Nema uvjerljivog objašnjenja zašto je premijer Andrej Plenković odlučio da će Hrvatska u Ujedinjenim narodima glasati protiv hitnog zaustavljanja rata na Bliskom istoku. Po njegovu nalogu hrvatski je ambasador pri UN-u Ivan Šimonović prije desetak dana digao ruku protiv rezolucije kojom se – uz osudu svih djela nasilja protiv izraelskih i palestinskih civila – poziva na trenutačno, trajno i održivo humanitarno primirje. Odluka je politički potpuno nelogična, strašno cinična i duboko nemoralna.

Od srljanja predsjednika Tuđmana u hrvatsko-bošnjački ratni sukob prije tridesetak godina Hrvatska nije donijela pogrešniju vanjskopolitičku odluku. Dok tisuće umiru pod tepihom bombi u hermetički zatvorenoj Gazi, uhvaćeni kao u klopci između dva zla, s jedne strane u terorističkim zločinima ogrezlog Hamasa i s druge u osveti poludjelog Izraela, Hrvatska se protivi obustavi vatre i prekidanju rata. Svojim bešćutnim svrstavanjem Plenković je osamio Hrvatsku na međunarodnoj sceni i revoltirao dobar dio hrvatske javnosti. Zato predsjednik Milanović tvrdi da je Vlada svojom nepromišljenom i štetnom odlukom obilježila Hrvatsku kao protivnika mira i kršitelja međunarodnog humanitarnog prava, što šteti njenom međunarodnom ugledu i sigurnosno je kompromitira. O velikom nezadovoljstvu govori i istup riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, koji s oltara, citirajući Papine riječi da je rat uvijek poraz, nerazumljivom naziva odluku kojom se „naša domovina pokazala nedovoljno spremnom da, zajedno s mnogim drugima, kaže ne ovome ratu“. Po njemu, eventualne manjkavosti UN-ove rezolucije ne mogu biti razlog protiv zaustavljanja rata u Gazi.

Premijer srca kamenoga

Sigurno je da stav Hrvatske ni na koji način neće utjecati na događaje na Bliskom istoku. Potpuno je irelevantno što premijer jedne male i nevažne zemlje misli o tamošnjem krvoproliću. Ali Plenkovićeva je odluka važna zbog Hrvatske. Bitna je za njeno samorazumijevanje. Neuvjetovana potpora Izraelu u pohodu na Gazu, bezdušna prema ratnim stradalnicima, hrvatsku državu smješta na krivu stranu povijesti. Glasajući protiv rezolucije Hrvatska je izabrala stati uz Izrael i Sjedinjene Američke Države, ali je ostala u teškoj manjini, uglavnom u društvu nekih dalekih, pacifičkih i na međunarodnoj sceni ne baš utjecajnih mikro zemalja, poput Fidžija, Gvatemale, Maršalskih otoka, Tonfe ili Papue Nove Gvineje. Za rezoluciju je glasalo 120 država, samo je 14 bilo protiv. Hrvatska se pritom odvojila i od glavnine europskih partnera. Od članica EU-a samo su četiri, Austrija, Češka i Mađarska, uz Hrvatsku, digle ruku protiv primirja. Osam je eurounijskih država podržalo rezoluciju – među njima i Francuska, gdje će Plenković za svoga recentnog posjeta Parizu tumačiti otprilike kako su sve one politički imbecilne – petnaest je bilo suzdržano.

Svojom krajnje problematičnom odlukom premijer je Hrvatskoj pokidao veze i s vlastitom poviješću. Neprirodno je da država s još prilično svježim iskustvom ratnog stradanja glasa protiv zaustavljanja rata. Hrvatska ovih dana komemorira Vukovar, istodobno njeni se politički prvaci pokazuju potpuno neosjetljivi, ledeni, prema patnjama ljudi koji danas prolaze kroz slične ili još gore strahote. Protive se obustavi razaranja i ubijanja Gaze, koja sa svojim masovnim grobnicama i sablasnim ruševinama podsjeća na vukovarsku kalvariju. Premijer srca kamenoga ne vidi nikakve sličnosti između jedne uplakane djevojčice u plavom kaputiću iz vukovarske povorke i nekog garavog mališana s užasom u očima u ratnom paklu Bliskog istoka.

Ljigavi Granićev nastup

Za sramotnu Plenkovićevu odluku još nema suvisla objašnjenja. Svašta se od protagonista vlasti u njegovu obranu moglo čuti, malo toga pametnoga. Premijerovi su se tekliči ubrzano rastrčali po medijima, ali bez konzistentna stava. Pokušaj je peglanja ispao katastrofalan, gotovo kao i odluka kojom je Hrvatska stala uz rat, a protiv hitnog uspostavljanja humanitarnog primirja. Prvo se tvrdilo da je glas protiv posljedica izostavljanja izričite osude Hamasova terorizma iz teksta rezolucije. Nema kompromisa sa zločinom terorizma – ponavljali su i premijer Plenković i njegov karikaturalni ino-ministar Grlić Radman. Hrvatska nije ni neutralna ni nesvrstana zemlja, tumačili su, nego zauzima principijelne stavove. Ali UN-ovom se rezolucijom osuđuju svi zločini protiv civila, i na židovskoj i na palestinskoj strani. Ne utvrđuju se povijesne istine. Ne donose se konačne presude. Samo se poziva na prekidanje spirale smrti, na sprječavanje masovnog stradanja civila. Hrvatski je premijer predugo u diplomaciji a da mu to ne bi bilo jasno. Ništa u njegovoj odluci nije bilo principijelno, uglavnom je skrojena nepodnošljivo kalkulantski.

Potom se počelo tvrditi da Hrvatska svojim glasom protiv UN-ove rezolucije vraća nekakve dugove iz prošlosti. Dugove prema Americi i dugove prema Židovima. Velevažni je Plenkovićev savjetnik, nekadašnji ministar Mate Granić u beskrajno ljigavom nastupu na jednoj televiziji premijerovu odluku proglasio snažnim državničkim potezom. „Mi smo se svrstali uz našeg saveznika SAD, koji je omogućio završetak rata u BiH, a bez toga ne bi bilo ni Oluje“, rekao je. Iz vladajućih se krugova Hrvatska iz vremena Domovinskog rata, posebno iz vremena Oluje, pokušala uspoređivati s Izraelom danas. Takve su poredbe netočne i nepametne. Hrvatska je u ratu oslobađala svoj okupirani teritorij, Izrael razara palestinsku zemlju. Legitimno pravo na obranu u toj se državi danas tumači kao pravo na odmazdu.

Jednako su promašena objašnjenja da Hrvatska zbog povijesnih grijeha ima neke dugove prema Izraelu. S tim da jedni te dugove vežu uz NDH, drugi uz antisemitski obojene stavove Franje Tuđmana. Prvi je predsjednik samostalne Hrvatske znao govoriti da mu žena srećom nije ni Židovka ni Srpkinja. Iz svojih je knjiga morao izbaciti neke prema Židovima problematične stavove, pa je Hrvatska diplomatske odnose s Izraelom uspjela uspostaviti tek 1997. Ali predsjednik Milanović s pravom podsjeća da je današnja Hrvatska sljednica antifašističkog pokreta, a ne zločinačke NDH. „Mi nismo potomci nacista, mi smo potomci uglavnom antifašista“, kaže, zaključujući da Hrvatska nikakve komplekse prema Izraelu ne mora imati.

Premijeru Andreju Plenkoviću je bilo toliko važno da se u potpunosti, gotovo cijelom svijetu nasuprot, svrsta uz Washington, bez obzira na to koliku će cijenu na koncu platiti Hrvatska. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Ako hrvatska država danas ima neki problem sa Židovima, onda je on prije svega u Plenkovićevoj upornoj ogluhi na višegodišnje zahtjeve židovskih organizacija da se znakovlje NDH stavi izvan zakona. Uzalud Ognjen Kraus traži zabranu ZDS-a. Demonstracije ustašije počinju se sankcionirati tek odnedavno, kad su zasmetale interesima nogometnih struktura. Ali trijebljenje je ustaških provokacija i dalje vrlo selektivno. Na stadionima više ne može, po tribinama policija odmah ureduje, ali u Vukovaru crnokošuljaški se manekeni opet postrojavaju.

Princ od kafilerije

Plenkovićevo odbijanje rezolucije o primirju otkriva nekoliko po njega osobno jako problematičnih stvari. Otkriva, prvo, da je premijer vrlo sklon kršenju Ustava. Odluku o tome kako će Hrvatska glasati u UN-u zmozgao je sam, a da predsjednika Republike nije ni konzultirao ni informirao. Premda im Ustav nalaže sukreiranje vanjske politike. Očitu uzurpaciju njegovi će medijski zvončari potom pokušati opravdati. Vazelinski će Granić izostavljanje šefa države posve bizarno tumačiti kao posljedicu cajtnota. „Znamo kakva je kohabitacija, u ključnim trenucima trebamo brze odluke, nema gubljenja vremena“, rekao je. Kao da rasprava o rezoluciji nije trajala satima, kao da u Hrvatskoj nema telefona ni drugih komunikacijskih sredstava. Dok će princ od kafilerije, trenutno u ulozi Plenkovićeva ministra, lupetati o Milanovićevoj političkoj nekompetentnosti, pa će tvrditi da njegovi gafovi idu u Guinnessovu knjigu rekorda. Ali ako predsjednika smatraju nesposobnim ili nepodobnim za obavljanje funkcije, onda je pokretanje postupka za njegovu smjenu jedino rješenje. Ili neka promijene Ustav pa mu srežu ovlasti. Što bi Andrej Plenković već uradio, samo kad bi mogao. Ali nema dovoljan broj ruku za takvo škopljenje šefa države, pa Milanovića samovlasno, autokratski preskače. Kao što je nedavno u Saboru preskočio opoziciju, pa je za govornicu uletio preko reda, tvrdeći da on nema vremena za predviđene demokratske procedure. Premijerov otvoreni prezir prema demokratskom funkcioniranju države sve je ozbiljniji problem za Hrvatsku.

Drugo, premijerov odnos prema rezoluciji UN-a otkriva tešku malformaciju njegove politike. Pozivanje na novi suverenizam izmiksao je sa sluganskim svrstavanjem uz globalne moćnike. Ne pitajući za cijenu. Ako bivši izraelski premijer Ehud Barak ovih dana konstatira da Izrael ubrzano gubi potporu na međunarodnoj sceni, da više nema podršku javnosti u većem dijelu slobodnog svijeta, što će uskoro i političke vlasti morati slijediti, onda je i Andreju Plenkoviću moralo biti jasno da svojim glasom protiv primirja i zaustavljanja daljnjeg stradanja civila u Gazi nije za Hrvatsku donio ni principijelnu ni razumnu odluku. Partnerski odnos sa SAD-om, kojim se toliko voli hvaliti, ne znači da Hrvatska mora postati američka pudlica, bez vlastite pameti i dostojanstva. Ali njegova se vanjska politika očito kroji vazalskim škarama.

Treće, odluka premijera Plenkovića kojom je Hrvatska odbila rezoluciju UN-a o primirju na Bliskom istoku upućuje na zaključak da su mu od interesa države, čini se, mnogo važnijim bili vlastiti karijerni razlozi. Šef Vlade zna da s približavanjem izbora ulazi u vrlo frkovito razdoblje. Čak ako iz parlamentarnih izbora izađe kao relativni pobjednik, krajnje je neizvjesno hoće li potrebnu većinu za osvajanje još jednog premijerskog mandata moći sakupiti. Ni na briselskoj sceni ne kotira baš najbolje. Premda bi se reklo kako je tamo sjajno umrežen. Ali veliko je pitanje neće li se njegove ambicije spotaći na korupcijske repove koje iz Hrvatske za sobom vuče. Nije baš sigurno da s takvom problematičnom reputacijom može do neke visoke euro-funkcije. Andrej Plenković, međutim, jako dobro zna da u takvim situacijama utjecaj Amerike može biti od velike koristi. Zato mu je bilo toliko važno da se u potpunosti, gotovo cijelom svijetu nasuprot, svrsta uz Washington, bez obzira na to koliku će cijenu na koncu platiti Hrvatska.