko pola dva ujutro, nakon brojnih premlaćivanja i uhićenja u još jednoj od policijskih akcija, transrodna aktivistica Sylvia Rivera nasrnula na jednog od policajaca. Nakon što su je izlupali pendrekom, Rivera se pobunila gađajući ga staklenom bocom. Prema nekim izvorima, lupila je policajca štiklom. Ta je gesta okupljenima dala hrabrost i poticaj potreban za otvorenu pobunu protiv policijskog nasilja. Tisuće ljudi došle su podržati pobunu, koja je naizmjenično trajala do sljedeće noći. Borba se proširila na ulicu i trajala je šest dana. Uz gejeve i lezbijke, u nemirima su sudjelovale i trans osobe, drag queenovi i druge marginalizirane zajednice.
Radi se povijesnom trenutku koji je simbol otpora prema policijskoj agresivnosti i brutalnosti, koji je ujedinio cijelu zajednicu ne-heteroseksualnih osoba, koje su pokazale spremnost za borbu za vlastita prava. Vijesti o pobuni proširile su se brzo, te su inspirirale formiranje organizacija diljem svijeta čiji je cilj bila borba za jednakost. Stonewall je također podignuo javnu svijest o LGBTQ+ pitanjima. Radi se o prekretnici u povijesti zajednice, budući da je sve više ljudi počelo je razmišljati o pravima i životnim iskustvima gejeva, lezbijki, trans i nebinarnih osoba.
Tom prilikom rođen je i slogan, koji je bio jednostavan ali i vrlo jasan: “Reci jasno, reci glasno. Gej je OK, biti gej je izvor ponosa“. Točno godinu dana kasnije u New Yorku organizirana je prva povorka ponosa, u znak sjećanja na nemire u Stonewallu. Čak i svjetlucava odjeća, oskudne gaćice i kupaći kostimi kreirani su povodom prve povorke ponosa. Transseksualci i transvestiti konačno su mogli bez straha na ulici nositi odjeću koju smatraju da im najbolje pristaje. Bio je to vrisak za željom slobode i pobuna protiv pretjerano opresivnog društva. Dakle oni koji smatraju da je povorka ponosa izum moderne ljevice očito nisu dobro informirani.
Ovaj događaj, koji se svakog lipnja već preko 50 godina održava diljem svijeta, naglašava ponos i ljepotu različitosti svakog ljudskog bića, suprotstavljajući se bilo kakvom obliku nasilja i društvenoj stigmi nad osobama s nekonformno seksualnom orijentacijom i rodnim identitetom s onim što nameće heterocisnormativno društvo. U lipnju tijekom takozvanog Mjeseca ponosa, koji je razdoblje posvećeno promišljanju o građanskim pravima, o seksualnosti, o seksualnom rodu i svemu što se odnosi na široku sferu seksualnih orijentacija i identiteta roda, koji se ne smije potisnuti, već živjeti u potpunosti.
Povorka ponosa nema za cilj napasti heteroseksualnost, već obrazovati populaciju da je seksualna orijentacija nešto urođeno, a ne izbor. To je jednostavno dio nečijeg identiteta, isto tako kao i ona heteroseksualnih osoba, koje neće postati homoseksualne orijentacije ako to nisu. Pored toga važno je naglasiti da potiskivanje seksualne orijentacije može dovesti do ozbiljnih problema s mentalnim zdravljem. Povorka ponosa želi razotkriti pogrešne i štetne stereotipe koje mnogi ljudi imaju naspram LGBTIQ+ te naglasiti da kao ljudska bića zaslužuju ista prava i poštovanje kao i svi ostali. To uključuje pravo na privatnost, slobodu izražavanja i slobodu od diskriminacije, ali i pravo da ih se smatra obiteljima.
Homoseksualnost nije izbor ni bolest, ona je prirodna varijanta ljudske seksualnosti. I prečesto kulturni i društveni kontekst ne pomaže ljudima da izađu iz ormara. Uvijek imajmo na umu da ne govorimo o ideologijama, već o stvarnim ljudskim bićima, koji se suočavaju s nizom problema koje heteroseksualci nemaju, a jedan od najvećih je osuda društva.
Čak 70 posto LGBTIQ+ osoba tijekom cijelog života nema hrabrosti to priznati vlastitim roditeljima, kao da je to stanje mana ili sramota. Povorka ponosa nije pljuvanje vlastite seksualnosti u lice drugim ljudima, nego jednostavno način da se kaže “i mi postojimo”. To je i poruka poslodavcima koji ne žele zaposliti ljude različitih seksualnih orijentacija, budući da prema svim znanstvenim istraživanjima seksualna orijentacija ne utječe na učinak zaposlenika. Povorka ponosa želi razbiti sve iracionalne mitove koje su povezane s različitim seksualnostima, koji potiču homofobiju. Često se krivo povezuje seksualna orijentacija s pedofilijom, ali statistika kaže da 90-ak posto pedofila predstavljaju heteroseksualni muškarci, što potvrđuje i znanstvenik Nicholas Groth, pionir u proučavanju seksualnog zlostavljanja djece. Važno je razumjeti da su homoseksualnost i pedofilija potpuno različite stvari.
Homoseksualnost je prirodna seksualna orijentacija odraslih osoba koje pristaju na seksualne aktivnosti, dok je pedofilija seksualno zlostavljanje djece, što je oblik zlostavljanja i nasilja. Izjednačavanje ova dva pojma je ne samo uvredljivo za homoseksualce, već i štetno jer normalizira pedofiliju i otežava žrtvama da se javno oglase. Pedofilija je ozbiljan zločin koji nikada nije ispravan, a djeca zaslužuju da budu zaštićena od svake vrste zlostavljanja.
Stereotipe odraslih teško je promijeniti, s djecom je to lakše, zato je podizanje svijesti u školama vrlo važno. Većina samoubojstava među mladima proizlazi iz poteškoća da budu prihvaćeni, čak i sa seksualnog gledišta. Na povorkama ponosa u velikim gradovima na Zapadu organiziraju se radionice za djecu, na kojima sudjeluju tisuće školskih i predškolskih dječaka i djevojčica, koje se uči o ljubavi, a ne o seksu, i poštovanju prema različitostima. Kad narastu, ta djeca neće postati homoseksualne orijentacije, već će samo biti u stanju poštivati one koji to jesu.
Zašto je povorka ponosa važna? Jer je to svjetionik, simbol kako problem učiniti vidljivim i pretvoriti ga u priliku. Ako ste homoseksualna osoba ne možete ignorirati stigmatizacije, jer ih proživljavate. Ali ako to niste, možete ih jednostavno ignorirati. Dakle, povorka služi socijaliziranju problema i iznošenju pozornosti javnosti na njega. Ako ljudi ne shvaćaju da je diskriminacija homoseksualnosti realnost i misle da je to problem koji ih se ne tiče, ne mogu ni zamisliti koliko duboka može biti nelagoda onih koji svakodnevno trpe diskriminaciju samo zbog svojih emocionalnih ili seksualnih sklonosti, kako u poslovnom tako i u socijalnom životu.
Još jedna važna funkcija povorke ponosa je stvaranje vidljivosti kod neheteroseksualnih ljudi koji se osjećaju izolirano. Dok neki odrastaju u velikim gradovima gdje postoji mreža podrške za nečiji seksualni identitet, u manjim mjestima često nije tako. Osim toga, do prije nekoliko godina, kada internet nije bio toliko raširen kao danas, ljudi s nebinarnim seksualnim identitetom mogli su lako vjerovati da su jedini na svijetu. Osjećaj usamljenosti pogoršava stigmu i dovodi do depresije.
Sa psihološkog gledišta, averzija ili nepovjerenje prema osobama s neheteroseksualnom seksualnom orijentacijom često proizlazi iz potrebe da se obranite od niza percipiranih prijetnji: strah od izumiranja naše vrste, strah da se postane homoseksualan , strah od prihvaćanja svoje ženske ili muške strane, te povećana vidljivost (i moć) homoseksualne zajednice. Drugi strah je da osobe neheteroseksualne orijentacije svojim seksualnim ponašanjem krše društvene norme, ugrožavaju vjerske, etičke i moralne vrijednosti. Strah se lako može pretvoriti u odbojnost, mržnju i nasilje, a zatim se nasrnuti na percipiranu prijetnju na dva prevladavajuća načina: izravnim napadom, primjerice u obliku verbalnog ili fizičkog nasilja, i izolacijom.
PULA PRIDE Zoričić osudio uvredljive poruke protiv prve pulske Povorke ponosa
Ovakvi stavovi su izraženiji osobito u kriznim vremenima (ekonomskim, financijskim, socijalnim itd.), gdje je lakše doći do konzervativne reakcije u politici, što se odražava na vrijednosti društva. Jednostavno rečeno, kada se bojimo skloni smo se držati izvjesnosti koje imamo i koje nas usidre u našem osjećaju identiteta. Iz tog razloga, seksualni identitet drugačiji od našeg može se shvatiti kao destabilizirajući i postati prijetnja protiv koje se treba boriti i koju treba poraziti. I zato nas “stranac”, “drugačiji” više plaši.
U osnovi ove odbojnosti kod mnogih ljudi je ideja da je heteroseksualnost jedina prihvatljiva seksualna orijentacija, jedini način da se iskusi seksualnost te da su seksualni i bračni odnosi primjereni samo između osoba spola suprotnog spola. Nije slučajno da se ovaj koncept, koji nosi naziv heteronormativnost, često povezuje s heteroseksizmom i homofobijom.
Ukratko, svi zaslužujemo osjećaj pripadnosti i da nas ne osuđuju zbog toga tko smo. Povorka ponosa omogućuje LGBTIQ+ osobama da se osjećaju slobodno i ponosno zajedno. Nije to ništa različito od navijača nogometa koji se okupljaju u svojim dresovima.
Povorka ponosa ne utječe na život heteroseksualaca. Položena seksualna orijentacija nikoga drugog ne čini lošijom osobom. Ljudi na Povorci ponosa ne traže ništa od vas osim poštovanja. Žele samo živjeti mirno kao i svi ostali.
Prema posljednjem istraživanju Europske agencije za osnovna prava (FRA), u Hrvatskoj 78% istospolnih partnera izbjegava držanje za ruku, a 37% njih izbjegava određene lokacije zbog straha od napada. Tek 28% LGBTIQ populacije u Hrvatskoj je prilično otvoreno o vlastitoj seksualnoj orijentaciji ili identitetu, dok je taj postotak u Europskoj uniji 51%. Devetnaest posto osjećalo se diskriminirano na radnom mjestu u protekloj godini, a 13 posto bilo je žrtva napada u proteklih godinu dana. Čak 54 posto bilo je uznemiravano u posljednjih godinu dana, a vrtoglavih 70 posto priznalo je da je tijekom školovanja bilo izloženo maltretiranju zbog vlastite seksualne orijentacije ili identiteta. Dvadeset i četiri posto ispitanika u Hrvatskoj je doživjelo takozvanu praksu “obraćenja”, kojom bi ih pokušali prisiliti promijeniti vlastitu seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Sedam posto ispitanika osjećalo se diskriminirano u zdravstvu zbog vlastite seksualne orijentacije, a čak 17 posto razmišljalo je o suicidu u posljednjih godinu dana.
Komentari