U zagrebačkom Muzeju Mimara postavljena je do 5. ožujka zanimljiva gostujuća izložba „Loci aesthetici“, na kojoj su predstavljeni profesori poljske Likovne akademije iz Čestohove, uz još neke poljske umjetnike koji djeluju u Austriji, među kojima su Włodzimierz Karankiewicz, Beata Bebel-Karankiewicz, Bartosz Frączek, Jarosław Kweclich, Justyna Warwas, uz djela čestohovsko-bečkog kipara Roberta Puczyńskog – i hrvatske umjetnice Barbare Raič, koji zajedno prema kustoskom konceptu izložbe u svojim djelima osluškuju „šutnju“ slike. Autor teorijske koncepcije izložbe i predgovora u katalogu, filozof i likovni kritičar Božo Raič, teoretizira o tzv. međuprostorima (prema: Lessing, Raum als eigentliches Gebiet der Malerei / Prostor kao temeljna kategorija slikarstva) „poetske šutnje“ (prema: pictura poema silens, Horaz i Schweigen kod Wittgensteina), kao mjesta susreta (loci occursus) umjetnosti, glazbe i filozofije u kojima protagonisti tog suzvučja (intermissas) tvore zajednički estetski topos.

Raič smatra da su teksture tih „razlikovnosti“ (prema: Derrida, différance, Deleuze: Différence et Répétition) utkane u brojne umjetničke cikluse i umjetničko-filozofske simpozije koji se u organizaciji Likovne akademije Jana Długosza iz Čestohove, osim u europskim zemljama, prezentiraju i na prostorima Amerike, Japana, Kine, Australije i Afrike. Odabrani umjetnici u svojim djelima iskazuju stvaralački topos, koji se prožima u višeslojnim slikama, sliko-objektima, skulpturama i grafičkim djelima, s različitim metaforama i citatnim varijantama stilova, tvoreći u malomu kompilaciju najpoznatijih stilskih fenomena europskog 20. stoljeća. Naravno, takvo teorijsko polazište može u sebi objediniti brojna djela iz drugih zemalja pa, uz dužno poštovanje kustosu, smatramo da je sama koncepcija u začetku preširoko postavljena i definirana.

Prateći tekst kataloga strukturiran je iznimno filozofsko-hermeneutički, s mnoštvom starogrčkih i njemačkih pojmova iz filozofije umjetnosti, estetike, teorije prostora, kao i spoznajnih horizonata estetskih pitanja, koje će prosječni posjetitelj izložbe teško moći usvojiti. Štoviše, tako usložnjen tekst čak izloženim djelima oduzima jednu perceptivno-spoznajnu razinu doživljaja i uživanja u samim djelima, jer se na trenutke čini da kvalitativna razina prezentiranih djela i tekst nisu u potpunoj ravnoteži. Naime, pred nama nisu recentno otkrivena djela Michelangela, Kandinskog ili Maljeviča pa da bi teoretičar i filozof oko njih „gradio“ tako velebni, panegirički filozofsko-teorijski diskurs.

Ako tu pomalo nezgodnu činjenicu ostavimo po strani, izložba poljskih umjetnika pokazala je da se mogući stilsko-morfološki horizonti u njihovim recentnim radovima kreću od kolorističko-gestualne apstrakcije, tradicije pollockovskog akcijskog slikarstva, teme reciklaže materijala prema pop-art standardima i izvjesnim modelima drugog vala europskog ekspresionizma. Što se tiče Barbare Raič, umjetnice hrvatskih korijena koja radi i živi u Austriji, njezin je rad već ranije zapažen na nekim domaćim izložbama, a radi se o vrlo zanimljivoj varijanti gestualnog slikarstva s postekspresionističkim natruhama. Posebno su efektna crno-bijela djela Włodzimierza Karankiewicza iz ciklusa „Velum“ velikih formata, razigrane skulpture Roberta Puczynskog koji živi i radi u Austriji te gestualno-kolorističke matrice slikarice Justyne Warwas.

U svakom slučaju, pred zagrebačkom publikom je jedna lijepa i suvislo likovno postavljena gostujuća izložba, napravljena u suradnji s poljskim Sveučilištem Jan Dlugosz, našim Ministarstvom kulture i Gradom Zagrebom, koja nam daje objektivno dobar uvid u recentne preokupacije i radove istaknutih poljskih umjetnika.