Tijekom cijele svoje političke karijere još nikada nisam vidio takvu negativnu političku snagu koja ruši integritet Europske unije. Mi ne idemo prema naprijed, nego postoje snage koje nas vraćaju natrag prema politici nacionalnih država. Oni ne žele europsko rješenje ove krize, nego pojedinačne nacionalne odgovore. To je dramatična greška jer se suradnja između država članica zapravo smanjuje, umjesto da napreduje. Izrazito sam zabrinut jer je, nakon dugog perioda mira nakon Drugog svjetskog rata i proširenja na zemlje srednje i istočne Europe, stabilnost koju smo uživali puno desetljeća dovedena u pitanje. Dobro je samo kad Bruxelles zemljama članicama nešto daje, a kada one same trebaju nešto dati, onda nastaje drama.”

Tim se riječima sredinom proteklog tjedna redakciji Nacionala obratio Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta, njemački socijaldemokrat koji je privukao pozornost Europljana kada je nedavno u intervjuu za Deutsche Welle izjavio da je stanje u EU dramatično ne bi ga čudilo da se ta zajednica raspadne za deset godina.

Martin Shulz rođen je 1955. u Eschweileru, u Njemačkoj. Nakon gimnazije svoju strast za knjigama pretvorio je u biznis i otvorio knjižaru u Würselenu koju je uspješno vodio 12 godina. Političku karijeru započeo je kao devetnaestogodišnjak kada se pridružio Socijaldemokratskoj stranki Njemačke (SPD). U 31. godini izabran je za najmlađeg gradonačelnika pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije i na toj je dužnosti bio 11 godina. Od 1994. zastupnik je u Europskom parlamentu. Od 2000. vođa je zastupnika SPD-a i potpredsjednik socijalista u Europskom parlamentu. Vođa druge najveće grupe u Europskom parlamentu, Progresivnog saveza socijalista i demokrata, postao je 2004. i zalagao se za socijalnu pravdu, zapošljavanje i rast te reforme financijskih tržišta i aktivno sudjelovanje EU-a u sprečavanju klimatskih promjena.

Prvi put izabran je za predsjednika Europskog parlamenta 2012., na mandat od dvije i pol godine. Ponovo je izabran 2014. i time je postao prvi predsjednik Europskog parlamenta koji je dobio drugi mandat. Poznat je po oštrom jeziku i povremenim nediplomatskim ispadima na račun EU-a. I možda mala zanimljivost za domaće političare: kako bi u startu ušutkali radikalnu desnicu, ljevicu i eurofobe (koji su tijekom konstituiranja novog saziva EP-a 2014. okrenuli leđa prilikom izvođenja “Ode radosti”), Schulz je izabran dogovorom dviju najvećih frakcija, njegovih socijalista i demokrata (S&D) i Europske pučke stranke (EPP). Mandat mu traje do siječnja 2017., a onda će kandidat pučana preuzeti predsjedničku dužnost. Eto, sve se može kad se hoće, pa i postići dogovor lijevih i desnih u zajedničkoj borbi protiv nerazumnih i radikalnih.

Schulz je proteklog tjedna govorio na Seminaru o migracijama i azilu u organizaciji EP-a, kojem je prisustvovala i ekipa Nacionala. Bio je vidno iznerviran stanjem u EU. Za Nacional je objasnio i zašto.

“Obrana vanjskih granica naša je zajednička zadaća. Međutim, nacionalne vlade insistiraju na tome da obrana njihovih granica bude u njihovim rukama. EU je savez suverenih država, od kojih neke ne žele da ona bude jaka, nego je žele oslabiti kako bi mogli pokazati da Unija ništa ne može riješiti i ničemu ne služi. To je vrlo perfidno i zato se pitam hoće li EU postojati za deset godina. Ponavljam, EU će biti toliko jaka koliko joj zemlje članice dopuštaju”, rekao je Schulz, ne skrivajući da je ljut zbog postavljanja ograda i žica i nehumanosti i nevoljkosti nekih zemalja da sudjeluju u zajedničkim mjerama koje predlažu Europski parlament i Europska komisija.

Kraj 2015. godine EU dočekuje razjedinjenija i nestabilnija nego ikad. Vjerojatno najveći izazov predstavlja izbjeglička kriza koja je poprimila daleko veće razmjere nego što je itko očekivao. Prema prognozama Ewe Moncure, glasnogovornice Europske agencije za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica EU-a (Frontex), do kraja godine preko schengenske granice ući će milijun izbjeglica, uglavnom iz Sirije, Libije, Eritreje, Afganistana i Iraka. Iako je toj agenciji s 300 zaposlenika osigurano dodatno financiranje za sljedeću godinu, glasnogovornica je napomenula da povećanje fondova s 90 na 140 milijuna eura godišnje, koliko im je obećano, neće riješiti problem ako članice ne mogu osigurati više graničara, vozila, brodova, tehničke opreme i radne snage, u skladu s potrebama na granicama. U međuvremenu je Europski parlament u listopadu odobrio dodatnih nešto više od 400 milijuna eura za financijsku pomoć europskim zemljama koje su najviše pogođene izbjegličkom krizom, kao i trećim zemljama na čijim je leđima još veći teret.

Zbog svega navedenog Europska komisija je krajem tjedna najavila da će iznijeti prijedlog o stvaranju europske obalne i pogranične straže, kako bi imala ovlasti bez poziva rasporediti snage nove Agencije za europske granice i obalnu stražu u nekoj od članica.

Ovo je izvanredna situacija za koju Europa ne nalazi adekvatan zajednički odgovor, a od početka kulminacije krize krajem ljeta svaka se zemlja članica uglavnom snalazi sama, štiteći prije svega vlastite interese i državne granice, što je protivno ideji Schengenskog prostora i otvorenog zajedničkog tržišta EU-a.

U manjku solidarnosti, povlačenju nepopularnih poteza te rastu populizma prednjače nove članice, osobito one iz Višegradske skupine, predvođene mađarskim premijerom Viktorom Orbánom koji je, kao i slovački premijer Robert Fico, podnio tužbu pred Europskim sudom pravde protiv rujanske odluke EU o raspodjeli 120.000 tražitelja azila među zemljama članicama. Nema sumnje da slično razmišlja i novi-stari premijer Poljske, konzervativac Jarosław Kaczyński.

Takav je slučaj i s Marine Le Pen koja je sa svojom Nacionalnom frontom umalo pobijedila na nedavno održanim regionalnim izborima u Francuskoj. Njena politika posebno ljuti predsjednika Europskog parlamenta koji je, osim što je socijaldemokrat, prije svega Nijemac, čija zemlja je otvorila svoja vrata svima koji imaju pravo na azil.

“Politika azila nije samo njemačka politika i problem, nego je ona europski problem. Oni bježe od režima Bašara al-Asada i ISIL-a, bježe od terorizma koji se ne libi ubijati civile, kao i ljude u Europi. Dolaze samo s onim što imaju na sebi, s djecom i ruksakom, a mi im ne možemo oduzeti pravo da bježe od terorizma i nasilja, čije su žrtve. Strašno bismo pogriješili da im oduzmemo pravo na bijeg. Moramo biti spremni primiti ih kao države članice, ali ne možemo ih primiti sve. Moramo ispitati svaki pojedini slučaj i zašto bježe. Naša zajednička zadaća je primiti ih, ali one koji su došli iz drugih razloga moramo vratiti jer njima ne možemo pružiti sigurnost i brigu. Ako milijun ljudi raspodijelimo među 570 milijuna stanovnika država članica, to ne bi bio nikakav teret. Ali ako taj broj ljudi raspodijelimo između samo nekoliko država članica, onda nastaje problem. Mi pričamo o izbjegličkoj krizi, ali kada bi se svi uključili u njeno rješavanje, onda to više ne bi bila kriza. Kriza je nastala zato što se smanjio broj zemalja koje žele sudjelovati”, rekao je Schultz.

Te ozbiljne probleme dodatno su zakomplicirali teroristički napadi u Parizu koje su osmislili i organizirali radikalizirani francuski i belgijski državljani u Bruxellesu, koji je nakon spektakularne potjere za teroristima u četvrti Molenbeek i prijetnji novim napadima i dalje pod opsadnim stanjem. Vojnici s dugim cijevima šeću ispred državnih i europskih institucija, pa čak i pokraj kućica na božićnom sajmu oko Grand Placea na kojem, unatoč blagdanskom osvjetljenju, ima mnogo manje ljudi nego prošlih godina. U takvoj atmosferi desetak dana prije posljednjeg ovogodišnjeg samita šefova država i vlada zemalja članica na Europskom vijeću, Europski parlament s Europskom komisijom pokušava potaknuti usvajanje niza mjera za rješavanje krize.

Schulz tvrdi da je javna sigurnost u EU glavna odgovornost vlada zemalja članica i njenih institucija i da ih Europski parlament potiče da surađuju što je više moguće, osobito na razmjeni informacija o terorističkim prijetnjama. “A ne da jedna zemlja sprečava drugu u otkrivanju onoga što znaju. Tajne službe ponašaju se tako da su prvo tajne, a onda službe. To treba okrenuti u drugom smjeru, one su prije svega servisi i moraju služiti građanima, a svoja tajna saznanja moraju međusobno razmjenjivati kako bi pomogli i unaprijedili kapacitet policijskih snaga da rade na prevenciji terorističkih napada. To je u ovom trenutku najvažnije. U to smo se imali priliku osvjedočiti, sakupljanje podataka je jedna stvar, ali njihova razmjena i stvaranje efikasne policijske mreže je ključni element u poboljšanju zaštite građana. Problem EU-a je strah koji je toliko dramatičan da u jednoj Danskoj, na primjer, može proći referendum protiv policijske suradnje te države i Europola. U trenutku najveće nesigurnosti građana, moguće je dobiti referendum protiv sudjelovanja Danske u suradnji s Europolom! Možete li to zamisliti? U mojim očima to pokazuje koliko je lako okrivljavati EU kao projekt, kao žrtvenog jarca za bilo što. Postoje stranke i političke snage koje pokušavaju izvući politički profit iz straha građana. Oni uvijek imaju prigovore, ali ne nude rješenja. To je ono s čime se svakoga dana suočavamo u Europskom parlamentu. Kada slušate te ljude, oni uvijek mogu identificirati nekog drugog tko je kriv, tko je odgovoran za situaciju. Čak i kada kiši, kriva je vremenska prognoza. Ali kada ih pitate koji je njihov prijedlog, ne nude nikakav odgovor za rješavanje problema. U međuovisnom, kompliciranom i teškom svijetu u kojem živimo puno je teže objasniti realnost svijeta, nego pojednostaviti stvar i pričati bajke. I zato je naša dužnost dati odgovor s vrlo jasnim porukama. Moramo uzeti u obzir da su desne ekstremističke stranke, na primjer u Francuskoj i Austriji, pa i u Belgiji i Nizozemskoj, postojale i prije terorističkih napada i izbjegličke krize. To nije ništa novo. Gospodin Jörg Haider bio je u austrijskoj vladi još prije deset godina. To su protestni glasovi protiv dominirajućih stranaka i teško razumljive i teško podnošljive ekonomske i socijalne situacije unutar EU-a. Imam puno razumijevanja za protestne glasove unutar Unije, u kojoj špekulanti zarađuju milijune i ne plaćaju poreze, a onda stvaraju milijarde gubitaka koje moraju nadoknađivati porezni obveznici. To je i razlog zbog kojeg bismo željeli osnovati bankarsku uniju kako bismo stavili bankarski sustav pod javni nadzor i kontrolu. Ali te ekstremno desne stranke ne pomažu u tome. Ako se radi o legislativi tog područja njih nema, nisu prisutni. Dakle, moramo početi nalaziti konkretna rješenja. To je najbolji način kako se boriti protiv njih”, rekao je Schulz.

Budući da se pri prihvatu izbjeglica već na granici Grčke i Makedonije počela raditi razlika između ekonomskih i ratnih izbjeglica, otvorilo se pitanje je li stvaranjem te razlike EU zanemarila ljudska prava i počela se ponašati kao tvrđava? Ili se, zbog stvaranja liste sigurnih zemalja, može govoriti o nepoštivanju Ženevske konvencije o azilu, budući da, prema Konvenciji, azil individualno svatko može tražiti, a tek nakon toga država ih ima pravo odbiti? I konačno, nema li Turska, koja se smatra ključem rješenja ove krize, i sama velikih problema s Kurdima i njihovim ljudskim i građanskim pravima u Turskoj?

Schulz na ta pitanja ovako odgovara: “Ne, EU nije tvrđava, a neke zemlje članice se tako ponašaju. Moja zemlja Njemačka otvorila je svoja vrata i prima izbjeglice. Austrija i Švedska isto tako. I ja smatram da bi se trebali držati individualnog prava na traženje azila u bilo kojoj zemlji. Mogu vam samo preporučiti da odete u Tursku i pogledate kako tretiraju sirijske izbjeglice. U Turskoj imaju mnogo bolji tretman nego u nekim europskim zemljama. Turska je potrošila ne samo mnogo novca, nego pruža i mnogo solidarnosti na granici sa Sirijom. Želio bih da Turska i dalje drži granicu prema Siriji otvorenom za sirijske izbjeglice. Problem koji imamo u Turskoj s turskim građanima i Kurdima je druge prirode. Ali ja vas uvjeravam da sam bio tamo i vrlo pažljivo promatrao kako se ponaša Turska i mogu potvrditi da sirijske izbjeglice tretira na poštovanja vrijedan način. Mi moramo surađivati s Turskom, nema načina da EU ne surađuje s tom državom i riješi taj problem jer mnogo izbjeglica dolazi kroz nju. A što se tiče individualnog prava na azil, prema Ženevskoj konvenciji to je izvan rasprave, to je jedna od naših dužnosti”.

Iako je svjestan da kvote za premještanje izbjeglica u zemlje članice možda neće biti trajno rješenje krize i da se broj izbjeglica, sve dok ne prestane građanski rat u Siriji i dok se ne smiri regija koja je godinama destabilizirana, neće smanjiti, Schulz ipak smatra da su kvote korak naprijed u odnosu na postojeću situaciju, ma koliko se neke članice tome protivile. Osim toga, Schulz je naglasio da EU ne podnosi najveći teret. “Moramo osigurati i financiranje trećih zemalja koje prihvaćaju izbjegle. Europa nema najveći broj izbjeglica na svom tlu. Puno veći teret podnose Jordan, Libanon i Turska. Jordan ima oko dva milijuna izbjeglica, Libanon preko milijun. To su male zemlje s ogromnim brojem ljudi koje su prihvatili i treba im u tome pomoći. U ljeto 2015. visoki povjerenik UNHCR-a izjavio je da Svjetski program za hranu želi smanjiti troškove na 15 centi po glavi stanovnika dnevno. To je još jedan od razloga što su ti ljudi napustili regiju i okrenuli se Europi. Zato sam i poslao apel zemljama članicama da participiraju novcem u europskim i međunarodnim institucijama, kako bismo spriječili da još više izbjeglica dolazi k nama preko Mediterana i tzv. balkanske rute, u rukama švercera ljudima, putujući tisućama kilometara pod visokim rizikom”, kazao je Schulz.

On ne smatra da je Europa pogriješila u integraciji druge ili treće generacije mladih radikaliziranih muslimana koji su bili organizatori i počinitelji terorističkih napada u Francuskoj.

“Tko je Europa? Integracija građana u urbanim predgrađima u Londonu, Parizu, Berlinu ili bilo gdje drugdje odgovornost je britanske, francuske i njemačke vlade, kao i ostalih vlada. Ali kritičari govore da je Europa pogriješila. To je nacionalna odgovornost svake od tih zemalja i njenih vlada. EU, Europska komisija, Europski parlament i Vijeće Europe nisu odgovorni za integraciju u predgrađima, na primjer Pariza”, tvrdi Schultz.

On smatra da je važno pitanje mogu li europske institucije pomoći vladama u integriranju tih građana u njihova društva. “Kad bi nam dozvolili da im pomognemo, mi smo spremni to učiniti. Ja bih bio sretan kada bi se više nacionalnih vlada složilo da bi većina njihovih problema bila bolje riješena da radimo zajedno. Ali nije jednostavna zadaća uvjeriti nacionalne vlade u to da priznaju da ne mogu same. Ali ono što možemo učiniti je to da se borimo protiv ljudi koji kažu: nisu svi muslimani teroristi, ali svi teroristi su muslimani. Takvi ljudi uzgajaju takvu vrstu predrasuda. Moramo im dati iste šanse u obrazovanju i tržištu rada, bez obzira na njihovo porijeklo ili vjeru, na temelju osobnih sposobnosti. Tada bi nam bilo puno bolje”, zaključio je Schultz.