Nacional otkriva da je od 2014. do 2017. u Hrvatskoj 355 medicinskih djelatnika prijavljeno za kazneno djelo nesavjesnog liječenja, a od 2018. do 2022. nije se vodila evidencija za kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Množe se kritike da zastarjeli zakon pridonosi greškama medicinara

Protiv dvojice liječnika čiji je identitet poznat redakciji, a koji su carskim rezom porodili rodilju koja je umrla na Klinici za ginekologiju i porodništvo KB-a Sveti Duh 23. siječnja 2024. pod nizom sumnjivih okolnosti, o čemu je Nacional u nekoliko navrata pisao, napisana je prijava za kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Prijavu je odvjetnik obitelji Marko Golubić poslao Općinskom kaznenom državnom odvjetništvu u Zagrebu, pri čemu postoji mogućnost da se kasnije istraga proširi i na druge liječnike uključene u zaprimanje rodilje u bolnicu, porod i zbrinjavanje rodilje nakon poroda.
Hrvatska liječnička komora, kojoj je na čelu doktor Krešimir Luetić, smatra, što je i potvrdila Nacionalu, da treba ukinuti kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Njihova je argumentacija da u EU-u nijedna država, osim Slovenije, nema u svojem zakonodavstvu kazneno djelo nesavjesnog liječenja i da Slovenija, kao i Hrvatska, baštini to kazneno djelo još iz kaznenih zakona u SFRJ. Iz HLK-a su istaknuli da to ne znači potpuno ukidanje kaznene odgovornosti liječnika jer se potencijalno kazneno djelo može procesuirati po drugim člancima Kaznenog zakona. Prema statistici koju smo pribavili, od 2014. do 2017. u Hrvatskoj je bilo 355 medicinskih djelatnika prijavljenih za kazneno djelo nesavjesnog liječenja, a od 2018. do 2022. nije se vodila evidencija ni za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi općenito niti za kazneno djelo nesavjesnog liječenja, koje je uža kategorija, a postoji i zasebno kazneno djelo nepružanja medicinske pomoći u hitnim stanjima.

Nacional je od Hrvatske liječničke komore, DORH-a i Hrvatskog zavoda za statistiku pokušao doznati koliko je liječnika u Hrvatskoj unazad 10 godina osuđeno na bezuvjetnu zatvorsku kaznu zbog kaznenog djela nesavjesnog liječenja, a sve tri institucije odgovorile su da nemaju taj podatak. Jedini slučaj liječnika osuđenog na bezuvjetnu zatvorsku kaznu koji je odjeknuo u medijima jest onaj pedijatra Darka Radmana, koji je 2020. osuđen na jednu godinu, od maksimalnih osam, zatvorske kazne zbog toga što je, kako je utvrđeno u pravomoćnoj presudi, u veljači 2015. skrivio smrt Roka Begonje, šestogodišnjeg dječaka iz Sv. Filipa i Jakova oboljelog od šarlaha. S druge strane, tek je u svibnju 2023. na Općinskom sudu u Dubrovniku počelo, za javnost zatvoreno, suđenje za smrt dječaka Gabrijela Bebića koji je 2018. umro od sepse nakon što liječnici nisu prepoznali hitno stanje i nekoliko puta su ga vraćali doma s hitne. Za kazneno djelo nesavjesnog liječenja u tom se slučaju terete tri liječnice i jedna medicinska sestra. Dva su poznata slučaja optužbi protiv liječnika za kazneno djelo nesavjesnog liječenja: slučaj Miroslava Maškarina, kojem je 2006. nakon greške prilikom rutinske operacije slijepog crijeva, koju je u KBC-u Rijeka vodio kirurg Branko Popović, amputirana lijeva potkoljenica, i kazneni postupak koji se vodio protiv više liječnika nakon smrti Dragice Ivankić, koja je izgubivši bebu tijekom poroda umrla 2002. u KB-u Sveti Duh zbog iskrvarenja prouzrokovanog neprepoznatim puknućem maternice. Slučaj Maškarin ušao je 2018. u zastaru, ali oštećeniku je u građanskom postupku isplaćena odšteta od dva milijuna kuna. U slučaju smrti Dragice Ivankić, liječnici Mislav Luka Domljan, Fadil Hassan i Renato Bauman oslobođeni su 2012. optužbi za nesavjesno liječenje, šest godina nakon početka suđenja. Asim Kurjak kao onodobni predstojnik Klinike za ginekologiju KB-a Sveti Duh prvotno je nepravomoćno osuđen na osam mjeseci zatvora zbog zataškavanja pogrešaka liječnika, ali je slučaj ušao u zastaru prije nego što je presuda uopće mogla postati pravomoćna. Suprug Dragice Ivankić dobio je građansku parnicu protiv KB-a Sveti Duh kao i odštetu koja je zbog kamata narasla na tri milijuna kuna.

‘Ako se ukine ovo djelo, odgovornost bi bila stroža jer bi se postupilo po drugim kaznenim djelima’, kaže Sunčana Roksandić Photo Sasa ZinajaNFoto

Sunčana Roksandić s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu konstatirala je da je kazneno djelo nesavjesnog liječenja izazovna kategorija u kaznenom pravu jer je djelo složeno i sastoji se u kršenju pravila, bilo stručnih bilo etičkih, koja su uzrokovala posljedicu, ali mora biti riječ o očitim kršenjima da bi nešto bilo kazneno djelo. Da toga nema i ukine se ovo djelo, istaknula je za Nacional, odgovornost bi možebitno bila stroža jer bi se postupilo po drugim kaznenim djelima, a to zasigurno nije nešto za što se, koliko je njoj poznato, Hrvatska liječnička komora u konačnici zalaže. Kako kaže, cilj je da bude što manje kršenja pravila struke i etike u medicini i što više boljeg tretmana pacijenata te misli da se pažnja treba posvetiti više tim pitanjima, a ne zagovaranju rješenja poput ukidanja kaznenog djela nesavjesnog liječenja, za koja je upitno kome u konačnici koriste.
Objasnila je kako je to kazneno djelo regulirano u članku 181. novog Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 2013. godine:

„Doktor medicine, dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji primijeni očito nepodobno sredstvo, način liječenja, na drugi način očito ne postupi po pravilima zdravstvene struke ili očito nesavjesno postupa pa time prouzroči pogoršanje bolesti ili narušavanje zdravlja druge osobe, kaznit će se kaznom zatvora čija duljina ovisi o nastalim posljedicama. U pravilu, druge će se struke za svoja ponašanja koja su protivna pravilima struke i dovedu do posljedica, kazniti i kad ta povreda nije očita, ali samo za namjeru ne i za nehaj. Nijemci u svom kaznenom zakonu, osim uglavnom za kaznena djela povezana s korupcijom u zdravstvu, ne pribjegavaju posebnom kaznenom djelu, nego kroz kaznena djela tjelesnih ozljeda rješavaju slučajeve povrede pravila struke u medicini koji su uzrokovali posljedice štetne za zdravlje ili pribjegavaju kaznenom djelu smrti iz nehaja ako je smrt nastupila kao posljedica pri liječenju. Temelje to i na tome što smatraju, s pravom, da nije postojao pristanak na takvo liječenje i da je povredom pravila struke na koje pacijent ne pristaje nastala npr. tjelesna ozljeda. Naravno, ako dođe do neželjenog rezultata, a pravila struke su se poštovala, neće biti riječ o kaznenom djelu, kako u Njemačkoj tako i kod nas. Nisu svuda ista pravila, Francuzi, pak, kažnjavaju protupravna provođenja medicinskih istraživanja kao posebno djelo. Kako god bilo, svaka država u Europi ima kaznena djela koja omogućavaju i kazneno gonjenje liječnika kada dođe do povrede pravila i posljedice. Mi smo tu svakako ublažili odgovornost liječnika kakva je bila do 1997., kada je postojalo i kazneno djelo samovoljnog liječenja. Danas samovoljno liječenje nije posebno kazneno djelo, ali potpada pod nesavjesno liječenje ako je postojalo liječenje bez pristanka koje je dovelo do posljedice. Ako nema posljedice, bit će riječ o prekršaju. Kada smo već kod toga, Zakon o zaštiti prava pacijenata je poprilično zastario u dijelu regulacije informiranog pristanka te bi ga trebalo osuvremeniti. Tu je puno detaljniji i precizniji Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.“

Sunčana Roksandić smatra da bi suđenje za kazneno djelo nesavjesnog liječenja trebalo početi što prije moguće, pri čemu naglašava koliko je važno da optužnica bude napisana razumljivo, jasno i da iz opisa i dokaza proizlazi tko je počinitelj, eventualno supočinitelj. Kako kaže, bitno je da pravila kaznenog postupka i prikupljanje dokaza budu izvedeni profesionalno i u skladu s pravilima struke da ne dođe do ukidanja i ponovnog suđenja ako je moguće. Suđenja, po njoj, traju u pravilu predugo i nada se da će skoro doći do skraćivanja trajanja suđenja, ali ne na štetu prava obrane, nego uz poštivanje svih pravila pravičnog suđenja kako je to i zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Svakako bi se, smatra, postupci trebali voditi tako da ne dođe do zastare.

Imajući u vidu takozvanu liječničku solidarnost pitali smo ju koji su mehanizmi da se osigura nepristranost sudskih vještaka.

„Postoje pravila o imenovanju vještaka stalnim sudskim vještacima ili ad hoc vještacima.  I vještaci su liječnici i moraju se uvijek držati pravila svoje struke i etičnosti u obavljanju svojih djelatnosti pa tako i vještačenja. Pažnja s kojom rade je povećana pažnja dobrog stručnjaka.  Ono što svakako treba uvijek činiti je preispitivati dobiveni nalaz i mišljenje i to tako da i odvjetnici postavljaju detaljna pitanja o dobivenom nalazu i mišljenju, metodologiji rada vještaka, metodama koje je koristio i njegovoj specijalizaciji i iskustvu. Medicina je struka koja se stalno razvija i dužnost je liječnika da primjenjuje pravila struke  u skladu s najnovijim razvojima. Postoji i Pravilnik o stalnim sudskim vještacima, njihova stručna društva i u konačnici postoji odgovornost za povredu pravila struke.  Nemam podatke koliko je stalnih sudskih vještaka koji su liječnici razriješeno. Prema Pravilniku, ako nesavjesno ili neuredno obavlja povjerene mu poslove vještačenja, imenovanog stalnog sudskog vještaka razriješit će predsjednik odgovarajućeg županijskog odnosno trgovačkog suda. Dodatno, stalni sudski vještaci moraju biti osigurani.“, odgovorila je Sunčana Roksandić

Odvjetnik Marko Golubić, stručnjak za medicinsko pravo koji zastupa obitelj rodilje preminule na Svetom Duhu 23. siječnja 2024., rekao je da država kaznenim djelom nesavjesnog liječenja želi zaštititi zdravlje ljudi, ali je pitanje je li postojanjem ovog kaznenog djela u Kaznenom zakonu postignuta svrha zaštite zdravlja ljudi ili je postignuto upravo suprotno. Kako kaže, zagovornici postojanja tog posebnog kaznenog djela smatraju da je nužno postojanje ovog kaznenog djela kako bi se zdravlje ljudi zaštitilo od krajnje nesavjesnih i nemarnih postupaka liječnika i drugih zdravstvenih radnika. S druge strane, ističe, može se postaviti i suprotna teza da postojanje tog kaznenog djela dovodi do defenzivne medicine, odnosno do toga da liječnici zbog straha od kaznene odgovornosti poduzimaju niz, možda i nepotrebnih, dijagnostičkih i terapijskih postupaka koji su nerijetko invazivni, imaju svoje komplikacije i tako mogu štetiti zdravlju ljudi, a ne ga štititi.

‘Postojanje tog kaznenog djela možda dovodi do defenzivne medicine, koja može štetiti zdravlju ljudi’, kaže odvjetnik Marko Golubić Photo Sasa ZinajaNFoto

„Također, zagovornici ukidanja ovog kaznenog djela navode da time ne bi potpuno nestala kaznena odgovornost liječnika za najgrublje profesionalne propuste, za najgrublje povrede dužne profesionalne pažnje, već bi to bilo penalizirano kroz neka druga kaznena djela u kaznenom zakonu, npr. kroz kaznena djela protiv života i tijela čime bi položaj liječnika bio olakšan. Takvo pravno uređenje postoji u većini europskih zemalja. U tom smislu, možemo kao primjer navesti da je za kazneno djelo smrti iz nehaja u našem Kaznenom zakonu propisana kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora, a za kazneno djelo nesavjesnog liječenja kada bi iz nehaja bila prouzročena smrt pacijenta, propisana je kazna zatvora od jedne do osam godina zatvora. Nisam siguran da je opravdano toliko višom kaznom kažnjavati jednu struku koja ipak radi vrlo težak, složen i zahtjevan posao na dobrobit svih nas. Smatram da bi iz liječničkih grešaka trebalo učiti s ciljem poboljšanja kvalitete zdravstvene zaštite i s ciljem zaštite zdravlja ljudi, a da ih nije nužno kazneno penalizirati. Kaznenu odgovornost zadržao bih za najteže i najgrublje oblike povrede dužne pažnje koja rezultira štetom po zdravlje pacijenta, ali kroz druge oblike kaznene odgovornosti, ne nužno kroz postojanje kaznenog djela nesavjesnog liječenja. Takvo mišljenje je zapravo iskazao i Europski sud za ljudska prava, koji je u više svojih odluka naglasio da u svrhu učinkovite zaštite prava pacijenta nije nužno postojanje kaznenopravne penalizacije u vidu postojanja kaznenog djela nesavjesnog liječenja, već se ista svrha može postići kroz druge pravne oblike kao što su građanska odgovornost, disciplinska odgovornost i slično“, tumači Marko Golubić.

Odgovarajući na pitanje je li teže dokazati eventualnu krivnju liječnika u slučajevima kada je više njih uključeno u liječenje, kao i u slučaju rodilje preminule 23. siječnja 2024. na Svetom Duhu, rekao je da konkretni slučaj ne bi više komentirao, da je to prijavljeno i da je istraga tajna, ali općenito govoreći, istaknuo je sljedeće:

„U kaznenim postupcima koji se vode zbog kaznenog djela nesavjesnog liječenja gotovo uvijek je više osumnjičenih liječnika ili drugih zdravstvenih radnika. Naime, ponekad je teško iz medicinske dokumentacije rekonstruirati slijed događaja u smislu tko je donosio odluke, pa ponekad i tko je obavio koji operativni zahvat kao operater, tko kao prvi, a tko kao drugi asistent. Bilo je slučajeva u sudskoj praksi gdje je tijekom postupka dokazano da operater na nekom zahvatu nije bio onaj koji je u medicinskoj dokumentaciji bio upisan kao operater, već da je on bio asistent, a da je operater bio onaj koji je u dokumentaciju bio upisan kao asistent. Također, kako se o svakoj operaciji vode tri liste, jedna liječnička, druga anesteziološka i treća sestrinska, imao sam slučaj u praksi da je na svakoj listi bio upisan drugi operater. Dakle, tijekom istrage i tijekom postupka pred sudom često nije lako utvrditi sve bitne činjenice na kojima će sud temeljiti svoju odluku.“

Ginekolog i sudski vještak Herman Haller, koji je bio na čelu KBC-a Rijeka od 2001. do 2015., bavi se vještačenjem zadnjih 20 godina i godišnje ima od pet do 10 slučajeva vještačenja. Od toga je dvadesetak puta bio vještak kada je bila riječ o smrtnom ishodu pacijenta. Njegov je stav također da kazneno djelo nesavjesnog liječenja nije primjeren način rješavanja problema pogrešaka liječnika i ostalih djelatnika unutar zdravstvenog sustava, odnosno, protivi se tome da postoji mogućnost da liječnik osuđen za kazneno djelo nesavjesnog liječenja dobije zatvorsku kaznu od jedne do osam godina. Od 2007. do 2011. bio je predsjednik Povjerenstva za stručna pitanja i stručni nadzor Hrvatske liječničke komore. Tada se mijenjao Kazneni zakon i pokušao je izbaciti kaznene odredbe u medicini, ali to mu nije pošlo za rukom. Njegovo je obrazloženje bilo da toga nema u zapadnim zemljama i da se sve rješava putem odštetnih zahtjeva. Naveo je tada i model skandinavskih zemalja u kojima je, pojednostavljeno rečeno, zdravstveni radnik koji prijavi svoju grešku oslobođen daljnjih sankcija, a sustav ima razrađen model refundacije troškova.

Herman Haller obrazložio je svoj stav o kaznenom djelu nesavjesnog liječenja:

„Prema mom mišljenju, kaznene odredbe nije potrebno uključiti u rješavanje i sankcioniranje pogrešaka u medicini. Takva je i praksa u razvijenim zemljama Zapada gdje postoji financijska, ali ne i kaznena odgovornost. Postoji i model osobnog osiguranja od medicinske odgovornosti, koji je najizraženiji u SAD-u. Kod greške u medicini u većini slučajeva dolazi do narušavanja zdravlja pacijenta pa je samim time potrebna financijska potpora za rješavanje nastalih komplikacija odnosno umanjenje životne aktivnosti. Ta financijska potpora mora biti određena ‘zakonskim propisima’, a kako će vlasnik zdravstvene ustanove isplaćenu naknadu riješiti, ostaje u domeni prava vlasnika. Podsjećam i na to da trenutno sve zdravstvene ustanove nakon što isplate odštetu, koliko znam, uglavnom ne potražuju od svojih zaposlenika refundaciju uplaćenih sredstava. Također, potrebno je razgovarati o mogućem osiguranju liječnika i ostalih zdravstvenih radnika, odnosno, njihovu odnosu prema vlasniku zdravstvene ustanove u smislu refundacije isplaćenih šteta.“

Objasnio je da velike zapadne zemlje kao što su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo ili Australija, imaju razrađene protokole, odnosno, smjernice za rad u smislu dijagnostike i terapije velikog broja stanja i bolesti.

„Time su ujednačeni kriteriji i načini izvođenja pojedinih postupaka tijekom dijagnostike i pružanja terapijskih mjera i postupaka. Postojanje jasno pisanih pravila olakšava kretanje u vrlo zamršenoj oblasti medicine i pruža jasne smjernice u rješavanju određenih problema. Postoje postupnici koji uvelike olakšavaju rad vještaka i definiranje ‘ispravnog postupka’ u odnosu na ‘neispravni postupak’, pa samim time olakšavaju i donošenje konačne ocjene ispravnosti provedenog postupka. Nepridržavanje navedenih postupnika u pogledu rada pojedinog zdravstvenog radnika u slučaju neželjenog ishoda, odnosno komplikacija liječenja, pojednostavljuje donošenje prosudbe o ispravnosti provedenog medicinskog postupka. Ipak, ni u najrazvijenijim zemljama Zapada protokolima i smjernicama ne mogu biti obuhvaćena sva područja u medicini pa je prosudba vještaka nezaobilazna.“

O kaznenom djelu nesavjesnog liječenja drugačije razmišlja Jasna Karačić Zanetti, predsjednica Hrvatske udruge za zaštitu prava pacijenata. Završila je forenzične znanosti i doktorirala na medicini u području zdravstvene diplomacije i prava pacijenata, a time se bavi i u Europskom parlamentu i Ujedinjenim narodima. Govoreći za Nacional o toj temi, rekla je da se kazna za nesavjesno liječenje ne smije ukinuti jer to pacijentima znači kakvu takvu pravnu zaštitu, ali smatra da se treba raditi na nagrađivanju onih koji se trude i daju više od maksimuma, ali i sankcionirati još češće one koji su pacijentima nanijeli štetu nesavjesnim liječenjem. Rekla je i ovo:

„Nismo za to da se za svaku sitnicu tereti liječnike i da oni idu u zatvor. Kada bi stalno radili pod tolikim stresom, liječenje sigurno ne bi bilo dobro, ne bi bilo pozitivno da moraju stalno misliti hoće li dobiti kaznu ili ne, ali moraju se znati kriteriji po kojima se nekoga osuđuje, a oni su teško dokazivi. Postoji razlika između liječničke pogreške i nesavjesnog liječenja, ali to se često brka u javnom prostoru. Problem je kod suđenja za ovo djelo da postupci traju više od deset godina, nitko ne stoji iza pacijenata, oni vode bitke sami, bez pomoći bolnica i zdravstvenog sustava. Nadalje, imamo mali broj specijaliziranih odvjetnika koji poznaju medicinsko pravo, postoji i zazor od osuđivanja liječnika jer ih je općenito malo i nema ih tko zamijeniti. Smatram kako nije dovoljno da liječnik plati financijsku odštetu, kao što je slučaj u brojnim zapadnim zemljama. Zamislite da kirurg dođe pijan operirati ili se liječniku ne da raditi pa ne napravi obradu pacijenta, nego napravi nešto na brzinu i pacijent umre, kolika bi tu novčana kazna bila dovoljna? Slučajevi teškog i objektivno dokazivog nesavjesnog liječenja nisu česti, ali što to znači nekome tko izgubi voljenu osobu? Dokle god se takvi slučajevi negiraju, toga će biti više i ponavljat će se iste greške. Problem je i što neki liječnici imaju bolje ‘zaleđe’ od drugih pa jedan liječnik odgovara za istu stvar za koju drugi ne odgovara.“

Doktorica znanosti i kirurška onkologinja s Klinike za tumore Iva Kirac smatra da je unazad par godina jako narušen odnos liječnik – pacijent u smislu povjerenja s obiju strana.

„Pacijenti se boje postaviti pitanja, a liječnici množe nepotrebne pretrage, bilo da bi smanjili vjerojatnost previda bilo da bi udovoljili pacijentu umjesto da mu objasne zašto se što radi i kada bi se to trebalo napraviti za, koliko znamo, najbolji rezultat. Ako počnemo razgovarati s pacijentom, polako će se vratiti i kvaliteta i povjerenje, a onda će uslijediti i rezultati. Za takvu klimu potrebna je dekriminalizacija, kako bi liječnik lakše iskomunicirao propust s pacijentom, ali i s kolegama, koji bi tako izbjegli nešto slično jer bi znali da se to može dogoditi. Timski bismo mogli bolje iskontrolirati štetu i osigurati adekvatnu rehabilitaciju jer bi se brže reagiralo. Liječničke pogreške su statistički rijetke, ali na veliki broj slučajeva nisu zanemarive i bitno je da se komentiraju upravo zato da se ne ponove. Ponavljam, za takvu klimu potrebno se vratiti na elementarne postavke, povjerenje i komunikaciju. Mislim da je inicijativa HLK-a u tom smjeru dobar poticaj za razgovor.“

Iva Kirac i sama izvodi ozbiljne operacije, ali i invazivne pretrage kojih se ljudi boje, poput kolonoskopije i gastroskopije. Boji li se i sama pogrešaka i kaznenog progona i kako se „trenira“ da bude uvijek budna, da ne radi stvari iz automatizma, posebno imajući u vidu veliki broj pacijenata?

„S iskustvom znate gdje su vam granice i gdje se može napraviti sljedeći nivo zahvata ako vi nemate dovoljno procedura. Ili postoji sustav koji vam da licencu za određene djelatnosti. Neke radite pod nadzorom ili uz mogućnost poziva nekom drugom ako se pojavi problem. Autopilot je jako nezdrav jer nijedna pretraga, ma kako rutinska bila, nije ista i zahtijeva određenu dozu koncentracije i pažnje, koje se steknu kroz 20 godina školovanja. Postavljeni su limiti u broju pretraga upravo zbog zamora. Unatoč tome, uz adekvatnu organizaciju i pisane protokole koji sada ne postoje u svim aspektima, daje se vrijeme i liječniku i pacijentu da pretraga bude adekvatna, da svi budu upoznati s time što se radi i od toga očekuje i konačno, da se može mjeriti koliko su česti eventualni neželjeni događaji. Trenutno, sve je stvar osobnih odluka i improvizacije sustava, takvi su i rezultati. Bez cijelog Demingova kruga, dakle, evaluacije koja za cilj ima promjene čiji se rezultati ponovo evaluiraju i tako dok procedure ne budu optimalne, ne možemo se pomaknuti. Bilo je, naravno, i kod nas situacija kada se iz nekog razloga nije događalo sve po planu, ali imali smo sreće te iskontrolirali štetu uz dobar rezultat u najvećem broju slučajeva. Nažalost, veliki broj pacijenata nosi i veći postotak takvih izazova“, zaključila je Iva Kirac.