NACIONAL JE REKONSTRUIRAO zašto poništenje natječaja za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu nema nikakve veze sa strukom i profesionalnim ponašanjem članova DSV-a, zašto aktualni v.d. predsjednika tog suda nije ni trebao biti imenovan, kako mu je upravo DSV to omogućio i zbog čega se sumnja da čekaju kandidata ‘po ukusu’ HDZ-a
Nacional je koncem protekloga tjedna uspio razotkriti dosad nepoznate okolnosti jedne gotovo pa prešućene kontroverzne prošlotjedne odluke Državnog sudbenog vijeća koja je ostala potpuno u sjeni poraza Ivana Turudića na natječaju za predsjednika Visokog kaznenog suda. Turudićev izbor na tu funkciju tjednima se i u političkim i u pravosudnim krugovima doživljavao praktički kao gotova stvar. Sam Turudić, kojem je bivši ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, danas jedan od članova DSV-a, povjerio dužnost organizacijske uspostave Visokog kaznenog suda, također je bio uvjeren da će zasjesti na tu izuzetno utjecajnu sudsku funkciju. Mislio je da dan prije odluke DSV-a ima podršku desetero članova tog tijela, ali se grdno prevario.
Kada se ispostavilo da je na tom natječaju pobijedio Željko Horvatović, ta je odluka DSV-a dospjela u središte pozornosti zbog svojih dalekosežnih posljedica na preslagivanje odnosa snaga i utjecaja u kompletnom pravosudnom miljeu. Pa se, među ostalim, ona u nekim krugovima počela tumačiti i kao početak svojevrsne nove faze, odnosno profesionalnijeg rada DSV-a.
Ali je na istoj sjednici isti taj sastav DSV-a donio još jednu odluku, koja je tumačenja o otklonu DSV-a prema profesionalnosti otpuhala kao što olujni vjetar nosi jesenje lišće.
Članovi DSV-a – a to su redom saborski zastupnik Arsen Bauk, saborski zastupnik Dražen Bošnjaković, sudac Županijskog suda u Splitu Neven Cambi, sudac Županijskog suda u Bjelovaru Antun Dominko, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Igor Gliha, sudac Općinskog građanskog suda u Zagrebu Goran Goluža, sutkinja Vrhovnog suda Gordana Jalšovečki, sutkinja Visokog trgovačkog suda Mirta Matić, sudac Vrhovnog suda Darko Milković, sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Lidija Viđak i profesor Pravnog fakulteta u Osijeku Mario Vinković – nisu se mogli dogovoriti oko izbora novog predsjednika zagrebačkog Županijskog suda. Onog kojim je godinama predsjedao Ivan Turudić i s kojeg si je godinama gradio uzlaznu putanju pravosudne karijere i utjecaja.
Pa nisu izabrali nikoga. Pa su se i odluka o otpisivanju Ivana Turudića kao poželjnog kandidata za predsjednika Visokog kaznenog suda, ali i šestero drugih kandidata kao poželjnih za predsjednika zagrebačkog Županijskog suda, počele tumačiti kao nastavak političkog utjecaja na DSV.
Ivan Turudić. PHOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL
U Turudićevu slučaju zato što se tumači da je vrh HDZ-a, odnosno premijer Plenković, procijenio da bi mu Turudić, zbog svog višestruko javno deklariranog prijateljstva sa Zdravkom Mamićem, na funkciji šefa Visokog kaznenog suda postao preveliki politički teret. A u slučaju neizbora predsjednika zagrebačkog Županijskog suda zato što isti taj politički vrh nije dao jasan znak tko bi zapravo bio poželjan kandidat za tu poziciju.
Nacional je uspio rekonstruirati zašto poništenje tog natječaja nema nikakve veze sa strukom i profesionalnim ponašanjem članova DSV-a te zašto se može sumnjati da je taj natječaj poništen ciljano, kako bi se na novom, budućem natječaju, mogao javiti kandidat “po ukusu” vrha HDZ-a.
Nacionalov izvor blizak nekima od najutjecajnijih sudaca tog suda tvrdi kako se pojavila priča da je taj “poželjni” novi kandidat aktualni v.d. predsjednika Suda Vjeran Blažeković, koji je na tom natječaju povukao svoju kandidaturu jer je imao premali broj bodova – ali i zbog činjenice da je i način na koji je imenovan sucem Županijskog suda bio sporan i otvara pitanje motiva DSV-a da njega “proguraju” na štetu i ispred drugih kandidata.
Slučaj odabira suca Vjerana Blažekovića pokazao je do koje mjere DSV može, kad želi, izigravati zakon i zdrav razum, jer ima alate da unaprijed preferiranom kandidatu dodijeli visoke bodove na usmenom razgovoru i time mu poveća ukupan broj bodova čak i ako je ocjena njegova dotadašnjeg rada niža od prosjeka. Istovremeno, naravno, kandidatima koji bi mogli izravno ugroziti njihova kandidata mogu smanjivati bodove s usmenog razgovora. No čak i kad s tako povišenim bodovima njihov preferirani kandidat i dalje ima manje bodova od ostalih kandidata, oni mogu koristiti svoje “diskrecijsko pravo” i preskočiti kandidate s većim brojem bodova uz različita smiješna obrazloženja. Upravo to su napravili u slučaju suca Blažekovića i ništa ih u tome nije moglo spriječiti – pa čak ni ustavne tužbe. Štoviše, može se čak tumačiti da je Ustavni sud na čelu s predsjednikom Miroslavom Šeparovićem “asistirao” u provođenju takvog spornog imenovanja.
Blažekovića u sudskim krugovima ne smatraju samo bliskim bivšem predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu Ivanu Turudiću, već i HDZ-ovim strukturama vlasti, i to zato što je četiri godine, to jest od 1. siječnja 2010. do 1. siječnja 2014., radio kao pravosudni inspektor u Ministarstvu pravosuđa.
‘Oni u DSV-u bi da se netko drugi javi na natječaj. U tome je kvaka. Možda to rade po nalogu politike, ali u ovom slučaju ja nisam ljut na političare, već na te suce. Nije postojao razlog da nikoga ne izaberu’
No najsporniji je bio upravo njegov izbor za suca, a samim time i za v.d. predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Naime, Ustavni sud je u lipnju 2020. godine prihvatio tužbu sutkinje Jadranke Kos koja se žalila jer je DSV 2018. godine imenovao Blažekovića sucem Županijskog suda u Zagrebu iako je bio na 32. mjestu liste prvenstva, a preskočio nju koja je bila daleko iznad njega, na visokom trećem mjestu i sa značajno više bodova. Pritom su još i dodatno lažirali listu pa su u jednom trenutku Blažekovića smjestili na 28. umjesto na 32. mjesto. Međutim, Ustavni sud je umjesto poništenja Blažekovićeva imenovanja, odredio Jadranki Kos “primjerenu naknadu” od 40.000 kuna jer joj je povrijeđeno pravo na dostupnost radnog mjesta pod jednakim uvjetima.
Zato Nacionalovi visoki pravosudni izvori smatraju da je poništenje natječaja za izbor novog predsjednika Županijskog suda u Zagrebu jedna velika predstava kako bi se u konačnici na novom natječaju izabrao Vjeran Blažeković ili eventualno neki drugi kandidat po volji vrha HDZ-a koji se sada nije prijavio. U prilog tim tvrdnjama jedan od Nacionalovih pravosudnih izvora kaže:
“Nije postojao nikakav opravdani razlog da nitko od šestero kandidata za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu ne bude izabran. Osobno sam preferirao sutkinju Maju Štampar Stipić, ali ajmo nju izuzeti da ne bi ispalo da sam subjektivan. Bilo je više solidnih kandidata. Da je bilo tko izabran, ne bih ništa rekao jer su to sve respektabilni kandidati. Ali nije izabran nitko. Što nedostaje istražnom sucu Krešimiru Devčiću, ujedno glasnogovorniku tog suda, koji je više nego pristojan kandidat? Ili pak Mireli Mijoč, predsjednici Građanskog odjela i bivšoj dugogodišnjoj predsjednici Općinskog građanskog suda u Zagrebu?”
Taj izvor smatra da je stvar u sljedećem: “Oni u DSV-u bi da se netko drugi javi na natječaj. U tome je kvaka. Možda to rade po nalogu politike, ali u ovom slučaju ja nisam ljut na političare, već na te suce. Imate u DSV-u sedmero sudaca, oni dok rade u DSV-u oslobođeni su statistike. I što moraju raditi? Izabrati najboljeg kandidata od onih koji su se javili na natječaj. Ti ljudi su izabrani da biraju predsjednike sudova, ne da nikog ne biraju. Ali ne, oni bi voljeli nekog desetog. A oni ne bi smjeli biti u poziciji da tako kreiraju kadrovsku politiku i ne bi to smjeli raditi.”
Dražen Bošnjaković, donedavni ministar pravosuđa u prošlom sazivu vlade Andreja Plenkovića, koji trenutno obnaša funkciju člana Državnog sudbenog vijeća koje je donijelo odluku da Ivan Turudić ipak neće biti predsjednik Visokog kaznenog suda, ali su propustili izabrati novog šefa Županijskog suda. PHOTO: Marko Lukunic/PIXSELL
Na pitanje koji im je stvarno cilj i kojeg bi kandidata preferirali da se javi na novi natječaj, nakon što je ovaj poništen, taj izvor odgovara:
“Priča se da žele da se trenutni v.d. predsjednika Županijskog suda u Zagrebu kroz još neko vrijeme etablira pa da ga onda izaberu za predsjednika. On je bio kandidat, ali je povukao kandidaturu zbog teksta u novinama u kojem se podsjećalo na to da je Ustavni sud njegov izbor za suca proglasio nezakonitim, no unatoč tome izabran je za v.d. predsjednika Suda. Znači, budući da je prošao kao v.d., ovim poništenjem natječaja ‘kupili’ su mu vrijeme i dali dodatnih više od pola godine da se etablira. Proći će nekoliko mjeseci do raspisivanja natječaja, pa još nekoliko dok se prikupe sve kandidature pa onda dok se donese odluka. U međuvremenu će netko zaključiti: ‘Pa Vjeran taj sud baš dobro vodi’ – i eto njega. A on je sto posto Turudićev čovjek, inače predsjednik Kaznenog odjela I. stupnja. Što znači da može biti pod Turudićevim utjecajem i da mu Turudić može nešto sugerirati ako je slab sudac, pa na hint svog stvarnog šefa može suditi ovako ili onako. Osim toga je radio i u Pravosudnoj inspekciji Ministarstva pravosuđa, što znači da su HDZ-ovci s njim sigurno zadovoljni. Nisu ga bez veze imenovali za v. d.-a iako je Ustavni sud proglasio samo njegovo imenovanje nezakonitim. Doduše, ta je odluka bila skandalozna jer je Ustavni sud priznao da je njegov izbor bio nezakonit, ali nisu poništili njegovo imenovanje.”
Iz tužbe sutkinje Županijskog suda u Velikoj Gorici Jadranke Kos, odnosno obrazloženja odluke Ustavnog suda, bilo je vidljivo da je DSV Blažekoviću dodijelio gotovo najveći broj bodova na temelju usmenog razgovora, odnosno više bodova od njega dobila je samo jedna kandidatkinja. Blažekoviću je DSV na temelju usmenog razgovora dodijelio 18,4 boda, dok je sve druge kandidate ocijenio s nižim ili znatno nižim ocjenama, osim Renate Đaković Vranković kojoj su dodijelili 18,8 bodova.
No potom je DSV de facto lažirao vlastitu listu prvenstva. Naime, u svojoj odluci broj IS-6/16-50 od 5. srpnja 2018., u kojoj su imenovali Vjerana Blažekovića jednim od četvero kandidata za suce Županijskog suda u Zagrebu, naveli su da je on na listi prvenstva bio 28., s ukupno ostvarena 153,4 boda, iako su u svom vlastitom zapisniku s 97. sjednice DSV-a, održane 18., 19. i 20. listopada 2017., kada su vođeni razgovori sa svim kandidatima za suce, naveli da je Vjeran Blažeković na 32. mjestu.
Ustavni sud tada je prihvatio tužbu sutkinje Jadranke Kos, koja je bila treća na listi prvenstva i imala čak 6,7 bodova više od Blažekovića, ali su isto tako štitili diskrecijsko pravo DSV-a da izabire suce koji su osvojili manji broj bodova nauštrb onih koji su osvojili više te nisu posebno osporavali odluku DSV-a od 20. listopada 2017. u čijem je obrazloženju pisalo: “Budući da na listi prvenstva imenovani suci zauzimaju niže mjesto, treba napomenuti da je takav položaj kandidata na listi prvenstva posljedica male razlike u ostvarenim bodovima, koja u konkretnom slučaju ne ukazuje na stvarnu razliku u kvaliteti u korist sudaca koji su na listi prvenstva ostvarili više bodova.
Naime, prema odredbi članka 55. stavak 2. i 3. ZDSV-a, Vijeće sastavlja listu prvenstva kandidata na temelju ukupnog broja bodova utvrđenog ocjenom obnašanja sudačke dužnosti i razgovora na kojem se može ostvariti najviše 20 bodova, a odluka Vijeća o imenovanju sudaca mora biti utemeljena na ukupno ostvarenom broju bodova i utvrđenoj listi prvenstva kandidata.
‘Nisu Blažekovića bez veze stavili za v.d.-a iako je Ustavni sud proglasio samo njegovo imenovanje nezakonitim. Doduše, Ustavni sud je priznao da je njegov izbor bio nezakonit, ali nisu ga poništili’
Međutim, prema pravnom shvaćanju tog Vijeća, te odredbe ne treba shvatiti kao bezuvjetan nalog za imenovanje onih kandidata koji na listi prvenstva zauzimaju najviša mjesta, već kao obvezu da se prilikom donošenja odluke o imenovanju kao bitan čimbenik na kojem treba graditi odluku, uzme u obzir lista prvenstva, odnosno broj ostvarenih bodova, kao osnova kojoj se dodaju saznanja o prednostima i nedostacima kandidata koji nisu obuhvaćeni ocjenom Sudačkog vijeća niti ih je moguće pouzdano uočiti u razgovoru s članovima Vijeća (primjerice, sposobnost prenošenja znanja i iskustva vježbenicima i savjetnicima, sposobnost kvalitetnog samostalnog rješavanja složenih pravnih problema, uloga koju kandidat ima u svojoj radnoj sredini prilikom zauzimanja pravnih shvaćanja na sjednicama odjela i općim sjednicama itd.)
Odredba članka 55. stavak 3. ZDSV-a propisuje da je Vijeće dužno odluku o imenovanju utemeljiti na listi prvenstva, što znači da ona predstavlja osnovu za donošenje odluke o imenovanju, ali da tako sastavljena ne isključuje da se u sliku o kandidatima uvedu i ona njihova svojstva koja su važna (pa i odlučujuća) za obnašanje određene sudačke dužnosti, a nisu obuhvaćena sustavom u kojem nastaje lista prvenstva.
Prema tome, lista prvenstva nema snagu kogentnog diktata po kojem bi konačni izbor bio određen redoslijedom kandidata na toj listi.
Takvo shvaćanje u skladu je i sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u Odluci u predmetu U-III-4818/2015 od 28. siječnja 2016. i s recentnim odlukama Državnog sudbenog vijeća.”
Sutkinja Jadranka Kos u ustavnoj tužbi je, između ostalog, navela da povredu prava vidi i u činjenici “da je DSV odlučivši imenovati kandidata Vjerana Blažekovića sucem Županijskog suda u Zagrebu, postupio potpuno arbitrarno, s obzirom na to da nije utvrđena niti obrazložena nijedna njegova kvalitativna razlika kao komparativna razlika u odnosu na mene, već nasuprot tome DSV u Odluci utvrđuje moje komparativne prednosti te, unatoč tome, uz objektivno manji broj bodova na listi prvenstva kandidata sastavljenoj prema rezultatima rada i obavljenom strukturiranom razgovoru s članovima DSV-a, sucem Županijskog suda u Zagrebu imenuje kandidata Vjerana Blažekovića”.
Ustavni sud dao je u tom dijelu za pravo Jadranki Kos i zaključio: “U smislu logičkog zaključivanja, predstavlja circulus vitiosus zaključak DSV-a koji proizlazi iz navedenog u obrazloženju osporene odluke DSV-a i prema kojemu Vjeran Blažeković u većoj mjeri od ostalih kandidata, a posebice od Jadranke Kos, ispunjava uvjete za imenovanje sucem Županijskog suda u Zagrebu, jer je mala razlika u ostvarenim bodovima između njega i ostalih kandidata (posebice Jadranke Kos) te da se stoga ne može zaključiti da između njega i ostalih kandidata postoji stvarna razlika u kvaliteti u korist tih kandidata, a posebice Jadranke Kos.
Ustavni sud utvrđuje da osim pozivanja na činjenicu da je podnositeljica Jadranka Kos već sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici (koju Ustavni sud ocjenjuje u točki 65. ove odluke), u obrazloženju osporene odluke DSV-a nisu izneseni i obrazloženi dostatni i pravno relevantni razlozi iz kojih bi bilo razvidno koje stručne kvalitete Vjerana Blažekovića odlučno utječu na ocjenu da on u većoj mjeri od ostalih kandidata, a posebice Jadranke Kos, ispunjava uvjete za imenovanja za suca Županijskog suda u Zagrebu.”
V.d.predsjednika Županijskog suda u zagrebu Vjeran Blažeković ne bi ni bio imenovan sucem tog suda da DSV nije preskočio listu prvenstva. PHOTO: Marko Lukunic/PIXSELL
Vjeran Blažeković ostvario je punih 10 bodova na zajedničkom vrednovanju, a potom je dobio i visokih 8,4 bodova i na pojedinačnom razgovoru te ukupno ostvario 153,4 boda. Sutkinja Županijskog suda u Velikoj Gorici Jadranka Kos za svoj dosadašnji sudački rad bila je ocijenjena s visokih 145 bodova, a na strukturiranom razgovoru ostvarila je 10 bodova na zajedničkom vrednovanju i 5,1 bod na pojedinačnom vrednovanju, odnosno ukupno 15,1 bod. Što znači da joj je DSV na pojedinačnom usmenom razgovoru dao 3,3 boda manje nego Blažekoviću. Unatoč tome, ona je sveukupno imala 6,7 bodova više od njega i bila je na visokom trećem mjestu na listi prvenstva, dok je Blažeković bio daleko ispod nje, na 32. mjestu. Što pojašnjava zašto su ga pokušali lažno pogurati barem za nekoliko mjesta više, odnosno na 28. mjesto.
Tvrtka u kojoj je Dražen Bošnjaković imao udjele zaradila je 42 milijuna kuna na poslovima s Plinacrom, zato on nikada nije ni smio postati ministar pravosuđa
Dražen Bošnjaković, donedavni ministar pravosuđa u prošlom sazivu vlade Andreja Plenkovića, koji trenutno obnaša funkciju člana Državnog sudbenog vijeća, vjerojatno ponajbolje ilustrira koliko ključna može biti politička podrška, u ovom slučaju HDZ-a, za konzistentni uspon u političko-pravosudnoj utjecajnoj hijerarhiji. Ta politička podrška HDZ-a u Bošnjakovićevom slučaju s lakoćom je pregazila ozbiljne sumnje u sukob interesa, a moguće i neke ozbiljnije sumnje koje su na početku Bošnjakovićeva karijernog uzleta mogle, a po mnogima i trebale, potaknuti i interes USKOK-a za neke njegove sporne poslovne aktivnosti.
Te su kontroverze s početka Bošnjakovićeva uzleta u hrvatskom pravosuđu bile tolike da je Nacional u svibnju 2010. na naslovnoj stranici napisao da Bošnjaković ne smije postati ministar pravosuđa. I to je detaljno elaborirao.
Nacional je tada otkrio da je tvrtka Centar za kombinirani transport Zagreb, u kojoj je vlasnički udjel tada posjedovao Dražen Bošnjaković, u periodu od 2008. do 2010. zaradila oko 42 milijuna kuna na poslovima koje joj je dodijelio Plinacro, državna kompanija za distribuciju plina u kojoj je u to vrijeme Bošnjaković obnašao dužnost potpredsjednika Nadzornog odbora.
Do tih saznanja došli su tada istražitelji Državnog odvjetništva i USKOK-a u sklopu istrage o navodnim nelegalnostima u poslovanju s marketinškom agencijom Fimi media koju su tada već tjednima provodili u Plinacru. U toj istrazi Bošnjaković je tada figurirao tek kao jedan od svjedoka, ali zbog tih otkrića pojavile su se i naznake da je i on sam mogao postati predmet istrage.
Umjesto toga, postao je ministar pravosuđa od velikog povjerenja HDZ-a. Ali ne samo te njegove nomenklature.
Bošnjaković je uzletio na poziciju ministra pravosuđa iako je bilo puno prostora da se istraži je li on iskoristio svoju poziciju u Plinacru da bi pogodovao i osigurao poslove tvrtki u kojoj je posjedovao vlasnički udjel. Pojavile su se u to vrijeme indicije kako je tvrtka u kojoj je Bošnjaković imao vlasničke udjele tada surađivala i s HEP-om, još jednom državnom kompanijom u kojoj je Bošnjaković tada bio član Nadzornog odbora.
Iako je on u spornoj tvrtki posjedovao tek manjinski vlasnički udio od dva posto, koji je uredno bio naveden u njegovoj imovinskoj kartici, izvjesno je da je njegova pozicija u Plinacru nesporno predstavljala značajan sukob interesa.
Vlasnički udio u tvrtki Centar za kombinirani transport Zagreb, prema informacijama navedenim u njegovoj imovinskoj kartici, Bošnjaković je sa svojom suprugom kupio 1993. godine. Riječ je bila o 180 dionica.
Centar za kombinirani transport Zagreb do 2010. izrastao je u jednu od najuspješnijih logističkih tvrtki u ovom dijelu Europe. Primjerice, u to vrijeme u razdoblju od 2008. do 2010. CKTZ je ostvario oko 650 milijuna kuna prihoda i 12 milijuna kuna dobiti. Nakon što je imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu pravosuđa, Bošnjaković je pravo upravljanja svojim dionicama prenio na tadašnjeg predsjednika Nadzornog odbora tvrtke Ivana Štiha. Bošnjaković je 2008. godine odlukom Vlade, odnosno Glavne skupštine Plinacra, čiji je jedini član tada bila ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Marina Matulović-Dropulić, imenovan u Nadzorni odbor Plinacra. Tako je stekao mogućnost da izravno kontrolira i indirektno daje odobrenje za milijunske poslove koje je ta državna kompanija sklapala s tvrtkom čiji je tada bio manjinski vlasnik.
Konkretno, radilo se uglavnom o poslovima transporta čeličnih cijevi iz inozemstva na razne lokacije diljem Hrvatske gdje je Plinacro tada gradio nove plinovode. Ukupna vrijednost tih poslova u razdoblju od 2008. do 2010. iznosila je oko 42 milijuna kuna, a budući da se radilo o značajnoj svoti, Bošnjaković je teško mogao tvrditi da nije bio upoznat s poslovnom suradnjom Plinacra i CKTZ-a. Pa je bilo prostora da se utvrđuje je li Bošnjaković na bilo koji način iskoristio svoju poziciju kako bi pogodovao CKTZ-u.
Bošnjaković se teško mogao obraniti od optužbi da je bio u značajnom sukobu interesa. I u to vrijeme, sukladno Zakonu o sprečavanju sukoba interesa, skrbnik dionica dužnosnika, u ovom slučaju Štih, prije svakog posla s Plinacrom morao je obavijestiti Saborsko povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa i zatražiti njegovo mišljenje. Ako su se poslovi sklapali bez da je obaviješteno Povjerenstvo, Bošnjakovićeva odgovornost je nesporna. Ali Bošnjakovića nitko nije ozbiljno priupitao zašto je uopće prihvatio poziciju u nadzornom odboru državne kompanije koja je značajan partner tvrtke čiji je suvlasnik. A netko je morao, a i on sam je kao pravnik i državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa morao znati da je zbog vlasništva nad spomenutim dionicama njegov angažman u Plinacru upitan.
Bošnjakovićev intenzivni politički uspon počeo je 2008. godine, kad je imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu pravosuđa, za ministarskog mandata Ane Lovrin. Prije toga je proveo četiri godine kao HDZ-ov saborski zastupnik, a s obzirom na svoju struku i činjenicu da je imao višegodišnje radno iskustvo u odvjetništvu, brzo se afirmirao kao jedan od HDZ-ovih vodećih stručnjaka za zakonsku i ustavnu problematiku.
Samo mjesec dana nakon što je imenovan državnim tajnikom, Bošnjaković je odlukom vlade Ive Sanadera postavljen za jednog od petero članova Povjerenstva koje se trebalo baviti pregovorima s mađarskim MOL-om oko novog dioničarskog ugovora o upravljanju Inom.
Ali to povjerenstvo prestalo se sastajati nakon nekoliko sastanaka i pregovore je potpuno preuzeo bivši potpredsjednik vlade Damir Polančec, ali ubrzo je tijek suvremene hrvatske političke povijesti tadašnjeg premijera Sanadera usmjerio prema zatvoru zbog predaje dominantnih upravljačkih prava mađarskom MOL-u zbog milijunskog mita u eurima koji je primio. Pa se s današnje vremenske distance može tvrditi da je Bošnjaković s ostalim dužnosnicima HDZ-a u tom tijelu tada služio tek kao prigodni dekor za pokrivanje organiziranog kriminala. Ubrzo potom Bošnjaković je postavljen i na poziciju člana Nadzornog odbora Plinacra. Na toj poziciji zamijenio je državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva Lea Begovića, što je tada u stručnim krugovima protumačeno kao veliko iznenađenje jer je uobičajeno da upravo Ministarstvo gospodarstva kontrolira poslovanje energetskih kompanija. U kuloarima su se tada pojavile informacije da je Plinacro bio jedan od najznačajnijih klijenata Bošnjakovićeva odvjetničkog ureda u Ivanić Gradu te je dobro upoznat s poslovanjem kompanije i osobni prijatelj s tadašnjim čelnim čovjekom Uprave Plinacra Brankom Radoševićem.
Ipak, uskoro je Bošnjaković s ostalim članovima Nadzornog odbora donio odluku o smjeni Radoševića, koji je završio pod istragom USKOK-a zbog milijunskih poslova koje je, pod krinkom poslovne tajne, direktnom pogodbom dodijelio marketinškoj agenciji Fimi mediji. Bošnjakovićev tadašnji uspon u vrh hrvatskih državnih energetskih poduzeća završio je u listopadu 2009., kad je imenovan u Nadzorni odbor HEP-a. To se dogodilo nakon što je smijenjena Uprava tvrtke na čelu s Ivanom Mravkom, optuženim za milijunske gubitke u nelegalnom poslovanju. Iako je bilo logično da se Bošnjaković kao svjedok pojavi u dvama krupnim korupcijskim sudskim procesima, on je naslijedio Ivana Šimonovića na poziciji ministra pravosuđa. Ključnoj poziciji u namjeri hrvatske vlade da u prvom tromjesečju 2011. uspješno završi pretpristupne pregovore s Europskom unijom. Ključni uvjet završetka pregovora u poglavlju Pravosuđe bila je ocjena država Europske unije da Hrvatska vodi uspješnu borbu protiv korupcije. Unatoč opisanim kontroverzama, takvu borbu u Europi prezentirao je čovjek suočen s optužbama za sukob interesa. Potom je Bošnjaković ponovo postao ministar pravosuđa u vladi Andreja Plenkovića, a nakon toga transferiran je u Državno sudbeno vijeće. Ondje je, po procjenama raznih izvora, poslužio kao ključni kurir za prenošenje političkog raspoloženja unutar HDZ-a uoči glasovanja DSV-a o čelnicima zagrebačkog Županijskog suda i Visokog kaznenog suda.
Komentari