Nedavno je ponovno otvoreno pitanje zašto se hrvatski zakon koji regulira problematiku prostitucije – Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira – nije temeljitije mijenjao od davne 1977. godine, zašto se čeka s izmjenama tog zakona i zašto u Hrvatskoj još uvijek nije, kao u nekim državama, uvedena zakonska odgovornost primatelja usluga. Oni su i u nedavnoj aferi takozvane elitne prostitucije navedeni kao “klijenti” ili “ugledni klijenti”, a njihovo se ime i prezime ne navodi, dok se podaci o pružateljicama usluga navode javno i tako se te žene dodatno ponižava.

Rada Borić, feministkinja i zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, već deset godina bori se za promjenu zakonske regulative prostitucije u Hrvatskoj, ali ništa se nije promijenilo. Napomenula je da je na jednom okruglom stolu još 2007. govorila o tome da se legalizaciju prostitucije često zagovara i argumentima da će žene koje prodaju svoje tijelo biti socijalno i zdravstveno zaštićene, a svodnici koji će zakonom postati poslodavci “uredno plaćati porez”, pritom navodeći da je prostitucija legalizirana u brojnim “naprednim zemljama”. Dakako, nije se ni tada propitivalo, kao ni danas, je li prostitucija rodno uvjetovano nasilje nad ženama, radije se perpetuira da je to “najstariji zanat”, iako je to svodništvo. Također se prešućuje da su žene u prostituciji u najvećem broju ucijenjene siromaštvom, a u “naprednim zemljama” to su one koje dolaze iz Afrike, Južne Amerike ili zemalja istočne Europe: “Još prije deset, 11 godina tvrdila sam da postoji niz argumenata protiv legalizacije prostitucije, a razlozi za aboliciju prostitucije nisu, kako se zagovornicima abolicije predbacuje, ‘moralizatorske prirode’. Feministkinje, i kad ima prijepora oko teme, ne osuđuju žene u prostituciji i zagovaraju nekažnjavanje žena u prostituciji, ne dovodeći u pitanje njihove razloge i iskustvo. A razlozi i iskustvo slični su i potvrđuju da su žene izložene nasilju, često ucjenama, trgovanju, modernom ropstvu. U zemljama u kojima prostitucija nije legalizirana, žene su te koje su redom sankcionirane, dok oni koji zarađuju prostitucijom stvaraju profit, a svodnici se rijetko, a korisnici, osim u nekim nordijskim zemljama, nikad ne kažnjavaju. Je li to razlog da se takvo stanje legalizira? Iskustvo Nizozemske, Njemačke ili Australije govori da se legalizacijom prostitucije ne pomaže ženama, već svodnicima, koji legalizacijom postaju poslodavci i kao svi ‘poslovni ljudi’ žele širiti svoj posao i oploditi svoj uloženi kapital. Legalizirana cijena seksualnih usluga povećava njihove troškove, a budući da mušterije, klijenti ili korisnici seksualnih usluga traže jeftiniji seks, jasno je da i u tim zemljama cvjeta ilegalna prostitucija. U Nizozemskoj, otkad je prostitucija postala legalna i dekriminalizirana, industrija seksa porasla je 25 posto, a trgovanje stranim ženama čak 80 posto, pokazuju istraživanja. Dodatno, legalizacijom prostitucije rastu trgovina drogom i kriminal općenito, jer se u legaliziranom okruženju policijski nadzor provodi tek na poziv.”

Rada Borić smatra da oni koji zagovaraju legalizaciju prostitucije u Hrvatskoj, čine to posve licemjerno, koristeći kao razlog socijalnu i zdravstvenu sigurnost žena, a znaju kakav je hrvatski sustav zdravstvene i socijalne zaštite te kako funkcioniraju represivni aparat i pravosuđe: “Licemjerno je, a ne tako davno sindikalist Boris Kunst zagovarao je i sindikat žena u prostituciji, ali je ulaskom u HDZ od toga odustao, da nijednom ni on niti ijedna vlada nisu predložili plan i socijalne mjere za izlazak žena iz prostitucije. Oni koji bi ‘sindikalizirali’ žene u prostituciji trebaju znati da je u Nizozemskoj nakon legalizacije prostitucije svega 100 žena evidentirano, a samo ih se 30 učlanilo u sindikate. Žene se jednostavno ne žele trajno evidentirati, što govori o tome koliko odlučno žele ostati u tome ‘poslu’. Kao što i vrli hrvatski muževi, k tome katolici, kao korisnici žele ostati anonimni, ne zanima ih sudbina žena čije su usluge platili u gotovini jer, dakako, za tu ‘osobnu uslugu’ sumnjam da bi peglali karticu.”

‘Trgovci ljudima i svodnici profitiraju na ekonomskoj, socijalnoj i pravnoj podčinjenosti i ovisnosti žena. Želimo odbaciti ideju da su žene roba’, kaže Bojana Genov iz Ženske mreže

Rada Borić smatra da se prostitucija u javnosti ne prepoznaje kao oblik nasilja nad ženama, a jedan je od najizrazitijih oblika neravnopravnosti muškaraca i žena. Zakonski se kažnjavaju samo žene, dok kupci seksualnih usluga koji stvaraju potražnju prolaze nekažnjeno i ostaju potpuno nevidljivi, čak i zaštićeni, ili pak smatrani “pomagačima žena”: “Prostitucija se, štoviše, predstavlja kao ženski izbor, izbor profesije, kao ‘najstariji zanat’, odnosno kao gospodarska aktivnost od čije legalizacije, odnosno regulacije i oporezivanja, država može imati koristi. Međutim, žene u industriji seksa trebaju osnovna ljudska, a ne radnička prava. Ženske organizacije suprotstavljaju se regulaciji prostitucije i smatraju da je hitno potrebno osigurati promjene Zakona o prekršajima javnog reda i mira, kako bi se ukinulo kažnjavanje žena kojim su one dvostruko viktimizirane, ne mogu se obratiti institucijama za pomoć iako svakodnevno doživljavaju različite oblike zlostavljanja, žrtve su kaznenih djela te društveno stigmatizirane i ponižene. Država ženama ne nudi nikakve programe za izlazak iz prostitucije, eventualno su im dostupni samo programi tzv. smanjenja štete. Iako tražimo nekažnjavanje žena u prostituciji, suprotstavljamo se pokušajima legalizacije prostitucije koji se uglavnom svode na legalizaciju industrije seksa, svodništva i javnih kuća. Zbog toga se također treba tražiti uvođenje novog kaznenog djela ‘kupnje seksualnih usluga’, čime bi se društvo usmjerilo na suzbijanje potražnje – temeljnog uzroka prostitucije.”

Upravo su spomenute ženske organizacije, okupljene u Žensku mrežu Hrvatske, još prije dvije godine formalno – ali prije toga bilo je puno sličnih inicijativa – Vladi poslale zahtjev za uvođenjem tzv. nordijskog zakona, prema kojem se kažnjavaju svodnici, ali i muškarci koji kupuju žene u prostituciji, čime bi se Hrvatska svrstala u red onih država koje se protive kažnjavanju žena koje su seksualno eksploatirane. Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže Hrvatske, objasnila je da takav zahtjev najbolje štiti žene u prostituciji i najbolje odgovara samoj prirodi prostitucije, koja je jedan od oblika nasilja protiv žena: “I najnovije afere vezane uz prostituciju jasno pokazuju da je prostitucija neodvojiva od organiziranog kriminala i trgovanja ženama. Uz zahtjev da se dekriminaliziraju žene u prostituciji i kažnjavaju organizatori i korisnici industrije seksa, postavile smo i zahtjeve za uvođenjem niza mjera kojima bi se omogućio izlazak žena iz prostitucije. Prvi korak u tome je potpuno odbacivanje ideje da su žene roba koju se može kupiti, prodavati i seksualno iskorištavati. Trgovci ljudima i svodnici profitiraju na ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i pravnoj podčinjenosti i ovisnosti žena. U prostituciji nema ničega glamuroznog i lakog za žene, kako to često mediji prikazuju, nego je to životna situacija koju žene žele napustiti i društvo bi im u tome moralo pomoći.”

Osim kao prekršaj, prostitucija se u Hrvatskoj regulira i kaznenim zakonom, ali samo u onim slučajevima kada je riječ o prisilnoj, nedobrovoljnoj prostituciji. Bojana Genov tvrdi da ne treba posebno naglašavati koliko je teško dokazati nedobrovoljnu prostituciju ako je poznato da je često povezana s organiziranim kriminalom: “Uostalom, ovako sužen pojam dobrovoljnosti posve zanemaruje socioekonomske faktore koji dovode žene u prostituciju i zato je priča o slobodnom izboru žene da se bavi prostitucijom poprilično cinična. Smatramo da je potrebno dekriminalizirati žene u prostituciji, ali istovremeno sustavno kažnjavati korisnike, organizatore i podvodače. Na pitanje kako to učiniti i koje promjene uvesti, imamo primjere dobre prakse u nordijskim zemljama, Francuskoj, Irskoj. Primjerice, u Francuskoj je za kupca odmjerena prva kazna od 1500 eura, a u drugom počinjenju i više od 3.000 eura.”

Ženska mreža, odlučna je Bojana Genov, protivi se legalizaciji prostitucije i članice te organizacije smatraju da to čak ni u ovakvom društvu poremećenih vrijednosti kakvo je hrvatsko, ne može biti ozbiljna tema. Predlaganje legalizacije prostitucije u vrijeme kad se jasno pokazalo da legalizacija u zemljama u kojima je provedena nije dala željene učinke, da ponuda povećava potražnju i da ni na koji način problem nije riješen, nema smisla. Ženska mreža je za dekriminalizaciju žena – osoba – u prostituciji, ali ne za dekriminalizaciju cijele industrije. Stoga traže strogo kažnjavanje kupaca i makroa.

Na pitanje o kakvim je ženama uglavnom riječ, Bojana Genov odgovorila je da je druga riječ za žene u prostituciji – siromaštvo: “U javnosti je najčešća slika o studentici koja prostitucijom povećava životni standard, ali to je glamurizacija pojave koja nije nimalo glamurozna i kojoj je ishodište u egzistencijalnoj ucijenjenosti. Sociologinja Ivana Radačić predstavila je studiju na 90 slučajeva, od kojih je njih 85 uhvaćeno na ulici, koja je pokazala da je riječ o ženama u dobi od 23 do 62 godine, najčešće nezaposlenima i sa srednjom školom. Mislim da to dobro oslikava količinu slobodne volje i dobrovoljnosti, baš kao i sastav legalnih bordela u Njemačkoj i Nizozemskoj, u kojima su žene pretežno iz zemalja zahvaćenih ratom ili tranzicijskim procesima koji su osiromašili većinu stanovništva. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, podaci vezani uz prostituciju, podvođenje ili ustupanje prostorija za obavljanje prostitucije vode se zajedno pa je teško govoriti o pouzdanim podacima. Znam da se u javnosti barata podacima o oko 7000 žena u prostituciji, ali mi nije poznata metodologija kojom se došlo do te brojke, a jasno je da je pravi opseg pojave u sivoj zoni. Postojećim zakonom odmjerene kazne nisu visoke, ali činjenica kažnjavanja samo žena koje pružaju seksualne usluge, ponižavajuća je i nepravedna.”

Iz Ministarstva unutarnjih poslova Nacional je dobio prilično šture podatke, nabrajanje članaka i stavaka kojima se regulira pitanje prostitucije. Od MUP-a isto tako nije dobiven konkretan odgovor o tome zašto – unatoč tome što su upoznati s inicijativama o promjeni zakona – iz tog ministarstva nije poslan nijedan prijedlog promjene, zašto sve stoji nepromijenjeno već 41 godinu, koliko je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira na snazi u Hrvatskoj. Nevjerojatna je činjenica da se u današnjem hrvatskom zakonu, službenom dokumentu kojim se ne regulira samo ovo, već i brojna druga pitanja o javnom redu i miru, još uvijek nalaze članci u kojima su iznosi kazne izraženi u njemačkim markama, valuti koja ne postoji od 1. siječnja 2002.! Ako ništa drugo, zaista se mogla uvesti barem ta izmjena. Ali iz MUP-a je Nacionalu poslan odgovor u kojem se citiraju članci 7. i 12. spomenutog Zakona, koji reguliraju pitanje prostitucije: “Protupravnost djela i kazne predviđene su u propisima: Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira (NN 5/90, 30/90, 47/90, 29/94) Čl. 7.: Tko dopušta da se u njegovim prostorijama vrši bludničenje ili tko omogućuje ili na drugi način pomaže vršenju prostitucije, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana. Čl. 12.: Tko se odaje prostituciji, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.”

Kazneni zakon koji u nekim člancima regulira pitanje prostitucije nov je, na snazi od listopada prošle godine: “Čl. 157. KZ-a, 1. Tko radi zarade ili druge koristi drugu osobu namamljuje, vrbuje ili potiče na pružanje spolnih usluga ili organizira ili omogući drugoj osobi pružanje spolnih usluga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. 2. Tko drugu osobu radi zarade silom ili prijetnjom, obmanom, prijevarom, zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti, prisili ili navede na pružanje spolnih usluga, ili tko koristi spolne usluge takve osobe uz naplatu, a znao je ili je morao i mogao znati za navedene okolnosti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. 3. Tko putem sredstava javnog informiranja i drugih sličnih sredstava oglašava prostituciju druge osobe, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. 4. Bez utjecaja je na postojanje kaznenog djela iz ovoga članka okolnost je li osoba koju se namamljuje, vrbuje, potiče ili iskorištava za prostituciju na to pristala i je li se već time bavila.”

U istom zakonu navode se i kazne u slučaju da je riječ o spolnom zlostavljanju i iskorištavanju djeteta, a one su nešto strože:

“Čl. 162 KZ-a – Podvođenje djeteta 1. Tko radi zarade ili druge koristi dijete namamljuje, vrbuje ili potiče na pružanje spolnih usluga, ili organizira ili omogući pružanje spolnih usluga s djetetom, a znao je ili je morao i mogao znati da se radi o djetetu, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. 2. Tko koristi spolne usluge djeteta koje je navršilo petnaest godina uz davanje bilo kakve naknade ili protučinidbe, a znao je ili je morao i mogao znati da se radi o djetetu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. 3. Tko osobu za koju je znao ili je morao i mogao znati da je dijete radi zarade silom ili prijetnjom, obmanom, prijevarom, zlouporabom ovlasti ili teškog položaja ili odnosa zavisnosti, prisili ili navede na pružanje spolnih usluga, ili tko koristi spolne usluge tog djeteta uz naplatu, a znao je ili je morao i mogao znati za navedene okolnosti, kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina. 4. Tko oglašava iskorištavanje spolnih usluga djeteta, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.”

‘U svrhu zaštite zdravlja osoba koje prodaju seksualne usluge, a time i zaštite javnog zdravlja, seksualni rad potrebno je dekriminalizirati’, tvrdi Aleksandar Štulhofer

Na pitanje je li u planu izmjena zakona, posebno ona koja bi išla u smjeru kažnjavanja korisnika seksualnih usluga a ne pružatelja, u MUP-u su odgovorili sljedeće: “U Republici Hrvatskoj se sukladno postojećim pozitivnim pravnim propisima kažnjava osoba koja se odaje prostituciji, osim ako je takva osoba identificirana kao žrtva kaznenog djela Trgovanje ljudima, iz čl. 106. Kaznenog zakona, u svrhu spolne eksploatacije. O izmjenama zakona ovo Ministarstvo nema saznanja.”

Kad je riječ o statističkim podacima o broju kaznenih djela i broju počinitelja, odnosno svodnika ili organizatora prostitucije, MUP je Nacionalu poslao podatke iz kojih je vidljivo da su oštećene žene, a gotovo su svi počinitelji takvih kaznenih djela muškarci: “Za stanje javne sigurnosti policija je najbitniji, ali nije i jedini čimbenik, dok su od velikog značaja i prevencijski programi, suradnja s građanima, nevladinim organizacijama, školama, sveučilištima i drugi, osobito u cilju suzbijanja društveno neprihvatljivih oblika ponašanja koji nisu dozvoljeni te je obveza policije otkriti takva ponašanja i njihove počinitelje. Statistički podaci u odnosu na kaznena djela Prostitucija iz čl. 157. KZ-a, MUP RH je tijekom 2017. godine evidentirao ukupno 93 kaznena djela. U navedenim slučajevima prijavljeno je ukupno 12 počinitelja, šest počinitelja muškog spola i šest počinitelja ženskog spola. Napominjemo da je metodologija statističkog prikazivanja počinitelja takva da je isti počinitelj prikazan samo jednom u tekućoj godini, i to za najteže kazneno djelo koje je počinio. U odnosu na oštećene osobe u kaznenim djelima Prostitucija, ukupno je oštećeno stotinu osoba, a sve oštećene osobe su ženskog spola.”

Da su žene u prostituciji “laka meta” za javno ponižavanje, ali i da se jednom kad uđu u taj posao, iz njega teško izvlače, potvrđuje i istraživanje koje je s kolegama radio Aleksandar Štulhofer, sociolog na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Jedno je to od rijetkih istraživanja napravljenih u Hrvatskoj, u Zagrebu i Splitu, među ženama u prostituciji, a istraživala se njihova izloženost spolno prenosivim bolestima, ali i nasilju svodnika, klijenata ili policije. Štulhofer je objasnio da je riječ o istraživanjima koja su pružila prve sustavne podatke o ugroženosti fizičkog i psihičkog zdravlja osoba koje prodaju seksualne usluge:

“Ti su uvidi, dakako, važni i za promišljanje javnozdravstvene situacije u zemlji. U tom smislu istraživanja su imala cilj poslužiti kao poticaj za intenziviranje rada na smanjivanju rizika u toj društvenoj skupini, ali i kao empirijski poticaj za raspravu o tome treba li i kako mijenjati zakonsku regulaciju seksualnog rada. O tome jesu li žene u prostituciji stigmatizirane, odnosno je li se i u kojoj mjeri promijenila percepcija javnosti o njima, nemam podataka. Nedostaju istraživanja o tome kako javnost vidi seksualne radnice, no pretpostavio bih da je stigmatizacija i dalje prilično izražena. Teško je, naime, očekivati neku razliku u odnosu na ranija razdoblja ako znamo da u međuvremenu nije bilo značajnijih promjena u zakonskom tretmanu niti ozbiljnih pokušaja da se šira javnost senzibilizira za probleme s kojima se seksualne radnice susreću. Organizacije poput Svjetske zdravstvene te UNAIDS-a zastupaju stav da je u svrhu zaštite zdravlja i dobrobiti osoba koje prodaju seksualne usluge, a time i zaštite javnog zdravlja, seksualni rad potrebno dekriminalizirati. To mišljenje temelji se na znanstvenim studijama koje su zaključile da dekriminalizacija smanjuje rizike kojima su seksualne radnice izložene, omogućuje učinkovitiju zaštitu zdravlja te smanjuje stigmatizaciju.”