Životne prilike, ponajprije povezane s malim plaćama i dugim radnim satima, bez mogućnosti godišnjih odmora ili bolovanja te nekih drugih potreba ili beneficija, “natjerale” su neke Zagrepčane da postanu “profesionalni očevi”, odnosno da od Grada Zagreba za status roditelja odgajatelja mjesečno primaju oko 3800 kuna. Trenutačno je takvih roditelja oko tri tisuće, a oko deset posto tih osoba – njih tristotinjak – čine očevi. Oni se unatoč predrasudama okoline koja uglavnom smatra da je to zadatak majki dobro osjećaju u toj ulozi jer za plaću veću od one koju bi zarađivali na “pravim” radnim mjestima provode vrijeme s djecom, sudjeluju u svim njihovim aktivnostima i najčešće uživaju.

Jedan od takvih “profesionalnih očeva” je Zoran Tomić, otac osmogodišnjih blizanki i dvije godine mlađeg sina. Odluka da kod kuće odgaja djecu i za to dobiva plaću bila je, kazao je on za Nacional, splet životnih okolnosti, prema onoj poslovici “čovjek snuje, bog određuje”. Kaže da mu naknada koju prima omogućuje da bude s djecom više nego što to mogu mnogi drugi i da im pruži kvalitetnije djetinjstvo.

“Ne mogu reći da mi je to bila životna želja, ali onaj tko nema troje male djece rođene u kratkom razmaku, ne može shvatiti koliko energije i vremena to iziskuje. Po zanimanju sam prometni tehničar, ali u struci nikad nisam radio. Oduvijek sam radio za male poduzetnike. Posao se može dobiti, ali kod malih privatnika kod kojih treba raditi oko deset sati dnevno, ako ne i više. Oni ne poznaju bolovanje, godišnji odmor ‘u komadu” za vrijeme praznika i slično. Nažalost, oni takav rad ne mogu adekvatno platiti, a u tom slučaju ni ja ne mogu platiti nekoga tko bi se o djeci brinuo umjesto mene”, kazao je Tadić i istaknuo da onaj tko nema blizance ne može shvatiti da je jedna beba “godišnji odmor” spram blizanaca. Stoga je, naveo je, od prvog dana morao biti uključen u brigu o djeci i sudjelovati u kućanskim poslovima. Možda se u početku, kazao je, loše nosio s predrasudama, ali umirila ga je pomisao na to da i njegovi prijatelji rade isto to u svojim obiteljima.

“S obzirom na to da sam roditelj-odgajatelj tek tridesetak dana, ne znam još u potpunosti koje su moje obaveze. Znam da moj status prestaje onda kad najmlađe dijete navrši 15 godina ili u trenutku kad se zaposlim. Taj iznos zapravo nije zarada, nego naknada koja pokriva osnovne dječje potrebe. Jednostavno sam shvatio da ću s manje dobiti više. Ja bih više volio raditi pa da mi to netko adekvatno plati moj rad, plati mi godišnji, božićnicu, dar za djecu, pa da ja tim novcem mogu platiti osobu koja bi kuhala, pospremala, razvažala djecu i slično”, otkrio je Tadić koji s djecom apsolutno uživa. Svakodnevno ih vodi u školu i iz škole kao i na razne aktivnosti. Pišu zadaću, uče, igraju se, razgovaraju. Prednosti statusa roditelj odgajatelj su, objasnio je Tadić, te da nitko na djecu neće paziti i pružati im toliko mnogo kao što će to učiniti roditelji, a mana je, prema njegovu mišljenju, to što svi ponekad trebaju odmor od onoga što je previše, a to su u ovom slučaju djeca.

Davor Horvat također je otac troje djece, od 12, šest i dvije godine, a za naknadu za status roditelja odgajatelja odlučio se zbog dvaju razloga, zbog većih primanja i zbog više vremena koje tako provodi s djecom, odnosno s obitelji.

“Po struci sam vozač. Mogao bih naći posao, ali vjerojatno bih bio potplaćen iznosom od 3000 do 3500 kuna, s radnim vremenom od minimalno deset sati dnevno i ne bih sudjelovao u odrastanju djece. Ovako ću zarađivati dok ne nađem posao koji je više plaćen nego što iznosi naknada, a da mi svejedno ostane vremena za to da sudjelujem u životima svoje djece, a time će ujedno prestati moj status roditelja-odgajatelja”, kazao je za Nacional Horvat i priznao da ga ljudi iz njegove okoline promatraju pozitivno, uz dozu podsmijeha, jer ipak mnogi smatraju da bi majka trebala biti kod kuće s djecom, a ne otac. Iskreno kaže da se uopće ne zamara tuđim mišljenjima.

“Tu odluku donijeli smo supruga i ja razmišljajući o tome što je najbolje za našu obitelj, svjesni da će biti negativnih komentara. Ali to me uopće ne smeta”, otkrio je Horvat koji je s djecom već “ulovio” rutinu. Bude se oko osam pa pripremaju doručak. Ako je vrijeme ružno, smišljaju igre kod kuće, a ako je sunčano onda odlaze u park ili u šetnju. Nakon toga najmlađe dijete ide na spavanje, a mlađa kćer crta i piše zadaću za malu školu. Prednosti boravka doma s djecom su, rekao je Horvat, te da nije neprestano pod stresom jer smatra da kvalitetno provodi vrijeme s njima. Mane svog statusa roditelja-odgajatelja Horvat trenutačno ne vidi.

Ovi očevi dobivaju naknadu u sklopu zasad jedine sustavne mjere te vrste u Hrvatskoj koja se provodi u Gradu Zagrebu, a započela je u rujnu prošle godine. Kako je za Nacional kazao Ivica Lovrić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, projekt ‘”Roditelj-odgajatelj”” predstavlja upravo mjeru za unaprjeđenje demografske i pronatalitetne politike.

“Pravo na financijsku pomoć ima jedan od roditelja koji brine za najmanje troje djece, ako najmlađe dijete nije krenulo u osnovnu školu. Mjesečna financijska pomoć za roditelja-odgajatelja jednaka je iznosu prosječne neto mjesečne plaće u Hrvatskoj – neto iznos za ožujak 2017. iznosio je 3800 kuna. Do početka svibnja 2017. zaprimljeno je 3026 zahtjeva za financiranje roditelja odgajatelja, od kojih je 2569 pozitivno riješeno, a preostali su u proceduri. Deset posto svih zahtjeva čine zahtjevi očeva, a preostali su oni majki-odgajateljica. Uvođenjem financiranja roditelja-odgajatelja Grad je pokazao da kontinuirano provodi pronatalitetnu politiku jer je to samo još jedna u nizu mjera te vrste kojom se želi zaustaviti negativne demografske procese”, objasnio je Lovrić za Nacional. Dodao je da Grad ima još nekoliko mjera demografske politike, kao što je socijalni model sufinanciranja cijene programa dječjeg vrtića, pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć djeci u obiteljskim paketima i mliječnoj hrani, besplatni udžbenici za sto tisuća učenika osnovnih i srednjih škola, besplatna godišnja pokazna karta ZET-a za učenike iz obitelji slabijeg socijalnog statusa te subvencionirana cijena javnog gradskog prijevoza za sve učenike i studente, produženi boravak u osnovnim školama, sufinanciranje prehrane u osnovnim školama i slično.

Kako bi se održao kontinuitet rasta prirodnog priraštaja Zagreba potrebno je, smatra Lovrić, osluškivati potrebe građana i sukladno tome uvoditi nove mjere i nadograđivati postojeće. Grad Zagreb već je ranije osnovao Odjel za demografiju u okviru Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj Grada, a 1. srpnja 2017. počet će rad i Ured za demografiju koji će objediniti poslove praćenja i analize tekućih demografskih i drugih društvenih kretanja i analize promjena u demografskim i društvenim strukturama Grada.

Već se desetljećima priča o slabim demografskim kretanjima u Hrvatskoj, o vrlo malom broju rođene djece, pa se tako nedavno moglo saznati i da je, zbog malog broja rođene djece i iseljavanja iz Hrvatske, u deset godina nestalo čak 2500 razreda osnovnoškolske djece, što su katastrofalni podaci. Ali unatoč zabrinjavajućim, pa i alarmantnim demografskim pokazateljima u Hrvatskoj, još nijedna vlada nije pronašla rješenje za zaustavljanja ovog negativnog trenda. Vlada Andreja Plenkovića osnovala je i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, čije je Vijeće za demografsku revitalizaciju Republike Hrvatske osnovano radi praćenja i koordinacije provedbe mjera demografske politike 2016.-2020. prije desetak dana održalo prvi sastanak. Ali nikakva konkretna rješenja, prije svega ona financijska, nisu predložena. A upravo su financije jedan od temelja za provođenje prave demografske politike. Kako kaže Anđelko Akrap s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ova mjera koju provodi Grad Zagreb dobra je za one obitelji koje imaju niža primanja, s roditeljima uglavnom nižeg obrazovanog statusa.

“Mnogo je zaposlenih u, primjerice, trgovini i ti ljudi dobivaju 2900 kuna plaće. Naravno da se njima više isplati biti roditelj-odgajatelj. Hrvatska, primjerice, ima natprosječan broj zaposlenih žena s jednim djetetom, a najviše je nezaposlenih žena bez djece. U Francuskoj sveučilišni profesori u prosjeku imaju troje djece zato što imaju privilegije zbog toga. To moramo uvoditi u Hrvatsku”, tvrdi profesor Akrap i smatra da bi Vlada trebala urediti i snažnije provoditi više mjera demografske politike koje će biti prihvatljive većem broju ljudi. Tek onda će se udariti jači temelji demografskoj obnovi.

Gordana Kuterovac Jagodić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da je ova mjera Grada Zagreba jedna od najpoticajnijih pronatalitetnih mjera koje su se dosad kod nas pojavile, ali pitanje je još uvijek koliko budući roditelji mogu na nju dugoročno računati i hoće li ona zaista zaživjeti.

“Ovako zamišljena, to je vrlo financijski zahtjevna mjera, ali i natalitet je zaista jako ugrožen u našoj zemlji. Ova mjera bolja je od nekih dosad korištenih jer se ne svodi na jednokratnu novčanu pomoć, poput potpore za opremu nakon rođenja djeteta, nego osigurava dugotrajniju potporu obiteljima s djecom. Ipak, ta mjera ima i svojih nedostataka. Primjerice, ograničava pristup predškolskom odgoju i obrazovanju djeci čiji se roditelji odluče postati i njihovi isključivi odgojitelji. Također, stavlja roditeljsku prirodnu ulogu u jedan neobičan kontekst, a to je da roditelj u neku ruku postaje profesionalni roditelj ili neka vrsta paraprofesionalnog odgojitelja. Vjerujem da postoje i druge poticajne mjere, poput toga da država svake godine daje roditeljima, i to svim roditeljima, određeni iznos za svako dijete bez obzira na njihove prihode, tako da to ne bude socijalna mjera, nego zaista odraz brige države prema djeci i njihovoj važnosti. Koliko znam, takva mjera postoji, primjerice, u Irskoj”, kazala je za Nacional Gordana Kuterovac Jagodić. Također smatra da bi trebalo razmišljati i o nekim drugim mjerama, kao što su vrtići u tvrtkama, besplatni vrtići za svu djecu i davanje veće fleksibilnosti roditeljima u njihovu radu – rad od kuće, skraćeno radno vrijeme i slično.

Ova “zagrebačka” mjera povoljna je, kazala je psihologinja, za roditelje koji bi ionako željeli ostati kod kuće sa svojom djecom dok su mala i dok se brzo razvijaju i rastu. Međutim, smatra da nije dobro ako se roditelji isključivo odlučuju za tu mjeru jer su nezaposleni ili nemaju drugih prihoda. “Vjerujem da je velika prednost ako roditelji svojevoljno i promišljeno ostaju s djecom i tako mogu biti bolji i posvećeniji odgojitelji. Tako roditelji nisu opterećeni zahtjevima posla i usklađivanjem radnih i obiteljskih obveza, osnovne životne potrebe njih i djece su zadovoljene i ne moraju brinuti o njima te se mogu posvetiti odgoju djece koji zahtijeva vrijeme, strpljenje, ljubav, ali i određena sredstva želimo li dijete poticati na pravi način. Djeci su potrebne slikovnice, igračke, kazališta, muzeji, izleti, putovanja i sve to zahtijeva sredstva, angažman i vrijeme. Koliko znam, postoje iskustva iz skandinavskih zemalja u kojima se potiče ostanak roditelja, osobito očeva, s djecom u najranijoj dobi do godinu-dvije, ali nije mi poznato da bi igdje postojala ovako dugotrajna mjera. Roditelj koji ima više djece i zaista koristi tu mjeru u cijelosti zapravo se u današnje vrijeme isključuje iz dinamičkog i zahtjevnog tržišta rada koje zahtijeva stalno usavršavanje i veliku uključenost”, kazala je Gordana Kuterovac Jagodić i dodala da oni kojima je važno ostvarivati se na više različitih područja, a odluče se za tu mjeru pod pritiskom egzistencijalnih problema, možda neće biti najzadovoljniji takvim stanjem.

Psihologinja kaže da socio-biološke teorije pokazuju kako krvno srodstvo djeteta i skrbnika igra ključnu ulogu u odgoju djeteta, pa bi po tome ovakva situacija, kad je roditelj ujedno i odgajatelj, bila najprirodnija i najbolja za svako dijete. Međutim, ona podrazumijeva to da svi roditelji imaju dobre roditeljske vještine i da mogu adekvatno odgajati svoju djecu, ali ima roditelja koji tu svoju ulogu ne obavljaju dobro. Također, studije o usvojenju djece pokazale su kako i nebiološki roditelji mogu biti odlični odgojitelji. “Ono što je najvažnije zapravo je kontinuirana i odgovarajuća, emocionalno topla i brižna, redovita i osjetljiva skrb kompetentne i stabilne odrasle osobe za dijete u prvim dvjema godinama njegova života. Tako će dijete razviti tzv. sigurnu privrženost koja je temelj za sve druge bliske odnose u životu. Tek kasnije, nakon 2,5 do 3 godine života djeci postaje sve potrebnija interakcija s njegovim vršnjacima, ali oni je ostvaruju i kod kuće s braćom i sestrama, u parku, s prijateljima i rođacima”, objasnila je Gordana Kuterovac Jagodić i odgovorila na pitanje je li svaki roditelj nužno i dobar roditelj-odgajatelj.

Većina roditelja, tvrdi ona, dobri su roditelji i dobro odgajaju djecu. Ali roditeljske kompetencije i ponašanja nisu samo prirodno dana, potrebno ih je i njegovati, o njima učiti i korigirati ih ako nisu najbolji ili ne odgovaraju djetetu. Često se vjeruje kako postoji najbolja i idealna vrsta odgoja, a zapravo svako dijete sa svojim karakteristikama zahtijeva drukčiji pristup. Također, roditeljstvo se mora mijenjati i prilagođavati kako dijete odrasta.

“Nažalost, postoje roditelji koji zanemaruju potrebe svoje djece, fizičke i emocionalne, ali i oni koji ih zlostavljaju. Važne su odrednice roditeljskog ponašanja i njegove osobne karakteristike, povijest njegova razvoja, njegovo obrazovanje, ali i izvori stresa i podrške u njegovoj okolini. Često je upravo radno mjesto izvor stresa, a obitelj sigurna baza i izvor podrške. U roditeljskim kompetencijama spol ili rod roditelja ne igra odlučujuću ulogu pa očevi mogu biti jednako dobri u tome kao i majke. Važna je emocionalna toplina, prihvaćanje djeteta, nadzor i kontrola djeteta, postavljanje razumnih granica i pravila te odgovarajući načini regulacije dječjeg ponašanja. Postoje određene rodne razlike u načinima interakcije koje ostvaruje tipična majka i tipičan otac, ali to su statističke kategorije i ne vrijede za svakoga ponaosob. Tako se, primjerice, očevi češće igraju fizičkih igara s bebama i malom djecom, trče, skaču, bacakaju ih, dok majke više čitaju, pričaju, razgovaraju i pjevaju pjesmice”, kazala je profesorica Gordana Kuterovac Jagodić.

Djeca će, zaključila je, sigurno radosno prihvatiti odgoj roditelja i njegovu što veću prisutnost u svojem životu, posebno ako je njihova interakcija ugodna, topla i poticajna. Veći problem su stereotipi i predrasude ili tradicionalna uvjerenja okoline u kojoj obitelj živi. Odgoj djece, osobito troje i više, svakako je vrlo zahtjevan posao koji ne trpi bolovanje ili godišnje odmore. To je 24-satni posao i velika odgovornost i ne smije se izrugivati obitelji u kojima je otac odlučio da će prihvatiti ovu mjeru. Štoviše, prisustvo oca posebno je blagotvorno za odgoj dječaka, što pokazuju istraživanja koja proučavaju djecu koja odrastaju bez očeva.