Objavljeno u Nacionalu br. 628, 26. studeni 2007.

ŽARKO POTOČNJAK (61), prvak Drame HNK Zagreb i suosnivač Histriona, premijerom predstave ‘Spelancije od Stanca’ proslavio je 15. studenoga četrdeset godina glumačkoga rada, tijekom kojega je odigrao više od dvije stotine uloga u kazališnim, televizijskim i filmskim projektima

Zagrebački glumac Žarko Potočnjak, jedan od najpoznatijih i najplodnijih u svojoj generaciji, premijerom predstave “Spelancija od Stanca“ u izvedbi Glumačke družine Histrion proslavio je 15. studenoga 40 godina glumačkog rada. Iako je već odigrao više od 200 uloga, što u kazalištu, što na filmu i televiziji, ne prestaje s dosadašnjim tempom rada – nedavno je završio snimanje filma “Žena bez tijela“ Vinka Brešana te odigrao posljednju dramsku premijeru zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta “Park“. Sad priprema novu predstavu Histriona “Dnevnik učitelja plesa“ te glumi u novom filmu Jakova Sedlara koji je još u početnoj fazi. Iako poznat po komičnim ulogama, poput one u aktualnoj dramsko-glazbenoj seriji Nove TV “Nad lipom 35“, kaže da je baš nedavno izračunao kako mu je omjer dramskih i komičnih uloga bio “10 naprema 90 u korist dramskih“.

Karijeru je započeo u kazalištu Komedija u vrijeme procvata hrvatskog mjuzikla, a nakon toga je gotovo 20 godina proveo u Dramskom kazalištu Gavella. Sredinom 90-ih tadašnji intendant Georgij Paro pozvao ga je u Hrvatsko narodno kazalište, gdje je i danas prvak Drame. Usporedo je glumio u nizu filmova i televizijskih serija te surađivao s brojnim redateljima poput Krste Papića, Branka Ivande i Antuna Vrdoljaka. Suosnivač je Histriona koji su ove godine, nakon više od tri desetljeća postojanja, dobili svoju zgradu.

NACIONAL: S obzirom na uloge koje ste igrali, javnost vas često percipira kao zagrebačkog fakina, vječnog dečka koji naoko ne stari. Je li koga iznenadila vaša 40. obljetnica, kako je vama zazvučala ta brojka? – Najzačudnije je to što je, kad sam se našao sa svojim vršnjacima, tih 40 godina dobilo nekakvu službenu dimenziju i shvatili smo koliko je vremena prošlo. To nas je malo puknulo u čelo, ali nikad nismo kukali pa nećemo ni sad. Ali pošteno me iznenadila ta brojka. Kad čovjek dođe u moje godine, izgleda kao da je život počeo trčati – još proljeće nije završilo, a već je došla jesen. Tako sam počeo razmišljati o tome da pozavršavam poslove koje bi trebalo, a jedan od ključnih se upravo nedavno ostvario – otvorenje Histrionskog doma. Također, želio sam gostovati u svim teatrima u Hrvatskoj i još mi jedino nedostaje nastup u varaždinskom HNK – što će se uskoro dogoditi, na proljeće. Nadao sam se i da ću jednoga dana raditi s profesorom kod kojeg sam diplomirao, Vladimirom Gerićem, koji nam je režirao “Spelanciju od Stanca“.

NACIONAL: Jeste li taj lik zagrebačkog fakina izabrali jer ste i sami u mladosti tako živjeli?
– Jesam. Iako sam s Trnja, na Trešnjevku sam išao u gimnaziju, ondje sam imao prijatelje. Najvažniji mi je bio Mladen Budiščak, beskrajno talentiran glumac koji se, na žalost, razbolio i njegova karijera nije se stoga ostvarila. On je bio pravi Trešnjevčanin, što sam u druženju s njim postajao i ja. Doduše, mi se nismo toliko tukli kao pravi trešnjevački fakini, ali kako mi je mama bila učiteljica na Trnju, često bi me preventivno ispljuskali da ocjene ne bi pale ispod potrebnog nivoa. Na Trešnjevci sam se poslije i oženio, a sad sam kupio stan u Baštijanovoj. Zato jako volim estradne nastupe u kojima sam takav lik, a zaigranost me ionako nosila kroz život. Ali kazalište i film odveli su me na sasvim drugu stranu.

NACIONAL: Poznati ste po velikom broju uloga. Brojite li ih? – Teško se to može izbrojiti. Neki su me dan baš to pitali pa sam pokušavao i došao do nekih 130 kazališnih premijera. No kako sam često igrao više likova po predstavi, onda je tih uloga bilo oko 180. Ako se dodaju film i televizija, nemam pojma na koju bi se to brojku popelo. U svakom slučaju, mislim da sam uz starije kolege Peru Kvrgića i Mariju Kohn glumac koji je najviše igrao u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako se takav tempo rada uklapao u životni stil koji se često povezuje s glumačkim načinom života? – Puno sam se puta morao odricati užitaka koje su imali oni dečki koji su manje radili, kao što su alkohol i zabava. U glumačkom društvu je prekrasno napiti se, to je duhovito, zabavno, i na neki je način dio ove profesije. U mom ritmu rada u jednom sam trenutku morao prekinuti takav život, svesti sve na nulu. To je bilo prije nekih 35 godina, ali kad bih imao manje posla, priuštio bih si malo zabave. Ja se, u principu, ili razlumpam, ili sam potpuni apstinent. Ipak, zadnji put sam pio prije pet godina.

NACIONAL: Gdje najradije glumite, u kazalištu, na filmu ili televiziji? – Zapravo najviše volim estradu. To je i najteži glumački posao, naći se s mikrofonom u ruci pred 10.000 ljudi – a prije vas je pjevao Kićo Slabinac. I sad on odlazi s pozornice, svi viču: “Vrati se!“, a ja moram izvesti skeč. U takvim su mi se situacijama znale odsjeći noge, to je velika panika, ali i poseban užitak. To čak i ne zovem glumom, bliže je to nekakvom stand-up nastupu. Osim toga, i film me impresionira. Kad kamera krene i redatelj vikne “Akcija!“, imam osjećaj da se nešto užasno važno događa. To je i istina. Mogu pričati o svim predstavama u kojima sam igrao, kako sam bio genijalan, ali to nitko ne može provjeriti. Film može pogledati bilo tko i moji unuci i praunuci moći će zbog filma vidjeti što je to deda radio.

NACIONAL: Na televiziji ste debitirali 1966., kad ste još studirali brodogradnju. Kako se to dogodilo? – Tada sam imao 20 godina, studirao brodogradnju i gluma mi u profesionalnom smislu nije bila ni nakraj pameti. U to vrijeme nije bio običaj da se naturščici pojavljuju na filmu i dati meni ulogu, pogotovo tako veliku, bilo je pravo iznenađenje. Bio je to televizijski film “Prikupljanje hrabrosti“ koji je režirao Eduard Galić. On me poznavao preko profesora Grge Gamulina, s čijim sam sinom išao u razred, i znam samo da je tražio velike, plave začuđene oči. U tom filmu glavne uloge igrali su Pajo Bogdanović i Ljubica Jović, a moja je bila treća po redu – neusporedivo manju ulogu od mene imao je, recimo, Rade Šerbedžija. Ne znam je li glumcima smetalo što je tako veliku ulogu dobio neiskusni anonimac, ali na kraju filma sam dobio batina. U sklopu scenarija, naravno.

NACIONAL: Kako ste odlučili upisati se na Akademiju dramske umjetnosti? – Već sam se u srednjoj školi amaterski bavio kazalištem u kulturno-umjetničkom društvu “Vinko Jeđut“, ali mi se pravi interes za glumu javio tek nakon televizijskog debija. U tom amaterskom društvu upoznao sam Milu Rupčića, zbog kojeg sam, među ostalim, i upisao Akademiju. Mi smo kao ekipa otišli na prijemni, gotovo iz zezancije, a osim Rupčića tu su bili još i Mladen Budiščak i Darko Čurdo. Ostali smo u šoku kad su nas sve primili, sve osim jednoga – Tahira Mujičića, koji je danas plodan pisac. Mislio sam tada da mogu studirati oba fakulteta, ali kad čovjek uđe u zgradu Akademije, obuzme ga nekakva strast. Možda baš zato što je taj posao i jedna životna, privatna borba. Veliki je izazov od svog tijela, koje svatko može gledati za 40-50 kuna, napraviti umjetnost. U protivnom, ako si samo nekakav izvođač, ne osjećaš se dobro.

NACIONAL: Tko je još bio u vašoj generaciji na Akademiji? – Zvali su nas generacija ‘71. jer smo tada diplomirali. U to smo vrijeme svi bili na strani proljećara, bili smo predivna generacija u kojoj su bila mnoga danas važna imena, poput Enesa Kiševića, Antuna Tudića, Dubravka Sidora. Vlasta Knezović bila je među nas devetero jedina ženska, htjela je od nas napraviti ljude, ali mi smo se borili i uspjeli smo ostati glumci.

NACIONAL: Vaš prvi angažman bio je u zagrebačkom kazalištu Komedija, gdje ste dobili nadimak čovjek od gume. Kakvo je to bilo razdoblje u vašoj karijeri? – Bilo je to vrijeme procvata mjuzikla, a ja sam bio najmlađi. Tada su Komedijom vladali Vlado Štefančić i Rikard Simonelli, glumili su i pjevali Branko Blaće i Josipa Lisac, skladali Pero Gotovac i Alfi Kabiljo. Iako sam bio najmlađi, držali su me kao kap vode na dlanu i jako sam im zahvalan. Čak su mi i posuđivali rekvizite za Histrione koji su tada bili u nastanku. U Komediji sam morao pjevati, plesati, mačevati se, a bio sam jako mršav i gibak tako da sam mogao čuda. Oko mene su se skupljali komadi, čekali nakon predstave autogram. Pojava mjuzikala dovela je do toga da su karte za Komediju bile strašno tražene, bile su rasprodane godinu dana unaprijed. U takvoj situaciji mogao sam nabaviti karte i to su komadi strašno cijenili. Tada je prestalo vrijediti staro pravilo da odvesti komada u kazalište znači na fin način dati mu nogu. Nakon četiri godine u Komediji otišao sam u Gavellu, gdje sam proveo skoro 20 godina. Kad se počela adaptirati, otišao sam u HNK, s idejom da se vratim kad radovi završe. Međutim, nakon dvije godine već sam toliko bio u repertoaru HNK da se nisam mogao vratiti.

NACIONAL: Prije Histriona sa Zlatkom Vitezom osnovali ste glumačku družinu Rinocerosi? – Godinu dana prije osnivanja, 1973., Zlatko Vitez, redatelj Petar Veček, glumci Branko Supek, Darko Čurdo i Miško Polanec te književnik Dubravko Jelačić-Bužimski i ja bili smo ekipa nezadovoljna stanjem kazališta u Hrvatskoj. Iza nas je bila ‘71. i sve što je tad u Hrvatskoj oživjelo odjednom je srezano. Zato smo odlučili stvoriti svoje kazalište i iznajmili smo stan u Vlaškoj 38. Nazvali smo se Rinoceros, da bi ta skupina poslije prerasla u Histrione. Kupili smo boju da stan ofarbamo, donijeli je u stan i netragom nestali – nitko na farbanje nije došao. Osim jednog jedinog čovjeka, Zlatka Viteza. Sve nas je pitao gdje smo, svi smo bili jako zauzeti, a on je uzeo kist i u tamno crvenu, kazališnu boju prefarbao sve: i kvake, i prozore, i parket, i toalet. Kako smo vidjeli da je posao obavljen, tako smo se kao štakori počeli vraćati. Međutim, kad je netko pokazao da ima gene za vođu, to je ostao do danas. On je na Akademiji bio nekoliko generacija mlađi od nas, ali smo ga odmah prihvatili. Prva predstava koju smo u Rinocerosu napravili bila je metafora o starom kralju koji umire, a zvala se “Pričaj mi o Augusti“ Luke Paljetka. Igrali smo ju u tom stanu u Vlaškoj, gdje smo mogli primiti 18 ljudi. Odlučili smo ju odigrati i kod Pere Gotovca doma povodom njegova rođendana. On je tada još bio u braku s Mani Gotovac, a na predstavu je došla kompletna politička scena ‘71. Nakon toga je Mani izgubila posao na radiju, a tu je predstavu snimila jedna bavarska televizija i u Njemačkoj ju emitirala pod nazivom “Oni koji se opiru Titu“. Mi ostali vadili smo se kako smo znali, na kraju je sve prošlo u smislu da su se “dečki malo zaigrali“ i da tu političkih aluzija nije bilo. Međutim, to nas je pratilo još dugi niz godina. Sa sljedećom predstavom smo krenuli na ljetnu turneju brodom – a na brodu, kad je danima deset ljudi, nakon nekog vremena svi polude. Dobivali smo odlične kritike, gostovali u mjestima u kojima još ljudi nisu imali ni televizor pa ni struju, a kamoli znali što je to kazalište. Međutim, to ludilo je bilo naporno i raspali smo se.

NACIONAL: Nakon toga ste osnovali Histrione? – Da. Vitez je ostao šef, a pridružili su nam se glumci Đimi Jurčec i Marijan Radmilović. S nama su ostali i Šurdo i Supek. Danas o tim prvim godinama pričamo malo, jer izgledaju poput sna. Zapravo smo se približili korijenima kazališta, kad su u srednjem vijeku kazališne trupe dolazile na trgove i igrale predstave. To je manjim mjestima, tada potpuno izoliranim, toliko značilo da su djeca dobivala imena po našim predstavama. Prva predstava zvala se Domagojada, a Domagoj je tada bilo neuobičajeno ime u Hrvatskoj. Poslije nam se znalo događati da nam ljudi kažu: “Vidite ovog malog tu, on je dobio ime po onoj vašoj predstavi ‘Domogojada’.“

NACIONAL: S obzirom na broj uloga koji je iza vas, ali i na broj projekata na kojima trenutačno radite, planirate li nastaviti raditi ovakvim tempom? – Ne, u mojim godinama ne treba okupirati scenu. Previše sam glumio u životu, brojka odigranih predstava blizu je 5000 – što je sumanuto. To nije dobro za glumca u zrelim godinama, on mora početi birati uloge, a ne kao ja, igrati svaku koja mu je ponuđena. Doduše, to mi je uvijek bio užitak, uvijek mi je bilo žao odbiti neku ulogu jer svaka ima svojih čari. No scenu treba prepustiti mlađima, oni moraju neprestano visjeti na sceni. Zato razmišljam o tome da u Histrionima preuzmem neku od tehničkih funkcija u organizaciji.“

Od brodogradnje do glume

NACIONAL: Brodogradnju ste zavoljeli još u djetinjstvu i svi su očekivali da će se vaša karijera razvijati u tom smjeru. Što se dogodilo? – Baš sam prije nekoliko godina u tramvaju sreo čovjeka koji me zaustavio i rekao: “Profesor sam na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, znate li da mi tamo još uvijek čuvamo vaše radove?“ Moj čitav život, pa i odgoj, išli su u smjeru ljubavi prema moru i brodovima. Moj djed, profesor glazbe čiji su učenici bili Arsen Dedić i Vice Vukov, živio je u Šibeniku i tamo sam odlazio svako ljeto. On je imao prijatelja, gospodina Torića, koji je bio graditelj drvenih brodova. Kad smo ga jednom posjetili, zamolio sam djeda da idući dan ne odem na kupanje nego da dođem u brodogradilište. Pustio me i odonda sam svaki dan pješačio do tamo i učio zanat. Tako su svi bili uvjereni da ću završiti kao inženjer brodogradnje, dok nisam jednog dana došao kući i rekao da želim glumiti. Zapravo sam dugo šutio o tome, ali kad sam im rekao, nisu se bunili. Gluma je tada istovremeno bila doživljavana kao zgubidanska profesija, ali se na neki način smatrala i časnom. Doduše, otac mi je bio pravnik kod kojeg je uvijek bilo reda i mogao sam očekivati negodovanje. Žao mi je samo što je preminuo upravo u trenutku kad smo radili prvu predstavu Histriona, koja je postala jugoslavenski hit.

Biografija

Rođen 3. veljače 1946. u Pakracu
1964. upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu
1966. snimio prvi televizijski film ‘Prikupljanje hrabrosti’ Eduarda Galića
1967. upisao Akademiju dramske umjetnosti na kojoj je diplomirao 1971.
1972. počinje glumiti u zagrebačkom kazalištu Komedija
1974. sa Zlatkom Vitezom sudjeluje u osnivanju glumačke družine Rinoceros
1975. Rinoceros se raspada i prerasta u Histrione 1976. postaje član glumačkog ansambla Dramskog kazališta Gavella
1995. odlazi u Hrvatsko narodno kazalište u kojem je danas prvak Drame

Sveprisutan glumac

Žarko Potočnjak imao je čak 130 premijera u predstavama u kojima je nastupio više od pet tisuća puta. Glumio u tridesetak filmova te u mnogim televizijskim serijama, a sudjelovao je i u osnivanju Glumačke družine Histrion čiji je član već dulje od 30 godina.