Što bi pomislila filozofiji nesklona osoba da se slučajno zatekne na mjestu na kojem se odvija višesatna rasprava o temama kao što su “Što je hrabrost?”, “Što kritiziramo kada kritiziramo kapitalizam?”, “Čega ima u religiji, a da nema u filozofiji?” ili “Odnos ljubavi i zaljubljenosti”? Prostor u kojem je moguće diskutirati oko takvih i sličnih aktualnih ili neaktualnih političkih, ekonomskih, umjetničkih, znanstvenih, filozofskih, religijskih, intimnih i svjetonazorskih pitanja, nije privatni prostor nečijega doma, nego zagrebački Kulturno-informativni centar, u kojem je u organizaciji Udruženja za filozofsku praksu Xantipa i antikvarijata-knjižare “Jesenski i Turk”, nakon ljetne pauze, prve subote u rujnu započela još jedna sezona filozofskog caféa koji se održava svake subote u 18 sati. Filozofski café, kao format koji također mogu koristiti udruge, škole i drugi kolektivi, predstavlja oblik filozofske prakse koji omogućuje sudjelovanje u filozofskoj raspravi i onima koji nemaju formalno filozofsko obrazovanje, pod uvjetom da poštuju druge diskutante i pravila rasprave. U raspravi se predlažu teme, zatim ih predlagači obrazlažu, a na kraju svi prisutni podiže ruku za jednu ili više tema koje smatra vrijednima daljnje raščlambe. Pod vodstvom moderatora, uz dizanje ruke prije javljanja za riječ, raspravlja se od dva do tri sata o temi koja je dobila najviše glasova.

Prvi filozofski café održan je u Parizu 1992., a pokrenuo ga je Marc Sautet, francuski pisac, prevoditelj, učitelj i filozof. Nakon što je ova forma filozofske prakse u pariškim kavanama stekla veliku popularnost, izvezena je u više drugih zemalja. U Hrvatsku ga je prvi uveo Zoran Kojčić iz Dalja 2013., u okviru programa Filozofije za umirovljenike, da bi ga nastavio održavati i razvijati u osječkoj galeriji Magis i u Mirovnoj grupi mladih Dunav u Vukovaru. Uz njegovu pomoć u Zagreb ga je uvela doktorandica filozofije Nikolina Iris Filipović koja ga je samostalno vodila u Booksi od svibnja 2014. do lipnja 2016. Nakon što je iz osobnih razloga morala napustiti taj projekt, filozofski café u Zagrebu je privremeno prestao funkcionirati. Među sudionicima filozofskoga caféa u Booksi koji se s time nisu mirili bila je Andrea Cerić, danas tajnica Udruženja za filozofsku praksu Xantipa. Angažirala se i osnovala udrugu kako bi se rasprave u sklopu filozofskoga caféa u Zagrebu nastavile od veljače 2017. “Iako mi je organizacija jača strana, ne znam kako mi je pošlo za rukom u desetak dana pridobiti dvanaest diplomiranih filozofa za volontersko moderiranje. Odmah sam znala da će tako stvar lakše zaživjeti jer nikomu nije previše da moderira jednom u tri mjeseca. Stalno se javljaju novi moderatori, a ako bude interesa i mogućnosti, možda će se filozofski café održavati na više lokacija”, rekla je Andrea Cerić za Nacional, objasnivši da u sklopu Udruge postoji i Filozofska kuća Xantipa, u kojoj se održavaju različita filozofska događanja koja za sada nisu otvorena za javnost jer je sve u začetku.

Direktor antikvarijata Jesenski i Turk Mišo Nejašmić rekao je za Nacional da je ponajprije lokacija prednost koja omogućuje ljudima da taj događaj uvrste jednom tjedno ili po potrebi u svoj život. “Osim toga, po filozofski cafe može se održavati u hibridu kao što je kafić i antikvarijat. To može zaživjeti još jače, ali naša je briga da bude optimalno popunjen, a kada bi došao prevelik broj ljudi napravile bi se dvije grupe. Prema iskustvima iz drugih zemalja, broj ljudi povećava se spontano, a važno je da postoji jezgra stalnih sudionika”, istaknuo je Nejašmić.

Ljudevit Fran Ježić, mladi docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i jedan od dvanaest moderatora filozofskog caféa u KIC-u, za Nacional je odgovorio na pitanje što filozofski café znači za filozofiju. “Filozofija je od pamtivijeka živjela i razvijala se u dijalogu, čega su zoran podsjetnik i besmrtan pisani odraz Platonovi dijalozi. Filozofski café može povratiti nešto od forme i duha izvornoga filozofiranja koje lako jenjava, zatvara se ili čak u samozaboravu zamire pri akademskome bavljenju filozofijom u znanstvenome pogonu nepreglednih nizova sofisticiranih rasprava po knjigama i člancima. A to može zato što filozofski café daje formu u kojoj ljudi različitih životnih i profesionalnih puteva mogu opet postati sudionici prvotne – naizgled možda naivne a zapravo nevine – filozofske zapitanosti nad nekom temom, tako da je prvo iznesu i uopće kao pitanje i problem jasno predoče, a potom u sučeljavanju različitih gledišta i pomoću potpitanja rasvijetle i pojmovno razviju. Pritom nema opterećenja ni time je li se tko i kako sve time prije bavio niti time hoće li nas ili neće rasprava dovesti do određenoga rješenja u skladu s ovom ili onom školom mišljenja”, rekao je Ježić. Odgovorio je i na pitanje o tome prijeti li filozofiji opasnost od popularizacije ili zatvaranja u sebe. “Da, netko bi mogao reći da se ovom formom filozofske prakse filozofija popularizira, spušta iz kruga filozofskih eksperta u šaroliko društvo filozofskih laika te da joj prijeti banalizacija u rukama nepromišljena i filozofski neistančana puka. No ako je ova praksa uspješna, zbiva se obrnut proces jer kako Platon dobro zamjećuje, mnoštvo nikada ne filozofira. Njome se zato uključeni pojedinci, neupućeni u puteve filozofije, ali pod vodstvom filozofski naobraženih i sokratovskomu dijalogu vičnih moderatora, pridobivaju za osobno promišljeniji i više zauzet stav prema raznim teorijskim i praktičkim, društvenim i osobnim temama, i bliže se srcem hrabru i umom otvorenu filozofijskomu postavu i nazoru na svijet koji je kao osvješteniji i samosvjesniji ujedno i slobodniji i odgovorniji. A moderatori dobivaju priliku u svojoj sredini i izvan akademskih okvira i stege buditi, iskušavati i prakticirati neopterećeno izvorno (su)filozofiranje”, objasnio je Ježić.

Ivan Beš, predsjednik udruge Xantipa, smatra da žudnja za filozofskim promišljanjem titra u ljudima koje treba navesti da u dijalogu s drugima razvijaju vlastitu misao i traže odgovore na temeljna pitanja. Filozofski café vidi kao nešto što u tom smislu može biti od koristi. “Danas prevlast tehnosfere i ubrzani ritam života pritišću čovjeka koji traži oslonce i ventile, ljudi su zabrinuti za svoju budućnost i onu budućih generacija. Nije riječ samo o profesionalnim filozofima koji na akademskoj razini stvaraju i obaraju teorije, nego i običan čovjek osjeća teret velikih pitanja. Ne mora netko biti filozofski obrazovan da vidi da je sve manje vremena za istinsko ljudsko druženje. Čovjek osjeća da su mu napadnute socijalna i društvena supstanca. Mediji pak to vide i zaoštravaju na dramatičan način. Sve to navodi ljude da se zbliže unatoč razlikama i da vide da među njima ima skrivenih spojnica, iako u prvi mah izgleda kao da nije tako”, rekao je Beš.

Jedan od “starosjedioca” koji dolazi na “filozofac” od njegovih zagrebačkih početaka je i Branimir Brunović koji je, kako je kazao u razgovoru za Nacional, stjecajem okolnosti završio pravo, a ne filozofiju. Filozofski café samo je nadopuna njegova amaterskog bavljenja filozofijom, jedan od bitnih aspekata njegova društvenog i intelektualnog života i prilika za susret s ljudima koji imaju slične afinitete. “Filozofski café pravo je osvježenje jer takvih mjesta nema, ova je zamisao obogatila zagrebačku ponudu i omogućila ljudima da promišljaju pitanja koja su zanemarena u današnje vrijeme. Nažalost, komunikacija među ljudima je i sadržajno i formalno na niskoj razini pa je sjajno diskutirati nekoliko sati s ljudima koji mogu razgovarati na drukčiji način i koji su otvoreni za svevremenska pitanja. To ne moraju nužno biti ona metafizička, teme mogu biti zaista različite, ali bitno je promišljati stvari, uvažavati i slušati drugoga i kada je riječ o sugovorniku različitog svjetonazora ili drukčijeg razmišljanja. Tu se vidi intelektualna širina i otvorenost duha, nije poanta u tome da netko želi vlastitu tezu pod svaku cijenu prezentirati kao istinitu”, istaknuo je Brunović.

Francuski filozof Alain Badiou rekao je da bi u ovom svijetu trebalo ponovno izmisliti ljubav, što je zadaća filozofije. Možda bi prethodno trebalo ponovno izmisliti samu filozofiju? Iako je to podjednako teško i u akademskim i u neakademskim uvjetima, filozofski café, taj višesatni banket apstrakcije u kojem se oslobađaju pojmovi, čisti pojmovi, oslobođeni svojih teških sjena u stvarnosti, funkcionira kao dobro osmišljena dokolica, što je njegova istinska vrijednost. Uz to, može se shvatiti i kao svojevrsni povratak pomalo zaboravljenom umijeću apstraktnog mišljenja. Čisto kao sama filozofija.