Redateljica Anica Tomić govori kako je u suradnji s dramaturginjom Jelenom Kovačić osmislila predstavu o legendarnoj slikarici Fridi Kahlo koja je trijumfirala na festivalu Pozorište Zvezdarište u Beogradu

Kazališna predstava „Mala Frida“ vratila se iz Srbije s pet novih nagrada. Zajednički je to autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, čiju su izvedbu krajem svibnja na 17. Pozorištu Zvezdarište u Beogradu članovi dječjeg žirija ocijenili kao najbolju na festivalu. Stručni žiri na to je nadodao nagrade za najbolju režiju i tekst te najbolju mušku i žensku ulogu. Upravo o međunarodnom uspjehu „Male Fride“ i posebnostima predstave govorila je za Zagreb News njezina redateljica Anica Tomić.

ZgNews: Vaša ekipa iz kazališta „Žar ptica“ i vi nedavno ste donijeli pet nagrada za djelo „Mala Frida“ iz Beograda.

Nagrade su uvijek odgovornost i lijepo ih je dobiti od struke. No odgovornost nosi velike rizike, jer se uvijek moraš potpuno izložiti, pa i onda kada se mnogi s tobom ne slažu. Čini mi se da je u ovim dvadesetim godinama 21. stoljeća najbitnije nekako ustrajati u borbi koja ukazuje da bolji svijet može i mora postojati, da se moramo boriti za njega kroz sva naša raspoloživa sredstava. Činimo sve da empatija postaje norma, da nesebična briga postane ono što mora postati pravilo, a ne izuzetak, i svaki mali korak je veliki za svijet koji se, kao što vidimo, stalno raspada pred nama.

ZgNews:  Što je predstava „Mala Frida“?

Frida je predstava za djecu i odrasle. Pokušaj da se iz perspektiva jedne umjetničke ikone pokaže trnoviti put koji je prošla. Jedna je od najfascinantnijih umjetnica 20. stoljeća čiji rad i karizma i dalje fasciniraju ljude diljem svijeta. Njezine životne tragedije potaknule su mene i Jelenu Kovačić, koja je napisala tekst da se uputimo u predstavu. Naša priča sadrži elemente dokumentarizma i prati sedmogodišnju Fridu u njenoj obiteljskoj kući, Casi Azul u Meksiku. Godina je 1914. i unutar zidova svoje “plave kuće” ona pokušava ojačati svoju bolesnu nogu zbog koje je njeni vršnjaci izbjegavaju i zovu Frida Drvena noga. Dane provodi družeći se sa svojim roditeljima i životinjskim i zamišljenim prijateljima, a onda jednog dana u njen život ulazi stvarni dječak.

ZgNews: Tko je za vas Frida Kahlo?

Žena koja je odlučila da palete njenih boja na trenutak zatome svu bol koju je od djetinjstva trpjela. Žena koja je uspjela artikulirati bol u ono što je oslobađa te iste boli, a to je njeno slikarstvo. Njezina stvarnost je oduvijek bila okrutna, isprepletena bolešću, bolnicama, tretmanima, ali i ljubavlju kojom su je okruživali bližnji. Na jedan sjajan način nije dopustila da se teške životne situacije prelome na njoj, zbog toga mi i je toliko zanimljiva. Znamo da ljudi zbog puno manjih stvari odustanu od sebe i svojih snova. Vjerujem da je i to tajna Fride Kahlo i njene “vječnosti”.

ZgNews:  Frida Kahlo stavljala je sebe na platno. Kako ste vi Fridu stavili na svoje platno?

Kada pokazujete jedan „cijeli“ život, morate ga zapravo prikazati u detalju. Znale  smo da se moramo baviti jednim detaljem koji će kao sinegdoha rastvoriti sve nepravde i nerazumijevanja s kojima će se kasnije sretati u životu. Kada ju je André Breton želio uvrstiti u nadrealistički krug, rekla mu je: ‘’Ja nisam nadrealistica, nikada ne slikam svoje snove samo svoju stvarnost.”

Meni je unutar toga bila važna i scenografija kao i glazba koje su odraz Fridina unutarnjeg života, tako da je scenografija „živa“ i postaje njen lik, i odraz njene unutrašnjosti.

ZgNews:  Dakle, i dalje uspješno surađujete s dramaturginjom Jelenom Kovačić.

Nama je ovo preko četrdeseti projekt koji smo zajedno napravile. Suradnja i prijateljstvo je počelo kad  smo imale  osamnaest godina. Završile smo prvo Filozofski, a kasnije Akademiju na kojoj mi je bila također dramaturginja . A za vrijeme Filozofskog bila je i članica moje amaterske teatarske grupe Theatre de femmes. Naši poslovi su vrlo blisko povezani. Ne radimo kazalište iz građanskih pobuda, radimo stvari za koje smatramo da su bitne za društvo. Što se tiče ideja one su uvijek trenutak nadahnuća koji se meni osobno  događa li kada čitam ili  šetam šumom ili sam sa svojom djecom. Što se tiče samih procedura i procesa, oni su uvijek različiti i ovise o tome stvaramo li naš autorski projekt ili se pak bavimo klasičnim komadima. Kao redateljica uvijek pokušavam stvoriti jedan svijet, koji živi onoliko dugo koliko živi i predstava. Teatar je prostor svjetova koji su drugačiji od onoga koji mi živimo. I zato volimo kazalište i prepoznajemo  se u njemu i kao stvaraoci i kao publika.

ZgNews:  Koja vas nova ideja sada čeka iza ugla?

Europski projekt „Predstavu za one koji žive u doba nestajanja” Mirande Rose Hall prema konceptu Katie Mitchell i Jerome Bella, radim na poziv po meni najbolje menadžerice ovih prostora Dubravke Vrgoč. Nekoliko kazališta-partnera po Europi rade svoj „creative response” i to sa strujom koju proizvodimo na sceni vrteći bicikle. Tzv. održivi teatar. Tema su klimatske promjene i planet koji odlazi k vragu u nepovrat. To je jedan plemeniti projekt koji u mojoj verziji radim s djecom, s dvije sjajne talentirane djevojčice Naomi Temitope Okdi i Evom Markulin, a premijera je 26. lipnja u Petom kupeu, novootvorenom sjajnom klubu u Zagrebu.