ZAGREBAČKA GLUMICA ANA MAJHENIĆ priča o svom radnom ljetu u Histrionima, o raslojavanju hrvatskog društva, o kazalištu i glumi te otkriva koji joj je trenutak bio najsretniji u životu.

Glumica Ana Majhenić ljeto provodi radno, u Zagrebu, igrajući gotovo svake večeri predstavu “Diogeneš” u režiji Zlatka Viteza, u sklopu Histrionskog ljeta. Dvostruka histrionska godišnjica – obilježavanje četrdeset godina Glumačke družine Histrion i trideset godina Histrionskoga ljeta – samo je razlog više za izvrsnu atmosferu među glumcima, a uživanje brojne publike još je izraženije.

Ta forma pučkog teatra koju Zlatko Vitez već desetljećima izvodi s Histrionima, danas je važnija i popularnija nego ikad prije, smatra 34-godišnja Ana Majhenić.

“Pučki teatar je sad apsolutno aktualan, progovara o aktualnim temama na način blizak ljudima, kroz zabavu i duhovitost. A vidi se i po posjećenosti predstave da je izuzetno popularan. Predstave pučkog teatra obrađuju gledatelju bliske osobine i situacije na kojima, kao i u slučaju ove predstave, redatelj Zlatko Vitez na duhovit način prikazuje kretanja u društvu”, priča Ana Majhenić navodeći da to nije jedina uloga teatra, ali je iznimno važna. Kazalište je, po njenom mišljenju, uvijek koketiralo s dnevnim aktualnim događajima i socijalnim stanjem u državi.

U “Diogenešu”, komadu Tituša Brezovačkog koji je Vitez četvrti put postavio na scenu, lik Ane Majhenić je inovacija jer je u toj adaptaciji Vitez unio ženske uloge koje ne postoje u originalnom tekstu, a koje uz nju igraju i Dinka Vuković, Erna Rudnički te Marija Borić.

“U ovoj predstavi žene su te koje čarobiraju cijelu situaciju, da tako kažem. Priča prati dvojicu braće – Adama Končića i Željka Duvnjaka – koji se traže te jedan trbuhom za kruhom odlazi u inozemstvo, a drugi ostaje u domovini. Paralelno s njihovom prati se i priča konobara, kojeg igra Davor Svedružić, koji pokušava iskamčiti novac od brata koji se obogatio živeći vani. Mi žene, maskirajući se u razne likove, kroz predstavu radimo razne stvari da bi se ta dva brata ponovno pronašla. Dakle, jako je aktualna tematika, jer znamo da mnogo ljudi odlazi iz Hrvatske, a i zbog podjele na bogate i siromašne”, govori Ana Majhenić i dodaje da to raslojavanje nije specifično samo za hrvatsko društvo, već je takva situacija i u zemljama u našoj okolini, a i u svijetu.

“Teško je raditi komparacije s onim što je bilo prije, ali činjenica je da ne prođe dan a da ne vidim nekoga na ulici kako kopa po smeću ili skuplja boce. To je tako jedna tužna slika društva da me srce boli dok to gledam. Ali tako je, nažalost, svugdje u regiji. U Hrvatskoj je baš jako teško, toliko ljudi nema što jesti…”, smatra Ana Majhenić koja je članica ansambla Kazališta Virovitica.

IAKO SE O OPRAVDANOSTI kazališnih ansambala u Hrvatskoj stalno priča – jer neki glumci igraju sve predstave dok drugi uopće ne rade, a kazališta često nemaju novca da u neku predstavu dovedu mlado svježe lice – Ana Majhenić misli da rješenje nije u njihovu raspuštanju.

“Mislim da smo mi premalo tržište, a opet i previše ustaljeni sustav da bi se to promijenilo. Ne mislim da je rješenje raspustiti ansamble. Ponekad je riječ o glumcima i njihovoj nemotiviranosti, ali znam da ima puno glumaca u ansamblima koji jednostavno ne dođu na red igrati, a silno bi željeli. Veći problem je prevelik broj glumačkih akademija u Hrvatskoj, ali to je stvar tržišta. U regiji isto tako postoje privatne akademije i više državnih akademija. Treba ići ukorak s vremenom, ali ipak mislim da ih je previše. Toliko je zakrčeno tržište glumcima da je to prestrašno. Prije je i s jednom akademijom, onom u Zagrebu, bilo previše glumaca. Bilo ih je 12 na godini, a svejedno je bilo teško dobiti bilo kakav angažman. A danas s četiri, pet akademija, jako je teško. Neki kažu da je dobra zdrava konkurencija, ali ovdje se ne radi o konkurenciji jer je konkurencija onda kad se imaš dokazati unutar nečega gdje imaš šanse. Danas 95 posto ljudi nema ni šansu”, pojašnjava glumica koja je 2009. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti u klasi Ivice Boban. Kaže da je u Zagrebu ipak glumcima lakše jer ima više nezavisnih produkcija, snimanja i sinkronizacija.

“KAZALIŠTIMA KOJA NISU U ZAGREBU dosta je teško jer je Hrvatska jako centralizirana. Zagreb nije metropola, već država u državi pa malim kazalištima nije lako ni po pitanju publike ni financija. Virovitica, primjerice, ima oko 20.000 stanovnika pa mi nakon premijere predstavu za odrasle možda odigramo deset puta, a ostale izvedbe igraju se na gostovanjima. Kad bi ljudi putovali i išli gledati predstave po cijeloj Hrvatskoj – ne kažem da nema takvih ljudi, ali ih je jako malo – bilo bi puno drugačije. Ne postoje organizirani prijevozi i slično da bi se ciljano išlo u neki grad van Zagreba pogledati predstavu. Onda su, nažalost, ta kazališta osuđena na taj broj publike koji imaju, na broj izvedbi koji imaju. Definitivno im nije lako”, tvrdi Ana Majhenić i objašnjava kako je biti glumac u Hrvatskoj. Iako, kaže, postoje glumci kojima je izvrsno, situacija nije sjajna. Najveći je izazov, smatra, pronaći posao, raditi dobar projekt u kojem si sretan i zadovoljan onim što igraš, s kolegama, s čovjekom koji režira, u kazalištu u kojem jesi.

“Ali najveći je izazov kako pronaći posao. Ja sam, primjerice, s evo već sad trećim projektom Histriona prezadovoljna, i ljudima i ulogama. Da ne kažem koliko sam zahvalna Zlatku Vitezu što mi je dao šansu i povjerenje, uopće ne spominjući važnost učenja od njega. Ono što sam od njega naučila o glumi, odnosu s ljudima, poslu, to je neprocjenjivo. To je akademija nakon akademije”, hvali Viteza glumica čiji će kratki film “Horvatovi”, u režiji njezina dečka Arsena Oremovića, 24. kolovoza otvoriti Vukovar Film Festival.

Opisala je i situaciju u hrvatskom filmu koja se, prema njenom viđenju, u posljednjih nekoliko godina poboljšala.

“Unazad pet, šest godina proširilo se tržište hrvatskog filma, kao i stilovi, a porastao je i broj zapaženih mladih redatelja i redateljica. Posebno stavljam naglasak na stilski aspekt. Posebno pratim kratki film i mislim da mnogi redatelji tek dolaze.

Filmski festivali su, kao i kazališni, bitni jer se prezentira film, sama umjetnost, pa mislim da je bitno doći, sudjelovati”, kaže Ana Majhenić koja je posebno zapažena nakon uloge u filmu “7sex7” redateljice Irene Škorić.

“IRENA ŠKORIĆ JE ZA TAJ FILM zaista napravila sjajan PR, i to je jako važno. Iako je tematika seks, mislim da danas seks, i kad su u pitanju predstave i filmovi, nije tabu niti je pretjerano interesantan sam po sebi. U ovome slučaju zaista je sve bilo u PR-u”, kaže Ana Majhenić. Iako iza sebe ima dosta i kazališnih i filmskih i televizijskih uloga, zagrebačka glumica ni jednu ne želi posebno izdvojiti.

“Svaki projekt ti nosi nešto novo, dobra i loša iskustva, svaki projekt je tvoje dijete i nešto što te gurne dalje i kao čovjeka i kao glumca. Meni je najdivniji trenutak u životu bio kad sam upisala ADU. Završila sam Pedagošku akademiju i Školu suvremenog plesa, radila sam kao instruktor ritmike i plesa u Učilištu ZeKaeM-a, ali od srednje škole željela sam biti glumica. Međutim, nekako nisam imala dovoljno hrabrosti. Uvijek sam mislila da nema šanse da prođem prijamni, mislila sam da moram imati neku vezu, ali zaista nije bilo tako.

Tada je, kad sam se ja prijavljivala, bilo 180 kandidata, a onih koje sam smatrala objektivnom konkurencijom bilo je maksimalno 20. Nije samo stvar talenta, koji je relativan, nego ljudi koji se prijave na ADU većinom nemaju pojma što bi radili u životu, ali bili bi u novinama, a biti glumac im super zvuči. A gluma je poziv, nije šetnja po livadi, to je 24-satni rad na sebi, posebno kad si u periodu proba. Ja, primjerice, sanjam tekst koji igram; i partnere, i predstavu, 24 sata radim na tome, svjesno i nesvjesno. Bez obzira na sve, glumu obožavam, zato mi je taj trenutak kad sam upisala Akademiju bio najsretniji”, objašnjava Ana Majhenić. Svoj posao smatra čašću jer ima priliku kroz sebe provlačiti nešto što je netko napisao, razmišljati o tome i to nekome prenijeti, a taj netko pozorno sjedi i sluša te i gleda iz publike. “Moj posao je zaista blagoslov, mi glumci taknuti smo nečim posebnim, imamo veliku odgovornost prema publici”, govori 34-godišnjakinja i dodaje da kod glumaca, u početku karijere ali i kasnije, sreća ima neobično veliku ulogu. Naravno da je talent važan, ali i upornost jer, pojašnjava, nitko te neće zvati ako sjediš u svojoj dnevnoj sobi i čekaš. Moraš raditi, tražiti posao, ako treba i sam ga stvoriti.

ANA MAJHENIĆ OPISALA JE SVOJE VIĐENJE kazališne scene u Hrvatskoj.

“Mislim da neki ljudi trenutačno prevelik naglasak u medijima stavljaju na sebe i svoje ime, a ne na kazalište, umjetnost ili repertoar. Nemam ništa protiv Olivera Frljića, dapače, gledala sam neke njegove predstave koje su mi se jako svidjele. Ali malo se u posljednje vrijeme pitam pričamo li o HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci ili pričamo o Oliveru Frljiću. To isticanje sebe stavljam pod upitnik, to mi se ne sviđa.

Što se tiče HNK u Zagrebu otkad je došla nova intendantica Dubravka Vrgoč, nisam gledala puno predstava jer sam puno radila i putovala, pa ne znam je li prošlosezonski repertoar i ovaj koji su najavili za iduću sezonu, doista otvaranje prema svijetu, kao što neki tvrde. Koliko je to dobro, ne znam, to će se vidjeti po broju gledatelja.

O kvaliteti ne bih govorila. Može nešto biti kvalitetno a da nema publike – i obratno”, zaključila je Ana Majhenić.