Skupocjeno piće koje ima svoju priču

Negdje pred kraj 5. stoljeća kralj Clovis se borio da zadrži teritorij, a prema priči svojoj je ženi obećao da će prijeći na kršćanstvo ako pobijedi. Clovis je postao je prvi kralj koji je ujedinio nezavisne regije pod jednim vladarom i jednim zakonom. Uspio je napraviti kombinaciju kršćanskih edikta i rimskih pravila.

Clovis je održao svoje obećanje koje je dao ženi te je kršten u Reimisu, u centru francuske regije Champagne. Stoljećima su se francuski kraljevi krunili na istom mjestu pa je regija Champagne postala i centar kraljevskih proslava na koja su se donosila samo najbolja lokalna vina.

Krajem 1600.- tih godina jedan je Benediktinski samostan u Hautvilleru “zaposlio” novog glavnog vinara – monaha zvanog Dom Perignon. Pjenušavo vino tada je bilo dosta često, međutim, Dom Perignon je bio taj koji je shvatio nešto što je mučilo vinare već dugo vremena – kako od crnog grožđa proizvesti bijelo vino?

Tako je ovaj monah proširio vinograde svog samostana, razvio praksu korištenja plutenih čepova i shvatio kako osigurati čepove od pritiska koji nastaje u boci pjenušavog vina. Također je pokušavao shvatiti kako da spriječi formiranje mjehurića u šampanjcu, no to mu nije uspjelo.

Photo: Pixabay

Svi su zavoljeli šampanjac

Upravo zbog njega stvorio se ugled Champagne regije kao najvećeg proizvođača šampanjca i već početkom idućeg stoljeća pjenušavo vino postalo omiljeno među francuskim aristokracijom, do te mjere da je Kralj Louis XV morao početi razmišljati o zakonima koji su definirali koja vina se mogu nazivati šampanjcima i biti prodavana kao takva.

Vina s kojima je eksperimentirao Dom Perignon već su bila dio krunidbi i zabava stoljećima, a svega nekoliko desetljeća od kada je benediktinski monah napravio poboljšanja, šampanjac je postao početak, sredina i kraj još jednog slavlja: Fete de la Federation.

To je bilo 1790., a upravo su vina regije Champagne bila jedina koja su se našla na proslavi završetka Francuske Revolucije. Nedugo nakon toga, šampanjac je postao sastavni dio Bečkog kongresa, a zatim i jedino čime se nazdravljalo pri potpisivanju raznih većih sporazuma i na kraju diplomatskih sastanaka.

Šampanjac je postao piće koje se pojavljivalo na svim bitnim događanjima – od kraljevskih vjenčanja do ostvarenja velikih projekata. Tako se počeo povezivati i sa proslavom Nove godine. Kada se počela slaviti Nova godina, slavlja su za sobom povukla i šampanjac- zdravica u ponoć.

Do sredine 19. stoljeća, šampanjac je bio simbol višeg staleža, no s vremenom su se i ostali staleži poželjeli počastiti ovim skupim bićem – barem za posebne prigode. Do kraja 19. stoljeća, prodaja šampanjca porasla je sa 6 milijuna boca na vrtoglavih 28 milijuna, a popularni restorani New Yorka su se pobrinuli da upravo šampanjac bude piće u trendu, prenose mediji.