Na Zagrebačkim književnim razgovorima u petak se raspravljalo, uz odnose disidentstva, egzila, političke emigracije, i o dijalektu kao disidentu u književnosti.

Književni povjesničar s Odsjeka za kroatistiku riječkoga Filozofskog fakulteta Mario Kolar smatra da je u Hrvatskoj, zbog odbacivanja čakavštine i kajkavštine te ostataka vukovske jezične koncepcije, književnost pisana dijalektima tijekom 20. stoljeća imala status unutarnjeg disidenta.

Nakon što su Gaj i ilirci za osnovicu jezika moderne hrvatske nacije odabrali jedan od tri regionalna jezika kojima su Hrvati do tada govorili, pisali i mislili, preostala dva postala su svojevrsni unutarnji disidenti, rekao je Kolar dodavši kako su tim odabirom čakavština i kajkavština dobile status manje vrijednih pa i nepotrebnih jezika.

Ocijenio je da su ilirci učinili ono što se učiniti moralo – ujediniti jezično i kulturno razjedinjeni hrvatski prostor. Osnovica tog jezika nije morala biti ekskluzivno štokavska, rekao je i dodao kako je mogla po uzoru na tzv. ozaljski književno-jezični krug – biti trojezična, čakavsko-kajkavsko-štokavska.

To što su ilirci učinili čakavštini i kajkavštini, smatra, dobro je došlo hrvatskim vukovcima koji su radi srpsko-hrvatskog, a poslije jugoslavenskog zajedništva dodatno produbili jaz između hrvatskog standardnog jezika utemeljenog na štokavštini i nestandardizirane čakavštine i kajkavštine.

Tvrdi kako se sve to odrazilo i na književnost pa se prva djela na čakavštini i kajkavštini pojavljuju tek početkom 20. stoljeća. Do sredine 20. stoljeća cijeli niz važnih pjesnika hrvatskim dijalektima daju estetski dignitet, koji je u književnoj kritici sve do danas  osporavan, dodao je.

Grubišić: jedni protiv komunizma, drugi protiv Jugoslavije

Umirovljeni profesor Sveučilištu Waterloo u Kanadi Vinko Grubišić, nije nazočio skupu, a u svom radu analizirao je političku djelatnost dvojice hrvatskih pjesnika: Mate Vučetića, koji je bio predsjednik Nacionalnih komiteta Srpsko-hrvatsko-slovenske federacije sa sjedištem u Parizu i Vinka Nikolića, urednika Hrvatske revije.

Podsjetio je na pismo Nacionalnih komiteta predsjedniku Komiteta za slobodnu Europu D. C. Jacksonu u New Yorku, u kojem se izražavala potpora oslobađanju Jugoslavije od komunističkog režima te tražila financijska potpora.

Pismo su, kako je naveo, potpisali predsjednik Nacionalnih komiteta Hrvat Mato Vučetić i tajnik Srbin Dimitrije Lazarević. Na kraju pisma je popis članova Federacije demokratskih novinara i književnika jugoslavenskih naroda, od kojih su četiri Hrvata, šesnaest Srba i šest Slovenaca, napomenuo je Grubišić.

Za razliku od Vučetića i njegova odbora, koji su bili protiv jugoslavenskoga komunizma, Vinko Nikolić bio je protiv jugoslavenske države i za hrvatsku neovisnost, naglasio Grubišić.

Akademik Mladen Machiedo podsjetio je na kontroliranu promociju svoje antologije “Novi talijanski pjesnici” u vrijeme hrvatskoga proljeća, na talijansko zanimanje za pjesnika Nikolu Šopa i na buru što se podignula nad odabirom “Otto poeti croati” te na kasno talijansko izdanje Vlade Gotovca.

Machiedo: Neki otpušteni, neki utamničeni

Podsjetio je i na časopis mladih Filozofskog fakulteta u Zagrebu iz ranih 60-ih godina, u kojem su se, kako je rekao,  bizarno našli samosvjesni, ali uskoro proskribirani ljeviji od službeno lijevih, a metafizičari nehotice njima nasuprot, nakon čega su neki otpušteni, a neki utamničeni.

Književnik Igor Žic bavio se riječkim disidentom Ivom Žic-Klačićem, koji je, kako ističe, cijeloga života bio u sukobu s režimima unutar kojih je morao živjeti.

Kao dijete, u Austro-Ugarskoj, dobivao je batine od talijanaša zbog svog hrvatstva, u Kraljevini Jugoslaviji policija ga je pratila i knjige su mu uništavane zbog ljevičarenja, rekao je dodavši kako ga je režim u NDH kao bliskog komunistima dugo držao u zatvoru, a zbog neslaganja s komunističkim režimom poslije rata gotovo je završio na Golom otoku.

Zbog tih događaja njegovo je pisanje od otvorenog političkog agitiranja polako skretalo k čakavskoj poeziji i zapisivanju otočkih anegdota, napomenuo je Žic.

Zieliński: Satire utjecale na javno mnijenje

Poljski profesor južnoslavenskih književnosti Bogusław Zieliński govorio je o Januszu Szpotańskom, prvom poljskom piscu osuđenom za autorstvo književnog teksta.

Szpotański je optužen za širenje poruka koje mogu prouzročiti ozbiljnu štetu državnim interesima, napomenuo je dodavši to bio izvanredni humanist, satiričar, kritičar komunističkog sustava, prevoditelj i šahist.

Naglasio je kako su satire Szpotańskog stekle istaknuto mjesto u tadašnjem književnom životu, smještajući se donekle na suprotan pol poljskog književnog kanona, čiju jezgru čine Miłosz, Herbert, Szymborska, Różewicz i drugi.

Ocijenio je kako je recepcija Szpotańskog bila i ostala raspeta između dvaju polova satire – eruditske i ludičke. Te su satire utjecale na javno mnijenje, oslobađale antikomunističke i prosolidarnosne emocije, poticale na sudjelovanje u ilegalnim strukturama i uvijek su se izrugivale političkim i ideološkim protivnicima te ih ismijavale, rekao je Zieliński i dodao kako ludička recepcija njegove poezije približava to stvaralaštvo polu parodije i pastiša, društvene, političke, moralne i kulturne parodije.

Ocijenio je da takva dijagnoza umanjuje važnost Szpotańskog, koji vodi hrabar dijalog s radikalnim ideološkim tendencijama kraja 20. stoljeća.

Profesor južnoslavenskih književnosti na Katedri za slavenske filologije Sveučilišta Comenius u Bratislavi Zvonko Taneski ocijenio je kako se perspektive disidentstva, dislokacije i migracije u književnosti moraju shvatiti kao diskurzivni činovi.

Izlaganja sudionika bit će objavljena u časopisu Republika.