Iako postoje brojne inspirativne priče o posvajanju djece iz romske zajednice, mnogi Hrvati i dalje oklijevaju zbog nedostatka edukacije o romskoj kulturi te strahova povezanih s predrasudama koje često proizlaze od neznanja. Izazov je to, koji ne ukazuje samo na potrebu za dubljim razumijevanjem i prihvaćanjem raznolikosti te radom na prevladavanju predrasuda, kako bi se olakšao proces posvajanja djece romske nacionalnosti, već i na činjenicu da posvajanje djece u Hrvatskoj nije nemoguće. U razgovoru za nacional.hr, posvojiteljica dvoje romske djece otkrila je nepoznate detalje svoje posvojiteljske borbe pokušavši nam, zajedno sa socijalnim radnicima, dati odgovor zašto Hrvati ne žele posvajati romsku djecu.

Na proces posvojenja djeteta često se gleda kao na dugotrajan i mukotrpan put popločan često nelogičnom količinom birokratskih zahtjeva, ali i brojnih drugih zakona koje vode do neispunjenih očekivanja te emotivne iscrpljenosti posvojitelja, kao i činjenica da djeca, kojoj je najpotrebnija ljubav, ostaju bez mogućnosti za odrastanje u obitelji. Rečenica “U Hrvatskoj je nemoguće posvojiti dijete”, tako je postala simbol vala nepovjerenja  javnosti te zasigurno obeshrabrila neke od potencijalnih posvojitelja koji su razmišljali o tome da na ovaj način prošire obitelj. Slučaj Kongo s druge strane, poslužio je kao svojevrsno opravdanje te jedino moguće rješenje za zaobilaženje dugotrajnog procesa bivanja u sustavu Centra za socijalnu skrb.

Ipak, Splićanka Dijana Radovniković, u rekordnom je vremenu uspjela posvojiti dvoje djece te time bacila potpuno novo svjetlo na proces posvajanja u Hrvatskoj.

“U onom trenutku kad netko pita je li to romsko dijete više ne zaslužuje biti roditelj”

Radovniković, majka dvogodišnjeg dječaka i petogodišnje djevojčice koje je posvojila prije godinu dana, kazala je u razgovoru za nacional.hr da veliki broj posvojitelja ima predrasude.

“Nakon što smo uspješno posvojili dvoje djece, razgovarali smo s nekima od potencijalnih posvojitelja te ih savjetovali da nazovu centre na sjeveru objasnivši im da će na taj način puno brže dobiti djecu. Prvo pitanje koje me dočekalo s druge strane bilo je ‘Jesu li to romska djeca'”, kazala nam je Radovniković.

Tvrdi kako oni koji naglašavaju da nisu dobili poziv iz centra čak nekoliko godina, često budu oni čiji kriteriji su čvrsto ukalupljeni.

“U onom trenutku kada me pitaš je li to romsko dijete ti više ne zaslužuješ biti roditelj. Ukoliko hoćeš dijete ti hoćeš dijete bez obzira na boju kože. Ja razumijem da je netko možda u maloj sredini pa misli da će ga radi toga osuđivati ili drugačije gledati, ali meni je jednostavno bilo normalno da ne isključim mogućnost posvojenja djeteta druge nacionalnosti.

Uostalom, znala sam da ćemo dobiti romsko dijete. Mala, bijela djeca s plavim očima i plavom kosicom više su iluzija stvorena kroz gledanje američkih filmova”, kazala je naša sugovornica.

Kad su se ona i suprug odlučili na posvajanje i sama je bila spremna na dugogodišnju borbu, koja započinje mišljenjem Centra za socijalnu skrb, a nastavlja se edukacijom i procjenama nakon kojih se ulazi u registar posvojitelja.

Jedna od bitnih stavki svakako je ispunjavanje upitnika u kojem se posvojitelji opredjeljuju za preferirani spol, godine djeteta, mogućnost posvajanja srodnika, ali i djece druge nacionalnosti.

“Nismo imali preference kada su u pitanju spol ili nacionalnost, ali sam htjela da djeca budu do tri godine starosti, eventualno četiri te smo bili otvoreni za mogućnost posvajanja srodnika. Samim time dali smo si veću šansu za posvojenje jer je centrima u interesu da ne razdvajaju braću i sestre”, saznali smo od naše sugovornice.

Svaka preferenca na taj način djeluje ključno s obzirom na to da nerijetko kada se provuku svi zahtjevi posvojitelja kroz filter, ostane tek 10-ak potencijalnih kandidata.

Poziv koji mijenja život

“Kad jednom uđeš u registar oni te teoretski mogu zvat bilo kad. Naime, meni je i sama socijalna radnica rekla da suprug i ja napišemo pisma za centre u kojima se predstavljamo te da nam telefon može zazvoniti u svakom trenutku. Kako sam u tom trenutku taman bila u pregovorima za posao, odlučila sam da ćemo s pismima pričekati još neko vrijeme. Suprug se nasmijao i pitao me ‘a što ako baš sada nazovu’, na što sam ja ironično odgovorila ‘ma, evo, samo nas čekaju'”, prepričala nam je kroz smijeh, Radovniković.

Iako su u registar ušli u prosincu 2022. godine, već početkom siječnja 2023. godine dobivaju poziv iz Centra.

“Bilo je nekih devet sati ujutro, a na mobitelu mi se pojavio broj s pozivnim brojem županije u kojoj nemam nikog poznatog. Mislila sam kako se radi o anketi ili telefonskoj prodaji pa sam odlučila ignorirati poziv. Nakon par minuta, stigao mi je novi poziv s istog broja. U tom trenutku mi je prošlo kroz glavu ‘ a što ako je centar?’ te sam se odlučila javiti”, prisjetila se Dijana.

I zaista, bio je to poziv iz Centra za socijalnu skrb: “Imamo djecu za vas.”

“U 30 sekundi okrenuo mi se život. Socijalna radnica pojasnila mi je kako za nas imaju jednogodišnjeg dječaka i njegovu četverogodišnju sestru, romske nacionalnosti. Nismo znali gotovo ništa o njima, ni kako se zovu, samo sam dobila informaciju da se povratno javim kada razgovaram sa suprugom.

Tjedan dana kasnije već smo bili u Centru gdje smo se susreli sa stručnim timom koji je otvorio dosije. U tom trenutku saznali smo sve o djeci, što se točno dogodilo, zašto su oduzeti obitelji i sve druge informacije koje su bile u posjedu institucija”, kazala nam je posvojiteljica, koja je nekoliko puta naglasila kako su kroz cijeli proces imali odličnu suradnju sa centrima, koji su im bili od velike pomoći.

Novi život

Vrlo brzo nakon poziva i sastanka u centru, upoznali su dječaka i djevojčicu koji su im promijenili život. Nakon konačno donesene odluke da su spremni za posvojenje, sve drugo se, napominje, odigralo vrlo brzo. Paralelno su uređivali sobu, posjećivali ih… A i sama udomiteljica gdje su maleni bili smješteni znala je da su spremni za odlazak, kada je djevojčica Dijanu počela nazivati mamom.

Na prvu, govori, mehanički odrađuješ sve, klik se ne dogodi preko noći.

“Kad najmanje očekuješ, dođeš do toga da ih pogledaš i zapitaš se kako sam uopće živio bez njih. Tek tada osjetiš onaj poriv da bi im dao život, sve prije toga, tek su floskule”, govori nam iskreno.

“Znate, njima je bio spektakl mnogo toga što je ostaloj djeci normalno. Nikad nisu bili u dućanu, nikad nisu imali nešto svoje…”, a tada četverogodišnja djevojčica imala je i strah od policije. “Njih su oduzimali usred noći s pod rotirkama, a ona je dovoljno velika da se toga sjeća. Znala bi me pitati: ‘Mama zašto su oni sada tu, što hoće?’. Nakon što sam joj pažljivo više puta kroz razgovor objasnila da nam oni pomažu te da im se slobodno obrati ako treba pomoć i sama je počela govoriti: ‘Mama, vidi policija, oni nama pomažu'”, kazala je Radovniković.

Kako je i sama posvojena shvaća da će u formativnim godinama dobiti pitanja na koja će trebati dati odgovor.

“Ja nemam problema s time da im kad budu dovoljno veliki kažem sve što ih zanima. Ja sam posvojena kada sam imala tek pet mjeseci te sam željela znati tko su moji biološki roditelji. Ne vidim ništa loše u tome. Ipak u ovom trenutku nije vrijeme za to te bi bilo vrlo teško objasniti djetetu od pet godina što znači oduzimanje roditeljskih prava te da se djeca ne oduzimaju tek tako roditeljima”, objasnila je.

“Nikada nismo imali loših iskustava”

Danas, godinu dana kasnije, Dijana je nikad ponosnija na svoju djecu. “Sa svima se slažu, socijaliziraju se i zaista nemamo nikakvih loših iskustava.

“Ljudi imaju brojne predrasude, očekuju da će ih gledati, šaputati, upirati prstom. Normalno da će pogledati, i ja ću ali nije to iz loše namjere. Zapravo, najviše nas gledaju Romi jer znaju o čemu se radi kad nas vide. Moj djeca ne poznaju Rome, ali u svom vrtiću imaju djecu različite nacionalnosti i vjere i zaista se svi slažu, bez predrasuda kojima smo mi odrasli često robovi”, zaključuje naša sugovornica koja smatra kako možda najveću pažnju treba pridavati okruženju koje će itekako utjecati na malene u njihovom formativnom periodu.

Što kažu institucije?

Na žalost, unatoč pozitivnim pričama kojima svjedočimo, brojna romska djeca još nisu dobila priliku za novi život. Na tom tragu poslali smo upit Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, ali i Centru za socijalnu skrb Čakovec.

“Na dan 24. siječnja 2024. u evidenciji je 174 djece za koju je utvrđeno da je posvojenje u skladu s njihovom dobrobiti, a u Registru potencijalnih posvojitelja na dan 24. siječnja 2024. nalazi se 978 potencijalnih posvojitelja”, odgovorili su za nacional.hr iz ministarstva na pitanje o trenutnom broju potencijalnih posvojitelja te djece koja su spremna za posvajanje.

Zanimljivo je i što prema njihovim navodima nacionalna pripadnost nije kriterij prema kojemu se vode podaci o djeci, za koju je procijenjeno da je posvojenje u interesu, te da su osnovni podaci dob, spol i zdravstveno stanje djeteta, zbog čega nam nisu mogli dati informaciju o broju posvojene djece druge nacionalnosti.

S obzirom na to da od Ministarstva nismo dobili odgovor o broju djece druge nacionalnosti koja su spremna za posvajanje, kao ni informaciju koliko je takve djece posvojeno, kontaktirali smo Alenku Bilić, socijalnu radnicu te ravnateljicu Centra za socijalnu skrb Čakovec.

Saznali smo kako u ovom trenutku imaju 23 djece s ispunjenim uvjetima za posvojenje, od kojih je čak 21 romske nacionalnosti.

“U 2022. godini u Područnom uredu Čakovec ukupno je bilo 18 posvojenja, sva djeca bila su romske nacionalnosti, a u 2023. godini ukupno 20 posvojenja, od toga 14 djece romske nacionalnosti”, otkrili su nam.

Iz Centra navode i kako se od ukupnog broja potencijalnih posvojitelja u Registru posvojitelja otprilike polovica odmah izjašnjava kako im je bitna nacionalnost djeteta. Druga polovica se izjašnjava kako im je nebitna nacionalnost, no međutim uvidom u Stručna mišljenja ili iz neposrednog razgovora saznaje se da im nacionalnost djeteta nije bitna, no ne bi željeli posvojiti dijete romske nacionalnosti.

Na pitanje koji je najveći problem i zašto se potencijalni posvojitelji često ne odlučuju na posvajanje djece druge nacionalnosti, u ovom slučaju Roma, iz Čakovca zaključuju: “Većina ih kao razlog navode predrasude okoline.”

Dubravka Marušić, izvršna direktorica Adopte, udruge za potporu posvajanju, kazala je s druge strane kako potencijalni posvojitelji tijekom tog programa edukacije često nisu skloni iznijeti svoja razmišljanja o spremnosti na posvajanje djece romske nacionalnosti ili druge djece iz kategorije “teže posvojive djece”, iz niza razloga.

“Pod različitim utjecajima (njihova dob, dobivene informacije i znanja, protek vremena, duljina čekanja na posvojenje itd.) događaju se i promjene početnih očekivanja ili odluka. Stoga samo okvirno možemo reći da smo uočili povećanu spremnost na posvajanje romske djece, odnosno djece manjinskih nacionalnosti. No, ta zapažanja ne možemo smatrati nikakvim pouzdanim pokazateljima”, zaključila je Marušić za nacional.hr.